Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dvije minute i 47 sekundi sovjetskog pljeska

Objavljeno

na

Unatoč iskustvu koje nas uči da uvijek može gore i niže, ovaj tjedan sam došao u napast zaključiti kako smo u Hrvatskoj konačno dotaknuli moralno i političko dno. Kako prenosi Večernji list, na sjednici Predsjedništva HDZ-a Plenkovićeve ulizice su iznosili koliko je dugo, u sekundu precizno, trajao pljesak koji je voljeni vođa dobio na nedavnom stranačkom saboru.

Analiziraju se tako aplauzi 65 godina nakon smrti Staljina i 28 godina od uvođenja demokracije i višestranačja u Hrvatskoj. Na toj je sjednici Predsjedništvo HDZ-a, na Plenkovićev prijedlog, smijenilo političkog tajnika stranke Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača jer su u svojim govorima na stranačkom Saboru odstupili s linije koju je zacrtao vođa. Unatoč špekulacijama kako bi novi politički tajnik HDZ-a mogao postati Milorad Pupovac, a Ivan Vrdoljak preuzeti stranačku vanjsku politiku, Plenković je ipak odlučio ispuniti najavu o pomlađivanju stranke pa je vodstvo pomladio Kuščevićem i Božinovićem.

Demokratski duh im je isti kao u sovjetskoj partiji, samo su okolnosti drugačije pa su za razliku od Staljinovih, Plenkovićeve čistke anemične i mlitave. Niti on ima odlučnosti da nedovoljne pljeskače šutne iz stranke, niti disidenti poput Stiera i Kovača imaju petlje da mu jednostavno sruše većinu u Saboru, već čekaju da se sam surva, ne pitajući se koliko će u međuvremenu štete napraviti državi i što će im do tada uopće ostati od politički i moralno devastirane stranke. Zanimljivo je da je na smjenu tajnika prvi javno pozvao Božidar Kalmeta.

Posebno ga je zasmetao, tko bi znao zašto, Stierov govor o klijentelizmu i elitizmu na Saboru HDZ-a. Vrhunac ulizištva ipak je pokazao predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a Mario Kapulica, koji je, kako prenosi Večernjak, zamjerio Stieru da je u Ciboni vođi ukrao show. Nasuprot dojmu u javnosti kako je Stier dobio najveći pljesak prisutnih, revni Kapulica je izbrojio i istaknuo kako je Plenković na Saboru stranke 57 puta prekidan ili nagrađen pljeskom, a da je jedan aplauz posvećen njemu trajao čak 2 minute i 47 sekundi. I onda takav izraz ljubavi i jedinstva padne u sjenu zbog Stiera! Budući da je Kapulica jedan od utemeljitelja, očito je problem u samim temeljima HDZ-a. Informaciju kako se u HDZ-u broje, mjere i analiziraju aplauzi na upit novinara potvrdio je i novi politički tajnik stranke Kuščević.

Vrijedi se prisjetiti kako je prije samo dvije godine, u trenucima kad je svima bilo jasno da je Karamarko gotov i da od njegove najave preslagivanja nema ništa, pred novinare izašao, tada ministar graditeljstva, Lovro Kuščević i važno rekao: “Odlazak Tomislava Karamarka iz Vlade nije prihvatljiv”. Već sutra je nestalo Karamarka, a taj isti Kuščević sada izjavljuje “jučer smo imali analizu svih govora, svih aplauza, svih negodovanja i jasno se vidi da su svi govori članova Predsjedništva stranke, naročito predsjednika Plenkovića, naišli na sveopće odobravanje svega članstva”.

Da sam na Plenkovićevom mjestu, ja bih se ozbiljno zabrinuo. Kako su analizirali aplauze? Imaju li snimke svih kamera u Ciboni? Jesu li pregledavali tko je i koliko pljeskao, tko je započinjao, a tko prvi odustajao? Kako bi obračunavali aplauz ako je netko i ustao i pljeskao, treba li tada vrijeme pljeskanja pomnožiti s koeficijentom 1,5 ili čak 2? Aplauz je inače vrlo zanimljiv i slojevit fenomen. To je način da se vanjski, vidljivo i zvučno iskaže slaganje, odobravanje, pohvala, konsenzus. Neki antropolozi tvrde da je pljesak simbolički zagrljaj na daljinu. On u sebi uvijek ima nešto performativno.

Često je nekontroliran izraz individualnog oduševljenja, no uvijek ima i kolektivnu dimenziju. Kad se masovno plješće, teško je definirati tko u milisekundi prvi okine, pa se pa se potom “prolomi” opći pljesak, Kako i zašto aplauz okončava? Je li razlog fizički ili auditivni zamor ili do kraja iskanalizirano oduševljenje nakon čega pljeskač ostaje bez emotivnog pogonskog goriva za udaranje dlanom o dlan? Najviše se plješće u kazalištu, posebno u operi, ali i na nogometnom stadionu. Vrhunac za igrača je kad za iskazanu bravuru dobije iskren pljesak protivničkih navijača.

Takav aplauz ima u sebi nešto uzvišeno.  No rano je započela i zlouporaba pljeska. Trgovina i manipulacija aplauzom dokumentirana je već u antičkom Rimu, gdje su postojali plaćeni pljeskači i bukači, koje su mogla unajmiti kazališta. Neron ih je znao platiti i po pet tisuća da bi bio siguran u izraz potpore mase.  Koliko može biti opasno prvi prestati pljeskati možemo čitati kod Solženjicina u Arhipelagu Gulag. Tako se na jednom partijskom kongresu niti nakon desetominutnog pljeska Staljinu nitko nije usudio prvi prekinuti i sjesti. Kad je to konačno učinio jedan direktor tvornice papira, malo po malo su prestali i sjeli i ostali.

Nakon završetka sastanka nesretnik je uhićen i poslan u gulag. Zbog takvih situacija su drugovi uveli zvono za označavanje kraja pljeska, jer je slaganje s vođom bezgranično pa ni njegov simbolički izraz ne može nikada prestati sam od sebe, već tek na naredbu partije zvonom. “Ruski aplauz” je slavni način pokazivanja općeg slaganja koji se mogao vidjeti u Sovjetskom savezu na sastancima Centralnog komiteta komunističke partije. Nakon što Staljin završi govor, svi plješću, a aplauzu publike se pridružuje i sam Staljin, što znači da je zasluga kolektivna, a on ju je samo iskazao.

Jasno mi je zašto, kad maestro Pavarotti na vrhuncu Puccinijeve arije izvuče do neba “All’alba vincerò”, publika eksplodira u pljesak, jednako kao što razumijem da Juventusovi navijači, nakon Ronaldovih škarica u Torinu, nemaju druge nego ustati i zapljeskati sublimnom trenutku, ali ne mogu dokučiti čime je to Andrej Plenković 57 puta dotaknuo nebo u Ciboni da mu prisutni HDZ-ovci govor prekidaju pljeskom, a posebno bih molio dvorske HDZ-ove aplauzometre da nas informiraju na kojem je točno mjestu Plenković nadahnuo HDZ-ovce da opetovano udaraju dlanove proizvodeći snažan zvuk famoznih 2 minute i 47 sekundi koje je istaknuo aplauzomeštar Kapulica. Istina, nije potukao rekord dužine aplauza kojeg su, uglavnom isti pljeskači, dali Jadranki Kosor ali mu se približava.

Treba uzeti u obzir da je od tada proteklo više godina pa su i ulizice ponešto ostarjele te imaju manje energije za izdržati takav ritual.  Praktični Amerikanci su se davno, za potrebe televizije, dosjetili tzv. smijehu i aplauzu iz konzerve, tj. snimljenom, koji se potom pušta na pravim mjestima. Tko zna, možda i u HDZ-u to koriste na kongresima. Možda oni samo simuliraju pljesak, a ustvari puštaju jedan te isti snimak i Sanaderu i Kosorici i Karamarku i Plenkoviću.

A pošto su većinom pljeskači isti likovi, mogu ubuduće i projicirati njihove holograme novim predsjednicima da se ne umaraju pokrećući ruke u publici. Očito ne shvaćajući što govori, u osvrtu na navedenu sjednicu stranačkog predsjedništva Gordan Jandroković je rekao: “Ja sam 15 godina u Predsjedništvu HDZ-a i ne pamtim da se ovako demokratski razgovaralo”. Priznaje dakle, da je toliko vremena bio visoki dužnosnik u nedemokratskom HDZ-u. Zašto je pristajao na to? Kakva je to “demokratska zajednica”?

I apostoli su, prije dvije tisuće godina, u odabiru novog dvanaestog nakon Judinog otpadništva imali dva kandidata pa su nakon molitve i zaziva Duha Svetoga kockom odlučili koji će im se pridružiti. A HDZ u zadnja dva izbora predsjednika, po sovjetskom modelu, ima samo jednog kandidata. Koliko god, kao u show programu s aplauzometrom, bio sladak prvi pljesak, toliko je jeziv zadnji HDZ-ov, kojem se Plenković čini vrlo blizu. Ovdje vrijedi podsjetiti kako se u drevnoj Mezopotamiji pljesak upotrebljavao da se pokriju krici žrtvovanih u vjerskim obredima.

Ubrzano distanciranje Predsjednice, koja očito raspolaže nekim dodatnim informacijama, od ovakvog HDZ-a svjedoči da ta ekipa ide svome političkom kraju. U tom smislu treba se zapitati je li aplauzometar Kapulica izmjerio i onaj pljesak HDZ-ove sramote kojeg su dobili u Saboru od SDP-a, Glasa i ostalih s ljevice nakon što su na šefov mig izglasali Istanbulsku konvenciju? I zašto i njega nije naveo na predsjedništvu stranke?

Nakon objavljivanja informacije kako u HDZ-u analiziraju aplauze upućene šefu stranke, dobili smo potencijalno novo sredstvo ironičnog protesta. Dežurnim, poslušnim i vječnim pljeskačima treba zapljeskati. Ako njihov pritisak na Ustavni sud za sprječavanje referendumskog iskazivanja volje građana urodi plodom nema bolje poruke nego okupiti se i zapljeskati im. I to točno 2 minute i 47 sekundi.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari