Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Euro iznad naroda! Je li u Italiji počeo kraj EU?

Objavljeno

na

Očevi ujedinjene Europe, među kojima je istaknutu ulogu imao i Alcide De Gasperi, teško da su sredinom prošlog stoljeća mogli i zamisliti na što će spasti njihova lijepo zamišljena i brižljivo građena konstrukcija.

Britanija ju je, voljom svojih građana izraženom na referendumu, odlučila napustiti, a otuđena euronska oligarhija pokušava spasiti ostatak zdanja sve brutalnijim gaženjem izborne volje nekada suverenih naroda. Ono što se dogodilo u Italiji s nedjelje na ponedjeljak, a što već nazivaju “najmračnijom noći talijanske demokracije”, duboko je zabrinjavajuće i na korak do pendreka kao zadnjeg preostalog sredstva za discipliniranje građana koji sve manje glasuju po volji oligarhije. Što se dogodilo? Gotovo tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora u Italiji, dvije stranke koje su na njima zajedno dobile pedeset posto glasova i imaju još obilniju većinu u oba doma parlamenta, Pokret Pet zvijezda i Liga postigli su sporazum oko formiranja vlade.

Dogovorili su se oko mandatara, Giuseppea Contea, javnosti malo poznatog profesora prava na Sveučilištu u Firenci, i usuglasili listu ministara. Mandatar Conte, uz čvrstu parlamentarnu većinu iza sebe, odlazi obaviti formalnost potvrde nove Vlade kod predsjednika republike Sergia Mattarelle. No onda se događa iznenađenje. Predsjednik Republike, kojeg u Italiji bira parlament, i čija se funkcija svodi na nošenje lente u prigodnim situacijama i obavljanje formalnosti, odbija potvrditi vladu dvije stranke iza kojih stoji većina glasova talijanskih građana.

Gazi većinsku volju birača jer se ne slaže s predloženim ministrom gospodarstva i financija, koji se tobože zalaže za izlazak Italije iz eura. No ne radi se ni o kakvom neodgovornom, nekompetentnom mladom avanturistu, već o uglednom 82-godišnjem profesoru ekonomije Paolu Savoni, koji se ustvari niti ne zalaže za izlazak iz eura, već to vidi samo kao krajnju varijantu. Taj isti prof. Savona bio je 1993. besprijekoran ministar u prijelaznoj, tehničkoj vladi premijera Ciampia. Zašto sada prof. Savona nije prihvatljiv, ako je uopće problem u njemu? Problem je u tome što se usuđuje kritizirati euro i Europsku uniju, i to s puno argumenata.

No on nipošto nije eurofob. Savona sam govori da je za ujedinjenu Europu, ali kritizira briselske elite i zajedničku valutu za koju kaže da je “njemačka krletka”. Više puta je istaknuo kako Njemačka želi kolonizirati Europu preko zajedničke valute i kako ono što su nekada pokušavali vojnom silom Nijemci danas rade ekonomijom i financijama. A glavno sredstvo im je ovakav euro. Isti onaj u koji nas Plenković želi što prije ugurati, dok ostatak Europe već gleda kako se iz njegovog stiska izvući.

Savona kaže kako je ideja zajedničkog tržišta dobra, no da bi se imalo valutu, iza nje mora stajati država, a EU to nije. Dakle, ostaje ili korak naprijed prema zajedničkoj državi ili nazad prema vlastitoj valuti. Savona poručuje: moramo ponovo uzeti ključeve vlastite kuće, koje sada nemamo. On nije populist. Ističe kako su Talijani sami najveći krivci za svoje probleme i kako se sva krivica ne može prebaciti na Europsku uniju. No politika štednje, skrojena po njemačkom interesu, koja guši talijansko gospodarstvo, europska je kap koja je prelila čašu.

U ranijim intervjuima Savona je isticao kako treba korigirati manjkavosti eurozone, a ako do toga ne dođe, tek onda razmisliti o izlasku iz eura.
 Ukratko, predsjednik republike za kojeg izravno nisu nije glasovao nitko, izabran u parlamentu konsenzusom lijevog i desnog centra (slično našim ustavnim sucima, primjerice), brutalno je pogazio volju građana i odbio imenovati vladu pod izlikom da brani međunarodne konvencije, štednju građana i tko zna što ne, od strašnog prof. Savone, koji uopće nije rekao kako je za to da Italija odmah napusti euro, već kako treba ukloniti manjkavosti eurozone i reformirati EU kako bi ona opstala.

A izlazak iz eura je “Plan B” ako to ne uspije.Nakon odbijanja vlade Pet zvijezda i Lige, predsjednik Matterella je ponudio mandat Carlu Cotterelliju, bezličnom euronskom birokratu koji je, vidi čuda, godinama radio za MMF i za kojeg nije glasovao nitko. Italija vrije. Građani ne mogu dobiti vlast za koju su većinski glasovali, već im predsjednik izabran u parlamentu kao osigurač oligarhije nameće MMF-ovca na čelu tehničke vlade bez ikakvog legitimiteta.
 Osim što je oligarhija potpuno otuđena od građana i brutalno krši njihovu izborima izraženu volju, upada u oči i njena kratkovidnost, da ne kažem glupost. Da bi Cottarelli oformio tehničku vladu, treba je potvrditi parlament.

A tamo Pet zvijezda i Liga zajedno imaju gotovo 60% zastupnika. Dakle, neće proći i ići će se na izbore. A na tim izborima će ogorčeni narod još više glasovati za Pet zvijezda i Ligu. I što onda? Oni već spominju opoziv Predsjednika Republike. Misli li oligarhija da u međuvremenu može poljuljati dogovor dvije stranke? Da će se dogoditi čudo pa će građani u par mjeseci glasovati drugačije? Zašto su onda dolijevali ulje na vatru s davanjem mandata za sastavljanje vlade Cottarelliju, što je unaprijed osuđeno na neuspjeh? Stara masončina gura MMF-ovca nasuprot volje naroda, rezime je zapjenjenih komentara na društvenim mrežama.

Dok se građani u subotu spremaju na ulice, mediji ih plaše burzovnim indeksima. Kao da talijanska republika postoji radi eura i burze, a ne radi građana koji je sačinjavaju i koji su u njoj nositelj suvereniteta. Na veliku radost ogorčenih Talijana oglasio se i Soros, da im i on malo posoli pamet, a posebno je suptilan bio Europski povjerenik za proračun i ljudske resurse Günther Oettinger koji je poručio Talijanima kako će ih “burze naučiti kako glasovati” na sljedećim izborima, kao da su kolonija u kojoj će ih gospodari disciplinirati koricom kruha, a ne suverena zemlja, i to velika u europskim razmjerima. Najavljujući veliki prosvjed u Rimu u subotu lider Pet zvijezda Luigi Di Maio piše kako u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu.

Poziva građane da ponesu talijanske zastave, što je novi, suverenistički i domoljubni moment u njegovom antioligarhijskom pokretu. U Italiji tako nastaje opasan emotivni spoj ugroženog nacionalnog ponosa, osjećaja socijalne nepravde i frustracije zbog nepriznavanja izborne volje građana. Ako se preko noći ne dogodi neki obrat i Mattarella ipak potvrdi vladu dvije stranke pobjednice, Italiju čeka teško i neizvjesno ljeto. Zašto je ovo što se događa s druge strane Jadrana važno i za Hrvatsku? Osim što svjedoči o dubokim problemima unutar Europske unije, o kojima se kod nas malo govori, prepoznajemo isti obrazac gušenja demokratski izražene volje građana.

Ulogu oligarhijskog osigurača koju je u Italiji odradio Mattarella, kod nas se očekuje da će uskoro odigrati Ustavni sud, izabran na isti način, dogovorom dviju veliki stranaka čija zvijezda tamni, a koje sada panično nastoje održati status quo. Nakon što su prikupljeni potpisi za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava, domaćem kraku oligarhije zadnja nada je Ustavni sud, koji bi ga teoretski mogao spriječiti. No što bi u referendumskim pitanjima moglo biti neustavno? Prvo pitanje je toliko jasno – preferencijalni glasovi, umjereno smanjenje izbornog praga i omogućavanje dopisnog i e-glasovanja, da je malo vjerojatno da bi ga se čak i HDZ-SDP-ova ustavna kadrovska ropotarnica usudila osporiti.

Drugo pitanje, unatoč dreki etno-biznismena i njihovih poslovnih partnera nema veze sa smanjenjem manjinskih prava jer svaki pripadnik nacionalnih manjina u RH ima pravo glasovati kao i svi drugi za “obične liste”, i golema većina ih to i čini, a uz to, ako žele, mogu koristiti opciju da glasuju za fiksne zastupnike svoje manjine, koji imaju zagarantirana mjesta u Saboru, iako se biraju s manje glasova od ostalih zastupnika, ne zato da bi onda politički trgovali već da bi artikulirali specifična pitanja i teme svojih zajednica. Do sada je bio dobar običaj da tako izabrani zastupnici manjina sačekaju da se formira saborska većina pa da je onda podrže. No sada, kad se taj dobar običaj očito izgubio, treba mu dati zakonski okvir.

Dakle, nema nikakvog smanjenja prava manjina, već se reduciraju ovlasti ljudi koji su izabrani na privilegiran način, na posebnim manjinskim listama. Hoće li se ustavni suci, svi izabrani dogovorom HDZ-a i SDP-a, usuditi kršiti volju građana? Razmišljaju li što će sutra biti s njima i njihovim ugledom? Smatraju li kako će sprječavanjem referenduma zauvijek zadržati status quo? Kako neće pojačati antisistemsko raspoloženje građana i ubrzati krah oligarhije? Žele li da im se imena, na čast unuka i praunuka, provlače u knjigama o suvremenoj povijesti kako dio servisa oligarhije protiv volje građana? Vidjet ćemo uskoro.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ZMAJ KOJI UMIRE GLASNO RIČE

Objavljeno

na

Objavio

Prolazeći sinoć pored HNK imao sam dojam da sam nekim nevjerojatnim prirodnim fenomenom vraćen u 1950-u ili 60-u godinu.  Oko mene neki hodali su gerijatrijski primjerci odjeveni  u odjela i kostime „Beko“ i „Vesna“ kao da sam upao na Šesti kongres KPJ u Zagrebu u studenom 1952.

Jedini promašeni modni detalji te činovničke komunističke kaste bile su tenisice „Walkmaxx“ i mali ruksačići koji nisu bili u SMB boji.  Naokolo zastave komunističke partije, nekoliko zastava SRH te meni nekoliko nepoznatih. Jedna od njih privukla mi je pažnju pa sam prišao bliže kako bi vidio o čemu se tu radi. Svojim izgledom podsjetila me na neke pravoslavne crkvene stjegove no radi velike bijele petokrake na vrhu i zlatnim resicama ukrašenog „ušatog U¨“ na dnu u kojem se crvenila petokraka shvatio sam kako to ne može biti crkveni stijeg.  Tada sam vidio na sredini stijega velikim štampanim slovima izvezeno TITO i nekakav čudni uradak s grbom poput onoga iz SRH.

Dakle, nije se tu radilo o nikakvom modnom retro skupu već je to bio skup osoba izgubljenih u vremenu i prostoru. Neki zlobnik mogao bi reći osoba malo zaustavljenih u razvoju ili kako se to medicinski kaže retardiranih.

I dok sam u čudu gledao taj skup iz polusvijesti su me u trgli taktovi „Internacionale“ koje su s ushićenjem izvodile neke mlade djevojke. Sa strane ih je ozarenog lica s velikim oduševljenjem promatrao gospodin Zoran Pusić. Među 200-tinak  okupljenih ugledao sam i gospodina Ivu Josipovića u blizini kojeg sam opazio i jedini stijeg Republike Hrvatske. Taj se stijeg po ničemu nije uklapao u koncepciju ovog skupa. Svi govornici po više puta spominjali su svog druga Tita što je bilo pozdravljano frenetičnim aplauzima tako da sam se uplašio i od same pomisli kako će se odjednom odnekuda pojaviti na bijelom konju u bijeloj maršalskoj uniformi. Bojeći se da neki još nisu saznali kako je Broz odavno umro pokušao sam to priopćiti jednoj sudionici skupa. Prostrijelila me je očima prepunim dobro poznate antifašističke mržnje tako da su mi se smrzni i đonovi na cipelama. Ne daj Bože da poviče revizionist, klerofašist ili ustaša. Tada sam se sjetio njihovih čuvenih parola „I poslje Tita Tito“ i „Zauvek s nama Tito“ te svog davno shvaćenog saznanja kako je nemoguće promijeniti njihov nakaradni mentalni sklop.  Ti zombiji bi me rastrgali u pravoj antifašističkoj maniri i po dobro poznatom obrascu bacili u neku rupetinu. Ne bi me mogao spasiti ni čelnik zagrebačkog SDP-a koji je također došao evocirati uspomene na „slavni partizanski antifašizam“.

Bilo je tu svakakvih demagoških obraćanja u kojima je bila osjetna mržnja prema ovakvoj hrvatskoj državi, prema hrvatskim braniteljima koji su na neki način proglašeni teroristima jer navodno kao „braniteljska kasta“ drže kao taoce cjelokupni hrvatski narod. Neki su spominjali crnokošuljaše na ulicama no ja nisam uspio uočiti niti jednoga. Po tko zna koji puta su optužili Hrvatsku za fašizaciju, ušato ustaško U i povijesni revizionizam kojim se želi okaljati njihov „humani i pravedni antifašizam. Prijatelj Jure, s kojim sam prolazio pored ovog skupa, potiho mi je rekao: Hajdemo odavde. Mogli bi shvatiti kako smo branitelji, dragovoljci i iskreni domoljubi a onda smo nadrljali.“  Upravo u tom trenutku netko od govornika pribijao je na stup srama Marka Perkovića Thompsona radi njegovih „pjesmuljaka“.  Između govornika čitale su se pjesme partizanskih pjesnika Vladimira Nazora, Ivana Gorana Kovačića i novijeg hrvatskog pjesnika Bore Radakovića rođenog u Zemunu. Opet je drug Tito je zajahao na čelu kolone uz krokodilske su sljedbenika. Suze  za Titom i „otetim Trgom maršala Tita“ bile su veličine tenis loptice tako da su možda oštetile asfalt s istočne strane HNK gdje se antifašisti uvijek okupljaju. Sa zapadne strane zatvoren im je pogled prema neprežaljenom glavnom gradu i  grobovima drugova Lenjina i Staljina.  To što su uništili travu pored ceste nije važno jer će to s velikim entuzijazmom obnoviti gradonačelnik gospodin Milan Bandić (vjerojatno vam je poznata parola: „Ako te netko pita, sve za Tita!“).  To je ipak radi voljenog druga Tita, a sjećate se kako je nedugo s ponosom na reveru nosio bedž s njegovim likom.

Upita me moj prijatelj Jura imam li ja što protiv skupa, a ja mu rekoh: „ Nažalost, trenutno ništa efikasno“. Kad su uz ponovno pjevanje „Internacionale“ u zrak pustili balone u crvenoj i bijeloj boji krenuli smo dalje. Putem prema tramvajskoj stanici mi je pala na pamet pomisao kako bi se slobodno pravo na abortus moglo dopustiti samo  takozvanim antifašistima. To i oni sami traže, a na taj način bi sami vrlo brzo znatno smanjili svoj broj.  „Jer vi ste to tražili!“

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trica Argentincima? Pa za jednu močvaru i nije tako loše!

Objavljeno

na

Objavio

Nas 4, njih 44 milijuna – u totalu… Nas 5, njih 20 tisuća – na tribinama… Nas 11, njih 11 – na terenu!

Oni u majicama s naizmjence bijelim i nebesko-plavim uspravnim prugama, baš kao u najslavnijim danima pri usponu na krov svijeta – prije 40 ljeta na krilima čupavca Kempesa i 8 godina poslije na geniju “malog zelenog” – Maradone! Naši, pak, u tradicionalnoj boji kad se ide na Rus…, ovaj,… u Rusiju. Lijepo je, a i kad tad se isplati, držati do tradicije. U spomen na časne predšasnike… za čije se grobove uglavnom ne zna.

Poštovanje naših navijača njihovoj himni i izostanak njihovog pri najavi Lijepe Naše poslužilo je kao uvertira i navještaj razvoja prilika na terenu. Njima je biti ili ne biti! Mi, i ako izgubimo, i dalje ovisimo o sebi samima. Gaučosi su žestoki, gotovo rogobatni, ali i nemirni, ne posve sigurni u sebe.

Pameću i mudrošću krotimo im žestinu i pojačavamo nesigurnost. No, protiv prgavaca bez drskosti ništa… Gazi Mandžo preventivno njih, ali gaze i oni Mandžu. Ante je nervozan. U žestokim srazovima, nalik onima iz Ratova zvijezda, sudac mu svira faul i kad je fauliran, što ne umanjuje njegovu nervozu. Naprotiv! Krvnički gazi Argentinca pred očima, kako sudca, tako i onog bojadisanog čovječuljka koji nestrpljivo skakuće oko argentinske klupe.

Bojadisani kažiprstima po zraku crta pravokutnik tražeći pravorijek mudraca iz “Star Trek” komore. Ante ne bježi,… nije mu to u krvi,… pleše po rubu. Sikički, kako bi rekao Matan u Prosjacima i sinovima, djeluje na sudca unijevši mu se u lice uz smiješak. Nadobudni Uzbek, koji ga je isključio na prethodnoj svjetskoj smotri, sad je očito odlučan u namjeri ukrotiti “zvijer” i bez crvendaća. Ah, što je malo ludosti, ako na kraju ispadne sve na dobro. Uh, samo neka to ne ponavlja ako baš ne mora.

Sukus prvog dijela – oni više drže loptu, mi disciplinirano (i očito dogovoreno) malo stisnemo pa onda par minuta popustimo i, sve u svemu, znatno konkretnije prijetimo.

Oni slabo ili nikako,… hm … osim onomad kad nam zasta dah uslijed šuma u komunikacijskom kanalu na liniji zapovjednik obrane – čuvar mreže. Pošteno nam se zatresla mreža. Srećom, s one druge strane.

Povratak na travnjak. Miris nadolazeće drame osjeti se u zraku, čak i 2700 kilometara od poprišta. I dalje smo mudri i strpljivi, a Ante bez respekta. No, zato vratar Caballero respektira Antu. Čak i previše, no to je njegova stvar. Nespretno ispucavanje pretvara se, baš poput gusjenice u leptira, u idealnu asistenciju za volejčinu… Ante je, naime, nervozan. Nema vremena ni volje čekati, školski smirivati loptu, zaobilaziti i što sve ne. Iskusni Argentinac ostaje zabezeknut, tko će ga znati je li više svojim kiksom ili nemilosrdnim Antinim blic zakucavanjem. Kako bilo, vrijeme nam je zapjevati:
Anteee, Anteee,… U nas svi se zovu… Anteee, Anteee…
Ante im zabija, no oni i dalje biju… još jače… kao da su tek počeli… Onaj što trčkara oko argentinske klupe mak’o sako. Vruće je u toj Rusiji… Sad se dobro vidi i da je bojadisan. Uz dekoriranu mu kožu posve prianja majica s izraženijim, pomalo damskim izrezom. Ah, što se može, … takva su vremena … “Mali zeleni” na tribini gricka nokte… Valjda nema kokica, a bolje je i to nego da šmrče. Ma bit će vremena i za šmrkanje… za šmrcanje i prije. Opća nevjerica u “albi-celeste” redovima na tribinama. Djeca plaču. Krivi su odrasli. Nisu im objasnili protiv koga igraju. Krivi su njihovi mediji. Nisu to objasnili odraslima.

No, ovi na travnjaku naočigled svijeta i dalje mlate kao navijeni. Rebra samo što ne pucaju pod batinama. Siledžije ne mare za fair play – ne obaziru se kad protivnik leži ozlijeđen. S pravom na glasu kao veliki prljavci, unatoč plejadi vrsnih igrača najviše svjetske klase (od Stabilea, najboljeg strijelca prvog prvenstva davne 1930., kojeg više i nema tko pamtiti, preko Di Stefana, Maradone, Batistute do Messija), za razliku od susjeda im Brazilaca, nikad nisu uživali zamjetnije simpatije nogometnog puka izvan vlastite zemlje. Kako ih takve uopće primiriti?

HTV-ov komentator Drago Ćosić poziva kapetana Modrića da se odvaži na udarac izvana. To, doduše, zvuči kao urok s obzirom na dosad iskazanu moć predviđanja dragog nam Drage. Naime, ne samo što se njegova maštanja ne ostvaruju, nego nerijetko izađe na suprotno. Stoga, čim počne čarati, svakom se iole normalnom želudac zgrči k’o čvarak.

Ipak, u narodu se uobičajilo kazati – treća sreća. Ima ih i koje sreća hoće iz prve, a evo našem se Dragi posrećilo iz stote (jer bî mu to stota utakmica repke u komentatorskoj karijeri). Netom nakon Draginog prozivanja velemajstor odapinje i…. pogađa.

Messiiii, … Messiiii, …. Messiiii,… pa de si Messi? E, danas je Luka za tebe – Messi!
Prugasti i dalje biju četvrtaste sve u četiri na kvadrat. Tako moćno, a sve iz potpune nemoći. Teški očaj tjera jednoga da s metra napuca Ivana u glavu. Srećom ne baš precizno … A kad si neprecizan s metra udaljenosti, to ipak govori nešto o općem stanju duha i tijela. Teledirigirani Raketin projektil odsjeda na pola lakta od spoja grede i uspravne vratnice – kao zadnje upozorenje. No, ovi mlate i dalje. Dijele batine i šakom i kapom. Kao da su zanat pekli u Stajićevu i Begejcima.

Napokon Ivan, sav izranjavan, nakon gotovo obrednog hakla u šesnaestercu, u maniri toreadora probada grogiranog argentinskog bika ravno među rogove. I ovaj potpuno klone…
Ajme meni, nije im dobro,… ajme meni – ovo je san!

Nekome san snova, drugome noćna mőra – takav je nogomet! Potonje, ipak, ne samo suparnicima s onu stranu velike bare. Ni na ovim paralelama i meridijanima nisu svi oduševljeni spektakularnim zbivanjima u Nižnjem Novgorodu. Recimo, Ivo Petokraka, u mladosti čuvar Kuće cvijeća, a potom revni sakupljač svakojakog smeća iz istog razdoblja, ali i sudrug mu na zadatku Ranko Svastika,… ili ono bješe – Sutjeska?

Obeshrabren kostimografijom vatrenih, ovaj dvojac tekmu vjerojatno nije gledao, no sigurno su obaviješteni kako nasred zemlje Rusije veselo gmiže guja – prava crna ustaška guja! I kvari im željno iščekivani nastup slijednice njihove zemlje u lijepim crvenim dresovima na sâm Dan antifašističke borbe.

Nasuprot im stoje Šiptari, ti okorjeli kontrarevolucionari ojačani gdjekojim ustašom, k tome i zakrabuljeni barjakom kojeg krasi ništa manje omrznut im prepoznatljivi simbol kršćanstva. I opet – pušing!

Zastave na pola koplja spustili su i huligani-skojevci na kratkoj uzici spomenutog dvojca, okupljeni u uličnim samoupravljačkim udrugama tipa Naš ovaj, Zajedno za onaj… S njima su u tuzi i boli sjedinjeni i njihovi dežurni huškači, pokorni sluge slugu stranaca prema Hrvatima ne baš dobrih namjera.

Njih posebno smeta boja dresova budući u njoj vide isto što i oni koji se njome diče – međugeneracijski kontinuitet borbe Hrvata za Hrvatsku! Smeta ih to više nego muhe što im se vrzmaju oko šešira, ponekima i rado na čelenku slijeću, po svoj prilici privučene sadržajem kojeg, što pod šeširom, što iza čelenke, nalaze.

Argentinci, koliko god prijeke i nagle naravi bili, i emotivno proživljavali nacionalni nogometni brodolom, ipak nisu toliko “napredni” da bi zbog iznevjerenih očekivanja izveli pred sud – ne javnosti, nego onaj pravi – svoju glavnu uzdanicu Messija i tragičara Caballera.

No, u zemlji njihovih prekjučerašnjih takmaca vladaju neka druga, začudna pravila. Tamo se sudi onima koji stvaraju, koji grade, koji imaju svjetske rezultate, koji žive od vlastitog rada, ali i omogućavaju drugima da žive od svog. Graditelj sustava, u čijim plodovima rada s ponosom nacija uživa već dvadesetak godina, u osvit je prvenstva nepravomoćno drakonski osuđen, a pravosudni se ražanj prema haaškom obrascu zlurado priprema “ministru obrane” i glavnom arhitektu igre na terenu.

Zvuči poznato? Deustašizacija – odricanje od neostvarenih snova djedova! Detuđmanizacija – odricanje od ostvarenih djela očeva! Isušivanje nogometne močvare – odricanje od zadnjeg izvora okupljanja i zajedništva. Nije li to sasvim prirodan slijed aktivnosti vođenih pod zajedničkim nazivnikom – dekroatizacija – odricanje od Hrvatske?

Nužan je i neizbježan obračun i s tim prljavcima, u svojoj raboti daleko podmuklijim od Argentinaca na nogometnom terenu. Nema drugih koji bi to mogli učiniti osim onih koji su uspjeli očistiti tribine od josipovićevaca iz Milana, ostojićevaca – crtača poljudske svastike i (m)ostojićevaca iz Saint Etiennea (karakterizacije su konstruirane prema onima koji su uzeli u zaštitu izvođače radova i njihova zlodjela pokušali politički kapitalizirati svaljujući krivnju na vodstvo hrvatskog nogometa). Time su ujedno omogućili da reprezentacija više ne igra pred praznim tribinama i plasira se na prvenstvo (jer prijetnja izbacivanjem visjela je u zraku) pa čak da i, do jučer nezamislivo, ne plaća više ni novčane kazne.

Sazrijeva vrijeme da hrvatska državna tijela prestanu propitkivati – di su pare? – vrijedne stvaratelje i graditelje koji su ih zaslužili veličanstvenim i časnim djelima na radost Hrvata. Ali i da isto zapitaju one koji se k’o pijani plota drže one stare – Drž’te lopova …! Riječ je o praktičarima razvaline koji ne zarađuju novac časnim djelima nego prljavim protudržavnim rabotama, katkad financiranim iz proračuna države koju nemilice potkopavaju. Taj, pak, proračun u najvećoj mjeri pune oni u koje, zaogrnuti velom lažne moralne superiornosti te praćeni podrškom medijskih topova i pljeskom misaono tromih, prstom upiru pitajući – di su pare?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori