Pratite nas

Istaknuto

NINO RASPUDIĆ: Hoće li Lustig kleknuti pred Mesićem

Objavljeno

na

“Mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata  ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom..”

[ad id=”93788″]

[dropcap color=”#090909″ bgcolor=”#” sradius=”0″]U[/dropcap] užarenoj i mučnoj atmosferi koja se zadnjih dana stvorila po pitanju ovogodišnje službene komemoracije u Jasenovcu, vrijedi se prisjetiti mudrih riječi počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Stipe Mesića, izrečenih u Australiji:

mesicaust“Mi nemamo razloga nikom se ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata  ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje, mi nemamo pred kim šta klečati. Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile Osovine priznale hrvatsku državu, i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.”

Tako je govorio nekada, a danas, kad mu zbog štednje ukidaju Ured bivšeg predsjednika RH, kao temeljnu kvalifikaciju ističe svoj antifašizam i poručuje:

“Ured se kao institucija, naime, želi održati, kako bi bio na raspolaganju nekome tko će biti više po volji vladajućima, nego što sam to ja sa svojim čvrsto definiranim stanovištima, uključujući i borbu protiv korupcije i bezrezervnu osudu fašizma i svih pojava neofašizma i povijesnog revizionizma.” Mesić dalje naglašava: “Aktivnosti u korist Republike Hrvatske završit će završetkom mojega života, a moja se uvjerenja do kraja života promijeniti neće”. Je li tako mislio i za vrijeme govora u Australiji, ne zna se.

Možda ga još Živi zid obrani od deložacije. Inače, Ured bivšeg predsjednika RH, i počasnog predsjednika Saveza antifašista i antifašističkih boraca Republike Hrvatske, srezan je na minimalna sredstva od pišljivih 600.000 kuna. Cicije iz Vlade su ga zaista mogli ostaviti da i dalje radi taj za Hrvatsku tako važan posao bivšeg predsjednika za tako mizeran iznos. Šest stotina tisuća kuna nije dovoljno ni za tri epizode “Montiranog procesa”, u vanjskoj, antifašističkoj produkciji, i to snimano u studiju HRTa, a uz to je ta satirična emisija proizvodila upola manje štosova od ureda bivšeg predsjednika.

Mesićevih izjava o Jasenovcu vrijedi se prisjetiti kako bi se shvatio moralni kredibilitet osoba koje su ga izabrale za počasnog prvosvećenika “antifašizma”.

Ovaj tjedan je predsjednica Grabar Kitarović, slično kao nedavno ministar Hasanbegović, prošla proljetni obred odreknuća od fašizma i NDH. Izgleda da smo svi apriori krivi za ustašluk i fašizam, dok ga se, pred ovlaštenom komisijom, ritualno ne odreknemo, ali ni to nam ne vrijedi trajno, već odreknuće, kao rodni list, ne smije biti starije od godinu dana da bi bilo pravovaljano. Dakle, obredu odreknuća mora pristupiti svaki čelnik hrvatske države, i to svake godine ponovo. Da se ne bi mislilo da se nameće neka transgeneracijska vječna odgovornost samo potomcima onih koji su bili na krivoj strani, svjedoči činjenica da su ritual morali proći i oni koji su sami bili na suprotnoj strani od zlikovaca, kao Tuđman, i oni kojima su nonići bili na pravoj strani kao aktualna predsjednica. I opet nije dovoljno, kao u onom vicu kad žena kaže mužu: zar je tako teško reći  oprosti. A kad on onda skrušeno kaže  oprosti, ona mu odgovori  pa da, najlakše je reći oprosti…

Moralna ekonomija Jasenovca nastavlja se pojačanim intenzitetom nakon promjene vlasti. Samoproglašeni kreditori, kojima svi transgeneracijski moramo plaćati moralni dug, imaju novi naziv, uveden ove sezone, “predstavnici naroda žrtava”. Dakle, postoji i narod zločinaca. I on ima svoje predstavnike, koji onda moraju plaćati dug predstavnicima naroda žrtava. Nije jasno kojim su mehanizmima žrtve, ili narod iz kojeg potječu, ovlastili upravo ove “predstavnike” da utjeruju dug. Kao zaključak svega, predstavnik naroda ubojica trebao bi se ispričati predstavniku naroda žrtava, konkretno Miloradu Pupovcu, koji je ekskluzivni moralni nasljednik, slijedom svoga predstavništva, simboličkog kapitala jasenovačke tragedije.

No podjela uloga nipošto nije jednostavna. Jer bez obzira na to iz kojeg naroda potječete, možete se naći na bilo kojoj od dvije strane, strani ljubavi, kulture i satire, ili onoj mržnje, nekulture i neduhovitosti. Branko Lustig, koji je preživio nacistički logor i producirao film “Schindlerova lista”, koji je najviše pridonio da se generacijama rođenim daleko nakon holokausta prenese sva strahota tog zločina, lani je izviždan kao zadnja bitanga od dežurnih moralnih kreditora, samo zato jer je došao kao izaslanik njima politički nepodobne predsjednice. Možda bi se, slijedom njihove logike, ove godine Lustig trebao ispričati za Jasenovac Stipi Mesiću? Mučnina koju izaziva sva ta politizacija oko Jasenovca, mjesta golemog zločina i goleme manipulacije, priziva Heideggerovu misao kako nas samo još jedan Bog može spasiti, no i ta misao je opasna jer smrdi na “klerikalizaciju”, što je “must have” parola naših ljevičara u sezoni “proljeće 2016.”, pa su je okačili i na Filozofski fakultet, koji je u javnosti sveden na fasadu za vješanje parola kao da je, recimo, kakva nacionalna kazališna kuća, a ne važna visokoškolska ustanova.

Teško mi je slijediti trendove borbe protiv klerikalizacije, jer mi je nezgodna struka. Puno je tu nepoćudne literature koja tukne na klerikalizam i koja bi se mogla naći na indeksu zabranjenih knjiga pokreta Stop klerikalizaciji Filozofskog fakulteta, od sv. Franje Asiškog, kronološki prvog pisca talijanske književnosti, preko Božanstvene komedije do Ecova doktorata o estetici sv. Tome Akvinskog ili U ngarettijeve zbirke Obećana zemlja. Kolege na odsjeku za povijest umjetnosti su na još većim mukama. Kao što su nekada religiozni puritanci docrtavali krpe na nezgodne dijelove ljudskih tijela na slikama velikih majstora, tako bi sekularni puritanci u knjigama iz povijesti umjetnosti na reprodukcijama uskoro mogli prekrivati vjerske simbole, od Giotta, preko Michelangela do Dalija, da ne vrijeđaju sekularne osjećaje studenata.

A kako bi uskoro mogla nastati i parola “Stop klerikalizmu sekularne religije”, svjedoči i neobična primjena spiritizma na tumačenje književnosti, manifestirana na okruglom stolu u gradu čuda, Rijeci.

Naime, u riječkom HNK Ivana pl. Zajca održan je okrugli stol “Bliže Krleži od Krleže samog”, koji je uprava tog kazališta organizirala potaknuta zabranom korištenja naslova predstave “Hrvatska rapsodija” koju su pripremali, kako kažu “po motivima Krležina djela”. Kad se pročulo što rade, obratio im se HAZU, kao nositelj Krležinih autorskih prava, sa zahtjevom da objasne što podrazumijeva pojam “po motivima”. Frljićevci su im poslali snimku predstave, a Razred za književnost HAZU je nakon toga izvijestio da ne dopušta korištenje imena “Hrvatska rapsodija” niti spominjanja Krleže kao autora teksta predstave, jer da to nema veze s Krležinim djelom. Nakon toga su riječki krležijanci ingeniozno preimenovali predstavu u “Nad grobom glupe Europe”. HAZU je konačno povukao pravi potez, jer bi inače ispalo da možeš na gaće stavljati slike kolega s kojima se ne slažeš i to pripisati Krleži ili da novi album Let 3 može potpisati Krležu kao autora teksta i glazbe svih pjesama, a moram priznati i da za zadnje Matanićeve filmove već neko vrijeme sumnjam da ih je režirao Miroslav Krleža.

Frljićeva desna ruka, Blažević, na okruglom stolu istaknuo je da je njihova predstava bliže Krleži od Krleže samog. Kako je samo mogao ući tako duboko u Krležu? Sad smo shvatili da je u književnosti najmanje važan sam tekst. Bitna je ideologija koja je navodno iza njega, a u koju mogu prodrijeti samo ovlašteni tumači. “Krleža” je dakle samo epifenomen onoga u što su riječki kazališni prvosvećenici prodrli, a to je ono realno i bitno, pa zahvaljujući tom prodoru oni točno znaju što bi površinski Krleža radio da je živ danas. Između ostalog Blažević kaže da bi i Krleža potpisao peticiju za smjenu ministra kulture Hasanbegovića. Dubinski, Blaževićev Krleža, sigurno bi, isto kao što nikada ne bi potpisao onu nacionalističku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967., za razliku od onoga lažnog Miroslava Krleže koji ju je potpisao, a nakon hajke na nju i podnio ostavku na članstvo u CK SKH.

[ad id=”93788″]

Inače, u govoru u Saboru te 1967. zastupnik Stjepan Mesić oštro je osudio donošenje Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika, a njezine sastavljače prozvao kao “političke diverzante koji razaraju temelje Jugoslavije” i pozvao da ih se kazneno progoni na sudu. Budući da drugovi smatraju kako bi Krleža potpisao peticiju protiv Hasanbegovića, očekujemo da će ga dodati na listu potpisnika. Za razliku od nekih, poput glumice Ornele Vištice, koju su bez pitanja dodali pa je morala preko medija tražiti da je maknu, Krleža se sigurno zbog uvrštavanja na listu neće javno buniti.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Istaknuto

HODAK: Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima

Objavljeno

na

Objavio

U Lijevoj i desnoj našoj koplja se i dalje lome oko Istanbulke. Dok u “naprednoj“ Švedskoj dječacima od 5 do 7 godina u školama oblače haljinice kako bi se u najranijoj dobi priviknuli na svoj pravi spol, na brdovitom Balkanu spektar zanimanja puno je širi i maštovitiji.

Recimo, rođendan Jože Manolića, i koliko to košta. Zlobnici tvrde da su ga svjećice na torti koštale puno više nego torta. Nacionalni sindikat policije piše ministru Božinoviću i tvrdi da su “policijski službenici, kojima je to struka i koji redovito sudjeluju u organiziranju i provođenju mjera osiguranja javnih okupljanja, u svezi predmetnog okupljanja, prvotno utvrdili kako u istom javnom okupljanju sudjeluje oko 50.000 ljudi da bi 15-ak minuta poslije tog prvog priopćenja, nakon intervencije iz političkog vrha, taj broj bio smanjen na 5.000 sudionika prosvjeda… što Vam ne ide na čast“. Kako to već ide u razvijenim demokracijama pismo je potpisao Nacionalni sindikat policije, a njih ima previše za bilo kakovu eventualnu “nagradu za hrabro držanje“. Malo mi je nategnuto ono “nakon intervencije iz političkog vrha“. Gdje bi u EU državi politički vrh intervenirao zbog pedesetak tisuća klerofašista. A možda sindikalci misle na KGK i Pantovčak koji je zasigurno najviši “politički vrh“ u Hrvatskoj. Možda misle na 500 metara iznad Banskih Dvora.

Zgodna je vijest iz Lijeve njihove koja je promakla hrvatskoj medijskoj falangi. Naime, na zgradu hrvatskog koncerna Agrama u Banja Luci ispaljen je protutenkovski projektil i to oko ponoći kada, u pravilu, nema Hrvata na poslu. Srećom srpski čuvar nije ozlijeđen. Inače bi u Zagreb hitno doletio GREVIO na čelu sa Carlom de Ponte. Sad zamislite da je neki ustašoid u Mostaru iz praćke pogodio prozorsko staklo na nekom srpskom predstavništvu. Koja bi to vijest bila! Indeks, Telegram, Jutarnji, Slobodanka, Novi list… Puhovski bi grmio na “Otvorenom“, a Dragan Zelić bi se vjerojatno potužio samom Sorošu. Svi bi se sramili. K’o Peđa Grbin. Onako jako muški. Dobro je u nedjelju u Koloseumu Papa Franjo rekao da ga je sram zbog općeg nedostatka srama. Sreća da nije ispaljena raketa iz ruskog sustava S-400 koja ima domet do 600 km. Ta bi preletjela preko Zagreba. A možda i ne bi.

Kada sam već spomenuo Dragana Zelića, zanimljiv je njegov prelazak iz GONG-a u “ligu prvaka“ odnosno u SDP. Dragan me je u neku ruku iznenadio. I to pozitivno. GONG je k’o fol nevladina udruga koja po svojim pogledima i sastavom prije spada u Kapovićevu Radničku frontu nego u sadašnji mlohavi SDP. Srećom da je prelazni rok završen jer bi, ako srce povuče i preostale “neovisne“ gongiće, to moglo označiti kraj jedne važne “nevladine i ne stranačke“ ljevičarske udruge u Hrvata. Sjećam se “skandala“, kolutanja očima, krštenja s tri prsta kada je prilično davno sindikalac Boris Kunst prešao u HDZ. Javnost je bila zgranuta. Rat je bio počeo. HDZ je bio na vlasti. Tuđman – diktator, kojeg se nitko nije bojao. I umjesto u ‘Jugoslavensku sintezu’ nesretni Kunst je otišao ravno na Trg žrtava antifašizma. Jeleni Lovrić, Butkoviću, Feralovcima, “demokratskoj“ ljevici tlak je skočio preko 300 pa je Kunstova zvijezda brzo nestala s hrvatskog političkog neba. Ali Zelićeva tek počinje sjati. ‘Neutralni’ GONG sad zvoni kako već imaju nekoliko gongovaca u raznim strankama. Vi sad pogađajte jesu li te “razne stranke“ na lijevom ili desnom političkom spektru. Uglavnom GONG je bio i bit će ljevičarsko “kukavičje jaje“ u hrvatskom političkom ringu kojeg sve hrvatske vlade uporno hrane iz proračuna vjerujući u fatamorganu kako je riječ o nestranačkoj, objektivnoj i nepolitičnoj udruzi. Uz živog Soroša. I sad je Zelić našao starog prijatelja za novog.

”Amicus certus in re incerta cernitur” napisao je Erazmo Roterdamski. Pravi se prijatelj u nevolji poznaje.

Stalno me svrbi desni kažiprst kojim vas uspješno gnjavim sve ove godine. Ne dam se navući. Barem ne potpuno. Dosta je Istanbulske konvencije. Od sada samo Istanbulska nevjesta. Ja čvrsto držim do svoje riječi. Naime, sva paljba prema dragoj, pastoralnoj i kompromisnoj Konvenciji pada na EU. Nezasluženo. Ona je, međutim, čedo Vijeća Europe, međunarodne organizacije koja nema veze s EU, bavi se ljudskim pravima, sjedište joj je u Strasbourgu, a ima 47 članica, od čega je samo 24 ratificiralo Istanbulku. Od 28 članica Europske Unije ratificiralo je tu musaku 14 članica!!! O tom spektakularnom fijasku naši mediji muče k’o zaliveni. Đakić iz HDZ-a je uvjeren da je od 47 članova Vijeća Europe Konvenciju ratificiralo svih 150 članova. Valjda i Rusija. Žarko Puhovski ne voli reciklirane teme, a što u naravi, Istanbulka i predstavlja. Kako je rekao Zoki za kojim svi pomalo žalimo – ili mi ili oni. Naravno grah se okrenuo “na mi“. Stalni gost ”Otvorenog“ naš Žarko uslišao je uporne pozive Zorana Šprajca i ukazao se na RTL-u. Iz njega je izbijala, kao i obično, ljevičarska blagost, dobrota i pastoralnost. Ne trepnuvši progresivnim jugo-okom, on je proglasio treću generaciju iseljenih Hrvata u Argentini ”ustašama”. Točnije, trećom generacijom ustaša. Treća generacija partizanskih koljača kraj Hude jame otišla je u Argentinu na kruzeru. Oni koji nisu imali za kruzer otišli su iz Hrvatske 1995. na traktorima. A neki nisu otišli nikuda. Evo ih u Zagrebu. Na RTL-u, na HRT-u, u Večernje itd. Tako Goran Gerovac, naš Gero, u svojoj kolumni “Nikad robom“ nariče nad mlakonjama iz njegovog Karlovca. “Intelektualna pustoš…“ Nitko da se hrabro javi. Plevnik… da, na Danka Plevnika misli naš Gera. Bivši novinar Komunista i Borbe još se nije stigao odazvati Gerinom pozivu. Možda za odlazak u šumu… A zadnji urednik Komunista, a danas kolumnist, iako uvijek komunist, Novog lista Branko Mijić pozvan je iz crvene Rijeke na HRT 4 da nas obdari istinom o broju prosvjednika protiv IK. Branko se malo zamislio, počeo brojati na prste, zakolutao progresivnim očima i izbacio brojku 10.000 tisuća – klerofašista. Ostalih 50.000 do 70.000 tisuća čekali su tramvaj. Prije bi dočekali “Tramvaj zvan čežnja“ Tennesseeja Williamsa iz 1951. s Marlonom Brandom kao vozačem, nego ZET-ova bojna kola koja su se jedva uspjela probiti kroz 5.000 tisuća“ zaslijepljenih desničara“ na Jelačić placu.

RH snažno osjeća potrebu za liječnicima i bivšim urednicima Komunista koji se još nisu uspjeli “uhljebiti“ u Večernjaku i Jutarnjem. Strateška podrška Mijiću bila je Jasmina Popović tako da smo ostali na disidentskoj brojci od 10.000 “grla“. Uredničkim propustom Mijića i Jasminu nisu podržali Branimir Pofuk, Igor Mandić, Boris Vlašić, Jelena Lovrić, Matija Babić, Roby Bajruši itd. Stvarno tko je urednik na HRT 4? Google kaže Denis Latin! Morat će Denis drugarskom samokritikom objasniti drugovima što je Mijić htio reći s tih 10.000…

Javio se i obožavatelj IK Krešo Beljak. Okom stručnjaka proglasio je kupnju F-16 totalnim promašajem. Nemaju ugrađen auto-radio i zato ne valjaju! Hoće li se jedan s drugim dovikivati kroz one ogromne kacige? Zašto nismo sklopili posao sa Švedskom? U slučaju rata pomogao bi nam stari prijatelj i vikendaš s Korčule – Carl Bildt. On kuži avione. Toliko je letio ”avijunima” da nije nikada završio fakultet. Kao ni njegov ljevičarski kolega Martin Schulz iz njemačkog SPD-a, s tom razlikom da Martin nije uspio ni maturirati. No, u svakom slučaju prošlotjedne demonstracije protiv IK su raritetne u novijoj hrvatskoj povijesti. Protiv onih koji su na vlasti digli su se njihovi najtvrđi birači. Na jednoj strani gubiš, ali na drugoj dobivaš. Koja je strana važnija u političkom pokeru? Samo da ne prođemo kao Srbija. Dobila je sa 2:0 Nigeriju, a izgubila Kosovo. Treba samo pročitati strastveni komentar Slavice Lukić u Jutarnjem: “Svi uzaludni Plenkovićevi ustupci“. Naša Slavica je srcem i jezikom za Plenkija. I ne treba tome neki poseban komentar. Kad su uz tebe Slavica Lukić, Boris Vlašić, Robert Bajruši, Branimir Pofuk i ostali lijevi falangisti koji za HDZ i Plenkija ne bi dali ni pola trule jabuke onda je to tema za ozbiljnu analizu. Jednom je navodno Toma Bebić napisao (po Anti Gugi) “Trku dobiva konj, a nagradu osvaja jahač“. Možda se trenutno tako osjećaju birači HDZ-a. Oni su dobili zadnjih šest – što lokalnih što državnih izbora. Nagradu su odnijeli drugi – njihovi “jahači“ kao Slavica, Rada, Sanjasvraka, HNS (koji je tradicionalni “jahač“ bez konja za utrku).

Lukička je zgrožena. “Odlazi iz HDZ-a! Izdaja, izdaja!” “Ultra konzervativni prosvjed“. Iza koga stoji katolički kler u Hrvatskoj? Slavica je sigurna da katolici u Italiji i Vatikanu ne stoje iza ovog prosvjeda. Za one u Argentini nije sigurna. Slavica nas blago i majčinski pita zašto nitko nije pročitao IK i njenih 12 poglavlja. IK treba jednostavno “pročitati“, a to su katolici u RH i učinili. Jedna mudra HNS-ovka pročitala je Konvenciju 20 puta, a da je nije uspjela “pročitati“ što sve u njoj piše. I na kraju, kad se podvuče zajednički nazivnik što ostaje? Ljevičari i liberali su za Plenkovića i ratifikaciju. Ali kad dođu izbori ni HDZ ni Plenković njihov glas neće dobiti. A što je dobila Hrvatska? Cinici na fejsu kažu “Hrvatska je postala duševna bolnica otvorenog tipa“. Dubravka Šuica nas tješi “I Tuđman bi tako postupio!“ Što je onda s obitelji koja je protiv IK. Dvije Tuđmanove unuke su bile na prosvjedu. Jedna je čak zbog IK izašla iz HDZ-a. Studentski kapelan Don Stojić kaže: “Ako za naše novinare i političare muško može biti ženko i žensko muško, onda i 50.000 može biti 5.000.“

William Shakespeare je napisao: ”Ako nekog mrzi mnogo ljudi, to mora da je dobar čovjek.“ I ja mislim da je Plenković jako dobar čovjek.

Željko Trkanjec misli da se Hrvatska pokazala vjerodostojnim saveznikom. Naravno, riječ je o Velikoj Britaniji. Hrvatska i vjerodostojnost. Britanci nas vole i cijene. Odmah nakon Srbije, BiH, Slovenije, Makedonije, Kosova dolazimo mi. Zato su nas i razoružavali. Smislili su genijalan plan Z4 kojeg Srbi nisu željeli prihvatiti jer je bio toliko povoljan za Miloševića da je isti mislio kako se radi prijevari i klopki. Čuveni lordovi kroatofobi Owen i Carrington otvoreno su simpatizirali Miloševića. Svaka mirovna inicijativa RH i BiH u svom sastavu je imala bar jednog britanskog diplomata. Sjetite se Paddya Ashdowna i njegove izmišljene salvete na kojoj je Tuđman tobože nacrtao podjelu BiH. Da je taj jeftini trik prošao, naš Paddy pronašao bi još par salveta u kojima je Tuđman “dijelio“ Sloveniju, Austriju i Vatikan.

U Britaniji je otrovan bivši ruski špijun. Munjevitom istragom Englezi su zaključili “da je vrlo visoki stupanj vjerojatnosti kako su to učinili Rusi”. Možda čak i Putin osobno. Nešto slično atomskom oružju koje je posjedovao Sadam Husein. I tko je odmah skinuo gaće? Hrvatska. Vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu. RH je protjerala trećeg tajnika ruskog veleposlanstva. No, tim vazalskim odnosom prema EU i Britaniji te ubodom komarca pljucnuli smo na sve što su nam Rusi učinili za vrijeme rata. Najviše oružja, najbolje cijene i najbrži rok isporuke. Dok je London slušao Budu Lončara i strogo se držao embarga Vijeća sigurnosti, Moskva je otvorila skladišta bivšeg SSSR-a i dobro nas naoružala. Šimecki u tur trećeg tajnika iz Bosanske ulice je beznačajna gesta s diplomatskog aspekta, ali je u isto vrijeme i znak vazalskog odnosa prema Londonu. A Putin, osim što je sposoban, u isto je vrijeme i zlopamtilo. Ne čudi me što Slovenija nije sudjelovala u tom “plovećem kazalištu“. U njihovom MVP – u ne sjede đaci Mate Granića. To je pokazala i arbitraža oko Savudrijske vale. Još kad pridodamo skoro 25% duga Agrokora dvjema ruskim bankama onda je očito, kako kažu Bračani, da smo ‘debelo falili’. I ne treba nam više neprijatelja. Dosta smo sami sebi, a sada su nam i Rusi. Dobro, da ne bi ispao neki rusofil moram priznati da i Englezi imaju dosta dobrih stvari. Tamo je na snazi Istanbulska konvencija pa je jedna žena stupila u brak sa psom. Ne kaže se je li pas njen ili susjedov. Na fejsu imate zgodne slike s njihovog “vjenčanja“. Ona izgleda sretno, a mladenac je nekako savio rep. Ili se to meni samo čini.

Svojedobno je Madelaine Albright predlagala da se Slobodanu Miloševiću, umjesto u Haagu, sudi u Beogradu. Na pitanje hoće li se isti kriteriji primijeniti onda i na Gotovinu i osumnjičene Hrvate, odgovorila je: “Kako ne, neka i njima sude u Beogradu“.

I na kraju spominjem još samo jedan naslov u Večernjaku. Sebastian Kurz Savezni kancelar Austrije je rekao: “Mir u Europi možemo imati samo s Rusijom, a ne bez nje“. Možda preko Kurza malo zatoplimo naše odnose sa Rusima.

Evo nama Uskrsa! Stoga želim svako dobro i sretan Uskrs svima koji čitaju ovo moje štivo! Neka vas ne ljuti nestašica jaja. Važnije je da naša Vlada napokon pronađe svoja jaja. K’o što su ih pronašli Slovenci. Na Trgu Svetog Petra papa Franjo održao je uskršnju misu pred 5.000 vjernika. Ostalih 150.000 tisuća našlo se tu u šetnji, hranjenju golubova i čekajući “Tramvaj zvan čežnja”. Nazočne su, naime, brojili drugovi iz osiguranja hrvatskog veleposlanstva…

Zvonimir Hodak/7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Istaknuto

Srami se haški sude, svake suze s našeg lica

Objavljeno

na

Objavio

Pogni glavu haški sude
i sram nek te bude,
zločincima slobodu daješ
a ubijaš časne ljude!

Srami se haški sude,
svake suze s našeg lica,
umjesto da sudiš pravo
postao si ubojica!

Ubio si samo tijelo
al duša se ubit ne da,
što se nekad pravdom zvalo
to je sada jad i bijeda!

Pravda je na koljenima,
ako to se pravda zove
al istinu ti ne možeš
nikad bacit u okove.

Istina ne umire
nit će poražena biti,
ne može se ona sakrit
nit se može zatvoriti!

Istina je sad u nama,
nikad neće umrijet slika,
ubili ste generala
a oživjeli besmrtnika!!!

Velimir Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari