Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Euro iznad naroda! Je li u Italiji počeo kraj EU?

Objavljeno

na

Očevi ujedinjene Europe, među kojima je istaknutu ulogu imao i Alcide De Gasperi, teško da su sredinom prošlog stoljeća mogli i zamisliti na što će spasti njihova lijepo zamišljena i brižljivo građena konstrukcija.

Britanija ju je, voljom svojih građana izraženom na referendumu, odlučila napustiti, a otuđena euronska oligarhija pokušava spasiti ostatak zdanja sve brutalnijim gaženjem izborne volje nekada suverenih naroda. Ono što se dogodilo u Italiji s nedjelje na ponedjeljak, a što već nazivaju “najmračnijom noći talijanske demokracije”, duboko je zabrinjavajuće i na korak do pendreka kao zadnjeg preostalog sredstva za discipliniranje građana koji sve manje glasuju po volji oligarhije. Što se dogodilo? Gotovo tri mjeseca nakon parlamentarnih izbora u Italiji, dvije stranke koje su na njima zajedno dobile pedeset posto glasova i imaju još obilniju većinu u oba doma parlamenta, Pokret Pet zvijezda i Liga postigli su sporazum oko formiranja vlade.

Dogovorili su se oko mandatara, Giuseppea Contea, javnosti malo poznatog profesora prava na Sveučilištu u Firenci, i usuglasili listu ministara. Mandatar Conte, uz čvrstu parlamentarnu većinu iza sebe, odlazi obaviti formalnost potvrde nove Vlade kod predsjednika republike Sergia Mattarelle. No onda se događa iznenađenje. Predsjednik Republike, kojeg u Italiji bira parlament, i čija se funkcija svodi na nošenje lente u prigodnim situacijama i obavljanje formalnosti, odbija potvrditi vladu dvije stranke iza kojih stoji većina glasova talijanskih građana.

Gazi većinsku volju birača jer se ne slaže s predloženim ministrom gospodarstva i financija, koji se tobože zalaže za izlazak Italije iz eura. No ne radi se ni o kakvom neodgovornom, nekompetentnom mladom avanturistu, već o uglednom 82-godišnjem profesoru ekonomije Paolu Savoni, koji se ustvari niti ne zalaže za izlazak iz eura, već to vidi samo kao krajnju varijantu. Taj isti prof. Savona bio je 1993. besprijekoran ministar u prijelaznoj, tehničkoj vladi premijera Ciampia. Zašto sada prof. Savona nije prihvatljiv, ako je uopće problem u njemu? Problem je u tome što se usuđuje kritizirati euro i Europsku uniju, i to s puno argumenata.

No on nipošto nije eurofob. Savona sam govori da je za ujedinjenu Europu, ali kritizira briselske elite i zajedničku valutu za koju kaže da je “njemačka krletka”. Više puta je istaknuo kako Njemačka želi kolonizirati Europu preko zajedničke valute i kako ono što su nekada pokušavali vojnom silom Nijemci danas rade ekonomijom i financijama. A glavno sredstvo im je ovakav euro. Isti onaj u koji nas Plenković želi što prije ugurati, dok ostatak Europe već gleda kako se iz njegovog stiska izvući.

Savona kaže kako je ideja zajedničkog tržišta dobra, no da bi se imalo valutu, iza nje mora stajati država, a EU to nije. Dakle, ostaje ili korak naprijed prema zajedničkoj državi ili nazad prema vlastitoj valuti. Savona poručuje: moramo ponovo uzeti ključeve vlastite kuće, koje sada nemamo. On nije populist. Ističe kako su Talijani sami najveći krivci za svoje probleme i kako se sva krivica ne može prebaciti na Europsku uniju. No politika štednje, skrojena po njemačkom interesu, koja guši talijansko gospodarstvo, europska je kap koja je prelila čašu.

U ranijim intervjuima Savona je isticao kako treba korigirati manjkavosti eurozone, a ako do toga ne dođe, tek onda razmisliti o izlasku iz eura.
 Ukratko, predsjednik republike za kojeg izravno nisu nije glasovao nitko, izabran u parlamentu konsenzusom lijevog i desnog centra (slično našim ustavnim sucima, primjerice), brutalno je pogazio volju građana i odbio imenovati vladu pod izlikom da brani međunarodne konvencije, štednju građana i tko zna što ne, od strašnog prof. Savone, koji uopće nije rekao kako je za to da Italija odmah napusti euro, već kako treba ukloniti manjkavosti eurozone i reformirati EU kako bi ona opstala.

A izlazak iz eura je “Plan B” ako to ne uspije.Nakon odbijanja vlade Pet zvijezda i Lige, predsjednik Matterella je ponudio mandat Carlu Cotterelliju, bezličnom euronskom birokratu koji je, vidi čuda, godinama radio za MMF i za kojeg nije glasovao nitko. Italija vrije. Građani ne mogu dobiti vlast za koju su većinski glasovali, već im predsjednik izabran u parlamentu kao osigurač oligarhije nameće MMF-ovca na čelu tehničke vlade bez ikakvog legitimiteta.
 Osim što je oligarhija potpuno otuđena od građana i brutalno krši njihovu izborima izraženu volju, upada u oči i njena kratkovidnost, da ne kažem glupost. Da bi Cottarelli oformio tehničku vladu, treba je potvrditi parlament.

A tamo Pet zvijezda i Liga zajedno imaju gotovo 60% zastupnika. Dakle, neće proći i ići će se na izbore. A na tim izborima će ogorčeni narod još više glasovati za Pet zvijezda i Ligu. I što onda? Oni već spominju opoziv Predsjednika Republike. Misli li oligarhija da u međuvremenu može poljuljati dogovor dvije stranke? Da će se dogoditi čudo pa će građani u par mjeseci glasovati drugačije? Zašto su onda dolijevali ulje na vatru s davanjem mandata za sastavljanje vlade Cottarelliju, što je unaprijed osuđeno na neuspjeh? Stara masončina gura MMF-ovca nasuprot volje naroda, rezime je zapjenjenih komentara na društvenim mrežama.

Dok se građani u subotu spremaju na ulice, mediji ih plaše burzovnim indeksima. Kao da talijanska republika postoji radi eura i burze, a ne radi građana koji je sačinjavaju i koji su u njoj nositelj suvereniteta. Na veliku radost ogorčenih Talijana oglasio se i Soros, da im i on malo posoli pamet, a posebno je suptilan bio Europski povjerenik za proračun i ljudske resurse Günther Oettinger koji je poručio Talijanima kako će ih “burze naučiti kako glasovati” na sljedećim izborima, kao da su kolonija u kojoj će ih gospodari disciplinirati koricom kruha, a ne suverena zemlja, i to velika u europskim razmjerima. Najavljujući veliki prosvjed u Rimu u subotu lider Pet zvijezda Luigi Di Maio piše kako u Italiji možeš biti ministar i ako si pravomoćno presuđen, i ako te istražuju zbog suradnje s mafijom ili za korupciju, i ako si imao afere s prostitutkama, ali jao tebi ako si se usudio kritizirati Europu.

Poziva građane da ponesu talijanske zastave, što je novi, suverenistički i domoljubni moment u njegovom antioligarhijskom pokretu. U Italiji tako nastaje opasan emotivni spoj ugroženog nacionalnog ponosa, osjećaja socijalne nepravde i frustracije zbog nepriznavanja izborne volje građana. Ako se preko noći ne dogodi neki obrat i Mattarella ipak potvrdi vladu dvije stranke pobjednice, Italiju čeka teško i neizvjesno ljeto. Zašto je ovo što se događa s druge strane Jadrana važno i za Hrvatsku? Osim što svjedoči o dubokim problemima unutar Europske unije, o kojima se kod nas malo govori, prepoznajemo isti obrazac gušenja demokratski izražene volje građana.

Ulogu oligarhijskog osigurača koju je u Italiji odradio Mattarella, kod nas se očekuje da će uskoro odigrati Ustavni sud, izabran na isti način, dogovorom dviju veliki stranaka čija zvijezda tamni, a koje sada panično nastoje održati status quo. Nakon što su prikupljeni potpisi za raspisivanje referenduma o promjeni izbornog sustava, domaćem kraku oligarhije zadnja nada je Ustavni sud, koji bi ga teoretski mogao spriječiti. No što bi u referendumskim pitanjima moglo biti neustavno? Prvo pitanje je toliko jasno – preferencijalni glasovi, umjereno smanjenje izbornog praga i omogućavanje dopisnog i e-glasovanja, da je malo vjerojatno da bi ga se čak i HDZ-SDP-ova ustavna kadrovska ropotarnica usudila osporiti.

Drugo pitanje, unatoč dreki etno-biznismena i njihovih poslovnih partnera nema veze sa smanjenjem manjinskih prava jer svaki pripadnik nacionalnih manjina u RH ima pravo glasovati kao i svi drugi za “obične liste”, i golema većina ih to i čini, a uz to, ako žele, mogu koristiti opciju da glasuju za fiksne zastupnike svoje manjine, koji imaju zagarantirana mjesta u Saboru, iako se biraju s manje glasova od ostalih zastupnika, ne zato da bi onda politički trgovali već da bi artikulirali specifična pitanja i teme svojih zajednica. Do sada je bio dobar običaj da tako izabrani zastupnici manjina sačekaju da se formira saborska većina pa da je onda podrže. No sada, kad se taj dobar običaj očito izgubio, treba mu dati zakonski okvir.

Dakle, nema nikakvog smanjenja prava manjina, već se reduciraju ovlasti ljudi koji su izabrani na privilegiran način, na posebnim manjinskim listama. Hoće li se ustavni suci, svi izabrani dogovorom HDZ-a i SDP-a, usuditi kršiti volju građana? Razmišljaju li što će sutra biti s njima i njihovim ugledom? Smatraju li kako će sprječavanjem referenduma zauvijek zadržati status quo? Kako neće pojačati antisistemsko raspoloženje građana i ubrzati krah oligarhije? Žele li da im se imena, na čast unuka i praunuka, provlače u knjigama o suvremenoj povijesti kako dio servisa oligarhije protiv volje građana? Vidjet ćemo uskoro.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari