Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dogodilo se jedino ‘mudo labudovo’

Objavljeno

na

Muškarci su oduvijek skloni jedni drugima pri srdačnom pozdravljanju prišivati animalne nadimke – gdje si lave, kako si tigre, šta ima zmaju, živio sokole. HDZ-ovci se navodno od nedjelje pozdravljaju sa – gdje si labude!

U izbornoj noći, nakon hladnog tuša konačnih rezultata naglo se raspao tulum u HDZ-ovu stožeru, a u sitne sate se u kadru ukazao misteriozni analitičar Robert Kopal, kojeg otada zovu Ukopal.

Dotjeran i pomalo misteriozan muškarac, poput Georgea Michaela u kasnim danima, na novinarsko pitanje gdje su pogriješili u procjenama rekao je da im se dogodio “crni labud”.

Tako je, sad već legendarna, metafora ušla u hrvatski politički govor i obilježila postizborni tjedan. Izraz “crni labud” proslavio je Nassim Nicholas Taleb, pomodni teoretičar koji je tim kič-terminom označio događaj koji odstupa od očekivanog pa ga je teško predvidjeti, a na koncu ima katastrofalne posljedice. Povod mu je bila financijska kriza 2008.

No za Plenkovićev lijevi HDZ u svemu ovome nije bilo ničega neočekivanog, pa bi se prije, umjesto o labudu, moglo govoriti o noju, jer su se tako ponašali, s glavom u pijesku odbijajući vidjeti stvarnost, piše Nino Raspudić / Večernji list

Kopal je nakon bisera o crnom labudu otišao i korak dalje ustvrdivši: “Kad se pogleda Europu, događa se puno teško predvidljivih stvari”.

Istina je sasvim drugačija. Diljem Europe dogodilo se ono što je svakome iole upućenom, sa zrncem zdravog razuma bilo jasno da će se dogoditi. Salvini je trijumfirao u Italiji, Le Pen u Francuskoj, Farage u Britaniji, učvrstili se Orban u Mađarskoj i PIS u Poljskoj, u Njemačkoj su CDU i SPD zbrojeno izgubili dvadeset posto biračkog tijela, AFD je ostao stabilan, a nabujali su Zeleni, prema kojima sada glavinjaju dezorijentirani birači.

Dakle, ta iznimno rijetka pojava “crnog labuda” dogodila se “samo” u Britaniji, Italiji, Francuskoj, Poljskoj, Mađarskoj i nizu drugih zemalja. Prije bismo rekli da je riječ o bijelom labudu, crnoj vrani, plavom nebu, zelenoj travi, žutoj banani, a HDZ-u se, od labuđih metafora, uz ispriku čitateljima, dogodilo jedino “mudo labudovo”.

Misleći da ga narod voli u jednakoj mjeri koliko se voli sam Plenković je, za razliku od ovaj put iznenađujuće zrelog Bernardića, biračima servirao listu poluanonimaca, čime je još jednom ponizio stranku i dugoročno uništio političke karijere nekoliko mladih ljudi koje je isturio da izginu.

Što su mislili ti bleferi, koliko HDZ-ovo tradicionalno biračko tijelo može progutati? Oholo se godinama istovaraš po svojim biračima, a kad ti sve dođe na naplatu, to zoveš crnim labudom!

Posebno je dirljivo kako su plenkisti mislili da je dovoljno nekoliko dana pred izbore malo spomenuti 30. svibnja i Bleiburg i da će im zbog toga biračko tijelo odmah zaboraviti Istanbulsku, Marakeš, HNS, Pupovca, otimanje referenduma i sve druge divote kojim su ga častili. Precijenili su, dakako, i ushićenost naroda što imamo špicen-ćatu pod Merkeličinim pokroviteljstvom.

HDZ je ostvario najlošiji rezultat na nacionalnoj razini u povijesti, samo 22,72 %. Cinici kažu kako bi povratkom Jadranke Kosor na čelo stranke poboljšali rezultat barem jedan posto, jer su pod njom, za njih katastrofalne 2011. dobili 23,5 %.

No aktualni Plenkovićev rezultat neusporedivo je gori od Kosoričina jer je ostvaren na odzivu od 30 %. Budući da je u tome već ispucana sva klijentelistička glasačka mašinerija, na parlamentarnim izborima, s dvostruko većom izlaznošću, Plenkovićevih 22 % ide prema 15 %, ako ne i još manje.

Plenković je, poput onog junaka narodnog vica, taman naučio magarca (biračko tijelo HDZ-a) da ne jede, a on mu crknuo. Od nametanja Istanbulske konvencije pisao sam kako je Plenković politički mrtav, samo mu to još nitko nije rekao.

Tko se sjeća sudbine Sanadera, Kosor i Karamarka, zna što slijedi. Kad je Plenković nakon objave rezultata obliven znojem i unezvijerenog pogleda konačno izašao pred okupljene u HDZ-ovu stožeru, nisam ni slušao što govori, već sam pozorno promatrao Jandrokovića iza njegovih leđa, koji nepogrešivo, kao svizac Phill njuši promjene klime. Pljeskao je Plenkoviću kratko i mlako, a onda se brzo odmaknuo od njega. Zaključak: od nedjelje Plenković više nije lovac, već je postao lovina.

Jadranka Kosor je prije nekoliko godina javno ispričala jednu prekrasnu epizodu, dragocjenu za razumijevanje mentaliteta HDZ-ovaca. Nakon objave rezultata za izbora predsjednika na stranačkom saboru u Lisinskom, kad je vidjela da je izgubila, pozvala je svoje suradnike da se spuste na kavu. Na vrha stuba uz nju je bilo tridesetak ljudi, na kraju dva reda stepenica, kad se osvrnula, uz nju ih je ostalo samo troje. Plenkoviću u slobodnom padu teško da će ih ostati i toliko.

Dojmljivo je kako su prosječne HDZ-ove ovčice krotke na koritu vlasti sve dok im ga puniš, no čim shvate da je vlast ugrožena pretvaraju se u bijesne pse koji su spremni rastrgati oslabjelog gazdu.

No što ako Plenkovića i skinu prije parlamentarnih izbora? Kako će uvjeriti svoje nekadašnje biračko tijelo da su preko noći postali drugačiji? Čak i kad bi pronašli uvjerljivog lidera, morali bi letjeti svi koji su glasovali za Istanbulsku, držali Plenkoviću ljestve za koaliciju s HNS-om i Pupovcem, svi koji su opstruirali referendum o promjeni izbornog zakona.

Imaju li u vrhu stranke uopće još ikoga s ugledom u javnosti desnijoj od SDP-a? SDP je na euroizborima dobio 18,7 %, manje nego prije, pa nemaju previše razloga za slavlje, osim činjenice da ih alternativne lijeve stranke nisu ugrozile. Pokazalo se u cjelini kako ljevica u Hrvatskoj ne može ni na koji drugi način sudjelovati u vlasti osim koalicijom s HDZ-om. Kad se svi zbroje, od SDP-a do Radničke fronte ne prelaze trećinu biračkog tijela.

Demografija i opća politička klima od Amerike pa do labudova u Europi čini svoje. Hrvatska je politički sve konzervativnija. Kandidat za predsjednika koji se pretežno obraća lijevom biračkom tijelu teško može dobiti predsjedničke izbore, omjer desnog i lijevo biračkog bazena je ugrubo 45-35, između su prosvjedni, ideološki nesvrstani i fluidni glasovi, koja trenutno skupljaju Kolakušić i Živi zid. Dakle, jedni način da SDP dođe na vlas je koalicija s HDZ-om, prema čemu sve vodi ako Plenković ostane u sedlu.

Pokazalo se kako na prostoru desno od Plenkovićeva HDZ-a postoji velik potencijal. Ali nedostaje lider i stožerna stranka. Suvereniste je Ruža Tomašić povukla do 8,52%., no predstoji im još puno rada da se učvrste na tom rezultatu. Sada je jasno i da bi s Marijanom Petir na čelu HSS-a bio ozbiljan faktor, a ovako se sveo na priljepak koji je svojim mrvicama IDS-u omogućio mandat, jednako kao i Glas. U Zagrebu je Amsterdamska koalicija na pogon Glasa, nasuprot velikim očekivanjima, doživjela potop, jednako kao i Bandićeva lista.

Mostu su ovi izbori bili ozbiljna pljuska i upozorenje da ne mogu više živjeti samo od grijeha HDZ-a i SDP-a jer su tu i drugi moralizatori. Presudne glasove uzeo im je Kolakušić, novi heroj ogorčenih, antisistemskih birača. Čini se kako će najveća dugoročna žrtva Kolakušića biti Živi zid, s kojim se bori za potpuno isto biračko tijelo.

Najveći posredni gubitnik ovih izbora je Kolinda Grabar Kitarović. Imala je peh da se taman priklonila Plenkoviću, a on riknuo. Politička i moralna sablazan zvana HNS trenutno upravlja dobrim dijelom države uključujući i reformu školstva, no unatoč golemoj klijenteli i velikom novcu uloženom u kampanju dobili su 2,6 %, s tim da je izvan Međimurja taj podatak još tragičniji. Hoće li ministrica obrazovanja iza koje stoji stranka s takvim legitimitetom i dalje nastupati onako važno?

Poetska pravda ostvarila se i na primjeru Dalije Orešković, kod koje se pokazao najveći nerazmjer medijske prisutnosti i stvarne političke težine koja je sada izmjerena. Dobila je 2,02 %, a suradnici su je napustili još brže nego Jadranku Kosor na stepeništu Lisinskog. Može se tješiti da je osvojila 40 % glasova na biračkom mjestu u Indiji.

Dakle, jedino kad bi većina Hrvata živjela u Indiji, ona bi bila relevantan politički faktor. Gore je prošlo još jedino Pametno s 1,4 %. Koliko je pametno da se ljudi s izgrađenim karijerama godinama silom trpaju u politiku, gnjave narod plitkim scijentizmom, liberalizmom koji bi ušutkivao druge i samoproglašenom pameću, pa nakon svega dobiju 1,4 %? Tko je tu pametan, a tko lud?

Veliki gubitnik izbora su i agencije za istraživanje rejtinga, bolje rečeno za manipuliranje javnosti. Nakon što se zaboravilo na njihov debakl za prošlih predsjedničkih izbora, opet su postale sveprisutne u predizborno vrijeme, i opet su doživjele fijasko.

Tako je HRejting HDZ-u davao 27,2, Ipsos 28,2, CroDemoskop 27,3 postotka, a dobili su 22,7. Poslije objave rezultata su se poklopili ušima, ali ne treba sumnjati da će, kad se prašina slegne, opet izmiljeti u medije sa svojim mutnim poslom. Što će biti s HDZ-om nakon što su dobili “mudo labudovo”?

Izgledno je da će pokušati rušiti Plenkovića na unutarstranačkim izborima, koje će on sada maksimalno otezati. Onaj tko prvi kaže – car je gol, tko prvi baci “kamen” izravne optužbe na Plenkovića bit će kandidat za njegova nasljednika. U međuvremenu, predviđam da će Plenkovićev HDZ naglo početi hrvatovati, blajburgijati i kmisariti. Tko im povjeruje, taj ih je i zaslužio.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Žestok prigovor HDZ-u: ‘Evo kako ćete ponovo vratiti svoje glasove’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari