Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Goethe bez TripAdvisora

Objavljeno

na

Posjetiti Italiju a ne vidjeti Siciliju je kao da uopće niste vidjeli Italiju jer Sicilija je ključ svega, pisao je 1787. Johann Wolfgang Goethe u svom Putu po Italiji. I doista, na Siciliji čovjek ima osjećaj da je na izvoru stvari, kako zbog geoloških razloga – iz utrobe Zemlje i dalje kroz Etnu bljuje lava i (re)formira krajolik, kao u prapočecima, tako i kulturnih, od velebnih grčkih kazališta u Siracusi i Taormini do suvremenije “linije palme” o kojoj je pisao Leonardo Sciascia polazeći od znanstvenog uvida kako se svake godine za 500 metara od Sicilije prema sjeveru pomiče granica klime pogodne za rast te biljke.

No Sciascia uz to dodaje da se istim tempom prema sjeveru pomiče i granica ispijanja “ristretta” tj. kratkog espressa (vidi naziv kolumne) i političkih skandala, te da je “linija palme” već iznad Rima. Od tada je prošlo pola stoljeća pa se danas čini kako su cijela Italija, ali i dobar dio Europe, postali Sicilija. U smislu negativnog stereotipa, danas je manje Sicilije na Siciliji nego u nekim drugim dijelovima kontinenta, što je razlog više za posjetiti taj divan otok.

Piše: Nino Raspudić / Večernji list

Mladi Goethe dolazi na Siciliji u sklopu Grand Toura, velikog odgojno-obrazovnog putovanja koje je bilo neizostavan element u sazrijevanju plemića i drugih bogatih i obrazovanih mladića u 18. i 19. stoljeću.

Putujući Europom upoznavali su povijest, politiku i umjetnost ključnih europskih zemalja, pri čemu je najvažnija etapa bila arheološki i kulturno prebogata Italija, od Venecije i Firence preko Rima do Napulja s Pompejima, a neki su se, poput Goethea, spuštali sve do Sicilije, kao krune velikog putovanja. Arhitekt i pisac Friedrich Maximilian Hessemer pisao je s Grand Toura kako je Sicilija točka na “i” Italije te da mu ostatak Italije izgleda samo kao stabljika postavljena da pridržava taj cvijet.

Mladi Englezi, Nijemci i drugi sjevernjaci su nekada putovali Italijom da bi se osvijestili, sazreli, produbili svoje kulturne korijene. Danas sa Sjevera kontinenta masovno idu na Mediteran da se što više onesvijeste, razvale i izgube.

Možda neki neostvareni Goethe 21. stoljeća danas pokazuje golu guzicu na Ibizi, šmrče u Taormini ili bljuje teturajući do smještaja na Zrću. Druga bitna razlika u odnosu na Goetheovo vrijeme je što je Grand Tour nekada bio istinska avantura, dugo, mukotrpno i riskantno putovanje. Transport je tada bio životinjski, spor i neudoban, smještaj nesiguran, a o tome gdje ćeš i kako pojesti ili što ako se razboliš mjesecima putovanja daleko od kuće da i ne govorimo.

Kako izgleda moj put na Siciliju 2019.?

Potpuno neavanturistički, iskalkulirano i udobno. Iz svoje fotelje preko Interneta sam sve unaprijed proučio i provjerio. Kupiš mobitelom autobusnu kartu do Trsta, avionsku do Catanije, pregledaš smještaje na točkama koje te zanimaju.

Smještaj iznajmljuješ preko Airbnb-a, gdje vidiš svaku pojedinost, uključujući i ocjene i komentare ranijih gostiju, dakle, nema više nikakvog rizika ni iznenađenja. Ovdje treba dodati kako je smještaj na Siciliji nešto povoljniji nego kod nas na moru, hrana u restoranima košta otprilike isto, kava je jeftinija (uglavnom jedan euro) i bolja, pivo nešto lošije i skuplje.

Glavne točke na Siciliju su povezane autocestom koja se ne plaća, osim na dijelu između Catanije i Messine, a i tu sam u dva navrata platio simbolične iznose, jednom 1,10 eura, drugu dionicu samo 50 centi. Prije puta sam on-line odabrao i platio preko rentacara auto koji me čekao na aerodromu, gdje ću ga na kraju Toura i vratiti. Svaki restoran, svaku slastičarnicu i bar koje posjećujem je moja pedantna bolja polovica provjerila na TripAdvisoru, vidjela kako su ih ocijenili i opisali raniji korisnici.

Ukratko, u vrijeme Interneta na Grand Touru više nema rizika, nema avanture. Mogu glumatati velikog pustolova, kao zlatna mladež koja obilazi nedođije sa zlatnim kreditnim karticama u ruksacima, ali bi to bila temeljna laž. Svijet je potpuno premjeren, opisan, sve u njemu je iskalkulirano, ocijenjeno, kvalificirano, svaka točka je poslikana i možeš je trenutno vidjeti na Google Maps, ali to ne znači da je manje fascinantan, sve je u oku promatrača.

Mogao sam glumiti Goethea na Siciliji pa, primjerice, u vožnji ne koristiti navigaciju već slijediti prometne znakove ili koristiti papirnate karte gradova pa lutati i gubiti vrijeme. Mogao sam se lišiti blagodati Interneta pa igrati ruski rulet s restoranima i slastičarnicama, riskirajući zlovolju ili čak salmonelu.

Ovako mi je sve servirano na pladnju, na prvi pogled nema avanture, ali možda je u bitnome avantura nešto drugo, a ne samo kockanje vremenom i želucem. Bolje je putovati danas nego prije dvadeset ili dvjesto godina jer se možeš fokusirati na bitno, ne gubiti vrijeme, energiju i živce na sporedne stvari.

A najzanimljiviji su ljudi. Ono što nam je zajedničko sa Sicilijancima je da nam je zemljom protutnjalo sve i svašta. Zna se da je na otoku prije dolaska Grka živjelo starosjedilačko stanovništvo, Sikuli, Sikani i drugi, a onda su se izredali Grci, Rimljani, Vandali, Bizant, Arapi, Normani, Švabe, Anžuvinci, Španjolci, da bi od 18. stoljeća Sicilija bila neovisna država s Jugom Italije pod Burbonima, i na koncu, nakon 1860. i Garibaldijevog spektakularnog iskrcavanja, postala dio ujedinjene Italija. Ali mnogi i danas kažu kako Sicilija nije Italija (ali što u Italiji jeste Italija?), i doista je u puno toga drugačija. I za najupućenije Sicilija krije dodatna iznenađenja.

Primjerice, u unutrašnjosti otoka oko šezdeset tisuća ljudi i danas govori “lombardski” dijalekt. To su potomci ljudi sa Sjevera Italije i iz Francuske koje su još u 11. stoljeću nakon zauzeća Sicilije naselili Normani. Zato se ne treba čuditi ako na Siciliji vidite i svjetlokosog i kršnog domaćeg čovjeka, potpuno drugačijeg od stereotipa o Sicilijancima. S raznih strana su se ljudi doseljavali na Siciliju, ali su i Sicilijanci naseljavali svijet.

Kao mali primjer vrijedi navesti američku industriju zabave, u kojoj su od početka bili istaknuti brojni ljudi sicilijanskog porijekla kao što su Martin Scorsese, Frank Sinatra, John Travolta, Al Pacino, Frank Zappa ili danas sveprisutna Lady Gaga (Stefani Germanotta). Ako ostavimo postrani časne sicilijanske starine Arhimeda i Empedokla, najveći kulturni proizvod Sicilije je književnost.

Talijanska lirika, koja će vrlo brzo doseći vrhove s Danteom i Petrarcom, započinje u 13. stoljeću sa “sicilijanskom školom” koja se okupljala na dvoru Fridriha II. u Palermu, i u okviru koje je nastao sonet. Književni bum Sicilije događa se koncem 19. i u 20. stoljeću, kada Sicilija daje ne samo dva nobelovca, Luigia Pirandella i pjesnika Salvatorea Quasimoda, već i začetnika talijanskog verizma, Giovannija Vergu i brojne druge velike književnike, uključujući i Andreu Camillerija, koji je umro prije dva tjedna u 93. godini života.

Otkud tako jaka književnost na Siciliji? Dijelom vjerojatno zato što se tamo nešto događalo pa se imalo što za reći, a zahvaljujući tradiciji imalo se na što i nadovezati. To možda objašnjava i veliku književnu oseku koja je, s izuzetkom Camillerija, nastupila zadnjih desetljeća.

Sreća pa svi ne čekaju dugo na umjetničko sazrijevanje poput Camillerija koji se proslavio tek na pragu sedamdesete prvim romanom o inspektoru Montalbanu. U Cataniji, drugom gradu po veličini na Siciliji, diče se Vincenzom Bellinijem, velikim skladateljem koji je umro s nepune 34.

Palermo nema glazbenog sina takvog ranga pa su možda zato u glavnom gradu Sicilije sagradili Teatro Massimo, najveću opernu kuću u Italiji i jednu od najvećih u Europi. Tu već ulazimo u složeno pitanje otočnog mentaliteta o čemu će biti više govora u sljedećem Kratkom espressu sa Sicilije, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Kad bi postojali, kako bi danas izgledali mafijaši?

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

U medijima je previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske!

Objavljeno

na

Objavio

O hrvatskom i talijanskom komunizmu/turizmu

Kako sam, stjecajem okolnosti, u proteklih nekoliko mjeseci, imao prilike obići cijelu Hrvatsku, a i ponešto i sjeverne i srednje Italije, imam neke opažaje vezane uz sličnosti i razlike u pristupu turizmu.

Na ovaj tekst ponukalo me je redovito, izrazito negativno, pisanje o Hrvatskoj i njenom turizmu, naročito od strane “yugoslavenskog komunističkog ološa” (YKO), tako malobrojnog, a tako dobro raspoređenog po strankama i medijima!

Hrvatski turizam pokazao se izuzetno žilavim, iako ga se nastoji unazaditi čudnim političkim odlukama, te ga sabotirati s maksimalno negativnim osvrtima na bilo koji događaj – od prometnih nesreća, požara, utapanja, sitnih krađa, pa do trovanja hranom, ponudom u restoranima, cijenama… Istovremeno se u hrvatskim (yugoslavenskim?) medijima nastoje istaknuti različite prednosti (?!) crnogorskog, srpskog, bosanskog i slovenskog turizma. U takvoj konfuziji i širenju iskrivljenih slika, uvijek treba imati na umu da sve polazi iz Beograda, kao i da je Srbija bez Jadrana, posve nezanimljiva i politički – i turistički! Svima osim “yugoslavenskom komunističkom ološu”…

Hrvatski turizam ima stotinu mana, a srpski samo jednu – nema ga! Da li bi u Hrvatskoj puno toga moglo biti bolje uređeno?! Naravno da bi moglo, kad ne bi bilo stalnih sabotaža “yugoslavenskog komunističkog ološa”! Cijelu ovu sezonu medijima se razlijevaju najcrnji tekstovi o propasti hrvatskog turizma – iako će sezona opet biti rekordna?! Tko je tu lud?!

Nitko nije lud, samo je u medijima previše onih koji misle da je Beograd glavni grad Hrvatske! Tako sam ovih dana slušao u Puli “ozbiljan” razgovor u kojem se tvrdilo da Beograd ima tri milijuna stanovnika!? I to je najnormalinije, kao i tvrdnje da su “srpska Slavonija”, “srpska Banija”, “srpska Lika”, “srpska Dalmacija”, stari “Srbin” Tesla (koji je bio najviše 48 sati u životu u Srbiji – i to bez veselja!), srpska Boka (s Hrvatima i katoličkim crkvama!) srce Srbije – koja doduše ne postoji, ali veseli sve naše pripadnike “yugoslavenskog komunističkog ološa”!

Gdje je tu Italija?! Cijene vina u Italiji su niže nego u Hrvatskoj, a cijene piva su puno više! Tko je tu lud?! Meso je bolje u Italiji, no u Hrvatskoj. Cijene benzina su puno više tamo, no ovdje! Italija ima 40% svih spomenika u svijetu, a Hrvatska, ono što ostane!

Meni je bilo lijepo vidjeti Leonardovog konja visine 8 metara i težine 20 tona, koji je stajao na ulazu u Montepulciano! Naime, njihovo “vino nobile” je odlično, a njihov konj je još bolji! U Italiji svako selo ima svoju priču, dok u Hrvatskoj svako selo ima svoje iseljenike u Irsku!

Hrvatska ne može opstati uz piskarala poput “legendarog” Denisa Kuljiša! Naime, uvaženi gospodin bio je suradnik raznih službi, onih koji je trebao biti i onih kojih nije trebao biti! Jeo je odviše kremšnita za normalnog suradnika normalnih službi! Navodno je bio dobar u radu na drugu Titu, no to je odradio moj stari prijatelj William Klinger (koji je turistima, da bi preživio, naplaćivao auto-cestu od Trsta prema jugu!). Klingera su ubili, a Kuljiš je ostao ološ bez oslonca!

Sve takozvane hrvatske veličine zapravo su srpske veličine iz KOS-a i UDB-e, na USB-sticku na području “Poleta” i “Danasa”! Denis Kuljiš bio je potrčko Dejana Jovića i KOS-ovca Miroslava Lazanskog (aktulani srpski veleposlanik u Moskvi!?) i kao takav uživao je niz privilegija! Jednom Kosovac, uvijek Udbaš! Denis Kuljiš pojeo je odviše kremšnita da bi razmišljao svojom glavom!

Srbi su posve nebitni, talijanske ceste su tragikomične, no talijanska vina su dobra, kao i njihovo meso! Bio sam u Michelangolovom rodnom selu (Caprese Michelangelo), fotografirao sam se uz da Vincijevog konja (visine 8 metara!), prošao sam kroz hrpu muzeja bez ulaznica, vidio sam palače koje ne vidi ni bogati Amerikanci! Jeo sam u skupim restoranima i pio sam skupa vina! I to jeftino! Također sam se kupao u bazenima za ruske bogataše!

Zaključak je omiljen Hrvatima: štedi na kulturi i troši na Udbu i Kos! Aš će ti trebati kad se budeš uspinjao, a još više kad budeš padao (Mesić, Josipović itd.)

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari