Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Falsifikatori i ‘A je to!’ obavještajci

Objavljeno

na

Aktualna borba za prevlast u HDZ-u izgleda poput utakmice u kojoj poštenom Hrvatu preostaje navijati za što više žutih i crvenih kartona.

Mediji tu borbu pogrešno nazivaju bratoubilačkim ratom, jer akteri ni po čemu nisu “braća”, ništa ih ne spaja osim vlasti, kao, uostalom i cijelu vladajuću većinu u kojoj su “zbratimljeni” Glavaš i Pupovac, Tuđman i Milošević, Culej i Saucha, Dodig i Vrdoljak. Junaci nove epizode su “A je to!” obavještajci.

Da nije tragične svijesti na što se sveo sigurnosni aparat države bilo bi zabavno pratiti naše Bondove. Mjere praćenja puknu im za par dana, za njih znaju i šoferi, a koliko dotičnih vozača ima, ne čudi da za par dana geometrijskom progresijom o tajnim istragama zna pola Hrvatske, netko kaže ženi, netko se izbrblja u kavani, netko se pohvali u svatovima.

Kad bi poduzimali opasnije akcije poput ruskih trovanja radioaktivnim polonijem, ovakvi kadrovi bi kod protivnika maksimalno izazvali proljev, a prilično je vjerojatno da bi na koncu otrovali same sebe.

Otkud Tolušićev šofer i Brkićev kum zna za tajne istrage? Jesu li famozne “nadležne službe” nakon provaljivanja akcije ispitali preostalih pet vozača ministra poljoprivrede i nepoznat broj kumova?

Ispada da u ovoj državi više zna Tolušićeva scuderia nego DORH. No priča o curenju ne završava s Curićem. Imamo i meta-curenje, jer se iz sata u sat nastavljaju istakati u privilegirane medije spoznaje o toj istrazi, u najboljoj hrvatskoj tradiciji dojavljivačkog novinarstva, piše Nino Raspudić / Večernji list

To da su nam institucije trule i da sigurnosti aparat curi na sve strane nije ništa novo. Kao što nije ništa novo sve ovo što se događa u HDZ-u. Događa se oduvijek i događalo se u svim korumpiranim i trulim institucijama, i višestruko je zapisano i opisano, u historiografiji i u književnosti, prikazano u kazalištu i na filmu.

Zašto, primjerice, toliko pratimo i komentiramo politiku i nogomet? Zašto smo tu svi izbornici i politolozi? Osim što nas se tiče, pratimo jer je zanimljivo i jer nam uvijek nanovo predočava neke arhetipske strukture.

Odvija se nekoliko istih obrazaca, s novim akterima i u novim kontekstima. Sve što se primjerice sada događa Milijanu Brkiću možemo naći i u ponekoj bajci, basni, narodnoj poslovici, grčkoj ili Shakespeareovoj tragediji, Raosovim romanima ili dramama Dušana Kovačevića.

Osobno mi se čini kako trenutne odnose u HDZ-u najbolje opisuje Danteov Pakao. Uz stvarne i izmišljene misli Ive Andrića i Meše Selimovića, jedan od najvećih heroja paracitata na Facebooku je Dante Alighieri. U početku me to ljutilo, a sada me zabavlja vidjeti “Danteovu misao” i domisliti joj porijeklo.

Vjerojatno je netko nešto načuo, prečuo, pomiješao pa okačio na društvenu mrežu, a onda su drugi nastavili oduševljeno dijeliti dubokoumnu misao. Tako međumrežjem kruži tobožnja Danteova tvrdnja kako su najdublji krugovi Pakla rezervirani za one koji su u teškim vremenima za zajednicu ostali ravnodušni i pasivni.

U tome ima djelić istine, ali puno više laži, jer takvi ljudi nisu na dnu pakla, već u njegovom predvorju. Dante ih naziva “ignavi”, oni su mlitavci, nemarne, trome kukavice koje nit smrde niti mirišu, ne čine nikakvo posebno zlo, ali ni dobro. Njihova kazna je suprotna njihovoj tromosti i mlitavosti za života, stalno ih ubadaju ose i obadi pa su neprestano uznemireni.

Na njih ćemo se, u kontekstu HDZ-a vratiti kasnije. Među lažnim citatima na Internetu ističe se i tobožnje proročanstvo Brune Bušića kako sve guljenje do sada nije ništa, kako će Hrvati sami sebe krasti ako jednom dobiju svoju državu. Moraš biti idiot da povjeruješ kako je čovjek koji je žrtvovao i izgubio život u borbi za hrvatsku državu imao tako loše mišljenje o sposobnosti Hrvata da upravljaju sami sobom.

Tu krivotvorinu dodatno pobija jedan dio iz knjige njegovog rođaka Zvonke Bušića, “Zdravo oko – sjećanja” u kojem Zvonko piše kako mu je Bruno, u zadnjem susretu prije nego je ubijen rekao: “Uvijek imaj na umu da su stoljeća neslobode i poluslobode prilično deformirala naš narod, pa naš svijet svoje istaknute borce i pregaoce nekada slavi i u nebo diže, a ponekad ih se odriče i baca pod noge.

Ako se i s tobom tako bude događalo, dobro pripazi da se u prvom slučaju ne zaneseš i ne izgubiš iz vida stvarnu sliku, ili, pak, da u drugom slučaju ne podlegneš očaju, i ne počneš prezirati i mrziti svoj vlastiti narod.” Nešto što podsjeća na klasične udbaške krivotvorine kako bi se ljude ubijalo u pojam, oduzelo svako samopoštovanje i nada u bolje sutra, danas sumanuto dijele inače formalno velike Hrvatine čime samo ističu vlastitu nesvijest, kao što paracitatima Andrića ili Dantea pokazuju ne samo vlastitu neobrazovanost, već i pretenziju da slove kao oni koji znaju, distribuirajući konačne istine o svijetu i životu i to “geprüft” od strane velikog pisca.

No vratimo se Danteovom i HDZ-ovom paklu. Krivotvoritelji su kod Dantea blizu paklenog dna, u osmom krugu, ispod njih su još samo izdajice rodbine, domovine, gostiju i, na samom kraju, izdajice dobročinitelja.

Čini mi se kako struktura moći u HDZ-u odgovara izokrenutom Danteovom Paklu. Danteov pakao je lijevak koji se sužava prema središtu Zemlje, a HDZ-ova struktura je stožac, u čijoj su bazi već spomenuti mlitavci.

Ne čine ni dobro ni zlo, pasivni su i mlaki. Često kupljeni sitnom naknadom ili samo prividom participiranja u moći, oni u temeljnim ograncima pasivno gutaju sve što im se servira s vrha. HDZ-ovac u bazi je katolik, ali je progutao antropološko eksperimentiranje nad vlastitim narodom uvođenjem rodne ideologije pod krinkom zaštite žena od nasilja. Progutao je i to da se u sramnoj političkoj trgovini HNS-u, stranci s potporom jedan posto građana, preda reforma obrazovanja.

Branitelj je ili dolazi iz obitelji branitelja ili ratnih stradalnika (što je kraj više stradao u ratu to je tamo jači HDZ), ali će mirno gledati kako Vučićev potrčko piša po temeljima države i Domovinskog rata. Od takve najšire baze se hijerarhijski stožac sužava prema vrhu, a na različitim razinama dominiraju različiti grešnici. Pri samom vrhu su, vidjeli smo, krivotvoritelji. A iznad njih su izdajice.

Na samom vrhu HDZ-ove piramide, analogne dnu Danteova Pakla, su izdajice dobročinitelja. Ovdje u igru ulazi Machiavelli i njegov veliki uvid iz trećeg poglavlja Vladara: “propada onaj koji je uzrokom nečije moći; on je tu moć izgradio, ili trudom ili snagom; i na jedno i na drugo kivnim okom gleda onaj koji je postao moćan.”

Poučak je sljedeći: onaj tko je uzrok tome da je netko postao moćan propada, jer će ga uništiti taj novi moćnik kojem je omogućio uspon. U HDZ-u to izgleda ovako: Glavaš je bio ključan za Sanaderovu pobjedu u Lisinskom protiv Pašalića i preuzimanje HDZ-a.

Što je učinio Sanader čim se učvrstio? Eliminirao Glavaša. Koga je Sanader instalirao na čelo stranke i države kad se povukao, misleći da će iz pozadine i dalje moći kontrolirati stvari? Jadranku Kosor.

Što je ona učinila kad se pokušao vratiti? Izbacila ga je iz stranke. Kome je Jadranka Kosor svečano uručila stranačku iskaznicu? Karamarku? Što je on učinio kad je postao predsjednik stranke? Eliminirao je. Bez koga Plenković nije mogao uzjahati na čelo HDZ-a? Bez Milijana Brkića.

Što se danas događa s Brkićem? Izdaja političkog “dobročinitelja”, tj. onoga koji ti je omogućio doći na vlast, logičan je preduvjet zadržavanja moći u iskvarenoj zajednici. Stoga, ako su u bazi mlitavci, a prema gore proždrljivci, kurvari, lopovi, ubojice, pohlepnici, prevaranti, sodomiti, heretici, korumpirani, licemjeri, sijači razdora i tutti quanti koje Dante spominje, na samom vrhu su izdajice dobročinitelja.

Moralna arhitektura Danteovog Pakla nije nešto što se tiče njegove vizije svijeta s početka 14. stoljeća, nego očito prodire u dublje, izvanvremenske strukture pa ga vrijedi čitati i za bolje razumijevanje događanja u moralno istruloj stranci u maloj državi početkom 21. stoljeća.

Kao što bi se svima unutar te strukture vrijedilo zamisliti i nad slavnom gradacijom “prvo su došli po…” koja se pripisuje pastoru Martinu Niemölleru, i govori o tromosti i nereagiranju na zlo, koje na koncu dođe i po tebe, no onda ti je već prekasno za spas.

Plenkovićevštinu su mogli zaustaviti Hasanbegović i Glasnović na glasovanju o povjerenju ministru Mariću, pa nisu. Otreslo ih je s lakoćom u sljedećem koraku. Isto se dogodilo Milinoviću, sada se događa i Brkiću.

Svatko u HDZ-ovu jatu misli kako neće doći red na njega, pa žmiri na eliminaciju drugih. No zlo se na koncu uvijek i samoproždire, jer da nije tako odavno bi potpuno zavladalo svijetom. Hoće li se u nastavku dogoditi i nevjerojatan scenarij – a onda su došli po Jandrokovića? Ili će paklena logika na koncu progutati i ispljunuti i Plenkovića, a stroj za mljevenje morala nastaviti dalje s drugom glavom?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari