Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dvije minute i 47 sekundi sovjetskog pljeska

Objavljeno

na

Unatoč iskustvu koje nas uči da uvijek može gore i niže, ovaj tjedan sam došao u napast zaključiti kako smo u Hrvatskoj konačno dotaknuli moralno i političko dno. Kako prenosi Večernji list, na sjednici Predsjedništva HDZ-a Plenkovićeve ulizice su iznosili koliko je dugo, u sekundu precizno, trajao pljesak koji je voljeni vođa dobio na nedavnom stranačkom saboru.

Analiziraju se tako aplauzi 65 godina nakon smrti Staljina i 28 godina od uvođenja demokracije i višestranačja u Hrvatskoj. Na toj je sjednici Predsjedništvo HDZ-a, na Plenkovićev prijedlog, smijenilo političkog tajnika stranke Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača jer su u svojim govorima na stranačkom Saboru odstupili s linije koju je zacrtao vođa. Unatoč špekulacijama kako bi novi politički tajnik HDZ-a mogao postati Milorad Pupovac, a Ivan Vrdoljak preuzeti stranačku vanjsku politiku, Plenković je ipak odlučio ispuniti najavu o pomlađivanju stranke pa je vodstvo pomladio Kuščevićem i Božinovićem.

Demokratski duh im je isti kao u sovjetskoj partiji, samo su okolnosti drugačije pa su za razliku od Staljinovih, Plenkovićeve čistke anemične i mlitave. Niti on ima odlučnosti da nedovoljne pljeskače šutne iz stranke, niti disidenti poput Stiera i Kovača imaju petlje da mu jednostavno sruše većinu u Saboru, već čekaju da se sam surva, ne pitajući se koliko će u međuvremenu štete napraviti državi i što će im do tada uopće ostati od politički i moralno devastirane stranke. Zanimljivo je da je na smjenu tajnika prvi javno pozvao Božidar Kalmeta.

Posebno ga je zasmetao, tko bi znao zašto, Stierov govor o klijentelizmu i elitizmu na Saboru HDZ-a. Vrhunac ulizištva ipak je pokazao predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a Mario Kapulica, koji je, kako prenosi Večernjak, zamjerio Stieru da je u Ciboni vođi ukrao show. Nasuprot dojmu u javnosti kako je Stier dobio najveći pljesak prisutnih, revni Kapulica je izbrojio i istaknuo kako je Plenković na Saboru stranke 57 puta prekidan ili nagrađen pljeskom, a da je jedan aplauz posvećen njemu trajao čak 2 minute i 47 sekundi. I onda takav izraz ljubavi i jedinstva padne u sjenu zbog Stiera! Budući da je Kapulica jedan od utemeljitelja, očito je problem u samim temeljima HDZ-a. Informaciju kako se u HDZ-u broje, mjere i analiziraju aplauzi na upit novinara potvrdio je i novi politički tajnik stranke Kuščević.

Vrijedi se prisjetiti kako je prije samo dvije godine, u trenucima kad je svima bilo jasno da je Karamarko gotov i da od njegove najave preslagivanja nema ništa, pred novinare izašao, tada ministar graditeljstva, Lovro Kuščević i važno rekao: “Odlazak Tomislava Karamarka iz Vlade nije prihvatljiv”. Već sutra je nestalo Karamarka, a taj isti Kuščević sada izjavljuje “jučer smo imali analizu svih govora, svih aplauza, svih negodovanja i jasno se vidi da su svi govori članova Predsjedništva stranke, naročito predsjednika Plenkovića, naišli na sveopće odobravanje svega članstva”.

Da sam na Plenkovićevom mjestu, ja bih se ozbiljno zabrinuo. Kako su analizirali aplauze? Imaju li snimke svih kamera u Ciboni? Jesu li pregledavali tko je i koliko pljeskao, tko je započinjao, a tko prvi odustajao? Kako bi obračunavali aplauz ako je netko i ustao i pljeskao, treba li tada vrijeme pljeskanja pomnožiti s koeficijentom 1,5 ili čak 2? Aplauz je inače vrlo zanimljiv i slojevit fenomen. To je način da se vanjski, vidljivo i zvučno iskaže slaganje, odobravanje, pohvala, konsenzus. Neki antropolozi tvrde da je pljesak simbolički zagrljaj na daljinu. On u sebi uvijek ima nešto performativno.

Često je nekontroliran izraz individualnog oduševljenja, no uvijek ima i kolektivnu dimenziju. Kad se masovno plješće, teško je definirati tko u milisekundi prvi okine, pa se pa se potom “prolomi” opći pljesak, Kako i zašto aplauz okončava? Je li razlog fizički ili auditivni zamor ili do kraja iskanalizirano oduševljenje nakon čega pljeskač ostaje bez emotivnog pogonskog goriva za udaranje dlanom o dlan? Najviše se plješće u kazalištu, posebno u operi, ali i na nogometnom stadionu. Vrhunac za igrača je kad za iskazanu bravuru dobije iskren pljesak protivničkih navijača.

Takav aplauz ima u sebi nešto uzvišeno.  No rano je započela i zlouporaba pljeska. Trgovina i manipulacija aplauzom dokumentirana je već u antičkom Rimu, gdje su postojali plaćeni pljeskači i bukači, koje su mogla unajmiti kazališta. Neron ih je znao platiti i po pet tisuća da bi bio siguran u izraz potpore mase.  Koliko može biti opasno prvi prestati pljeskati možemo čitati kod Solženjicina u Arhipelagu Gulag. Tako se na jednom partijskom kongresu niti nakon desetominutnog pljeska Staljinu nitko nije usudio prvi prekinuti i sjesti. Kad je to konačno učinio jedan direktor tvornice papira, malo po malo su prestali i sjeli i ostali.

Nakon završetka sastanka nesretnik je uhićen i poslan u gulag. Zbog takvih situacija su drugovi uveli zvono za označavanje kraja pljeska, jer je slaganje s vođom bezgranično pa ni njegov simbolički izraz ne može nikada prestati sam od sebe, već tek na naredbu partije zvonom. “Ruski aplauz” je slavni način pokazivanja općeg slaganja koji se mogao vidjeti u Sovjetskom savezu na sastancima Centralnog komiteta komunističke partije. Nakon što Staljin završi govor, svi plješću, a aplauzu publike se pridružuje i sam Staljin, što znači da je zasluga kolektivna, a on ju je samo iskazao.

Jasno mi je zašto, kad maestro Pavarotti na vrhuncu Puccinijeve arije izvuče do neba “All’alba vincerò”, publika eksplodira u pljesak, jednako kao što razumijem da Juventusovi navijači, nakon Ronaldovih škarica u Torinu, nemaju druge nego ustati i zapljeskati sublimnom trenutku, ali ne mogu dokučiti čime je to Andrej Plenković 57 puta dotaknuo nebo u Ciboni da mu prisutni HDZ-ovci govor prekidaju pljeskom, a posebno bih molio dvorske HDZ-ove aplauzometre da nas informiraju na kojem je točno mjestu Plenković nadahnuo HDZ-ovce da opetovano udaraju dlanove proizvodeći snažan zvuk famoznih 2 minute i 47 sekundi koje je istaknuo aplauzomeštar Kapulica. Istina, nije potukao rekord dužine aplauza kojeg su, uglavnom isti pljeskači, dali Jadranki Kosor ali mu se približava.

Treba uzeti u obzir da je od tada proteklo više godina pa su i ulizice ponešto ostarjele te imaju manje energije za izdržati takav ritual.  Praktični Amerikanci su se davno, za potrebe televizije, dosjetili tzv. smijehu i aplauzu iz konzerve, tj. snimljenom, koji se potom pušta na pravim mjestima. Tko zna, možda i u HDZ-u to koriste na kongresima. Možda oni samo simuliraju pljesak, a ustvari puštaju jedan te isti snimak i Sanaderu i Kosorici i Karamarku i Plenkoviću.

A pošto su većinom pljeskači isti likovi, mogu ubuduće i projicirati njihove holograme novim predsjednicima da se ne umaraju pokrećući ruke u publici. Očito ne shvaćajući što govori, u osvrtu na navedenu sjednicu stranačkog predsjedništva Gordan Jandroković je rekao: “Ja sam 15 godina u Predsjedništvu HDZ-a i ne pamtim da se ovako demokratski razgovaralo”. Priznaje dakle, da je toliko vremena bio visoki dužnosnik u nedemokratskom HDZ-u. Zašto je pristajao na to? Kakva je to “demokratska zajednica”?

I apostoli su, prije dvije tisuće godina, u odabiru novog dvanaestog nakon Judinog otpadništva imali dva kandidata pa su nakon molitve i zaziva Duha Svetoga kockom odlučili koji će im se pridružiti. A HDZ u zadnja dva izbora predsjednika, po sovjetskom modelu, ima samo jednog kandidata. Koliko god, kao u show programu s aplauzometrom, bio sladak prvi pljesak, toliko je jeziv zadnji HDZ-ov, kojem se Plenković čini vrlo blizu. Ovdje vrijedi podsjetiti kako se u drevnoj Mezopotamiji pljesak upotrebljavao da se pokriju krici žrtvovanih u vjerskim obredima.

Ubrzano distanciranje Predsjednice, koja očito raspolaže nekim dodatnim informacijama, od ovakvog HDZ-a svjedoči da ta ekipa ide svome političkom kraju. U tom smislu treba se zapitati je li aplauzometar Kapulica izmjerio i onaj pljesak HDZ-ove sramote kojeg su dobili u Saboru od SDP-a, Glasa i ostalih s ljevice nakon što su na šefov mig izglasali Istanbulsku konvenciju? I zašto i njega nije naveo na predsjedništvu stranke?

Nakon objavljivanja informacije kako u HDZ-u analiziraju aplauze upućene šefu stranke, dobili smo potencijalno novo sredstvo ironičnog protesta. Dežurnim, poslušnim i vječnim pljeskačima treba zapljeskati. Ako njihov pritisak na Ustavni sud za sprječavanje referendumskog iskazivanja volje građana urodi plodom nema bolje poruke nego okupiti se i zapljeskati im. I to točno 2 minute i 47 sekundi.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davno postavljene balvane treba trajno ukloniti iz Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

U ovo ljetno doba prije 28. godina postavljanjem cestovnih barikada na području Kijeva započela je srpska balvan revolucija, koja je označila početak oružane pobune i terorističkih aktivnosti dijela hrvatskih Srba, potaknute i potpomognute od velikosrpskih šovinista iz Srbije i službenog Beograda protiv uspostave demokratski izabranih hrvatskih vlasti.

Zašto je to danas važno istaći i podsjetiti se na taj događaj i početak vojne agresije na hrvatski narod i tek formiranu demokratsku vlast?

Prvo, zbog toga jer su to prevažni događaji u nacionalnoj povijesti, čije isticanje i stalno obnavljanje u memoriji hrvatskoga naroda, posebno u vremenima slabljenja povjerenja u nacionalne politike i razvoja svojevrsnoga defetizma kod velikoga broja ljudi prema samome pojmu nacionalne slobode i državnosti, ima izuzetan značaj i čini autentičan poziv hrvatskoj naciji potražiti izvorište samopouzdanja, vjere i nade u vlastitim iskustvima i povijesnim iskušenjima, te u konačnici blistavim pobjedama. Uspjeh nogometne reprezentacije nas je uvjerio u moć pobjedničkog duha i svijesti, piše Petar Škorić.

Drugo, podsjećanje na te događaje, pogotovo zbog višegodišnje stalne kampanje službenoga Beograda s uporištima na žalost i u našoj Hrvatskoj, pa i u samoj državnoj vlasti i nacionalnim institucijama, ima snažan edukativni, afirmativni i zaštitni značaj, pred, po tko zna kojom srpskom epizodom emitiranja povijesnih krivotovorina o hrvatskome narodu.

Treće, podsjećanje na te događaje i neupitne povijesne činjenice istovremeno iskazuje odlučnost, moć  i namjere državnoga poretka, ali i kompletnog hrvatskog naroda, da se više nikada ne dopuste takvi nasrtaji, te iskazivanje odlučnosti da se svaki zametak takvih namjera uništi u samome začetku.

Zbog toga svega i čitavoga niza drugih razloga, nužno je svake godine osvježiti nacionalnu memoriju, te pamćenje i uspomene svakoga hrvatskoga čovjeka. Pokušaji izbjegavanja jasnoga govora o povijesnim događajima, te alibi opravdanja da se na taj način unosi nervoza i nemir među hrvatske Srbe, te zatežu odnosi današnje Hrvatske  i Srbije, ozbiljna je i opasna podvala, pokušaj i nastojanje pripremanja terena za proizvodnju zaborava i definiranje nekih novih istina i manipulacija, kojih se hrvatski narod zbog neimanja vlastite slobodne države tragično nauživao tjekom povijesti.

Na to se ne smije pristajati nikada.

Istina ne može prouzročiti ništa loše, a zaborav i laž ne mogu prouzročiti nikada ništa dobro.

Naime, riječ je o ključnom događaju koji je navijestio početak rata, koji je za cilj imao okupaciju dijela teritorija  Hrvatske, pa proglašenjem paradržavne tvorevine omogućiti materijalne i političke pretpostavke za stvaranja Velike Srbije.

Predsjednik općine Knin Milan Babić proglasio je ratno stanje, a dva dana nakon postavljanja barikada na prometnicama, pokrenut je i referendum za srpsku autonomiju unutar Hrvatske.

Usporedo s procesom oduzimanja oružja Teritorijalnoj obrani, koji je oslabio mogućnost obrane Hrvatske, u Obrovcu i Kninu oružje rezervne policije podijeljeno je srpskim civilima, pobunjenicima i milicajcima, koji su s njime blokirali prometnice i usred turističke sezone prekinuli vezu između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije.

Bio je to veliki izazov za novu hrvatsku vlast, koja se nije dala smesti, već je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pokazao odlučnost da će Hrvatska svoju slobodu i samostalnost znati braniti od agresije svim sredstvima. Danas kad smo suočeni s jednim drugim vidom agresije, pogotovo u političkom i praktično sveobuhvatnom specijalnoratovskom i obavještajnom nasrtaju na uspostavljenu i obranjenu Republiku Hrvatsku, valja se podsjetiti na samo izvorište politike dr Franje Tuđmana, ponajprije zbog toga što su i današnji sukobi jako izazovni, nose sobom velike i teške posljedice za hrvatski narod i otvorenu opasnost relativizacije do djelimičnoga pa i potpunoga uništenja ostvarenih nacionalnih sloboda.

Mi danas ne trebamo tražiti Tuđmana izvan onoga što imamo u njegovom političkom i povijesnom djelu. Tuđmanizam i pravac pobjedničkih politika valja tražiti u podsjećanju i racionalnoj analizi njegovih politika, a to ne ide bez podsjećanja na događaje iz vremena povijesnog pobjedničkog pohoda.

U čemu je izvorište Tuđmanove trijumfalne politike?

U nepogrješivom prepoznavanju duha i bila svoga hrvatskog naroda, u stalno isticanoj svijesti da je hrvatski narod jedina i presudna snaga i izvor političke i državne moći, te u stalnom isticanju vrijednosti svoga naroda. Snaga Tuđmanove politike je izvirala iz svijesti da uz izbornu legitimaicju nacionalnih politika, valja za svaku političku odluku strateškoga značaja potražiti ivzorište u vrjednotama hrvatskoga naroda, jer je vođenje državnih i nacionalnih politika stalno i neprekinuto potvrđivanje saveza države i naroda. Tu izvire moć i snaga koju su prepoznavali svi hrvatski međunarodni partneri, a pogotovo neprijatelji. To uporište u hrvatskom narodu bilo je moćnije od svakoga oružja.

I to je obrazac uspjeha.

Zašto to upravo danas ističem?

Zato što to ponovo moramo ostvariti snažno jedinstvo državne politike i hrvatskoga naroda, jer izazovi u kojima se nalazimo, neće se moći razriješiti i ostvariti nove političke pobjede, te stvoriti trajno moćna, snažna i prepoznata snaga u međunarodnim odnosima, ako ne ostvarimo to novo povijesno nacionalno jedinstvo državne politike i većine hrvatskoga naroda, gdje god bio.

A moglo bi počivati na jednoj jedinoj poruci, temelju hrvatskoga ustava – Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda.

To ne smije doći pod znak upita, dvojbu, sumnje, to je izvorište. Za to se ginulo. To je Tuđman.

A za to je nužno znati – tko smo, čime smo povijesno određeni, koje su naše temeljne vrjednote.

Na čemu stoji naša država i mi kao narod.

Zato se moramo prisjećati, da se nikada ne zaboravi.

Ovaj ključni povijesni događaj daje nam glavninu odgovora o uzrocima i krivcima za rat na našim područjima. Međutim, po načinu na koji se ovaj događaj obilježava i spominje u medijima ispada da nikome u Hrvatskoj nije naročito stalo do očuvanja povijesne istine. Zahvaljujući takvom odnosu prema našoj novijoj povijesti ne trebamo se čuditi što nam drugi, koji su odgovorni za rat i žrtve, danas prekrajaju i krivotvore povijesne činjenice. Ne trebamo se, i nije politički zrelo, nije ni izraz samosvijesti i povjerenja u sebe, danima iščuđavati nečemu što je Srbija uradila, što je Vučić rekao, što tisuće provokatora i agenata radi s istim ciljem. Mi to što Srbija radi prvenstveno moramo spriječiti u Hrvatskoj, i u Hrvatskoj uspostaviti pretežiti i službeni državno-politički odnos prema svome identitetu i povijesnim činjenicama, koje smo sami istražili, definirali i predstavili, kako svome narodu, tako i cijelome svijetu. A tek onda na međunarodnom planu Srbiju dovesti pred neupitne i neoborive povijesne činjenice. U svome obraćanju državnome rukovodstvu Republike Hrvatske 1998. godine u uredu predsjednika Tuđmana, blagopokojni kardinal Kuharić je upozorio da snaga država malobrojnih naroda ne može počivati na vojnoj sili ili oružju, nego počiva na istini i načelima, jer to ni jedna sila svijeta ne može i ne smije politički osporavati, čime bi u suprotnom otvoreno urušavala temelje suvremenoga svijeta, pa i polazišta svoga utjecaja.

Zato bi se početak balvan revolucije trebao obilježavati kao nulti dan, u sklopu čega bi jasno i glasno istakli prave krivce za rat i podsjetili na njihovu ulogu i posljedice koje su proizveli, a to nije zadaća samo državnih politika, iako državna politika to mora trajno i snažno poticati bez izuzetka. A da ne govorim da su ovakvi događaji i prigoda za osvrt o ratnoj šteti od čega u Hrvatskoj nitko odgovoran nema niti može imati mandat i ovlaštenje hrvatskoga naroda odustajati, za čitanje ključnih dijelova presude Martiću, izjave o priznanju Milana Babića, za isticanje ključnih navoda iz presude ICJ protiv Srbije, koji potvrđuju kao međunarodno-pravnu stečevinu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku služeći se genocidnim radnjama, kao i za upućivanje javnog poziva svima u Hrvatskoj da više nikada ne dopuste ponašanja  i retoriku koja je dovela do rata u Hrvatskoj.

A to nam se događa i tome svjedočimo.

Govoriti o obljetnici balvan-revolucije, odnosno o početku otvorene oružane pobune Srba u Hrvatskoj, nije samo politička obaveza, nego i snažan moralni i društveni poziv prije svega povjesničarima na javnim sveučilištima i znanstvenim institutima, koje država financira, da daju nužan doprinos ne samo osvješćivanju hrvatskog naroda, nego prije svega svjetske akademske elite, pozivajući se na presudu ICJ i rezolucije VS UN o stvarnim događajima u Hrvatskoj. Normalno bi bilo da znanstvenici s javnih sveučilišta, umjesto da u Beogradu sudjeluju u relativizaciji i kampanji protiv Hrvatske, sudjeluju u istraživanjima i promociji istine o svome narodu, a ako već sami to ne znaju ili ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti – politike i država ih je dužna na to upozoriti.

To nije ugrožavanje znanstvene slobode, to je afirmacija odgovornosti.

Vrijeme je jasno definirati odgovornost za stanje današnje Hrvatske i svaki element koji čini realnu društvenu kompoziciju toga stanja i njegovih obilježja. Svi mi imamo svoja imena i prezimena, svoje odgovornosti, svoje zadaće, a jedna od temeljnih pretpostavki uspješnih država i društvenih organizacija je – personalizirana odgovornost i zasluge, a ne nekakve inačice kolektivne odgovornosti kakve se često promiču. Kad svi ne valjaju, onda najčešće nitko ne može valjati, ako i kad su svi zaslužni – nitko nije zaslužan, a to je prostor za manipulacije i područje stvaranja destrukcije, te isključivanje kompetencija i izvrsnosti u društvenim standardima, stvaranje područja relativizacije i manipulacije, te otvaranje mogućnosti najrazličitijim nesolidnostima, pa i neprijateljstvu prema hrvatskome narodu.

Kako je moguće da u javnim medijima, izuzev pojedinih portala, a posebno na HRT-u, nema desetine stručnih, specijaliziranih priloga i emisija s relevantnim sudionicima na te teme, jer, to nije posao same politike, iako se odgovornost godinama adresira na politiku, te na njene stavrno ili navodno skrivene utjecaje, koje nije više dovoljno ignorirati, nego spriječiti skrivanje novinarske, medijske i kulturne nesolidnosti iza navodnih ili stvarnih utjecaja političara. Ne možemo šutke pristajati na takvu krivotvorinu, niti snositi odgovornost za eventualne utjecaje ispod naših političkih imena. Gdje je tu društvena odgovornost za očuvanjem istine i konačno, može li se u današnjoj Hrvatskoj biti novinar, a ne biti hrvatski novinar, medij, a ne biti hrvatski medij, znanstvenik, a ne biti hrvatski znanstvenik ili sveučilište, a samo se formalno tako zvati i koristiti materijalne resurse, potičući i tolerirajući klasične antihrvatske poruke, ideje i programe?

Ta pitanja ne samo da zahtjevaju jasne odgovore nas u politici, nego  nameću obavezu jasnoga stava svakoga današnjega Hrvata u svakoj situaciji, a to nije moguće bez stalnoga uporišta u temeljima i istini, koja se nalazi u našoj prošlosti i povijesnim vrjednotama. Na suglasju u tim pitanjima i odgovorima pobjedili smo izazove i ugroze, koji su započeli balvan revolucijom, jedino tako možemo i ove današnje, ali i sve buduće.

Povijest je učiteljica života, a ovo je naša Hrvatska.

Petar Škorić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa!

Objavljeno

na

Objavio

I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu.

Dok “Uljanik“ ozbiljno upozorava da je na pomolu novi Agrokor, dok Pula mijenja ime u Končarevo dotle Hrvateki mlate praznu slamu da li Momčilo Bajaga može ili ne pjevati u Lijepoj našoj. Obzirom na notornu činjenicu da je naš Momčilo još početkom kolovoza 1995.g, pjevao u Kninu u čemu je problem?

Srpski turbofolk dere po čitavoj RH, Bajaga ne može svima koji ga žele slušati ni odgovoriti. Dobro je Momčilo, šireći glas dobrote, pjevao: “Suviše ste jadni suviše ste bedni, bit ćete još više gladni i žedni… Lepa vaša biće groblje i sad kreće u boj ceo narod moj“. A kako je prošao “ceo narod moj“ već znamo. Ostalo je povijest. I onda digoše svoj glas “bedni, gladni i žedni“. Branitelji “zabranili“ Bajagi da pjeva u Karlovcu. I zadnja budala zna da branitelji ne mogu zabraniti baš ništa. Ni proslavu nekrofila u Kumrovcu, ni Bajagu, ni Lepu Brenu, ni M. Ilića, ni Ojkanje u Petrinji, ni Frljića, ni zastavu na pola koplja na HNK U Rijeci u oči Oluje, ni dolazak Vučića, Vulina i Dačića u Hrvatsku…ništa na ovom svijetu. Ali uzalud vam trud “trubači“ ako živite u nadi da će branitelji šutjeti, mučati i čkomiti. Taj film nećete gledati. Sve zabrane u ovoj zemlji dolaze od HDZ-a i SDP-a. Oni bi možda ponekad htjeli zabraniti i branitelje.

Branitelji nisu četiri godine nosili “krvave gaće po Velebitu“ da sada ne bi smjeli otvoriti usta zbog Drage Pilsela, Gorana Gerovca, Zvonimira Despota, Branimira Pofuka, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Marka Biočine, Ikače… Uskoro će dan branitelja Bjelovara pa se javila mudra zamjenica župana Bojana Hribljan iz SDP-a sa sjajnom idejom. Misli Bojana da za taj dan treba u Bjelovar pozvati Bajagu kako bi dokazali da “slobodno misle i da nisu svi branitelji isti…“ Bojana je u načelu u pravu. Nisu svi branitelji isti.

Recimo bradati branitelji Knina, Vukovara, Petrinje, Iloka… sigurno bi živnuli da im se ukaže na dan branitelja njihov omiljeni Bajaga. I ne samo za dan branitelja. Ovih dana obilježava se i 26.obljetica pogibije osamnaest branitelja pripadnika 105. bjelovarske brigade. I njima u počast trebao bi pjevati Bajaga. Prvorazredna politička perverzija u režiji naše Bojane! I sad bi na takav kretenizam svi trebali zamuknuti da ne bi povrijedili “glazbene“ osjećaje Pofuka i Pilsela, na primjer.

Dok s druge strane legendarni Dragec Pilsel maže k’o Maksim po diviziji i po fejsu. “Ojkača ne može u Petrinji, ali zato ustaša MPT smije urlati u Glini? “Branitelji“, popeli ste se ovom narodu na kur..“ Evo vidite kako je osjetljiv i senzibilan lijevi “predstavnik“ naroda kojem su se branitelji popeli na onu stvar. Zna Carlos, Dragec da je u herojskoj Glini Vučić održao ”historijski” govor. I sad policija kaže da je Thompsona slušalo samo 50.000 ljudi. To u prijevodu znači 100.000 društveno politički sumnjivih lica. Eto nama opet Branislava Nušića. Petrinja. Mali grad preblizu Zagreba, četiri godine pod okupatorskom čizmom.

Miljenko Pezelj sjedio je sa mnom u klupi u VI gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Za razliku od mene, bio je odlikaš i pjesnik. Rat ga je zatekao na mjestu predsjednika Općinskog suda u Petrinji. Supruga profesorica francuskog s dvoje djece spasila je glavu bijegom u Zagreb. Miljenko, smatrajući da nikome nije napravio nikakvo zlo, nije želio napustiti svoju Petrinju. “Brigu“ oko njega preuzela je familija Prodanović.

Četiri godine je bivši predsjednik suda liječio nečije četničke komplekse radeći kao sluga, rob.. čistio štale, zahode. Supruga je ipak bila sretna što je živ. Kad su “ojkači“ nakon Bljeska osjetili što se sprema, jedan od njih prišao je Miljenku i sprašio mu par metaka na sred ulice. Za doviđenja… I sada, zahvaljujući nakaradnom i nametnutom Zakonu o oprostu, gazde života i smrti Miljenka Pezelja poručuju preko Mare Vilus: “Nije tačno da ojkača u Petrinji nije tradicija“. Da, drugarice Maro. Još kako se ojkalo od 1991.g. do ljeta 1995. godine. I sad branitelji kao mirne ovčice trebaju blejati i uživati u ojkanju onih koji su četiri godine sanjali da će se festival jednog dana preselit na Trg republike u Zagrebu. Možda i hoće ali samo na Smotru folklora. Sve što je liberalno i napredno koluta svojim progresivnim očima na prvi znak da branitelji nisu oduševljeni našim Momčilom.

Branimir Pofuk/VecernjiList

Dobro zbori Goran Gerovac zvani Gera iz Večernjaka: ”Sve je to turbofolk”. “Turbofolk su “za dom spremni“, privatizacija, zabrane koncerata, braniteljski paramilicajci (opsesivna Gerina žal za milicijom), vlast u Karlovcu, tretman Boga, povijest… turbofolk je i cjelokupna naša povijest…“. Naravno, osim NOB, Sutjeske i Neretve. Geru je krenulo, nezaustavljiv je po lijevom krilu. Turbofolk je “kada se predsjednica, potpuno nesvjesna geostrategije emocija, pokisla i sa žvakaćom u ustima hvata sa svima po travnjaku, kada u nacionalnim svetkovinama ne slavimo svoje uspjehe, nego nesreću drugih“. Ma Gero, svaka ti dala… a Vučić te imenovao za počasnog konzula nesvrstane Srbije u Lepoj njihovoj.

Umjesto što slavimo svoje uspjehe u Kninu svi se druge godine moramo, na čelu sa počasnim konzulom, traktorima uputiti u Bačku Palanku s pjesmom “tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“. I sad drugovi, orijunaši, Jugoslaveni, partizani, ojkači, diplomanti Fakulteta političkih nauka s diplomom “društvenopolitičkih radnika“, NOB-prvoborci rođeni 1959.g, molim ne sikćite nego pružite konkretne dokaze kad su to branitelji, kao branitelji, zabranili bilo koji koncert u RH i gdje??? Kada Bajaga, Lepa Brena, Miroslav Ilić, naše Hladno pivo ili bilo koji četnički slavuj nije sa svojom stvarnom ili imaginarnom bradom nije mogao pjevati u Lijepoj našoj? Možda su istarski branitelji zabranili nastup Thompsona u Areni…?

Tek usput, spominjem da se Wagner ne može izvoditi u Izraelu jer ga je Hitler volio slušati. Pogledajte hajku u Večernjaku na branitelje, slušajte Čehoka, Jakovčića, Despota, Pofuka…da li je itko od navedenih ikada osudio Izrael jer se tamo Wagnerove skladbe ne mogu izvoditi. Sjetih se izvrsnog srpskog filma Slobodana Šijana “Tko to tamo peva?“ Iznenada, film iz 1980.g. postaje opet aktualan.

Kažu da su ljudi stvoreni kako bi voljeli, a stvari su stvorene da se koriste. Problem je u Hrvatskoj što se stvari voli, a ljude koristi.

Hrvatski ministar obrane se našao, nogometnim rječnikom rečeno, u debelom zaleđu. Neoprezni Krstičević euforično je izjavio da je :“Domovinski rat nešto najbolje“ što se Hrvatskoj dogodilo. Odmah ga je dočekao uvijek budni Marko Biočina iz Jutarnjeg koji je kratkom psihoanalizom obrisao pod nesretnim ministrom navodeći: “teško se oteti dojmu da je riječ o institucionaliziranoj formi fanatizma“. Marko se blago čudi kako netko može krvavi ratni sukob glorificirati. Slažem se. Sve je moglo proći bez rata. Komšije su nam nudile da mirno predamo Vukovar. Da se tamo nismo junačili i tvrdoglavili ne bi ni došlo do Ovčare. Mogli smo biti strpljiviji i ostati živjeti pod Slobom, Ađićem i Kadijevićem te čekati da prihvate Z4 i danas imati tri države u Lijepoj našoj ili Lepoj njihovoj.

Ne znam što bi Biočina pisao o “umjetno konstruiranim mitovima devedesetih“ da je ministar Krstičević i izrekao ono što je u stvari i mislio. Pobjeda u Domovinskom ratu je nešto najbolje što se Hrvatskoj dogodilo. Ne znam što, ali bi naš Marko već smislio modus o “intelektualnom i empatijskom nedostatku“ Damira Krstičevića. Uostalom, da stvar ogolimo do kože, da nije bilo Domovinskog rata ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, pa se ni Vučić, Vulin i kompanija ne bi mogli čuditi proslavi Oluje kao pura dreku. Kao ni Marko Biočina, uostalom. Marku dižu njegov progresivni tlak ognjištarski slogani kao “Dani ponosa i slave, vrijeme kad smo bili složni, herojsko doba“ i sl. Psiholog Večernjaka zna da te slogane psiholozi i psihijatri nazivaju “optimizmom pamćenja“. Marko je siguran da su to “umjetno konstruirani mitovi devedesetih“.

Tu Biočina naglo doživljava jaki napad empatije prema “onima koji su devedesetih bili izloženi represiji zbog svoje nacionalnosti…“ Naravno, ne misli naš Markan na one koji su znatno gore stvari doživljavali u SAO Krajinama, Vukovaru, Petrinji, Kninu, Plitvicama, Slunju… Kad su Japanci 7. prosinca 1941.g. izveli zračni napad na Pearl Harbor, SAD su u roku od dva mjeseca širom SAD-a formirali logore u koje su transferirali 120.000 Japanaca. Jednostavno, Japan je napao USA. Kao i 15 milijuna protjeranih ljudi njemačke nacionalnosti 1945.g. To je uvijek sudbina onih čije države izvrše agresiju čineći pritom zločine.

Takvu ”brutalnu” sudbinu doživjeli su i naši Srbi. Mijenjali su imena, bilo im je malo neugodno kad je raketiran Zagreb, kad nam je Martić poslao “zvončiće“ jedva su dobili termin u Mimari, kad su došli iz slobodarskog Beograda da zajedno sa Vesnom Pusić zatraže odlazak Tuđmana sa vlasti. Kad tvrdoglavi Tuđman nije na to pristao doživjeli su civilizacijski šok koji ih ne pušta do dandanas. Dokaz – Vesna Teršelič, Rada, Anka partizanka… koje prosto ne mogu da veruju da ustaša Thompson još nije u Remetincu. Bez obzira što ne postoji osuđujuća pravomoćna presuda. Nego samo oslobađajuće. One, kao i Biočina, predstavljaju našu lijevu intelektualnu elitu te znaju ili su čule na placu kako je Marko Porcije Katon prije svakog govora u Senatu rekao: “Ceterum censeo Karthaginam esse delendam“ – uostalom, smatram da Kartagu treba razoriti.

Uostalom, Thompsona treba zatvoriti. I u pravu je Markan kad duboko suosjeća s patnjama onih koji su sanjali slobodu koju će im na tenkovima donijeti Kadijević, Adđić i Šljivančanin. Naravno, hrvatski CK već radi na tome da Bajaga nije autor niti je pjevao lirsku pjesmicu “Armija srpska će da vas…“ Ni MPT ne priznaje da je pjevao “Jasenovac i Gradiška stara…“, ali on nema logistiku i simpatiju Ivana Jakovčića i Marka Biočine. Priznao, ne priznao, pjevao je! Jednog dana će i propjevati. Pojavila se na You Tube jedna druga zgodna domoljubna.. Bajaga, Bora Čorba i Dejan Čukić u pjesmi upućenoj protivnicima Srbije, a to su Hrvati i Albanci. Krasan pjesnički uradak: “Pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e, pomozi nam, Bože!“ Na nedostatak ognjištarskog oduševljenja za Bajaginu jugo-sintezu osvrnuo se na Net.hr i suvremeni Dušan Bilandžić u liku Hrvoja Klasića. Hrvojica je 1991.g. bio krajnje nehumano mobiliziran (nije se izjasnio u koju vojsku…?).

Nije slušao krkana MPT nego Bajagu. On mu je bio simbol one druge antimiloševićevske Srbije koja se sublimirala u progresivnim stihovima “pogledati ih u oči i pucati bez oklevanja e’, pomozi nam Bože.“ Klasni primjerak rigidnog Jugoslavena pada u euforiju balkaniku: “U to vrijeme rata slušajući ga htio sam sam sebi dokazati da ne ratujem protiv Srba nego protiv zlih ljudi“. Nagradno pitanje: protiv koga je to ratovao bliski rođak Mike Špiljka 1991.g? Pobjednik dobiva “pozitivnu energiju“ Momčila Bajage na kojoj je “odrastao“ ”istoričar” Hrvoje Klasić kako se sam hvali u jugo-pamfletu na Net.hr. No, da se svi zajedno skinemo s “lične tragedije“ Momčila Bajage. Neka ojkaju Klasić, Čehok, Jakovčić, Biočina, Mara Vilus, Gerovac, Pofuk, Pilsel, Bojana Hribljan, Miletić i svi orijunaši i jugo nostalgičari. To je njihov mentalni problem. Onih 500.000 ljudi s dočeka srebrenih iz Moskve žele i slušati će Čavoglave i Thompsona. A to je samo mali dio onih koji čvrsto vjeruju da su im u ratu neprijatelji bili Srbija i Crna Gora, a ne imaginarni “zli“ ljudi. Pa ako opet dođe do “stani, pani“ onda intelektualna, salonska, kriptokomunistička i anacionalna peta kolona može pokupiti svoje crvene prnje i u novi egzodus na novim traktorima.

Veliki Clint Eastwood je rekao: “Trideset milijuna dolara potrošeno na neki film; moglo se puno mudrije iskoristiti novac kao npr. za osvajanje neke manje države“. Kao da je znao da je Sloba živio u SAD-u i radio kao bankar…

Uvijek me je kao pravnika fasciniralo pitanje tko kod nas piše i formira zakonske norme. Jedino znam na koga se primjenjuju i tko kasnije osjeća njihove posljedice. Smrt mladića u Zaprešiću je paradigma hrvatske zakonodavne gluposti. Medicinski tehničari gledaju ljude kako umiru, imaju lijek u ruci, a ne smiju ga dati. U slučaju Mattea Ružića, da su djelatnici Hitne smjeli dati injekciju, vjerojatno bi danas bio živ. Hrvatska zakonodavna birokracija jača je i od lišaja. Sreo sam na Bolu sa poznatog zagrebačkog kirurga, sveučilišnog profesora. U raspravi o nelogičnostima našeg zdravstvenog zakonodavstva doznajem od njega kako on, po zakonu, ne smije napisati recept svom pacijentu. To može samo doktor opće prakse. I zato danas svi plaćamo zdravstveno, dopunsko zdravstveno, a mladi ljudi umiru po cestama. Kažu Ličani, bolje je biti bogat i zdrav nego siromašan i bolestan. Ali ovoj državi važniji su siromašni i bolesni. Samo to država još ne zna. Ali doznat će jednog dana.

Evo jedne zgodne ocjene zdravstva u Hercegovini: “Tko ode studirat’ u Zagreb ili u mostarsku bolnicu, taj se ne vraća!!!“

Zvonimir Hodak/7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari