Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: E moj druže istanbulski…

Objavljeno

na

Osobno se ne bih kladio na Plenkovićevu političku budućnost u Hrvatskoj, kao ni onih koji se na vrijeme ne otkače od njega.

Prosvjed najavljen u subotu u 11 sati ispred središnjice HDZ-a pokazat će je li kritična masa već tu”, pisao sam prošlog petka, a dan kasnije dogodio se prosvjed koji je pokazao kvantitetu koja, hegelovski rečeno, već prelazi u kvalitetu. Dvije tisuće ljudi, ili “nekoliko tisuća ljudi”, kako su na početku lagali režimski mediji, bilo bi za Plenkovića već podnošljivo.

Ali nekoliko desetaka tisuća ljudi koji su se okupili uglavnom samoorganizirano značajan je broj koji svjedoči da biračko tijelo na koje HDZ može računati više neće biti isto. Bilo je tu ljudi svih uzrasta i skupina. Hodao sam uz predsjednika Hrvatske liječničke komore i još jednog uglednog liječnika. Sreo sam jaku delegaciju obližnje glazbene škole, bivšu ravnateljicu studentskog doma u kojem sam nekad stanovao, kolegicu s fakulteta, molera koji mi je farbao stan, vidio sam bivšu olimpijku, jednog biskupa, nekoliko časnih, puno branitelja i umirovljenika, no najviše mladih ljudi i obitelji s djecom.

Kad sam ugledao ekipu s velikim transparentom “Dubrava protiv rodne ideologije” nisam više imao nikakve sumnje da je Plenkovićev HDZ u velikoj nevolji. Slikao sam se s njima, ispričali su mi kako su sami tiskali plakate s pozivom na prosvjed i lijepili ih ranom zorom po svom kvartu jer bi do devet već bili poskidani. Jedan od njih, Davor Jantolek kaže mi da ima 35 godina i sedmero djece. Nisu u strankama ni u udrugama, imaju između 25 i 35 godina, svoje poslove i živote, njih desetak iz uže ekipe ima ukupno pedeset djece. Radi te djece, kaže Davor, osjetili su da nešto moraju poduzeti.
 Subotnji prosvjed je pokazao da je kritična masa definitivno već tu, samo je pitanje kako će se politički organizirati i artikulirati.

Prateći medije na dan prosvjeda moglo se jasno vidjeti kolika je razina propagandne manipulacije u Hrvatskoj, ali i kako je ta manipulacija neučinkovita, štoviše i kontraproduktivna u vrijeme Interneta i “pametnih telefona”.
 Prvo su lagali o broju prosvjednika, čime su samo izazvali podsmijeh.

Poseban je osjećaj, dok stojiš na punom Trgu bana Jelačića, vidjeti na portalima vodećih medija kako se okupilo “dvije tisuće” ili, u boljem slučaju, “nekoliko tisuća” ljudi. Tijekom dana, kad su fotografije s lica mjesta već preplavile društvene mreže, brojka je i na prosvjedu nesklonim medijima narasla na deset tisuća, a kasnije i više.
 Zadnji koji su branili poziciju “vjeruješ li ti više meni ili svojim očima” bili su Božinovićevi ljudi iz policije.

Brojku od pet tisuća su papagajski ponavljali valjda jer su organizatori prilikom prijave skupa najavili da će doći pet tisuća ljudi. Bi li policija da ih je došlo samo dvjesto i dalje govorila o famoznih pet tisuća? Kasnije su se urnebesno vadili kako ih je pet tisuća došlo s intencijom prosvjedovati. Nekoliko desetaka tisuća je, dakle, čekalo tramvaj ili šetalo po Trgu.

Pored Trga uslikan je Vladin PR guru Krešimir Macan, koji se popeo na kandelaber i s bubicom u uhu kao Napoleon koordinirao medijski rat. Špekulira se da je brojao prosvjednike i kao demijurg hrvatske medijske stvarnosti javljao koliko ih treba biti. Muljanjem oko broja prosvjednika plenkisti su, istina, ispali smiješni, ali su djelom uspjeli prebaciti fokus javnosti s poruka skupa na prebrojavanje prosvjednika.
 Većina velikih medija je o prosvjedu izvještavala neprofesionalno, tendenciozno selektivno i manipulativno.

Najmanje vremena su posvetili samom sadržaju prosvjeda i onome što su govorili organizatori. Dok sam se probijao prema krcatom Trgu žrtava fašizma, ulovila me ekipa HTV-a, kojoj sam dao izjavu. Nisu je emitirali. Zato su u središnjem dnevniku pustili izjave ljudi za koje su valjda procijenili da svoj dolazak na prosvjed nisu znali dobro objasniti. Urednici su očito ciljno tražili sudionike prosvjeda za koje su procijenili da će ostaviti dojam zatucanosti, neartikuliranosti, marginalnosti, ekstremizma. Slika koja se mogla složiti o prosvjedu gledajući tv-izvješća bila je potpuno drugačija od onoga što je doista bilo na Trgu.

Nova TV je, primjerice, u svom Dnevniku kao relevantan faktor izvukla Keleminca kako se nadvikuje s nekom protuprosvjednicom.
 Svi su uredno pokazali političare koje su uspjeli snimiti u masi, iako su oni došli samo kao obični građani. Organizatori su u pozivu na prosvjed jasno naglasili da se od obilježja ponesu samo državne zastave Republike Hrvatske.

Svatko tko je došao s nekom drugom zastavom, a srećom ih je bilo jako malo, po definiciji bio je nezvani gost koji izravno krši pravila koja je postavio domaćin i stoga je bilo potpuno neprofesionalno u novinskim izvješćima pokazivati zastave marginalnih političkih stranaka koji su se kao muha na slona prikrpili uz veliki skup ne bi li dobili malo medijske pozornosti.
 Skandalozno je i da je se jednak medijski tretman dao kontraprosvjedu desetak ljudi. Bile su to mlade osobe u kostimima sluškinja iz američke serije. Moguće je da su u sluškinje na kontraprosvjedu bili odjeveni članovi mladeži HDZ-a čije je predsjedništvo jednoglasno podržalo Konvenciju.

Njima je dirigirala NGO veteranka Neva Tolle koja je opušteno u kameru izjavila kako bi ih prosvjednici napali da nije bilo policije. Otkud to zna? I je li to prvi put u svjetskoj povijesti da šačicu kontraprosvjednika protiv desetina tisuća oponenata odvaja policija? Ne bi začudilo da, kao što je Dragan Zelić nakon 17 godina soljenja pameti iz Gonga, osvanuo u SDP-u, Neva Tolle postane izvršna tajnica u Plenkovićevom HDZ-u. Vesni Teršelič bi Plenković isto tako mogao dati da preuzme klub utemeljitelja HDZ-a. 
Ove sezone u lijevim nevladinim udrugama must have je imati vlastite “teologinje”. Jedna je čak predstavljena u Dnevniku HTV-a kao “teološka aktivistica”. Teologinja je kadila i u skandaloznom Otvorenom s omjerom 3:1 u korist pristaša ratifikacije.

S razlogom se čovjek može zapitati postoji li ijedan teolog u RH koji je protiv rodne ideologije? Strategija im je lažima i manipulacijama uvjeriti javnost kako su i Papa i Vatikan i teolozi za, dok je samo šačica domaćih ekstremista i nasilnika protiv Konvencije.
 Zadnji spin, koji je krenuo od ponedjeljka, je širenje fronta i prebacivanje fokusa javnosti s ratifikacije Istanbulske konvencije na priču oko zakonu o pobačaju.

Neki od najljigavijih HDZ-ovih zagovornika ratifikacije sada bacaju medijsku udicu kako Crkvu treba uključiti u raspravu o zakonu o pobačaju. Na to su orkestrirano graknuli HDZ-ovi saveznici s lijeve NGO, feminističke i LGBT scene pa bi stoga valjda trebao ostati dojam kako je HDZ na konzervativnoj strani. Zakon o pobačaju nitko nije ni spominjao, i očito se tom pričom želi, jednako kao prepucavanjem oko broja prosvjednika prvih dana, skrenuti pozornost s ratifikacije kao jedinog cilja prosvjeda.
Stare medijske manipulatore i propagandiste je, srećom, pregazilo vrijeme.

Ne razumiju kako više nije dovoljna kontrola velikih, klasičnih medija, jer danas svatko snima, slika i trenutno preko društvenih mreža razmjenjuje informacije. Možeš gurnuti manipulativnu fotografiju u novine, ili na HTV-u ne prikazati nijednom čitav Trg, ali su stvarne slike prosvjeda preko Interneta trenutačno došle do većeg broja građana nego što ih dohvaća Dnevnik ili novine na papiru. To nije shvaćala ni Hillary Clinton niti protivnici Brexita. Oligarhija ne može u potpunosti kontrolirati Internet ili se barem još nije usudila pokušati. Plitkom macanskom propagandom naši guverneri su samo ispali smiješni i zabili autogolove.

No zašto bi se Plenković bojao naroda kad se ne boji udariti na Rusiju? Samo na temelju indicija o traljavom pokušaju trovanja dvostrukog špijuna u Londonu (sjeća li se netko kemijskog oružja u Iraku?) hrvatski premijer je potrčao protjerati ruskog diplomata i time iskazati solidarnost s Britanijom. Vraćamo im valjda dug zato što su oni nama jako valjali u prošlom ratu, naročito u BiH. 
Ni Hrvati ni Rusija ne mogu mu ništa, ali moćnom premijeru bi na koncu, kao i mnogim klijentima prije njega, mogao doći glave njegov savjetnik za medije. Jedini kojeg je Macan uspio uvjeriti kako je bunt građana protiv ratifikacije marginalan je izgleda sam Plenković.

Tako su svojedobno agencijski gurui i Ivu Josipovića uspjeli ufurati da je najpopularniji čovjek na svijetu i da će dobiti izbore u prvom krugu. Ispada kako je razboritije vjerovati gatarama s lokalnih televizija nego takvim PR stručnjacima. U kojoj mjeri su uspjeli uvjeriti narod da je Vođa na pravom putu vidjet ćemo i u drugom poluvremenu u Splitu, gdje je najavljen sljedeći veliki prosvjed protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Održat će se uoči glasovanja o ratifikaciji u Saboru, koje će se dogoditi, znakovito, u petak 13. travnja.

Nino Raspudić / Večernji.hr

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari