Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Frljićizam za početnike

Objavljeno

na

U vrijeme sveopće informatizacije i automatizacije, u kojem se najavljuje kako će nas uskoro voziti auti bez vozača, Hrvatska bar u nečem predstavlja avangardu kao prva zemlja u kojoj je već sad moguće napraviti jednostavan program, nazovimo ga “frljizator”, koji će, na temelju jednostavnih inputa, stvarati predloške za kazališne predstave koje će dominantni mediji ocjenjivati kao vrhunac suvremenog teatra, a država uredno financirati.

Korisnik treba samo unijeti dovoljno elemenata u dva skupa, Ai B, a onda ih frljizator nasumično kombinira i proizvede umjetničko djelo. Skup A čine elementi koji zajednici predstavljaju nešto sveto ili barem važno, u Hrvatskoj su to pojmovi iz domene Bog, Domovina, obitelj: Isus, Gospa, svetac, papa, biskup, svećenik, časna, ministrant, križ, Crkva, hostija, kalež, krunica, zastava, grb, branitelj, otac, majka, dijete. Skup B čine radnje, predmeti, osobe, simboli koji se smatraju odbojnima, zlima ili u javnosti sramotnima – počevši od dječjih – piša, sere, prdi, podriguje, povraća, valja se, prlja, baca meso, kriči; pa sve do – psuje, puši, kolje, puca, siluje, masturbira, spolno opći na sve moguće načine, drogira se. Pritiskom na gumb frljizator spoji neke elemente A i B i tako proizvede umjetnost, koja je antitetički dojmljiva, originalna, dubinski propituje naš svijet i čini ga boljim. Primjerice, spoji časnu, masturbaciju i hrvatski grb ili biskupa, felaciju i branitelja i tako unedogled – i eto ti stotinu predstava u sekundi, birane estetske i duhovne hrane za ushićenu urbanu i antifašističku publiku.

Frljićeva provokacija djeluje upravo po ovom mehaničkom principu uvijek iste matrice spajanja A i B, onako kako, primjerice, funkcionira trivijalna književnost. Na njegove gnjavaže bi se moglo odmahnuti rukom kao na nešto anakrono, milijun puta već viđeno, no, na žalost, ne radi se o benignoj trivijalnosti jer se proizvodi frljizatora nameću kao vrhunski teatar u nacionalnim kazališnim kućama i festivalima koji pretendiraju na ozbiljnost. Na bilo kojoj drugoj razini osim intelektualne i estetske, proizvodi frljizatora mogu vrijeđati samo fetišiste simbola kojima manipulira. Jer ono što je, površno gledano, blasfemično u Frljićevoj predstavi zapravo je, čim se bolje razmotri, jednostavno besmisleno. Što je viđeno u splitskom HNK? Mladi glumac u nekakvoj peleni, umrljan crvenom bojom i sa spletenim granjem oko glave, pritišće bljedunjavu riječku glumicu o pod i vrši ritmične pokrete gore-dolje. Glumica s maramom na glavi, nakon što mršavko sjaši, ustaje i potom vadi iz spolovila komad tkanine. Osim izrazito nehigijenskog čina kojim ugrožava vlastito tijelo, a koje bi zgrozilo ginekologa i infektologa, materijalno gledano, što je tu skandalozno?

Skandal, naravno, nastaje na razini sekundarnog, simboličnog značenja. Što glumci predstavljaju, što simboliziraju? Frljizatoru je u jednoj kombinaciji ispalo kako Isus siluje muslimanku, koja vadi hrvatsku zastavu iz spolovila, što je, malo tko neće priznati, potpuno u duhu Marka Marulića, autora Judite i nekoliko bestselera nabožne literature svog vremena, koji bi da živi u 21. stoljeću valjda klao kokoši po pozornici, egzorcirao fašizam iz naroda i domišljajima na razini pubertetskog sotonizma zgražao primitivce na oduševljenje malograđana. No može li frljizator u prostoru simbolizacije uopće dohvatiti elemente iz skupa A, i za koga? Prostorno se zastava može rekontekstualizirati pa se s uzvišenog mjesta srolati i nagurati u spolovilo, ali, hegelovski rečeno, to onda više nije zastava kao simbol naše zamišljene zajednice, već samo komad tkanine bez značenja. Isto tako, glumac u peleni koji siluje “muslimanku”, dakle čini zlo, može djelovati samo kao etiketa, ali ne i simbolizirati Isusa, jer ga kao takav ne može dohvatiti s obzirom na to da je on bio jednak ljudima u svemu, osim u grijehu.

To da Isus čini nasilje, pa i kao metonimija kršćanske Europe, besmisleno je, jednako kao da je Frljo napravio predstavu o netalentiranom nogometašu Leu Messiju, kojeg ambiciozni roditelji guraju u nogomet potplaćujući trenere da ga stavlja u tim iako on nema pojma o nogometu i nikada neće zabiti gol. Frljić, stoga, može pokušajem blasfemije pogoditi jedino fetišista, svog brata po senzibilitetu i pameti. Kršćanin može samo biti žalostan zbog njega i onoga što ga motivira da to čini, a još više jer živi u državi čije ministarstvo takvu poetiku smatra umjetničkom slobodom iako je primjerenije reći da je to mehaničko robovanje vlastitoj fiksaciji kojom se onda opterećuje cijelu zajednicu i to na njezin račun.

Kako će on poniziti Boga koji je sam bio blaga i ponizna srca, dao da ga bičuju, popljuju, izruguju trnovom krunom, ubiju kao razbojnika na križu? Taj križ je prije dvije tisuće godina već sam po sebi bio sramota, nešto poput električne stolice tog vremena, pa je Frljo mogao sebi prištedjeti napor da ga dodatno sramoti. Isus sve što dotakne posveti, pa i križ, a Frljo, ovakav kakav jest, sve pretvori u plitki kič i tegobu. Banalnim spajanjem inače nespojivog, Frljo sto godina nakon povijesne avangarde nastoji prodati jeftin šok. Kad dođe u neku zemlju, prvo pronjuška što je tamo sveto ili tabu, pa onda malo proburgija po tome, i izazove skandal. Okupi mu se prosvjednička “publika” koju to šokira i jednako plitka koja misli da je to veliki teatar, pa stvar ide dalje kao podmazana.

Dvije su dakle, vrlo slične skupine adresata njegova djela. Jedni su oni koji se love na provokaciju i nesvjesno pristaju igrati u Frljićevoj predstavi izvan kazališnih daski, a drugi je publika vrlo uskog ideološkog i još užeg estetskog profila, koja se rado napaja na takvoj trivijalnoj poetici uvjerena kako je to vrhunac suvremenog kazališta. Frljizator je u početku davao i neke zabavne, dadaističke rezultate, kao kad je stavljao na gaće glumaca fotografije svojih kazališnih neistomišljenika, što je imalo neke iskrenosti primitivnog djetinjeg refleksa da je netko – “pu kaka”, no s vremenom je naš Pasolini iz Pucareva postajao sve više predvidiv i naporan. Kao što netko tko vam psuje majku stvarno ne čini ništa jer njegov iskaz ne znači da je prošlosti u određenoj funkciji mijenjao vašeg oca niti da će to činiti ubuduće, već vam time samo govori – želim te uvrijediti. Tako je i s Frljićem.

On svakim potezom ponavlja hrvatskoj javnosti uvijek isto: želim vas uvrijediti. I onda se neki vrijeđaju. A mogu samo zijevnuti ili se ljutiti samo na ministarstvo, kazalište ili selektora kojeg neizravno plaćaju da bi im smarač po tisućiti put rekao isto. Postupak spajanja svetog A i ogavnog B je jednostavan, no ne može svatko aplicirati na sredstava za takve uratke jer, da bi došao do bilo kakvog kazališta u Poljskoj, gdje će te zabraniti, ili prikazao Turcima kako Atatürk siluje armenskog dječaka ili Indijcu kako Gandhi zubima kolje kravu, moraš imati kvalifikaciju da si veliki kazališni redatelj. Kad je Frljić to postao, nejasno je. On je u samo nekoliko godina provučen kroz festivale u “regionu” i pomazan kao najveći, a njegov rad kao vrhunac suvremenog teatra. Ako sumnjaš u to, onda si fašist i nemaš pojma o kazalištu. Jer je kriterij posvećenog znanja upravo to da ti je Frljić vrh. I tako se zatvara krug.

No izvan domaćeg zatvorenog sistema nije se najbolje proveo. U austrijskom Die Presseu se o njegovom “Woyzecku” moglo čitati kako je prepun “loših klišeja”, a za predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje” Ronald Pohl je u Der Standardu napisao da je “idiotska” te da je riječ o “najnižoj točki ove kazališne sezone: neumjereni i besmisleni cinizam”. Norbert Mayer u tekstu “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića” piše kako njegova predstava “pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”. Frljićev teatar već je godinama reduciran na politički pamflet. O njegovoj razini svjedoči upravo prosvjednička “publika” koju uspijeva dotaknuti, a s kojom zapravo jedino bitno i komunicira, poput primjerice Keruma, čiji je performerski talent neosporan, a koji se na prosvjedu pred splitskim HNK pojavio s nekim velikim križem preko trbušine kao kakav alternativni biskup. Samo nejasno je što i Frljić i oni rade na Marulićevim danima. On je dozvao njih, a tko je doveo njega? Tu treba početi raspletanje konaca.

Selektor Marulićevih dana Igor Ružić izjavio je kako je inzistirao na “predstavama autora koji ne rade kazalište kao bombonijeru”, kao da između eskapističke bombonijere i frljićevskog kičastog teatarskog pamfletizma nema ničega drugog ili kao da i sami produkti frljizatora nisu trivijalna “bombonijera” za specifičnu publiku. Samo se još naivčine daju uloviti na provokaciju, umjesto da ga ignoriraju i idu prosvjedovati na prave adrese, do onih kojima Frljić povremeno drekne – fašisti!, a oni podviju rep, budu kuš i nastavljaju plaćati.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Mala zemlja za veliku kolonu<<<

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bog poručio Hodu za život : ‘Ja sam s vama’

Objavljeno

na

Objavio

Hod za život 2019 ostati će zabilježen po neobičnom događaju. Pri pokušaju zaustavljanja „Hoda za život“ od strane aktivistica koje su u „krvavim“ majicama pokušale blokirati prolaz kroz Prašku ulicu prema Trgu bana Josipa Jelačića. Bio je to još jedan anticivilizacijski postupak „unezverene“ ekstremne desnice. Potpuno je jasno da nikom nije palo napamet ležati na cesti kad su te aktivistice zajedno s „antifašistima“ slavile dan pada i okupacije Zagreba. Zašto pad i okupacija? Pa zato što je tadašnji „antifašistički“ pokolj nad Hrvatima bio direktno uperen protiv hrvatskog nacionalnog bića i protiv interesa hrvatskog naroda. Taj su dan partizani oslobodili ogroman broj Hrvata od života i imovine.

BORBA ZA LEGALIZACIJU UBOJSTVA

Tko su te aktivistice, što to one traže i za što se bore.  Aktivistice kažu kako se bore za legalizaciju pobačaja jer je to, a kako one smatraju, pravo žene  budući je to njihovo tijelo. Jeli to stvarno tako?

U Ustavu Rh, članku 21. jasno piše: „Svako ljudsko  biće ima pravo na život. U Hrvatskoj nema smrtne kazne“. Kad je Ustavni sud razmatrao pitanje pobačaja prvo je zatražio mišljenje medicinske struke koja je jasno rekla kako život počinje začećem. To drugim riječima znači da su one nositeljice novog života, novog ljudskog bića pa tako s obzirom na odredbe spomenutog članka Ustava RH nema toga tko bi mogao nasilno prekinuti taj novi ljudski život. Bore li se to one za pravo legalnog ubojstva? Da bude još tragičnije Ustavni sud unatoč takvom mišljenju medicinske struke nije riješio pitanje Zakona o pobačaju već je perući ruke poput Pilata prepustio to nekom drugom sazivu.

KRV i POKOLJ

Možda su to „krvave“ fleke koje simboliziraju zločine počinjene na Bleiburgu, Hudoj Jami, Mariboru ili na nekom drugom stratištu od njih 1700 do sada poznatih. Označava li ta crvena boja ono što će Hrvati ponovo doživjeti od tzv. „antifašista“ i to u smislu crne parole viđene u Beču  kod prosvjednika protiv komemoracije na Bleiburgu. Iako je na tom transparentu bila napisana parola koja zove na ubijanje – zločin, navedenu parolu nije maknula austrijska policija. Pisalo je kako treba dovršiti ono što je Tito započeo i nije dovršio, a što se odnosi na likvidacije u poraću koje slavi i zagovara ekstremna ljevica. Nije li stravično kada bivši hrvatski predsjednik na proslavi rođendana jednom od 10 najvećih svjetskih ratnih zločinaca kaže kako fašizam kruži Europom te kako  fašizam uvijek završi pokoljem. Gdje on to u Hrvatskoj, a i Europi vidi fašizam? Prijeti li to on ne daj Bože neistomišljenicima  u Hrvatskoj i Europi? Pokolj koji on spominje govori o tome kakav je to bio partizanski antifašizam. Savki čovjek s imalo savjesti srami se i osuđuje takav zločin koji se skriva iza poštenog antifašizma. Bez suda i mogućnosti na obranu likvidirane su stotine tisuća ljudi među kojima mnogo staraca, žena i djece. Pravna znanost to zove GENOCID.

CENTRALNA PROSLAVA ZLOČINA

I ove godine apologeti komunističkog sustava i neutješeni Jugoslaveni  došli su danas (25. svibnja) u Kumrovec da obilježe rođenje jednog od 10 najvećih svjetskih zločinaca, Josipa Broza Tita. Opet se Kumrovcem vijori simbolika pod kojom su u i nakon II Svjetskog rata počinjeni mega zločini te simboli pod kojima je izvršena agresija na Republiku Hrvatsku. To su simboli pod kojima su počinjeni stravični zločini u Vukovaru, Ovčari, Četekovcima, Škabrnji, Aljmašu i mnogim drugim mjestima diljem Hrvatske. Unatoč Rezoluciji Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima  HAZU nije osudio ove simbole i zabranio ih već ih je upravo suprotno mišljenju Europe i svijeta legalizirao. Da nije tragično bilo bi komično.

BOG: „JA SAM S VAMA“

No, Bog uvijek na kraju kaže svoje. Isto kao kad je rekao: ¨“Ovo je moj sin voljeni. U njemu mi sva milina“ danas je svima poslao jasnu poruku kako je uz one koji su učestvovali u Hodu za život. Upravo za vrijeme Hoda za život na nebu se oko sunca pojavio veliki sjajni krug, a krug je oduvijek bio simbol života. Zato svi vi koji ste hodali za život ne bojte se jer je Bog uz vas. To je bio jasan znak  Božje ljubavi prema Hrvatskom narodu koji nam kaže da i dalje hodamo i slijedimo njegovog sina Isusa Krista, jer on je put, istina i život. I nadalje budimo oni koji šire ljubav, toleranciju i istinu.

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari