Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

Objavljeno

na

Na poziv Merkel i Macrona, u Berlinu je ovaj tjedan održan susret na vrhu zemalja zapadnog Balkana, s fokusom na pitanje odnosa Srbije i Kosova, na kojem su, iz nekog razloga, sudjelovali i premijeri Hrvatske i Slovenije. Što je na tom skupu radio Plenković i dokle će se naše ćate smucati po “regionskim” skupovima?

Objašnjeno je kako bi Hrvatska mogla pripomoći u dijalogu Beograda i Prištine jer ima nedavno iskustvo života u zajedničkoj državi. Ali, niti smo živjeli zajedno nedavno, već prije trideset godina, niti iz tog žalosnog iskustva nosimo bilo kakvo znanje mirnog i dogovornog rješavanja sporova.

Pitanje koje nije postavio nitko relevantan u hrvatskoj javnosti, postavio je srpski predsjednik Vučić, koji je prije summita izrazio čuđenje zašto su uopće Hrvatska i Slovenija tu, a nisu Bugarska i Rumunjska.

Naravno, nije to rekao zato što je, za razliku od naših ćata, protiv guranja Hrvatske u “region”, već zato što, primjerice, Rumunjska nije priznala Kosovo pa bi mu bolje došla za stolom, piše Nino Raspudić / Večernji list

“Vučić pohvalio Hrvatsku, summit okončan bez dogovora Srbije i Kosova” – tipičan je naslov kojim su naši mediji popratili taj besmislen, izlišan i bizaran skup. Sretni smo kao da je Leo Messi pohvalio nekog našeg klinca na kadetskom turniru.

Berlinska jugo-igranka pod palicom Merkel i Macrona organizirana je zbog propasti “briselskog dijaloga” između Beograda i Prištine, nakon što je Kosovo uvelo stopostotne carine na proizvode iz Srbije kao odgovor na srpsku diplomatsku akciju blokiranja kosovskog članstva u UNESCO-u i Interpolu.

Time je Vučić dobio izliku za uzmicanje, pa sada ističe kako će se vratiti pregovorima tek kada Priština ukine pristojbe. No o čemu mu u tom slučaju preostaje pregovarati nakon što je Skupština Kosova usvojila pregovaračku strategiju u kojoj je najvažnija stavka točka da Srbija mora priznati neovisnost Kosova u sadašnjim granicama?

U takvoj situaciji gazde EU sazvali su ih u Berlin, e da bi se uvjerili kako nema dogovornog rješenja, što se znalo i lani i prije deset, i prije sto godina. O diletantskom organiziranju summita svjedoči i to što je kao jedini predstavnik BiH pozvan Denis Zvizdić, predsjedavatelj Vijeća ministara koje se već šest mjeseci nalazi u tehničkom mandatu jer nakon izbora još uvijek nije formirana nova vlada.

Zvizdić ne predstavlja nikoga, a ako se htjelo čuti samo glas SDA kao dominantne bošnjačke stranke, bolje da su ugostili Izetbegovića. Kosovski predsjednik Thaçi nastupio je tvrdo, vjerojatno zahvaljujući američkom zaleđu. Izjavio je kako očekuje da će Merkel pozvati pet država članica EU koje nisu priznale Kosovo da to učine. Konstatirao je kako berlinski skup nije donio nijednu novu ideju i da organizatori nisu uputili poziv Vučiću za priznavanje Kosova.

Nije uzmaknuo ni oko nametanja pristojbi, poručivši da je to nužna i legitimna odluka i da kao takva treba ostati na snazi. Sudionici summita potpisali su zajedničku izjavu kojom “daju snažnu potporu europskoj perspektivi zemljama zapadnog Balkana, poticaj Srbiji i Kosovu za normalizaciju odnosa i okončanje spora”.

Dakle, ćorak. Tzv. berlinski proces o stabilnosti i približavanju zemalja zapadnog Balkana (čitaj berlinsko presipanje iz šupljeg u prazno) nastavit će početkom srpnja sastankom u poljskom Poznanu, a nešto prije toga razgovarat će se i u Parizu.

Plenković je nakon skupa otkrio toplu vodu objasnivši kako “do dogovora između Srbije i Kosova nije došlo jer je bilo očito da su dvije strane poprilično udaljene u svojim stajalištima”. Silan uvid. Zamisli, Srbi i Albanci s Kosova “poprilično udaljeni u svojim stajalištima”! I za spoznati to trebao je vucarati Hrvatsku po ispraznim jugoslavenskim okupljanjima pod palicom dvojca bez kormilara Macrona i Merkel.

Predsjednik Srbije Vučić izrazio je razočaranje ishodom susreta, ali je pohvalio korektan odnos predstavnika Slovenije i Hrvatske: “Sa Slovenijom imamo dobre odnose, a vjerujem da ćemo u budućnosti moći graditi bolje odnose s Hrvatskom nego što smo ih imali u vrijeme pogreški koje je radio Milanović”. Nakon svega, ostaje zaključak da su jedini pregovori Srbije i Kosova oko kojih ubuduće vrijedi naćuliti uho oni u kojima se bude spominjala razmjena teritorija.

Vučić i Thaçi su prošlog ljeta na konferenciji u austrijskom Alpbachu prvi put objavili da razmatraju promjenu granica kao dio sporazuma o normalizaciji odnosa. Po jednoj verziji toga plana Preševska dolina, u kojoj žive pretežno Albanci, bila bi prepuštena Kosovu dok bi sjever Kosova, nastanjen većinski Srbima išao Srbiji.

Nakon toga bi se dvije zemlje međusobno priznale. Čini se da su od Amerikanaca dobili potporu za takve pregovore, no protiv sporazuma je Berlin, jer bi po njima promjena utvrđenih granica na Balkanu predstavljala “otvaranje Pandorine kutije”, a protiv toga se u skladu s Mutti izjasnio i Plenković.

No ostaje sumnja da je razmjena teritorija uzbunila duhove ne zbog tobožnjeg otvaranja Pandorine kutije već upravo zato što bi to možda i dovelo do rješenja. Umjesto “Pandorinih kutija” neki možda preferiraju burad baruta, trajno nestabilne situacije kojima mogu manipulirati, kakva je bila Jugoslavija, koju su gurali dok god se mogla održati ili dejtonska BiH danas.

Žalosno je da EU 2019. vanjskopolitički ne djeluje ništa sposobnije nego u vrijeme raspada Jugoslavije. Thaçi je uoči summita izjavio kako “nema dogovora dok se SAD ne uključe, jer se EU pokazala nesposobnom”.

Srpska premijerka Brnabić požalila se nakon povratka iz Berlina kako “nije bilo velikih pritisaka, ono što je meni bilo nevjerojatno je da Priština nije pristala da povuče takse i da su rekli Merkelovoj i Macronu da ih baš briga za to što oni pričaju. Meni je to nevjerojatno”, te dodala “kako je Merkel primijetila izjavu Hashima Thaçija da će SAD morati uključiti u dijalog jer je Europa “nesposobna”.

Opći dojam ispraznosti upotpunio je i sjevernomakedonski premijer Zaev izjavom kako je njegova delegacija podijelila svoje iskustvo o uspješnim pregovorima s Grčkom oko imena Sjeverne Makedonije i to nakon što su im to savjetovali Macron i Merkel.

Dakle, kao kad kažete djeci – eto vidite kako su se ovi lijepo dogovorili. Ili možda još bolje, kako kad na seansi liječenih alkoholičara onaj koji je uspio prenosi svoje iskustvo.

“Vidjeli smo hrabre korake u sporu oko imena Sjeverne Makedonije i to je dokaz da je moguće pronaći rješenje u dugogodišnjim sporovima”, rekla je Merkel, a Macron je kazao da je Prespanski sporazum dokaz da je moguće riješiti sporove koji su izgledali nerješivi, samo ako postoji posvećenost. Radi se o plitkoj demagogiji jer uopće nije riječ o usporedivoj razini problema.

U prvom slučaju se radi o nominalnom, a u drugom o stvarnom problemu teritorija i ljudi na njemu. Najbolji sažetak cijele priče dao je srpski ministra vanjskih poslova Ivica Dačić izjavom kako “sastanak u Berlinu ne predstavlja novi format dijaloga Beograda i Prištine jer dijalog ne postoji”. On smatra i kako je potpuno besmisleno i nepotrebno oko toga sazivati sastanak zapadnobalkanske šestorke: “Što će oni tu? Jesmo li mi učestvovali u dijalogu Skopja i Atene?”

Rekonstrukcija tog bezveznog događaja na kojem se nije dogodilo ništa, barem jasno pokazuje kakve su pozicije Srbije i Kosova, koliko je vanjskopolitički nesposobna Europa Merkel i Macrona, ali i, avaj, koliko je sluganska hrvatska politika. Jedini racionalan argument za sazivanje tog summita koji se može domisliti je povod da akteri pred europarlamentarne izbore glume velike državnike koji tobože rješavaju velike probleme.

Suprotno papagajskom ponavljanju kako samo EU može riješiti probleme na Balkanu, istina je bliža tome kako nema nikakvog pomaka bez nagodbe SAD-a i Rusije. EU je potpuno nemoćna, nesposobna, bez jedinstvene vanjske politike. Dovoljno se samo zapitati (su)kreira li tu politiku i Velika Britanija koja je na izlasku.

U svom tom jadu europske politike prema Balkanu, posebno po spoju neznanja i oholosti prednjači Njemačka, koja se danas svodi na titranje Vučiću, a koji istodobno koketira s Putinom i Xi Jinpingom, i podržavanje unitarizma u BiH. Što Hrvatska uopće radi na tome?

Koji je naš interes za daljnje proširenje EU? Za dvadesetak dana Merkel dolazi u Hrvatsku u društvu predsjednika Europske pučke stranke Manfreda Webera pomoći Plenkoviću u finišu kampanje za euroizbore. Koga će impresionirati to što dolazi hodajuća politička prošlost? Na sličan način Merkel je davala potporu i Vučiću u jeku predizborne kampanje u Srbiji.

Najbolje bi bilo da čitav taj cirkus iz Berlina svrati i do Zagreba, ili barem da kao brat pučanin, s Merkel dođe i Vučić dati potporu HDZ-u. Osim što ima tako jaku potporu, Plenković u zadnje vrijeme sipa i dobre viceve.

Evo jednog kojeg je ispričao uoči mlaćenja prazne slame u Berlinu: “Hrvatskoj je važno da je Njemačka i Francuska percipiraju kao važnog aktera u rješavanju neriješenih problema i kao zemlju koja će svoje predsjedanje Unijom iskoristiti da tema odnosa prema zapadnom Balkanu bude visoko na dnevnom redu”.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Ivica Šola: Osovina Pariz-Berlin je problem, a ne rješenje

 

 

Nino Raspudić: ‘Naprijed Hrvatska’ – nazad u SDP

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Još jedno besplatno školovanje za Davora Bernardića

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Davor Bernardić već je navikao besplatno se školovati. Nakon što mu je poslovna škola Cotrugli darovala školovanje u protuvrijednosti 263 tisuće kuna, sad mu je i RTL televizija velikodušno priuštila dva sata besplatnih lekcija iz međunarodnih odnosa, europskih poslova, javnoga nastupa, pregovaračkih vještina, uloge države u gospodarstvu, upravljanju krizama, ukratko, iz gotovo svih područja koja čine državnu politiku.

Šteta je tek što dragocjeno vrijeme i ukazanu mu priliku nije iskoristio pažljivo slušajući, zacijelo bi ga se štogod i primilo. Ovako se, počesto upadajući predavaču u riječ i govoreći istodobno kad i on, doimao poput boksača koji traži spas u klinču čim je osjetio kako u razmjeni udaraca izvlači deblji kraj. Predugo tolerirajući klinčeve, sutkinja u ringu je zapravo zakinula nadobudnog đaka Bernardića da nauči više. Jer znano je kako se najbolje uči na vlastitoj koži.

Unatoč tome, Bernardić je, primivši nauk gratis, zasigurno najveći dobitnik sučeljavanja, dok se najvećim gubitnikom pokazala poslovna škola Cotrugli. Ne samo što joj je pitomac ostao dužan protuuslugu u spomenutom iznosu, nego, uzevši u obzir ono što je prezentirao, sad nema druge nego sudski potraživati i višestruko veću naknadu zbog ozbiljne narušene reputacije javnim nastupom tog negdašnjeg joj polaznika, a danas anti-manekena.

Odgojen na matrici rušenja autoriteta, okretanja leđa onima koji su ga podigli, Bernardić je pokušao predavača kompromitirati, što mašući parcijalnim, dekontekstualiziranim „istinama“, eto baš onima kojima je gojenac ispao iz istog partijskog šinjela nedavno baratao u emisiji na konkurentskoj televiziji, a u kojoj je Bernardić odbio gostovati da bi za nagradu dobio onih tridesetak papira u kojima se nekako uspijevao pogubiti, što asocijacijama na predavačevu navodnu bahatost.

Naime, nakon što bi ispucao pripremljene verbalne „ćorke“, a na predočene mu argumente više ne bi imao što makar i nesuvislo uzvratiti, omalovažavajućim bi tonom prozivao predavača najpametnijim, genijem, aludirajući tako na njegovu, medijski stvorenu već opjevanu bahatost. Jer u ovo doba nametnutog lažnog egalitarizma svaka osoba koja u nečemu odskače i, da bude gore, još je toga duboko svjesna, u očima mediokriteta i onih koji su potratili dane im talente, etiketira ju se bahatom, sve kako bi ju se unizilo i barem prividno stavilo u istu ravan s ni po čemu joj usporedivima.

Dodvoravajući se upravo takvima, tomu nije odolio pribjeći ni neiskusni igrač kvartovske momčadi u srazu s majstorom europske klase, koji, kao i svaki igrač koji zabija golove, eto mora biti bahat i sebičan.
U najkonkretnijim stvarima Bernardić se ponio poput male djevojčice iz poznatog evergreena. Pun je velikih želja, za što bi, posve na tragu mesić-račanovske petparačke demagogije, novac uzeo smanjivanjem korupcije, dok bi onaj koji poznaje ljude koji o raspodjeli novca odlučuju, to ipak učinio preko njih. I tko je tu onda ozbiljan?

Nakon svega, može li tko zamisliti usplahirenog Davora Bernardića kako pregovara i progovara u ime Hrvatske oko nečega važnog? Čovjeka koji nepotpunom statistikom o tekućem kretanju korona virusa u Hrvatskoj odvraća turiste od posjeta Lijepoj Našoj. Čovjeka koji izlijeće s cijenom Ine isisanom iz prsta, nadmeno nipodaštavajući rad renomirane, međunarodno priznate tvrtke koju je Vlada angažirala. Pa mu onda profesor emeritus s druge strane stola mora pojašnjavati kako baš i nije pametno sužavati si manevarski prostor u pregovorima javnim izricanjem okvirne cijene unaprijed, usput i znakovito natuknuvši kako ona nije ni blizu onoj koju je izvalio „stručnjak“ s Cotruglija.

Može li tko zamisliti da ispred Hrvatske s ozbiljnim svijetom razgovara čovjek koji nervozu pokazuje unezvijereno trepćući trepavicama barem trostruko brže od normalnog, dok očiglednu inferiornost u raspravi pokušava nadomjestiti usiljenim, ciničnim polusmješkom, s mukom podignutom desnom stranom usana, dok mu lijeva ostaje obješena. Možda on misli da je to frajerski. Ali nije. Luzerski je! I dok je Milanović barem sposoban zauzeti kakav-takav gard, ako već ne i nešto suvislo izreći, dotle je nasljednik mu na čelu Partije kadar napraviti tek poneko beskrupulozno saplitanje s leđa, poput onog nedavnog, pomno pripremljenog, vulgarnog verbalnog ataka na predsjednika Sabora? No, za što ga to kvalificira?

Konačno, dobro je sjetiti se, dok je još vrijeme, i da Hrvatsku kani preuzeti čovjek koji na pitanje – Tito ili Tuđman? – kao iz topa ispaljuje – Tito! I još se sprema Jokiću dati odriješene ruke da nastavi tamo gdje je stao.

Naravno, ovo upozorenje ima smisla samo za one kojima je do navedenoga zbilja stalo, a nipošto ne one koji te teme koriste samo kao monetu za politikantsko potkusurivanje. Makar, i da nema toga, razuman bi se čovjek upitao nije li ovdje preveliki ulog u igri da bi bilo uputno šaliti se.

Savjestan čovjek pristojne pameti bi se zacijelo zapitao i nije li neobično što medijska srednja struja mogućnost žetončića, postizbornih pojedinačnih prebjega s lista, spominje samo u kontekstu da ih HDZ nekome otrgne, dok posve zanemaruje mogućnost da se takvi pridruže RESTART-u? Ne miriši li to na onu „drž’te lopova“? Gledano iz te perspektive, nije li znakovito kako se na tzv. desnim demokršćanskim listama nalaze ljudi prilično raznolikog ideološkog profila, i za deklarirane ljute desničare prilično začudne ne tako davne prošlosti? Ne podsjeća li to na već jednom provedenu, a drugi put ipak uspješno premoštenu „Operaciju Most“? Vrijedi li se još jednom kockati?

Naime, ne treba biti profesor Baltazar kako bi se naslutilo formulu: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + žetončići iz Domovinskog pokreta… A zatreba li, u svojstvu strateške pričuve spremno stoji već najavljena potpora manjinskoj vladi od strane „novoga Mosta“. S obzirom da je HDZ-ovu Vladu predvođenu Plenkovićem ta tvorba već nedvosmisleno odbacila, nije teško zaključiti čija to manjinska vlada jedino preostaje. Pa nije valjda tako teško od dva oduzeti jedan?

Napokon, u Partiji su uvijek mogli računati na vazda im odani Most. Bio on u Vladi s HDZ-om ili u oporbi, uvijek je udarnički rušio HDZ-ove ministre, a čuvao kadrove koje je postavio SDP. Pritom samo krajnje naivne može zavarati to što je lijevo krilo Mosta zamijenjeno tobožnjim demokršćanskim intelektualcima, te bivšim vjeroučiteljem koji je, kako sâm reče, u Josipovićevo vrijeme hodočastio na Pantovčak dvadesetak puta. Nisu li upravo ti i takvi, tada još politički neangažirani „neovisni“ analitičari i istaknuti pojedinci, u konzervativnijem od dva lijevo-liberalna zagrebačka dnevnika između dva izborna kruga otvoreno podržali Zorana Milanovića, što izravno ga hvaleći, što s „kršćanske“ pozicije pljujući na protukandidatkinju mu? Nije li onda slijed – poslije Milanovića Bernardić – ovdje zapravo prirodni kontinuitet?

Koliko god se, evo, tjedan dana prije izbora, sjetili kako protiv RESTART-a dosad nisu ništa zucnuli, pa ih sad reda radi drugarski kritiziraju. I dok Bernardić barem pokazuje kakvu-takvu volju za školovanjem, oni, ma koliko Hrvatsku budili, nikako da se sami na vrijeme probude. Pa se čude što uvijek iznova ponavljaju razred.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nemojte se smijati, ta krajnje zbunjena osoba možda postane i ministrica

Objavljeno

na

Objavio

Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.

Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.

Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.

U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju. Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke „Sigurna Hrvatska“ kako se nazvao novi HDZ.

U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.

Brljavci

Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.

Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“ Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.

Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.

Dotle u svijetu

Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko „skajpa“.

No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.

Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.

A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.

Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije

S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična „politika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).

Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov „Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije“. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala.I nakon izbora imat ćemo opet „kulturu novu“ i „postdramske komade“, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.

Potres iz 1980.

U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:“ Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.“ Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari