Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Euro iznad naroda! Je li u Italiji počeo kraj EU?

Objavljeno

na

Očevi ujedinjene Europe, među kojima je istaknutu ulogu imao i Alcide De Gasperi, teško da su sredinom prošlog stoljeća mogli i zamisliti na što će spasti njihova lijepo zamišljena i brižljivo građena konstrukcija.

Britanija ju je, voljom svojih građana izraženom na referendumu, odlučila napustiti, a otuđena euronska oligarhija pokušava spasiti ostatak zdanja sve brutalnijim gaženjem izborne volje nekada suverenih naroda. Ono što se dogodilo u Italiji s nedjelje na ponedjeljak, a što već nazivaju “najmračnijom noći talijanske demokracije”, duboko je zabrinjavajuće i na korak do pendreka kao zadnjeg preostalog sredstva za discipliniranje građana koji sve manje glasuju po volji oligarhije. Što se dogodilo? Gotovo tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora u Italiji, dvije stranke koje su na njima zajedno dobile pedeset posto glasova i imaju još obilniju većinu u oba doma parlamenta, Pokret Pet zvijezda i Liga postigli su sporazum oko formiranja vlade.

Dogovorili su se oko mandatara, Giuseppea Contea, javnosti malo poznatog profesora prava na Sveučilištu u Firenci, i usuglasili listu ministara. Mandatar Conte, uz čvrstu parlamentarnu većinu iza sebe, odlazi obaviti formalnost potvrde nove Vlade kod predsjednika republike Sergia Mattarelle. No onda se događa iznenađenje. Predsjednik Republike, kojeg u Italiji bira parlament, i čija se funkcija svodi na nošenje lente u prigodnim situacijama i obavljanje formalnosti, odbija potvrditi vladu dvije stranke iza kojih stoji većina glasova talijanskih građana.

Gazi većinsku volju birača jer se ne slaže s predloženim ministrom gospodarstva i financija, koji se tobože zalaže za izlazak Italije iz eura. No ne radi se ni o kakvom neodgovornom, nekompetentnom mladom avanturistu, već o uglednom 82-godišnjem profesoru ekonomije Paolu Savoni, koji se ustvari niti ne zalaže za izlazak iz eura, već to vidi samo kao krajnju varijantu. Taj isti prof. Savona bio je 1993. besprijekoran ministar u prijelaznoj, tehničkoj vladi premijera Ciampia. Zašto sada prof. Savona nije prihvatljiv, ako je uopće problem u njemu? Problem je u tome što se usuđuje kritizirati euro i Europsku uniju, i to s puno argumenata.

No on nipošto nije eurofob. Savona sam govori da je za ujedinjenu Europu, ali kritizira briselske elite i zajedničku valutu za koju kaže da je “njemačka krletka”. Više puta je istaknuo kako Njemačka želi kolonizirati Europu preko zajedničke valute i kako ono što su nekada pokušavali vojnom silom Nijemci danas rade ekonomijom i financijama. A glavno sredstvo im je ovakav euro. Isti onaj u koji nas Plenković želi što prije ugurati, dok ostatak Europe već gleda kako se iz njegovog stiska izvući.

Savona kaže kako je ideja zajedničkog tržišta dobra, no da bi se imalo valutu, iza nje mora stajati država, a EU to nije. Dakle, ostaje ili korak naprijed prema zajedničkoj državi ili nazad prema vlastitoj valuti. Savona poručuje: moramo ponovo uzeti ključeve vlastite kuće, koje sada nemamo. On nije populist. Ističe kako su Talijani sami najveći krivci za svoje probleme i kako se sva krivica ne može prebaciti na Europsku uniju. No politika štednje, skrojena po njemačkom interesu, koja guši talijansko gospodarstvo, europska je kap koja je prelila čašu.

U ranijim intervjuima Savona je isticao kako treba korigirati manjkavosti eurozone, a ako do toga ne dođe, tek onda razmisliti o izlasku iz eura.
 Ukratko, predsjednik republike za kojeg izravno nisu nije glasovao nitko, izabran u parlamentu konsenzusom lijevog i desnog centra (slično našim ustavnim sucima, primjerice), brutalno je pogazio volju građana i odbio imenovati vladu pod izlikom da brani međunarodne konvencije, štednju građana i tko zna što ne, od strašnog prof. Savone, koji uopće nije rekao kako je za to da Italija odmah napusti euro, već kako treba ukloniti manjkavosti eurozone i reformirati EU kako bi ona opstala.

A izlazak iz eura je “Plan B” ako to ne uspije.Nakon odbijanja vlade Pet zvijezda i Lige, predsjednik Matterella je ponudio mandat Carlu Cotterelliju, bezličnom euronskom birokratu koji je, vidi čuda, godinama radio za MMF i za kojeg nije glasovao nitko. Italija vrije. Građani ne mogu dobiti vlast za koju su većinski glasovali, već im predsjednik izabran u parlamentu kao osigurač oligarhije nameće MMF-ovca na čelu tehničke vlade bez ikakvog legitimiteta.
 Osim što je oligarhija potpuno otuđena od građana i brutalno krši njihovu izborima izraženu volju, upada u oči i njena kratkovidnost, da ne kažem glupost. Da bi Cottarelli oformio tehničku vladu, treba je potvrditi parlament.

A tamo Pet zvijezda i Liga zajedno imaju gotovo 60% zastupnika. Dakle, neće proći i ići će se na izbore. A na tim izborima će ogorčeni narod još više glasovati za Pet zvijezda i Ligu. I što onda? Oni već spominju opoziv Predsjednika Republike. Misli li oligarhija da u međuvremenu može poljuljati dogovor dvije stranke? Da će se dogoditi čudo pa će građani u par mjeseci glasovati drugačije? Zašto su onda dolijevali ulje na vatru s davanjem mandata za sastavljanje vlade Cottarelliju, što je unaprijed osuđeno na neuspjeh? Stara masončina gura MMF-ovca nasuprot volje naroda, rezime je zapjenjenih komentara na društvenim mrežama.

Dok se građani u subotu spremaju na ulice, mediji ih plaše burzovnim indeksima. Kao da talijanska republika postoji radi eura i burze, a ne radi građana koji je sačinjavaju i koji su u njoj nositelj suvereniteta. Na veliku radost ogorčenih Talijana oglasio se i Soros, da im i on malo posoli pamet, a posebno je suptilan bio Europski povjerenik za proračun i ljudske resurse Günther Oettinger koji je poručio Talijanima kako će ih “burze naučiti kako glasovati” na sljedećim izborima, kao da su kolonija u kojoj će ih gospodari disciplinirati koricom kruha, a ne suverena zemlja, i to velika u europskim razmjerima. Najavljujući veliki prosvjed u Rimu u subotu lider Pet zvijezda Luigi Di Maio piše kako u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu.

Poziva građane da ponesu talijanske zastave, što je novi, suverenistički i domoljubni moment u njegovom antioligarhijskom pokretu. U Italiji tako nastaje opasan emotivni spoj ugroženog nacionalnog ponosa, osjećaja socijalne nepravde i frustracije zbog nepriznavanja izborne volje građana. Ako se preko noći ne dogodi neki obrat i Mattarella ipak potvrdi vladu dvije stranke pobjednice, Italiju čeka teško i neizvjesno ljeto. Zašto je ovo što se događa s druge strane Jadrana važno i za Hrvatsku? Osim što svjedoči o dubokim problemima unutar Europske unije, o kojima se kod nas malo govori, prepoznajemo isti obrazac gušenja demokratski izražene volje građana.

Ulogu oligarhijskog osigurača koju je u Italiji odradio Mattarella, kod nas se očekuje da će uskoro odigrati Ustavni sud, izabran na isti način, dogovorom dviju veliki stranaka čija zvijezda tamni, a koje sada panično nastoje održati status quo. Nakon što su prikupljeni potpisi za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava, domaćem kraku oligarhije zadnja nada je Ustavni sud, koji bi ga teoretski mogao spriječiti. No što bi u referendumskim pitanjima moglo biti neustavno? Prvo pitanje je toliko jasno – preferencijalni glasovi, umjereno smanjenje izbornog praga i omogućavanje dopisnog i e-glasovanja, da je malo vjerojatno da bi ga se čak i HDZ-SDP-ova ustavna kadrovska ropotarnica usudila osporiti.

Drugo pitanje, unatoč dreki etno-biznismena i njihovih poslovnih partnera nema veze sa smanjenjem manjinskih prava jer svaki pripadnik nacionalnih manjina u RH ima pravo glasovati kao i svi drugi za “obične liste”, i golema većina ih to i čini, a uz to, ako žele, mogu koristiti opciju da glasuju za fiksne zastupnike svoje manjine, koji imaju zagarantirana mjesta u Saboru, iako se biraju s manje glasova od ostalih zastupnika, ne zato da bi onda politički trgovali već da bi artikulirali specifična pitanja i teme svojih zajednica. Do sada je bio dobar običaj da tako izabrani zastupnici manjina sačekaju da se formira saborska većina pa da je onda podrže. No sada, kad se taj dobar običaj očito izgubio, treba mu dati zakonski okvir.

Dakle, nema nikakvog smanjenja prava manjina, već se reduciraju ovlasti ljudi koji su izabrani na privilegiran način, na posebnim manjinskim listama. Hoće li se ustavni suci, svi izabrani dogovorom HDZ-a i SDP-a, usuditi kršiti volju građana? Razmišljaju li što će sutra biti s njima i njihovim ugledom? Smatraju li kako će sprječavanjem referenduma zauvijek zadržati status quo? Kako neće pojačati antisistemsko raspoloženje građana i ubrzati krah oligarhije? Žele li da im se imena, na čast unuka i praunuka, provlače u knjigama o suvremenoj povijesti kako dio servisa oligarhije protiv volje građana? Vidjet ćemo uskoro.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Libijska koalicija’

Objavljeno

na

Objavio

Ovih dana Sabor RH raspravljao je o prijedlogu Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH. Na temelju izrečenog nameće se zaključak kako većina onih koji su raspravljali i zaključivali uopće nisu upućeni u sustav vlasti u BiH i sramotni položaj majoriziranih Hrvata, ili su upućeni ali su činjenice namjerno izvrtali. Umjesto ekipe liječnika pacijenta BiH na operacionom stolu su čerečile pristrane gatare, klevetnici, veleizdajnici, kazandžije, uhljebi, mesari, hodžini ministranti, komunisti, dimnjačari, orjunaši i Soroševe sluge. Čast izuzetcima koji su bili manjina.

Na površinu su isplivale još i od ranije poznate podjele. Antifa je unitarnu Bosnu i Hercegovinu fetišizirala u malu Jugoslaviju,  dodrinaši-prvaši u NDH do Drine, a Velkobošnjaci u njihov muslimanski Bošnjakistan.

Sama po sebi Deklaracija nema obvezujući karakter nego tek simbolični i kao takva je po Hrvate u BiH skoro pa beznačajna. Nakon smrti predsjednika Tuđmana sve vlasti u Hrvatskoj i do sada su imale institucionalne alte kojima su mogle pomoći ali iz njima znanih razloga nisu. Stvarna vrijednost rasprave jedino je u tome što je unijela svjetlo i „neupućenim“ pokazala tko je tko u muljanju oko tamnog vilajeta.

Svojim govorom na raspravi Zlatko Hasanbegović je prezentirao savršenstvo politikantstva i licemjerja. Po tko zna koji put velikobošnjačku politiku promatrao je kroz udvaračke naočare. Izbjegao je problem nazvati pravim velikobošnjačkim imenom ali je zato strastveno podmetao predsjedniku Tuđmanu i Hrvatima u BiH čime je promašio „ceo fudbal“. Gosp. Hasanbegović je ili dr.sc. estradni povjesničar čije se izjave temelje na neznanju ili se pravi grbavi „Toša“ te namjerno ignorira istinu – trećeg nema. Na izloženom bi mu mogao pozavidjeti i velikobošnjački šovinist i filozof opće prakse Muhamed Filipović.

Zlatko Hasanbegović (Z.H) tvrdi: „Komšić je titoistički demagog izabran uz prešutnu suglasnost sestrinskog HDZ-a za mogućnost takve izborne manipulacije“.

Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Hasanbegović je prešutio činjenicu da Hrvatima od Bošnjaka nametnuti Sejdo Komšić nije samo Titoist nego isto kao i on hendikepirani pravaš. U suprotnom, zar bi Sejdo Komšić u svojem uredu pored Titove slike držao i sliku pravaša-dodrinaša i samodeklariranog ustaše Blaža Kraljevića?! Alijin general i Paragin krilnik u ratu se dragovoljno podredio zapovjedništvu Alije Izetbegovića i njegovoj muslimanskoj vojsci, a protiv Hrvata u BiH, HVO-a, Herceg-Bosne, predsjednika Tuđmana i Hrvatske.  Hasanbegović se također s Blaževom plaho slaže.

Z.H:  „Nije pitanje zašto Hrvatski sabor i hrvatska državna politika raspravljaju i odlučuju o Bosni Hercegovini, već pravo pitanje glasi i 1991. 1993.., kao i danas 2018., što i kako se raspravlja i odlučuje“.

Sve navedene godine Hasanbegović je izdvojio kao grijehe predsjednika Tuđmana, HV-a, HVO-a i Herceg-Bosne. Navodno je 91. predsjednik Tuđman s Miloševićem dijelio BiH, a 93. su navodno Hrvati oružano napali višestruko brojnije Bošnjake, dok ih evo u 2018. Hrvati opet navodno napadaju. Ni slučajno nije obrnuto.

Nije spomenuo godinu objave Alijinog fašističkog manifesta „Islamska deklaracija“ čije krvave plodove Hrvati u BiH danas svojom opstojnošću plaćaju. Niti 92. kada je predsjednik Tuđman Hrvatima u BiH naredio glasovanje za neovisnu BiH, iako oni nisu bili za to jer su znali što ih čeka. Iste te 92. godine pri napadu srpske vojske na Hrvate Alija Izetbegović je izjavio „To nije naš rat“ i time je kao predsjednik države Hrvatima u BiH jasno poručio – tko vas šiša. Iste 92. godine bošnjačka politika je Hrvate lagala o zajedništvu dok je u tajnosti tu istu godinu pripremala zahtjevnu vojnu ofenzivu Neretva93 kojom su 93. napali Hrvate u Hercegovini i Središnjoj Bosni.

Z.H: „Stotinu i pedeset godina Bosna i Hercegovina je stožerna točka hrvatskoga nacionalnog pitanja, stoljeće i po Hrvati se u njoj bore i krvare za opstanak i za svoja temeljna narodna prava“.

Hasanbegovića  ni malo nije mrsko lagati. Hrvatsko nacionalno pitanje nije ugroženo tek stoljeće i  pol  zbog Velikosrbina Ilije Garašanina nego  skoro četiri stoljeća ranije. Hrvatska kalvarija započela je 1473. godine višestoljetnom okupacijom BiH i genocidom nad Hrvatima koje su počinili Hasanbegoviću drage Osmanlije i na Islam konvertirani kolaboracionisti čiji je i sam potomak. I to begovski potomak.  U osmanlijskoj genocidiji nije mogao bilo tko begom postati nego samo onaj konvertit na Islam koji se prethodno debelo napio hrvatske krvi. Turci i poturice su nad Hrvatma izvršili duhovnu agresiju, kulturocid i etnocid, hrvatskom kralju na prevaru glavu odsjekli, kraljici djecu oteli i islamizirali, a nju prognali u Vatikan. Do austrougarske okupacije nisu Srbi Hrvate u BiH i Hrvatskoj napadali, pljačkali, crkve u džamije pretvarali, zemlju i drugu imovnu otimali, silovali, na kolac nabijali i ubijali, niti su to činili samo Turci, nego većinom domaći poturčeni konvertiti čiji se potomci 1993. dekretom proglasiše narodom Bošnjaci, a BiH prisvojiše kao isključivo bošnjačku državu.  Nisu Srbi kod Neuma Hrvatsku na dva dijela presjekli, nego Turci i njihovi domaći kolaboracionisti.

Z.H: „Nisu ni Visoki predstavnici, ni Bruxelles, ni Tadić, jučer, ni Vučić danas, Karadžić jučer, a brat Dodik danas mjera hrvatskih interesa. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati srpske težnje i potrebe srpske države i prekodrinske kvazidržave, niti samoubilačko protuhrvatsko sektaštvo i kratkovidnost bilo koje bošnjačke politike“.

Zašto Hasanbegović nije nabrojao i srpske muslimane Aliju i Bakira Izetbegovića, svojeg imenjaka Lagumdžiju, Džaferovića i brojne drugu srpsku braću muslimanske vjeroispovijesti – friško uvezenu sa Sandžaka – među kojima je većina njih počinila još neprocesuirane ratne zločine nad Hrvatima u BiH!?

Hrvatima u BiH ne određuje politiku srpska država nego velikobošnjačko preglasavanje i majorizacija čemu svjedoči i demokracijski skeč – Janjičar Sejdo Komšić po treći put. Hrvatske narodne i državne interese ne smiju niti mogu određivati velikomuslimanske, velikobošnjačke i velikobosanske težnje i potrebe velikobošnjačke države i prekobosporskog šerijatskog ludistana Turske.

Z.H: Ravnopravnost Hrvata u BiH i državnička politika Hrvatske „Postiže se promišljanjem naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti: postiže se razboritom državničkom politikom koje u ovom trenutku u Zagrebu kojim vlada hrvatsko-srpska koalicija nema niti u tragovima“.

Od 2000. god. punih 14 godina Hrvatskom je vladala hrvatsko-bošnjačka koalicija s hrvatske strane predvođena Račanom, Vesnom Pusić, Mesićem, Josipovićem, Milanovićem, Đapićem, Perom Ćorićem, Danielom Srbom itd. Baš u to vrijeme hrvatsko-bošnjačke koalicione vlasti u Hrvatskoj Hrvati u BiH najviše su stradali, a  bošnjačka majorizacija je kao behar procvjetala. Gospodinu Hasanbegoviću ta koalicija ne smeta jer su od nje najviše koristi imali Bošnjaci. Gdje god se nešto može našteti Hrvatima i ušićariti za megalomanske prohtjeve Bošnjaka tu ćete u crveno-crnoj koaliciji naći i  predstavnike zelene VelikobošanjakijeZelene u Hrvatskoj predstavljaju SDA HR i Zlatkom Hasanbegovićem predvođena stranka Neovisni za Hrvatsku (NzH). Obe stranke i Islamska zajednica HR isturene su političke karaule velikobošnjačkog službenog Sarajeva i Islamske zajednice BiH koja svakodnevno klanja velikobošnjački hegemonizam i velikobosanski unitarizam.

Zbog njihove crveno-crno-zelene boje, petokrake i polumjesec, ova totalitarističko-antihrvatska koalicija istovjetna je državnoj zastavi Libije i zato je Hrvati u BiH nazivaju „Libijska koalicija“.

Po Libijskoj koaliciji  Hrvatska je u zadnjem ratu istovremeno izvršila unutarnju agresiju na Srbe u HR (antifina optužnica) i vanjsku na Bošnjakistan (optužnica od antife, pravaških dodrinaša i Bošnjaka), a zatim je Hrvatska istovremeno počinila i izdaju jer nije Bošnjacima sve do Drine očistila BiH od Hrvata i Srba. Na temelju ovakve optužnice Libijske koalicije Haaški Tribunal je politikantski presudio „Hrvatskoj šestorci“ iz BiH, hrvatskom kolektivitetu u BiH i hrvatskom entitetu Herceg-Bosni.

Z.H:Dvoentitetska podjela zemlje na entitet zvan Republika Srpska, nastao na genocidu i biološkom uništenju Hrvata i Bošnjaka i Federaciju“.

U Republici Srpskoj je ubijeno oko 2500 Hrvata dok je ih je protjerano oko 140 tisuća. S teritorija pod kontrolom bošnjačke vlasti i vojske (današnji entitet Federacija) ubijeno je oko 5000 Hrvata i protjerano blizu 200 tisuća. Dakle, bošnjačka vlast i teritorij nastali su na puno većem genocidu nad Hrvatima u BiH nego li je srpski. Zato je dirljivo vidjeti koliko truda Hasanbegović ulaže kako bi se ignoriralo i previdjelo i u ovoj deklaraciji biološko ratno istrebljenje Hrvata s područja pod kontrolom bošnjačke politike i vojske od Maglaja, Zenice, Kaknja, Kraljeve Sutjeske, Vareša, preko Travnika, Uskoplja i Bugojna sve do Jablanice i istočnog Mostara.

Z.H: „Potrebno je promijeniti diskriminatorsku odredbu Ustava Bosne i Hercegovine koja treba glasiti Predsjedništvo Bosne i Hercegovine čine Hrvat, Bošnjak i Srbin bez navođenja entiteta“.

Ah, naš prepametni dr. sc. Hasanbegović ne zna za presudu Europskog suda za ljudska prava po tužbi Sejdić-Finci kojom se pored predstavnika tri konstitutivna naroda u Predsjedništvu BiH mora naći mogućnost i za one iz reda „Ostali“ – građani. Haso knjigu u šake i ponovi gradivo umjesto što djeluješ protivno Ustavu BiH. Na kraju krajeva hrvatski kandidat za Predsjedništvo BiH ne mora biti Hrvata ali mora biti predložen i izabran od hrvatskog naroda.

Z.H: „Ovu odredbu treba pretočiti u izborni zakon da se članovi državnog predsjedništva biraju neposredno u jednoj izbornoj jedinici koju čini cijela država, a ne entiteti“.

Jedna izborna jedinica koju Hasanbegović zagovara za navodnu dobrobit Hrvata u BiH u stvari je podmuklo utemeljenje unitarne države. Hrvatskim glasovima izabrani predstavnik u Predsjedništvu BiH jedino je moguć u hrvatskoj izbornoj jedinici, odnosno hrvatskom entitetu, što je ujedno u bošnjačkom i srpskom entitetu jamac njihovog predsjedničkog legitimiteta. Troetnički i troentitetski uređena BiH s tri izborne jedince jednako je održivoj i pravednoj BiH. Hasanbegovićev i velikobošnjački prijedlog o jednoj Izbornoj jedinci je preslika velikosrpskog unitarizma Slobodana Miloševića u bivšoj YU kojeg osim Srba nitko drugi nije želio prihvatiti, ali bi ga Hrvati u BiH danas morali prihvatiti jer ne dolazi od velikosrpskog nacionalsocijalizma i fašizma nego bošnjačkog.

Z.H: „Drugi mogući način koji bi onemogućio svaki budući slučaj Komšić jest izbor članova predsjedništva u parlamentarnoj skupštini uz potvrdu doma naroda, a što je još 2006. jamčio tzv. travanjski paket ustavnih promjena iza kojih je stajala tadašnja američka administracija i koji je trebao biti tek početak daljnje ustavne nadogradnje“.

Travanjski paket je za Hrvate u BiH ubilačka zasjeda. Njime bi bila ozakonjena već postojeća ali još uvijek protuustavna praksa kojom Bošnjaci svoje kandidate Bošnjake prekrste u Hrvate, a onda ih hrvatskom narodu nametnu kao hrvatske.

Hrvati u BiH dijele stavove zastupnika Hrvoja Zekanovića, Petra Škorića i onih od centra desnije orijentiranih zastupnika iz političkih stranaka MOST i HDZ: „Jedini spas za Hrvate je treći entitet. Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne“.

Filip Antunović

Zekanović: Treći entitet za Hrvatski narod u BiH jedina je šansa za opstanak!!!

Petar Škorić: Vrijeme je da se ‘prestanemo sramiti’ samog spomena Herceg-Bosne

Komšić je mahalaški titoistički prevarant koji uništava BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari