Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Dvije minute i 47 sekundi sovjetskog pljeska

Objavljeno

na

Unatoč iskustvu koje nas uči da uvijek može gore i niže, ovaj tjedan sam došao u napast zaključiti kako smo u Hrvatskoj konačno dotaknuli moralno i političko dno. Kako prenosi Večernji list, na sjednici Predsjedništva HDZ-a Plenkovićeve ulizice su iznosili koliko je dugo, u sekundu precizno, trajao pljesak koji je voljeni vođa dobio na nedavnom stranačkom saboru.

Analiziraju se tako aplauzi 65 godina nakon smrti Staljina i 28 godina od uvođenja demokracije i višestranačja u Hrvatskoj. Na toj je sjednici Predsjedništvo HDZ-a, na Plenkovićev prijedlog, smijenilo političkog tajnika stranke Davora Ivu Stiera i međunarodnog tajnika Miru Kovača jer su u svojim govorima na stranačkom Saboru odstupili s linije koju je zacrtao vođa. Unatoč špekulacijama kako bi novi politički tajnik HDZ-a mogao postati Milorad Pupovac, a Ivan Vrdoljak preuzeti stranačku vanjsku politiku, Plenković je ipak odlučio ispuniti najavu o pomlađivanju stranke pa je vodstvo pomladio Kuščevićem i Božinovićem.

Demokratski duh im je isti kao u sovjetskoj partiji, samo su okolnosti drugačije pa su za razliku od Staljinovih, Plenkovićeve čistke anemične i mlitave. Niti on ima odlučnosti da nedovoljne pljeskače šutne iz stranke, niti disidenti poput Stiera i Kovača imaju petlje da mu jednostavno sruše većinu u Saboru, već čekaju da se sam surva, ne pitajući se koliko će u međuvremenu štete napraviti državi i što će im do tada uopće ostati od politički i moralno devastirane stranke. Zanimljivo je da je na smjenu tajnika prvi javno pozvao Božidar Kalmeta.

Posebno ga je zasmetao, tko bi znao zašto, Stierov govor o klijentelizmu i elitizmu na Saboru HDZ-a. Vrhunac ulizištva ipak je pokazao predsjednik Zajednice utemeljitelja HDZ-a Mario Kapulica, koji je, kako prenosi Večernjak, zamjerio Stieru da je u Ciboni vođi ukrao show. Nasuprot dojmu u javnosti kako je Stier dobio najveći pljesak prisutnih, revni Kapulica je izbrojio i istaknuo kako je Plenković na Saboru stranke 57 puta prekidan ili nagrađen pljeskom, a da je jedan aplauz posvećen njemu trajao čak 2 minute i 47 sekundi. I onda takav izraz ljubavi i jedinstva padne u sjenu zbog Stiera! Budući da je Kapulica jedan od utemeljitelja, očito je problem u samim temeljima HDZ-a. Informaciju kako se u HDZ-u broje, mjere i analiziraju aplauzi na upit novinara potvrdio je i novi politički tajnik stranke Kuščević.

Vrijedi se prisjetiti kako je prije samo dvije godine, u trenucima kad je svima bilo jasno da je Karamarko gotov i da od njegove najave preslagivanja nema ništa, pred novinare izašao, tada ministar graditeljstva, Lovro Kuščević i važno rekao: “Odlazak Tomislava Karamarka iz Vlade nije prihvatljiv”. Već sutra je nestalo Karamarka, a taj isti Kuščević sada izjavljuje “jučer smo imali analizu svih govora, svih aplauza, svih negodovanja i jasno se vidi da su svi govori članova Predsjedništva stranke, naročito predsjednika Plenkovića, naišli na sveopće odobravanje svega članstva”.

Da sam na Plenkovićevom mjestu, ja bih se ozbiljno zabrinuo. Kako su analizirali aplauze? Imaju li snimke svih kamera u Ciboni? Jesu li pregledavali tko je i koliko pljeskao, tko je započinjao, a tko prvi odustajao? Kako bi obračunavali aplauz ako je netko i ustao i pljeskao, treba li tada vrijeme pljeskanja pomnožiti s koeficijentom 1,5 ili čak 2? Aplauz je inače vrlo zanimljiv i slojevit fenomen. To je način da se vanjski, vidljivo i zvučno iskaže slaganje, odobravanje, pohvala, konsenzus. Neki antropolozi tvrde da je pljesak simbolički zagrljaj na daljinu. On u sebi uvijek ima nešto performativno.

Često je nekontroliran izraz individualnog oduševljenja, no uvijek ima i kolektivnu dimenziju. Kad se masovno plješće, teško je definirati tko u milisekundi prvi okine, pa se pa se potom “prolomi” opći pljesak, Kako i zašto aplauz okončava? Je li razlog fizički ili auditivni zamor ili do kraja iskanalizirano oduševljenje nakon čega pljeskač ostaje bez emotivnog pogonskog goriva za udaranje dlanom o dlan? Najviše se plješće u kazalištu, posebno u operi, ali i na nogometnom stadionu. Vrhunac za igrača je kad za iskazanu bravuru dobije iskren pljesak protivničkih navijača.

Takav aplauz ima u sebi nešto uzvišeno.  No rano je započela i zlouporaba pljeska. Trgovina i manipulacija aplauzom dokumentirana je već u antičkom Rimu, gdje su postojali plaćeni pljeskači i bukači, koje su mogla unajmiti kazališta. Neron ih je znao platiti i po pet tisuća da bi bio siguran u izraz potpore mase.  Koliko može biti opasno prvi prestati pljeskati možemo čitati kod Solženjicina u Arhipelagu Gulag. Tako se na jednom partijskom kongresu niti nakon desetominutnog pljeska Staljinu nitko nije usudio prvi prekinuti i sjesti. Kad je to konačno učinio jedan direktor tvornice papira, malo po malo su prestali i sjeli i ostali.

Nakon završetka sastanka nesretnik je uhićen i poslan u gulag. Zbog takvih situacija su drugovi uveli zvono za označavanje kraja pljeska, jer je slaganje s vođom bezgranično pa ni njegov simbolički izraz ne može nikada prestati sam od sebe, već tek na naredbu partije zvonom. “Ruski aplauz” je slavni način pokazivanja općeg slaganja koji se mogao vidjeti u Sovjetskom savezu na sastancima Centralnog komiteta komunističke partije. Nakon što Staljin završi govor, svi plješću, a aplauzu publike se pridružuje i sam Staljin, što znači da je zasluga kolektivna, a on ju je samo iskazao.

Jasno mi je zašto, kad maestro Pavarotti na vrhuncu Puccinijeve arije izvuče do neba “All’alba vincerò”, publika eksplodira u pljesak, jednako kao što razumijem da Juventusovi navijači, nakon Ronaldovih škarica u Torinu, nemaju druge nego ustati i zapljeskati sublimnom trenutku, ali ne mogu dokučiti čime je to Andrej Plenković 57 puta dotaknuo nebo u Ciboni da mu prisutni HDZ-ovci govor prekidaju pljeskom, a posebno bih molio dvorske HDZ-ove aplauzometre da nas informiraju na kojem je točno mjestu Plenković nadahnuo HDZ-ovce da opetovano udaraju dlanove proizvodeći snažan zvuk famoznih 2 minute i 47 sekundi koje je istaknuo aplauzomeštar Kapulica. Istina, nije potukao rekord dužine aplauza kojeg su, uglavnom isti pljeskači, dali Jadranki Kosor ali mu se približava.

Treba uzeti u obzir da je od tada proteklo više godina pa su i ulizice ponešto ostarjele te imaju manje energije za izdržati takav ritual.  Praktični Amerikanci su se davno, za potrebe televizije, dosjetili tzv. smijehu i aplauzu iz konzerve, tj. snimljenom, koji se potom pušta na pravim mjestima. Tko zna, možda i u HDZ-u to koriste na kongresima. Možda oni samo simuliraju pljesak, a ustvari puštaju jedan te isti snimak i Sanaderu i Kosorici i Karamarku i Plenkoviću.

A pošto su većinom pljeskači isti likovi, mogu ubuduće i projicirati njihove holograme novim predsjednicima da se ne umaraju pokrećući ruke u publici. Očito ne shvaćajući što govori, u osvrtu na navedenu sjednicu stranačkog predsjedništva Gordan Jandroković je rekao: “Ja sam 15 godina u Predsjedništvu HDZ-a i ne pamtim da se ovako demokratski razgovaralo”. Priznaje dakle, da je toliko vremena bio visoki dužnosnik u nedemokratskom HDZ-u. Zašto je pristajao na to? Kakva je to “demokratska zajednica”?

I apostoli su, prije dvije tisuće godina, u odabiru novog dvanaestog nakon Judinog otpadništva imali dva kandidata pa su nakon molitve i zaziva Duha Svetoga kockom odlučili koji će im se pridružiti. A HDZ u zadnja dva izbora predsjednika, po sovjetskom modelu, ima samo jednog kandidata. Koliko god, kao u show programu s aplauzometrom, bio sladak prvi pljesak, toliko je jeziv zadnji HDZ-ov, kojem se Plenković čini vrlo blizu. Ovdje vrijedi podsjetiti kako se u drevnoj Mezopotamiji pljesak upotrebljavao da se pokriju krici žrtvovanih u vjerskim obredima.

Ubrzano distanciranje Predsjednice, koja očito raspolaže nekim dodatnim informacijama, od ovakvog HDZ-a svjedoči da ta ekipa ide svome političkom kraju. U tom smislu treba se zapitati je li aplauzometar Kapulica izmjerio i onaj pljesak HDZ-ove sramote kojeg su dobili u Saboru od SDP-a, Glasa i ostalih s ljevice nakon što su na šefov mig izglasali Istanbulsku konvenciju? I zašto i njega nije naveo na predsjedništvu stranke?

Nakon objavljivanja informacije kako u HDZ-u analiziraju aplauze upućene šefu stranke, dobili smo potencijalno novo sredstvo ironičnog protesta. Dežurnim, poslušnim i vječnim pljeskačima treba zapljeskati. Ako njihov pritisak na Ustavni sud za sprječavanje referendumskog iskazivanja volje građana urodi plodom nema bolje poruke nego okupiti se i zapljeskati im. I to točno 2 minute i 47 sekundi.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori