Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: E moj druže istanbulski…

Objavljeno

na

Osobno se ne bih kladio na Plenkovićevu političku budućnost u Hrvatskoj, kao ni onih koji se na vrijeme ne otkače od njega.

Prosvjed najavljen u subotu u 11 sati ispred središnjice HDZ-a pokazat će je li kritična masa već tu”, pisao sam prošlog petka, a dan kasnije dogodio se prosvjed koji je pokazao kvantitetu koja, hegelovski rečeno, već prelazi u kvalitetu. Dvije tisuće ljudi, ili “nekoliko tisuća ljudi”, kako su na početku lagali režimski mediji, bilo bi za Plenkovića već podnošljivo.

Ali nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su se okupili uglavnom samoorganizirano značajan je broj koji svjedoči da biračko tijelo na koje HDZ može računati više neće biti isto. Bilo je tu ljudi svih uzrasta i skupina. Hodao sam uz predsjednika Hrvatske liječničke komore i još jednog uglednog liječnika. Sreo sam jaku delegaciju obližnje glazbene škole, bivšu ravnateljicu studentskog doma u kojem sam nekad stanovao, kolegicu s fakulteta, molera koji mi je farbao stan, vidio sam bivšu olimpijku, jednog biskupa, nekoliko časnih, puno branitelja i umirovljenika, no najviše mladih ljudi i obitelji s djecom.

Kad sam ugledao ekipu s velikim transparentom “Dubrava protiv rodne ideologije” nisam više imao nikakve sumnje da je Plenkovićev HDZ u velikoj nevolji. Slikao sam se s njima, ispričali su mi kako su sami tiskali plakate s pozivom na prosvjed i lijepili ih ranom zorom po svom kvartu jer bi do devet već bili poskidani. Jedan od njih, Davor Jantolek kaže mi da ima 35 godina i sedmero djece. Nisu u strankama ni u udrugama, imaju između 25 i 35 godina, svoje poslove i živote, njih desetak iz uže ekipe ima ukupno pedeset djece. Radi te djece, kaže Davor, osjetili su da nešto moraju poduzeti.
 Subotnji prosvjed je pokazao da je kritična masa definitivno već tu, samo je pitanje kako će se politički organizirati i artikulirati.

Prateći medije na dan prosvjeda moglo se jasno vidjeti kolika je razina propagandne manipulacije u Hrvatskoj, ali i kako je ta manipulacija neučinkovita, štoviše i kontraproduktivna u vrijeme Interneta i “pametnih telefona”.
 Prvo su lagali o broju prosvjednika, čime su samo izazvali podsmijeh.

Poseban je osjećaj, dok stojiš na punom Trgu bana Jelačića, vidjeti na portalima vodećih medija kako se okupilo “dvije tisuće” ili, u boljem slučaju, “nekoliko tisuća” ljudi. Tijekom dana, kad su fotografije s lica mjesta već preplavile društvene mreže, brojka je i na prosvjedu nesklonim medijima narasla na deset tisuća, a kasnije i više.
 Zadnji koji su branili poziciju “vjeruješ li ti više meni ili svojim očima” bili su Božinovićevi ljudi iz policije.

Brojku od pet tisuća su papagajski ponavljali valjda jer su organizatori prilikom prijave skupa najavili da će doći pet tisuća ljudi. Bi li policija da ih je došlo samo dvjesto i dalje govorila o famoznih pet tisuća? Kasnije su se urnebesno vadili kako ih je pet tisuća došlo s intencijom prosvjedovati. Nekoliko desetaka tisuća je, dakle, čekalo tramvaj ili šetalo po Trgu.

Pored Trga uslikan je Vladin PR guru Krešimir Macan, koji se popeo na kandelaber i s bubicom u uhu kao Napoleon koordinirao medijski rat. Špekulira se da je brojao prosvjednike i kao demijurg hrvatske medijske stvarnosti javljao koliko ih treba biti. Muljanjem oko broja prosvjednika plenkisti su, istina, ispali smiješni, ali su djelom uspjeli prebaciti fokus javnosti s poruka skupa na prebrojavanje prosvjednika.
 Većina velikih medija je o prosvjedu izvještavala neprofesionalno, tendenciozno selektivno i manipulativno.

Najmanje vremena su posvetili samom sadržaju prosvjeda i onome što su govorili organizatori. Dok sam se probijao prema krcatom Trgu žrtava fašizma, ulovila me ekipa HTV-a, kojoj sam dao izjavu. Nisu je emitirali. Zato su u središnjem dnevniku pustili izjave ljudi za koje su valjda procijenili da svoj dolazak na prosvjed nisu znali dobro objasniti. Urednici su očito ciljno tražili sudionike prosvjeda za koje su procijenili da će ostaviti dojam zatucanosti, neartikuliranosti, marginalnosti, ekstremizma. Slika koja se mogla složiti o prosvjedu gledajući tv-izvješća bila je potpuno drugačija od onoga što je doista bilo na Trgu.

Nova TV je, primjerice, u svom Dnevniku kao relevantan faktor izvukla Keleminca kako se nadvikuje s nekom protuprosvjednicom.
 Svi su uredno pokazali političare koje su uspjeli snimiti u masi, iako su oni došli samo kao obični građani. Organizatori su u pozivu na prosvjed jasno naglasili da se od obilježja ponesu samo državne zastave Republike Hrvatske.

Svatko tko je došao s nekom drugom zastavom, a srećom ih je bilo jako malo, po definiciji bio je nezvani gost koji izravno krši pravila koja je postavio domaćin i stoga je bilo potpuno neprofesionalno u novinskim izvješćima pokazivati zastave marginalnih političkih stranaka koji su se kao muha na slona prikrpili uz veliki skup ne bi li dobili malo medijske pozornosti.
 Skandalozno je i da je se jednak medijski tretman dao kontraprosvjedu desetak ljudi. Bile su to mlade osobe u kostimima sluškinja iz američke serije. Moguće je da su u sluškinje na kontraprosvjedu bili odjeveni članovi mladeži HDZ-a čije je predsjedništvo jednoglasno podržalo Konvenciju.

Njima je dirigirala NGO veteranka Neva Tolle koja je opušteno u kameru izjavila kako bi ih prosvjednici napali da nije bilo policije. Otkud to zna? I je li to prvi put u svjetskoj povijesti da šačicu kontraprosvjednika protiv desetina tisuća oponenata odvaja policija? Ne bi začudilo da, kao što je Dragan Zelić nakon 17 godina soljenja pameti iz Gonga, osvanuo u SDP-u, Neva Tolle postane izvršna tajnica u Plenkovićevom HDZ-u. Vesni Teršelič bi Plenković isto tako mogao dati da preuzme klub utemeljitelja HDZ-a. 
Ove sezone u lijevim nevladinim udrugama must have je imati vlastite “teologinje”. Jedna je čak predstavljena u Dnevniku HTV-a kao “teološka aktivistica”. Teologinja je kadila i u skandaloznom Otvorenom s omjerom 3:1 u korist pristaša ratifikacije.

S razlogom se čovjek može zapitati postoji li ijedan teolog u RH koji je protiv rodne ideologije? Strategija im je lažima i manipulacijama uvjeriti javnost kako su i Papa i Vatikan i teolozi za, dok je samo šačica domaćih ekstremista i nasilnika protiv Konvencije.
 Zadnji spin, koji je krenuo od ponedjeljka, je širenje fronta i prebacivanje fokusa javnosti s ratifikacije Istanbulske konvencije na priču oko zakonu o pobačaju.

Neki od najljigavijih HDZ-ovih zagovornika ratifikacije sada bacaju medijsku udicu kako Crkvu treba uključiti u raspravu o zakonu o pobačaju. Na to su orkestrirano graknuli HDZ-ovi saveznici s lijeve NGO, feminističke i LGBT scene pa bi stoga valjda trebao ostati dojam kako je HDZ na konzervativnoj strani. Zakon o pobačaju nitko nije ni spominjao, i očito se tom pričom želi, jednako kao prepucavanjem oko broja prosvjednika prvih dana, skrenuti pozornost s ratifikacije kao jedinog cilja prosvjeda.
Stare medijske manipulatore i propagandiste je, srećom, pregazilo vrijeme.

Ne razumiju kako više nije dovoljna kontrola velikih, klasičnih medija, jer danas svatko snima, slika i trenutno preko društvenih mreža razmjenjuje informacije. Možeš gurnuti manipulativnu fotografiju u novine, ili na HTV-u ne prikazati nijednom čitav Trg, ali su stvarne slike prosvjeda preko Interneta trenutačno došle do većeg broja građana nego što ih dohvaća Dnevnik ili novine na papiru. To nije shvaćala ni Hillary Clinton niti protivnici Brexita. Oligarhija ne može u potpunosti kontrolirati Internet ili se barem još nije usudila pokušati. Plitkom macanskom propagandom naši guverneri su samo ispali smiješni i zabili autogolove.

No zašto bi se Plenković bojao naroda kad se ne boji udariti na Rusiju? Samo na temelju indicija o traljavom pokušaju trovanja dvostrukog špijuna u Londonu (sjeća li se netko kemijskog oružja u Iraku?) hrvatski premijer je potrčao protjerati ruskog diplomata i time iskazati solidarnost s Britanijom. Vraćamo im valjda dug zato što su oni nama jako valjali u prošlom ratu, naročito u BiH. 
Ni Hrvati ni Rusija ne mogu mu ništa, ali moćnom premijeru bi na koncu, kao i mnogim klijentima prije njega, mogao doći glave njegov savjetnik za medije. Jedini kojeg je Macan uspio uvjeriti kako je bunt građana protiv ratifikacije marginalan je izgleda sam Plenković.

Tako su svojedobno agencijski gurui i Ivu Josipovića uspjeli ufurati da je najpopularniji čovjek na svijetu i da će dobiti izbore u prvom krugu. Ispada kako je razboritije vjerovati gatarama s lokalnih televizija nego takvim PR stručnjacima. U kojoj mjeri su uspjeli uvjeriti narod da je Vođa na pravom putu vidjet ćemo i u drugom poluvremenu u Splitu, gdje je najavljen sljedeći veliki prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Održat će se uoči glasovanja o ratifikaciji u Saboru, koje će se dogoditi, znakovito, u petak 13. travnja.

Nino Raspudić / Večernji.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Nami gori pod nogama, a ona kupi ćukenja po testi

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Visković ima van novi intervju

Čiji je Visković?
Ih
Moj sigur’o nije

Bijo van je on stra’ i trepet splickoga Pravnoga vakulteta
Pokaza se i dokaza k’o jedan iznimno objektivan,stručan i pravedan profesor

Domoljubno nastrojen
Subjektivan je bijo samo u jednomu slučaju

Kad bi taj čujo kako si iz Imockoga il’ iz Ercegovine
Ojmeee
Obeselijo bi ti se k’o što se niki dan moje selo obeselilo kontroloru naše javne televizije
Pa sve pridanj bukliju iznili
Pršut narizali
Vrata širon rastvorili
I sve uređaje na vižitu poredali

Godine i godine predana rada taj je ljubitelj Imoćana i Ercegovaca uložijo u svoje studente

Sad’ u zasluženoj mirovini bistri cili svit

Ne sikiraju njega lokalni ni nacijonalni problemi
Ni čut
Zna se kako samo sitne duše mislu lokalno i nacijonalno
A ne djeluju nikako

On misli i djeluje globalno
Jerbo tako toka jednoga umnoga čovika
Čovika tako velikoga kalibra

Na spava van on nikako poradi ekologije

Otapanje ledenjaka i globalno zatopljenje ni pojist mu u miru ne da
Cile dane izračunava podizanje razine mora
Kad se koja šuma na sjeveru zapali
Padnu mu ruke i noge
Osiku mu se brez sikire i trupine

Najveća bola postala mu ona vrpa smeća
Nerazgradivoga
Veličine Vrancuske što pluta oceanon

Ima on dojavu kako se između Korzike i Sardinije zameće nešto vrlo slično
I priti i nami
Zavučenima

Ako se to ne zavuče do rećemo Pule
Ne zalegne na naše plaže
Ne začepi nan rećemo u samo dva dana i Tučepe i Zrće
Ja ne znan šta bi se drugo nami Hrvatima moglo trevit i naškodit nan

Doklen se to ne trevi
Sigur’i smo
Skroz

Visković se globalno još uvik uzda u live političare
Kaže kako je pesimist al’ ne i defetist

Lokalno rećemo ne voli Beru
Ne prizna ga za ljevičara nikako
Nije mu Bero baš ustaša
Aliiiii nije ni daleko

Inače naš Bero je čudo živo
Samo ritki u našoj Državi uspiju
Bit’ nes’vaćeni
I od livi i od desni
Meščini kako je Bero od svega najbliži pojmu
Defetist

Zato njega biće Visković ne lajka
Neka su na istoj, partijskoj liniji

Ža’ Viskoviću što mu se napalo Merkelicu poradi migranata
Ajde nek’ ne’ko i nju razumi

Kaže kako
Ona, ako i je’ napravila grešku su migrantima
(Veliko je tuten AKO)
Kako je ta greška načisto

Predivna

Točno tu rič reka’
Dašta
I meni je kad migrante po informativnin emisijan pratin baš ta rič
Predivno
Na vr’ jezika

Predivno su krotki i asimilirani

Na drugu bandu
Suprotno od profesora Viskovića
Mali ljudi djeluju lokalno i nacijonalno
A ne mislu, zna se, nikako

Kad smo kod mali ljudi
Imperija do Tokija uzvraća udarac
Delije na tribinama pritile kako će ni manje, ni više nego sikiron poklat naše
Splićane

Uf, veliki je stra’ nasta’
Opća opasnost po Splitu svira
Picigin na Baćama otkazan

Reakcije na pritnje, ove ture, zaprave potpuno izostale
Sasvin opravdano
‘Ko nji’ more uzest zaozbiljno a kamo li se nji’ pripast

Koji su to rat oni dobili?

Pivali su oni i devedeseti’
– Bit će mesa, klat ćemo Hrvate

Pa se znade kako in je izgledala zadnja kitica te pisme
Ona
Koju smo in mi na kraju nadodali

Bilo nešto što se vrlo rimuje
Su traktorima i nekon velikon prišon

Nego
Naša Predsjednica na turneji
Op stop
Kolo ne ladi
Ob’lazi matičnu i susjedne države
Niki dan
Uzela kantu luga pa sunjon posula nekoga svoga nepoznatoga savjetnika
Taj brezobraznik je uvjerio kako je ZDS naš pozdrav od starine

I taće sad ona
Jadna se čupa kako znade
Pa zeru fali Plenkija
Zeru zasiplje neimentovanoga savjetnika
I tako

A kampanja lagano u zaletu

Da mi je znat koji je to savjetnik
Ih
Janje bi mu okrenila
I poslala bi mu demejanu vina
Po izboru
Iman neki osjećaj kako je to isti oni koji je savjetovanje započejo tako što je i Titu izbacijo iz njezina kućerka
Naglavačke

Ti savjetnici su inače baš genijalna stvar
Meni načisto krivo zašto ji i sama neman
Čisto kako bi uprla prston u nji’ kad god mi štogod zapne
Kad mi zagori toć
Il’ kad mi se biskvit ne razabere

Lipo se okružiš savjetnicima
Gledaš da ji nije ubila baš neka velika pamet
Jerbo nisu tu da mislu
Posa in je odglumit gromobran
Kad već okolo grmi i siva

Što bi se Predsjednica saginjala
Neka savjetnik svrće gromove na se’

Kad zagrmi u Dubrovniku
Hrga neka digne pinjur visoko iznad glave
Ae
Neka bude pravi savjetnik
Naki kakve Budo Lončar ima
Pa mu mudro savjetuju koje priznanje privatit a koje odbit

Nego
Vrlo mi na živce iđu naši ljudi koji Predsjednici pišu kako je
Glupa plavuša
Uf
Ničega drugoga nisu se sitili

Dašta

Uvik neki stereotipi
Nikako se plava kosa priskočit ne more
Ne bi da je neki problem
Žensku
U današnje vrime
Prifarbat se i po tri puta u misec dana

Evo rećemo
Josipa Rimac van nije plava
Pa je pameću začudila ne samo draču nego i sikalinu

Dalija
Divljaka
Oguljenka
Sve redon pametne boje kose a nigdi njijove pametne rađe

Problem naše Predsjednice nije boja kose
Ni čut
Problem je što vele taktizira uzadnje
Što se mene tiče
Ni zere pametno ne
Taktizira

Taktika je tak’a da se stinan ita na svoje a tuđi je ne volu svakako
Džaba su jon nonići bili u onoj narodnoj vojski

Ae
Nisu samo nonići tuđima dosta
I Zoki se rećemo u svoj vakat falijo nami dedon ustašon
Pa sotin nije baš oduševijo
Desne birače

Još se ne zna ‘ko će sve ić’ protiv nje
Pa se sve čeka
Svi k’o zapete puške
Zadnji puta glasa san joj dala jerbo nije bila komunjara
Jerbo je bila nasuprot Josipovića
A od njega, to se znade, draži mi je čak
I oni kontrolor javne televizije

Najvažnije od svega, činilo mi se kako će se ona lipo gledat su Trumpon i kako crče i ona za ona tri mora
Ae

Ne smeta mene njezina kosa
Ni navijanje
Ne smeta me njezina linija, šminka ni robužina
Što se toga tiče
Od mene joj iđe
Desetka

Jerbo
Najvolin srčano i lipo uređeno žensko
Ali
Natrunila je ona meni kad se okolo referenduma oketila

Nami gori pod nogama
A ona kupi ćukenja po testi i dovlači ji k sebi
To je prioritet
Dašta
Zbrinili se ljudi po Njemačkoj pa su sad’ ćukenja na redu

Nije ni čudo što se oni profesijonalni Srbin ‘nako dere za govornicon u Saboru niki dan
Znade on kako za nas neće skočit
Ni Plenki a ni Kolinda

Nemaš se brajo mili više u koga od vlasti uzdat
Nema ‘ko začepit toga lajivoga Srbina od zanata
Nema

Pa unda baš jutros naletin na taj intervju
Profesora Viskovića
I probudi mi neku manitu nadu
Taman prije nego san iz kuće izašla

Kašnje gledan
Imocki moj mi slana pokrila

Skidivala san je i sa auta
Zalipila se za caklo i ne da se

Ništa gore od leda koji ti se zavuče između jagodice i nokta ošišanoga pri kudi
To ti unda prste za volan lipi

Pa se unda sitin i nasmijen se
Ha

Ako jednon, ono Viskovićevo smeće
Ono što se tek zamiće
Dokirija
I
Začepi lipo do Pule
Redon
I Tučepe i Zrće

‘Ko kaže kako neće začepit i onoga
Uvaženoga, lajivoga Srbina!?
I oni Sabor i Vladu koji njemu muče

Mislin se
Neka smeća
Neka se zamiće i tići
Prigorila bi i turizam
Bi

Neka nami kataklizme
Pa neka se unda sve iz nova rodi
Sve
Iznova
Samo da mi je za života jednon vidit
Skroz drugovačiji
Sastav našega Sabora

Skroz drugovačiji
Od ovoga kakvoga gledamo
Danas
Drugovačiji

Brez ovi’ Hrvata i Srba od zanata

Drugovačiji
I
Napokon
Naš

Barbara Jonjić/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari