Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: HDZ – od karamarksizma do ćatolicizma

Objavljeno

na

“S velikim zanimanjem, ali bez zluradosti i cinizma, pratio sam zadnjih dana plač i škrgut zuba dijela glasača HDZ-a po društvenim mrežama nakon prvih kadrovskih poteza novog premijera Plenkovića.

Nitko se, kao što je bilo očekivano, nije ni počešao oko izbora ministra financija, gospodarstva, vanjskih poslova i drugih resora, već su sve oči bile uprte u Plenkovićevu odluku svih odluka, onu o ministarstvu kulture. Nakon što je službeno priopćeno da će Zlatka Hasanbegovića zamijeniti Nina Obuljen Koržinek, društvene mreže i forumi su eksplodirali.

Jedni, koji su do jučer važno obavještavali javnost kako pakiraju kufere i odlaze iz ove klerofašističke jazbine u nepoznatom pravcu gdje će znati adekvatno cijeniti njihov aktivizam i blogove, sada likuju i slave u nadi da će se nakon kratkog posta opet prikačiti na javnu sisu, a drugi, koji su nakon neočekivanog izbornog uspjeha HDZ-a očekivali konačno demontiranje lijeve kulturne hegemonije u Hrvatskoj, sada su iznenađeni i uvrijeđeni”, piše Nino Raspudić u Večernjem listu.

“Facebook su zasula glasačka javna pokajanja, odreknuća, priznanja odraslih ljudi da su prije samo mjesec dana bili magarci, obećanja da neće više nikada glasati za HDZ (takva obećanja im postaju brojnija od oproštajnih koncerata Miše Kovača) i kao vrhunac boli – objavljivanje fotografija s prerezanim članskim iskaznicama do jučer voljene stranke.

Dirljiv je taj kronični hdzovski raskorak između fanatično odanog dijela biračkog tijela i krajnje prevrtljivih ljudi koje izabiru. Kako to da zreli ljudi mogu svako malo nasjesti na isti štos? Ako dosljedno glasuju za prevrtljivce nisu li i sami podržavatelji prevrtljivosti? Kao što npr. Jandroković može reći – nisam ja prevrtljiv, ja sam dosljedno uz vođu, a oni se mijenjaju, isto se može reći za te recidiviste, periodično ogorčene birače HDZ-a. Oni su dosljedno za prevrtljivce pa stoga ni ne čudi što su oni za koje glasuju dosljedno prevrtljivi.

No, ako se stvar bolje razmotri ispada da Pleković nije prevrtljiv i da se u ovom slučaju radi o komediji zabune, a ne o komediji prerušavanja.

Plenković nije nikoga prevario. Nije se u predizbornoj kampanji prerušio u čvrstog konzervativca i predanog domoljuba kako bi pokupio glasove desnice, a onda na vlasti provodio drugačiju politiku. Može se prigovoriti da je na listama imao Hasanbegovića, a ne Obuljen, ali kampanja mu je bila personalizirana i birači HDZ-a, jednako kao i par mjeseci ranije delegati HDZ-a u Lisinskom, dali su mandat Plenkoviću takav kakav jest, znajući da će u slučaju uspjeha sastavljati vladu po svom nahođenju. Dakle, nema prerušavanja, ali ima zabune. Zabunili su se, svojom krivicom, nedovoljno informirani glasači HDZ-a koji su u rujnu mislili da glasaju za desnu stranku. Ljudi i programi su im bili jasno prezentirani i mogu se ljutiti samo na sebe, a ne na Plenkovića ili Obuljen Koržinek. Poslije glasanja nema kajanja.

Naravno da nije sretna zabuna u kojoj glasovima desničara na čelo ministarstva oko kojeg se vode najveći ideološki prijepori dođe osoba čijem izboru plješće cijela lijevo-liberalna scena i da će netko za to platiti ceh. Zabuna će se vjerojatno rasplesti tako da će HDZ izgubiti dio glasova s desnog spektra i profilirati se kao stranka nekakvog eurofilskog centra.

Najljuće razočarani čak pišu kako je dojučerašnji najljući neprijatelj Milanović bio u pravu kad je izjavio da je Plenković „briselski ćato“.

Što to znači? Kakva bi to bila nova, inauguriram ovdje neophodan novi pojam, „ćatolička“ politika i koje su osobine novih HDZ-ovih praktičnih „ćatolika“? Sukus te vrste optužbi je da takva politika nema nikakav sadržaj, da je potpuno ispražnjena od vrijednosti i ideologije pa se svodi na puko birokratsko provođenje direktiva iz središta euro-atlantske moći. Tako se već špekulira da hrvatskim ministarstvom kulture upravlja francusko veleposlanstvo, a svim ostalim valjda ono najdraže iz Buzina.

Ako bi zaista bilo tako, a vrijeme će vrlo brzo pokazati ima li Plenković političku supstancu ili je uistinu samo „ćato“, kakva je budućnost onih koji su radikalno protiv takve politike?

Najpoštenije bi im, od Hasanbegovića nadalje, i prema sebi i prema biračima bilo odmah izaći iz YUDZ-a, kako do jučer obožavanu stranku nazivaju razočarani forumaši. Jer, ako je stanje doista takvo kakvim ga prikazuju, oni koji ostanu u takvoj stranci pokazuju da su pasivni „ćatolici“. Postoje i uvjereni „ćatolici“ koji smatraju da tako treba, da su europska budućnost i vrijednosti koje utjelovljuje i propagira EU vrhunac razvoja civilizacije i da sve što se kosi s njima, od orbanovskog suverenizma do poljskog konzervativizma, štetni atavizmi koje treba prevladati.

Prije deset-petnaest godina, dok je EU doista po svemu bila poželjan okvir, na ćatolički zanos se donekle i moglo gledati s razumijevanjem, danas nakon Brexita, raspada EU po pitanju migrantske krize, jačanja političkog ekstremizma u „starim europskim nacijama“ ćatolik je, ako od ispovijedanja te vjere nema izravne koristi, stvarno velika naivčina.

Ako se u bliskoj budućnosti i pokaže da Plenković nije „briselski ćato“ već pravi državnik, to ne znači da mu je okružje imuno na ćatolicizam. Već u prvim danim nakon imenovanja smo od nekih novih ministara, do jučer u javnosti percipiranih kao tvrdih konzervativaca, mogli čuti kako ispovijedaju ćatoličke vrijednosti. Tipičan praktični ćatolik tako kaže – „ja sam osobno protiv pobačaja, ali…“ Molitvene zajednice podržava, ali mu je okupljanje pred bolnicama „malo nespretno“. Deklarirani je katolik, ali praktični „ćatolik“ pa su mu ok i pilule za dan poslije. To je slika današnje hrvatske političke „desnice“.

Pametnom odlukom da na izborima ne tegli pravaške prirepke Plenković je očistio dio političke scene na desnom spektru gdje su se godinama vrtjele strančice nedovoljno jake da postanu ozbiljan politički faktor, a opet, do sada dovoljno vidljive da zastiru taj politički prostor. Njima nakon ovog debakla povratka u igru više nema. Nakon što je kadroviranjem koje se u javnosti percipira kao lijevi zaokret Plenković ogolio desni bok, postavlja se pitanje što će biti s biračima i članovima koji sada po mrežama stavljaju slike prerezanih iskaznica i proklinju Plenkovića kao izdajnika? Most, ako konačno izađe iz faze prikrivenih katolika, mogao bi se ubuduće pozicionirati konzervativnije od Plenkovićevog HDZ-a i pokupiti dio tih glasova, a možda se za četiri godine, kad se malo ohlade, danas ogorčeni birači naše najveće stranke opet vrate staroj ljubavi i glasaju za najnoviji HDZ. Lokalni izbori sljedeće godine bit će prvi test političke isplativosti Plenkovićevog novog smjera, a tada bi se moglo i nazrijeti ima li što novo na vidiku zdesna.”

Nino Raspudić/ Večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari