Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić – Gretenizam – zadnji stadij kapitalizma

Objavljeno

na

Greta Thunberg

Nevolja sa suvremenim “spasimoklimu” pokretom nije u tome što je postao neka vrsta nove religije, već što je riječ o vrlo agresivnoj religiji, isprepletenoj sa sumnjivim političkim i ekonomskim interesima i sa sve očitijim totalitarnim pretenzijama.

Iako se vole pozivati na znanost, njeni pobornici postupaju kao dogmatici. Oko vrlo složenog pitanja klimatskih promjena, a napose toga utječe li uopće na njih ljudska djelatnost, u znanstvenoj zajednici nema apsolutnog konsenzusa. Mješavinom političkih i akademskih pritisaka, medijskog odstrjela i autocenzure, postigli su da je većina znanstvenika koji se javno oglašavaju striktno na liniji proglašenog pravovjerja.

Oni koji nisu žigošu se, ismijavaju ili ignoriraju kao akademik Paar kod nas. Premda mnogi od njih redovito ističu važnost ekologije i zaštite okoliša, ako imalo dovedu u pitanje dogmu da je čovjek izazvao globalno zagrijavanje, a pogotovo samoprozvane klimatske mesije i totalitarne mjere koje oni nude kako “spas”, izopćuje ih se, stavlja u isti koš s ravnozemljašima, optužuje da se zalažu za plastiku u moru i pomor pčela, pa se na koncu jedan profes or s PMF-a i akademik po tom pitanju tretira kao redikul, a vrhovni autoritet je autistična švedska djevojčica, piše Nino Raspudić/VečernjiList

U Italiji se nedavno sedam znanstvenika usudilo napisati tekst peticije pod naslovom “Europska deklaracija: nema klimatskog izvanrednog stanja”. Vrlo brzo su skupili više od 500 potpisa znanstvenika iz svijeta, pa se kao nastavak te inicijative sprema konferencija u Oslu, 18. i 19. listopada. U deklaraciji iznose podatke da je povećanje temperature manje od onoga što je predviđao IPCC, organizacija UN-a koja proučava “klimatske promjene”. Između ostalog, primjećuju “kako je antropično porijeklo globalnog zatopljenja nedokazana hipoteza, izvedena samo iz nekih klimatskih modela, odnosno složenih računalnih programa, nazvanih Opći cirkulacijski modeli te da “znanstvena literatura sve više naglašava postojanje prirodne klimatske varijabilnosti koju modeli nisu u stanju reproducirati”. Tvrda kako “ta prirodna varijabilnost objašnjava značajan dio globalnog zagrijavanja od 1850. godine.

Ljudska odgovornost za klimatske promjene, uočena u prošlom stoljeću, stoga je neopravdano pretjerana i katastrofalna predviđanja nisu realna”. Postoje dakle drugačiji glasovi, ali se nasilno ušutkuju i onemogućuje se argumentirana akademska rasprava. Stara i ugledna rimska Accademia dei Lincei organizira kongres o klimatskim promjenama 12. studenog, na koji je pozvan i jedan od pokretača navedene peticije, prof. Franco Battaglia. U znak prosvjeda zbog njegovog pozivanja član organizacijskog odbora Guido Visconti odmah je dao ostavku. Uslijedila je haranga na prof. Battagliu u oligarhijskim mainstream medijima, gdje ga se naziva “negacionistom”. Isti izraz se uobičajeno koristi za one koji negiraju holokaust. Dakle, na djelu je stari postupak “reductio ad Hitlerium”. Umjesto da se na znanstvenom kongresu suoče različite teze i argumenti njima u prilog, neistomišljenike se prikazuje kao zle manijake, s kojima nema potrebe raspravljati.

Istovremeno, stvar je do kraja zaoštrio meteorolog Luca Mercalli, koji je od 2007. dio Climate Broadcaster Network-Europe, skupine tv meteorologa koju je oformila EU kako bi “širila ispravne informacije o klimatskim promjenama”. Taj plaćenik za ispravnost je napisao kako “peticija negacionista” ima berem jednu pozitivnu stranu, a to je da će “staviti na raspolaganje našim mladim učenicima koji se, potaknuti od Grete Thunberg, bore za svoju budućnost, potpisanu listu njihovih neprijatelja”. Priziva se dakle neka mješavina maoističke kulturne revolucije i akcija fašističke mladeži, ovaj put zelene, koja bi uskoro mogla uzeti pravdu u svoje ruke i početi kažnjavati znanstvene heretike.

Vrhunac bešćutnosti je korištenje bolesnog djeteta kao glasnogovornika za političku agendu. Greta Thunberg, švedska srednjoškolka kojoj je dijagnosticiran Aspergerov sindrom, autizam i opsesivno-kompulzivni poremećaj, nekim je čudom od sjedenja petkom ispred švedskog ministarstva umjesto da ide u školu (što je kao recept za spas klime onda agresivno gurano školarcima cijelog svijeta), dospjela za govornicu UN-a kao vrhovni autoritet na svjetskom summitu o klimi. Tamo govori banalnosti, bjesni, optužuje svjetske lidere i odrasle općenito da su njoj kao tobožnjoj predstavnici mladih “ukrali snove” te kao vrhunac brizne u histeričan plač.

Zašto je globalna oligarhija na pijedestal istaknula Gretu? Radi se o moralnoj ucjeni – ako se usudiš reći nešto protiv toga što s najistaknutije svjetske govornice propovijeda apsolutno neupućen i nekompetentan subjekt ti se iživljavaš nad jadnim djetetom i bešćutan si prema autističnoj curici.

Greta poručuje da učiti, ići u školu nije najvažnija stvar, već je djeci preči klimatski aktivizam. Pri tome ne krije pubertetski prezir prema starijima, u njenom svijetu odrasli su krivci i ne valjaju, a mladi su sve skužili. Koristeći je kao maskotu, mainstream mediji na Zapadu pumpaju osjećaj nadolazeće katastrofe, najavljuju apokalipsu, tjeraju na obraćenje na novu religiju, pokajanje, post i žrtvu, naravno pod njihovom palicom. Greta je zbog svojih fiksacija natjerala roditelje na vegansku prehranu, špijunira majku i osuđuje je jer noću tajno pojede malo sira.

Ona je suvremeni Pavlik Morozov, pa da već postoji eko-policija sigurno bi joj prijavila roditelje i otjerala ih na robiju jer su pojeli po krišku gaude. Između ostalog, natjerala je majku i da se odrekne karijere operne pjevačice jer to uključuje putovanje zrakoplovom, koji, znamo emitira CO₂. Greta roditeljima nije dala jesti i putovati, a sad bi maltretirala cijeli svijet, uvjerena da je apsolutno u pravu nakon što je u trenutku prosvjetljenja sve mistično shvatila. Bilo bi žalosno, da nije smiješno.

Ogroman novac je u igri, a znamo već odavno kako se mafija svugdje sjatila oko otpada, eko-biznis je danas unosniji od kocke, droge, oružja ili građevine. Klimatski katastrofizam je najbolji način da se izvuku ogromna javna sredstva kojima će onda odabrani menadžerirati za spas planeta. Primjerice, Angela Merkel je, iako je Njemačka u zaštiti okoliša već po mnogo čemu uzorna, žurno donijela paket mjera vrijednih 100 milijardi eura koji će se potrošiti do 2030. No Greta i greteni lupaju na krivoj adresi.

Zadnji podaci Eurostata o emisiji CO2 iz fosilnih goriva pokazuju da su o a u EU 2018. smanjena za 2,5% u odnosu na prethodnu godinu. U Njemačkoj čak 5,4%. Glavni izvor emisija CO₂ nije Zapad već Kina i Indija. Zašto Greta ne ide u Peking? Kina je povećala emisiju za 208% od 2000. do 2018., Indija za 155%, dok je u Europi u istom razdoblju palo za 16%. U SAD-u palo od 2005-2017 za 12,4%. Najzagađenije zemlje su Bangladeš, Pakistan, Indija, Afganistan, a 95% plastičnog otpada u oceanima potječe iz Azije i Afrike.

Europa najviše čini po tom pitanju, pa zašto eko-fanatici nju najviše tlače i nabijaju joj osjećaj krivnje? Isključivo zato što riječ o taktici u sklopu šire strategije lijevo-progresivnih politika, hoće kontrolu, a ne pali više dovoljno pozivanje na gladne proletere, obespravljene žene ili ugrožene seksualne manjine, potreban je novi fiktivni izvor neupitne moralne legitimacije u njihovoj borbi za vlast i kontrolu nad društvom. Klima je tu idealna. Pogotovo kad se u prve redove isturi bolesno dijete.

Pubertetsko histeriziranje i agresivno obraćanje odraslim ljudima već je viđeno i prije Grete u UN-u. U knjizi U memoarima Gretine majke Malene Erman, operne pjevačice i svojedobne švedske predstavnice na Eurosongu, opisano je kako joj se obraća mlađa kćer Beata “’Vi se brinete samo o Greti. Nikada o meni. Mrzim te, mama. Ti si najgora mama na cijelom svijetu, ti glupa, fucking glupačo’, dere se ona, kad me Pingu pogodi ravno u glavu”.

To je odgoj djevojaka u Švedskoj čije bismo posljedice sad trebali trpjeti globalno. Uz njega je vezano i hiper dijagnosticiranje, zbog čega uskoro nitko više neće biti normalan, dakle i imati obvezu pristojnosti, poštovanja zakona, propisa, bontona.

Greteni lažu da prema IPCC-u imamo manje od 12 godina do katastrofe te da moramo preko noći smanjiti emisiju CO₂ za 50%. Sve da i jeste tako tko je mora smanjiti? Trebaju li se zemlje u razvoju odreći industrije? Ide li to u korist zemljama koje će prodavati naprednu zelenu tehnologiju? Kako će natjerati Kinu? Kako to napraviti pravedno. Je li izlaz u nuklearnoj energiji? Ako nećemo pesticide, treba li više GMO-a koji su otporni na nametnike? Je li možda i kanibalizam rješenje za klimatske promjene i održivo življenje kako je nedavno iznio švedski znanstvenik Magnus Söderlund?

Ako već švedska socijalna služba nije reagirala na vrijeme, imamo se pravo zapitati zašto se nije oglasila naša pravobraniteljica za djecu kad se, na valu gretenizma, poticalo našu djecu na neodlazak petkom u školu u ideološke svrhe. U svemu tome su najkomičnije naše lijeve medijske perjanice, koje godinama cmizdre zbog deindustrijalizacije Hrvatske, i pate za socijalističkom teškom industrijom, posebno kemijskom u Dalmaciji, a istovremeno sline na Gretu. Generacija izmanipuliranih gretena na Zapadu se žrtvuje tako što petkom ne ide u školi i misli da će time spasiti planet. Suvislije bi bilo da se naoružaju i krenu na Kinu i Indiju u nekoj vrsti dječjeg križarskog rata nove religije. Ali neće. Izgleda da se ipak zadovoljavaju maltretiranjem “ukućana”.  Nino Raspudić/VečernjiList

Za sve je kriv čovjek i bit će kriv dok je živ

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari