Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Frljićizam za početnike

Objavljeno

na

U vrijeme sveopće informatizacije i automatizacije, u kojem se najavljuje kako će nas uskoro voziti auti bez vozača, Hrvatska bar u nečem predstavlja avangardu kao prva zemlja u kojoj je već sad moguće napraviti jednostavan program, nazovimo ga “frljizator”, koji će, na temelju jednostavnih inputa, stvarati predloške za kazališne predstave koje će dominantni mediji ocjenjivati kao vrhunac suvremenog teatra, a država uredno financirati.

Korisnik treba samo unijeti dovoljno elemenata u dva skupa, Ai B, a onda ih frljizator nasumično kombinira i proizvede umjetničko djelo. Skup A čine elementi koji zajednici predstavljaju nešto sveto ili barem važno, u Hrvatskoj su to pojmovi iz domene Bog, Domovina, obitelj: Isus, Gospa, svetac, papa, biskup, svećenik, časna, ministrant, križ, Crkva, hostija, kalež, krunica, zastava, grb, branitelj, otac, majka, dijete. Skup B čine radnje, predmeti, osobe, simboli koji se smatraju odbojnima, zlima ili u javnosti sramotnima – počevši od dječjih – piša, sere, prdi, podriguje, povraća, valja se, prlja, baca meso, kriči; pa sve do – psuje, puši, kolje, puca, siluje, masturbira, spolno opći na sve moguće načine, drogira se. Pritiskom na gumb frljizator spoji neke elemente A i B i tako proizvede umjetnost, koja je antitetički dojmljiva, originalna, dubinski propituje naš svijet i čini ga boljim. Primjerice, spoji časnu, masturbaciju i hrvatski grb ili biskupa, felaciju i branitelja i tako unedogled – i eto ti stotinu predstava u sekundi, birane estetske i duhovne hrane za ushićenu urbanu i antifašističku publiku.

Frljićeva provokacija djeluje upravo po ovom mehaničkom principu uvijek iste matrice spajanja A i B, onako kako, primjerice, funkcionira trivijalna književnost. Na njegove gnjavaže bi se moglo odmahnuti rukom kao na nešto anakrono, milijun puta već viđeno, no, na žalost, ne radi se o benignoj trivijalnosti jer se proizvodi frljizatora nameću kao vrhunski teatar u nacionalnim kazališnim kućama i festivalima koji pretendiraju na ozbiljnost. Na bilo kojoj drugoj razini osim intelektualne i estetske, proizvodi frljizatora mogu vrijeđati samo fetišiste simbola kojima manipulira. Jer ono što je, površno gledano, blasfemično u Frljićevoj predstavi zapravo je, čim se bolje razmotri, jednostavno besmisleno. Što je viđeno u splitskom HNK? Mladi glumac u nekakvoj peleni, umrljan crvenom bojom i sa spletenim granjem oko glave, pritišće bljedunjavu riječku glumicu o pod i vrši ritmične pokrete gore-dolje. Glumica s maramom na glavi, nakon što mršavko sjaši, ustaje i potom vadi iz spolovila komad tkanine. Osim izrazito nehigijenskog čina kojim ugrožava vlastito tijelo, a koje bi zgrozilo ginekologa i infektologa, materijalno gledano, što je tu skandalozno?

Skandal, naravno, nastaje na razini sekundarnog, simboličnog značenja. Što glumci predstavljaju, što simboliziraju? Frljizatoru je u jednoj kombinaciji ispalo kako Isus siluje muslimanku, koja vadi hrvatsku zastavu iz spolovila, što je, malo tko neće priznati, potpuno u duhu Marka Marulića, autora Judite i nekoliko bestselera nabožne literature svog vremena, koji bi da živi u 21. stoljeću valjda klao kokoši po pozornici, egzorcirao fašizam iz naroda i domišljajima na razini pubertetskog sotonizma zgražao primitivce na oduševljenje malograđana. No može li frljizator u prostoru simbolizacije uopće dohvatiti elemente iz skupa A, i za koga? Prostorno se zastava može rekontekstualizirati pa se s uzvišenog mjesta srolati i nagurati u spolovilo, ali, hegelovski rečeno, to onda više nije zastava kao simbol naše zamišljene zajednice, već samo komad tkanine bez značenja. Isto tako, glumac u peleni koji siluje “muslimanku”, dakle čini zlo, može djelovati samo kao etiketa, ali ne i simbolizirati Isusa, jer ga kao takav ne može dohvatiti s obzirom na to da je on bio jednak ljudima u svemu, osim u grijehu.

To da Isus čini nasilje, pa i kao metonimija kršćanske Europe, besmisleno je, jednako kao da je Frljo napravio predstavu o netalentiranom nogometašu Leu Messiju, kojeg ambiciozni roditelji guraju u nogomet potplaćujući trenere da ga stavlja u tim iako on nema pojma o nogometu i nikada neće zabiti gol. Frljić, stoga, može pokušajem blasfemije pogoditi jedino fetišista, svog brata po senzibilitetu i pameti. Kršćanin može samo biti žalostan zbog njega i onoga što ga motivira da to čini, a još više jer živi u državi čije ministarstvo takvu poetiku smatra umjetničkom slobodom iako je primjerenije reći da je to mehaničko robovanje vlastitoj fiksaciji kojom se onda opterećuje cijelu zajednicu i to na njezin račun.

Kako će on poniziti Boga koji je sam bio blaga i ponizna srca, dao da ga bičuju, popljuju, izruguju trnovom krunom, ubiju kao razbojnika na križu? Taj križ je prije dvije tisuće godina već sam po sebi bio sramota, nešto poput električne stolice tog vremena, pa je Frljo mogao sebi prištedjeti napor da ga dodatno sramoti. Isus sve što dotakne posveti, pa i križ, a Frljo, ovakav kakav jest, sve pretvori u plitki kič i tegobu. Banalnim spajanjem inače nespojivog, Frljo sto godina nakon povijesne avangarde nastoji prodati jeftin šok. Kad dođe u neku zemlju, prvo pronjuška što je tamo sveto ili tabu, pa onda malo proburgija po tome, i izazove skandal. Okupi mu se prosvjednička “publika” koju to šokira i jednako plitka koja misli da je to veliki teatar, pa stvar ide dalje kao podmazana.

Dvije su dakle, vrlo slične skupine adresata njegova djela. Jedni su oni koji se love na provokaciju i nesvjesno pristaju igrati u Frljićevoj predstavi izvan kazališnih daski, a drugi je publika vrlo uskog ideološkog i još užeg estetskog profila, koja se rado napaja na takvoj trivijalnoj poetici uvjerena kako je to vrhunac suvremenog kazališta. Frljizator je u početku davao i neke zabavne, dadaističke rezultate, kao kad je stavljao na gaće glumaca fotografije svojih kazališnih neistomišljenika, što je imalo neke iskrenosti primitivnog djetinjeg refleksa da je netko – “pu kaka”, no s vremenom je naš Pasolini iz Pucareva postajao sve više predvidiv i naporan. Kao što netko tko vam psuje majku stvarno ne čini ništa jer njegov iskaz ne znači da je prošlosti u određenoj funkciji mijenjao vašeg oca niti da će to činiti ubuduće, već vam time samo govori – želim te uvrijediti. Tako je i s Frljićem.

On svakim potezom ponavlja hrvatskoj javnosti uvijek isto: želim vas uvrijediti. I onda se neki vrijeđaju. A mogu samo zijevnuti ili se ljutiti samo na ministarstvo, kazalište ili selektora kojeg neizravno plaćaju da bi im smarač po tisućiti put rekao isto. Postupak spajanja svetog A i ogavnog B je jednostavan, no ne može svatko aplicirati na sredstava za takve uratke jer, da bi došao do bilo kakvog kazališta u Poljskoj, gdje će te zabraniti, ili prikazao Turcima kako Atatürk siluje armenskog dječaka ili Indijcu kako Gandhi zubima kolje kravu, moraš imati kvalifikaciju da si veliki kazališni redatelj. Kad je Frljić to postao, nejasno je. On je u samo nekoliko godina provučen kroz festivale u “regionu” i pomazan kao najveći, a njegov rad kao vrhunac suvremenog teatra. Ako sumnjaš u to, onda si fašist i nemaš pojma o kazalištu. Jer je kriterij posvećenog znanja upravo to da ti je Frljić vrh. I tako se zatvara krug.

No izvan domaćeg zatvorenog sistema nije se najbolje proveo. U austrijskom Die Presseu se o njegovom “Woyzecku” moglo čitati kako je prepun “loših klišeja”, a za predstavu “Naše nasilje i vaše nasilje” Ronald Pohl je u Der Standardu napisao da je “idiotska” te da je riječ o “najnižoj točki ove kazališne sezone: neumjereni i besmisleni cinizam”. Norbert Mayer u tekstu “Glupa prenemaganja o terorizmu Olivera Frljića” piše kako njegova predstava “pršti jednostavnošću i sirovošću, izvedena je amaterski, a u grčevitom nastojanju da šokira gledatelje izaziva dosadu”. Frljićev teatar već je godinama reduciran na politički pamflet. O njegovoj razini svjedoči upravo prosvjednička “publika” koju uspijeva dotaknuti, a s kojom zapravo jedino bitno i komunicira, poput primjerice Keruma, čiji je performerski talent neosporan, a koji se na prosvjedu pred splitskim HNK pojavio s nekim velikim križem preko trbušine kao kakav alternativni biskup. Samo nejasno je što i Frljić i oni rade na Marulićevim danima. On je dozvao njih, a tko je doveo njega? Tu treba početi raspletanje konaca.

Selektor Marulićevih dana Igor Ružić izjavio je kako je inzistirao na “predstavama autora koji ne rade kazalište kao bombonijeru”, kao da između eskapističke bombonijere i frljićevskog kičastog teatarskog pamfletizma nema ničega drugog ili kao da i sami produkti frljizatora nisu trivijalna “bombonijera” za specifičnu publiku. Samo se još naivčine daju uloviti na provokaciju, umjesto da ga ignoriraju i idu prosvjedovati na prave adrese, do onih kojima Frljić povremeno drekne – fašisti!, a oni podviju rep, budu kuš i nastavljaju plaćati.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Mala zemlja za veliku kolonu<<<

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari