Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Hoće li s Uljanikom konačno potonuti i IDS?

Objavljeno

na

Medijska izvješća o agoniji pulskog brodogradilišta Uljanik izazivaju proturječne emocije. S jedne strane nemoguće je ne suosjećati s radnicima kojima nisu isplaćene, sad već dvije plaće, što, uzevši u obzir financijsko stanje većine obitelji u Hrvatskoj, gdje se živi od prvog do prvog, znači korak do kraha.

Prateći već danima štrajk i prosvjede očajnih ljudi koji nisu primili novac za svoj rad, a vjerojatno će i ostati bez posla, instinktivno smo na njihovoj strani, piše Nino Raspudić / Večernji list

No, s druge strane, što znači biti na njihovoj strani? Znači li to podržati ih da i dalje ostanu u ulozi talaca, kojima se ucjenjuje država za uvijek nova jamstva, kredite, subvencije, pri čemu korist od tako ulupanih javnih sredstava izvlače neki drugi, a oni i dalje ostaju visjeti na tankom koncu do sljedeće krize i sljedeće doze?

Brodogradilišta su čerupali članovi uprave, konzultanti, kooperanti, cijeli parazitski svijet koji je jahao na tim gubitašima, čije se umjetno održavanje na životu javnim novcem pravdalo “očuvanjem radnih mjesta”, “tradicije stare 160 godina” i sličnom maglom kojom se zatvarao začarani krug, a koji se na koncu svodio na jednosmjeran transfer novca poreznih obveza određenim interesnim skupinama pod krinkom brodogradnje.

Privatizacija brodogradilišta izgleda nije značila i konačno prepuštanje tržištu da odreže suhe grane, iščupa korov, očisti nametnike, već je sve ostalo po starom, a na kraju, kad nema za plaće, očajni radnici privatne tvrtke nose govno pred Vladu. Začarani krug počeo se prekidati zbog stroge europske regulative.

Europska komisija prihvatila je zadnje državno jamstvo 22. siječnja 2018., zahvaljujući kojem je Uljanik isplaćivao plaće sljedećih šest mjeseci, a Uprava se obvezala da će u roku od pola godine izraditi plan restrukturiranja i financijske sanacije.

Sedam mjeseci nakon tog zadnjeg jamstva, brodogradilište je u još gorem stanju, nema novca za isplatu plaća za srpanj i kolovoz, plan restrukturiranja kojeg je uprava sklepala predviđa dodatno golemo opterećenje za državni proračun, a vrlo malo za strateškog partnera kojeg su pronašli u Danku Končaru.

Stoga je teško očekivati da će ga Europska komisija odobriti. Što je najgore, u današnjem odnosu političkih snaga, da nije ograničenja EU, Vlada bi vjerojatno glatko pristala na takav plan uprave, jer IDS ima tri ruke u Saboru koje bi u klimanju, koje je već počelo, mogle još neko vrijeme održavati Plenkovića na vlasti.

Zašto Upravi i Nadzornom odboru Uljanika koje kontrolira IDS, dakle, zašto IDS-u u planu restrukturiranja i financijske sanacije Uljanika kao strateški partner nije odgovarao vlasnik kninskog DIV-a i Brodosplita Tomislav Debeljak koji je nudio opipljiv novac nego su se odlučili za Danka Končara koji u Uljanik do danas nije uložio ni kunu?

Mogući odgovor smo dobili jučer kada je u javnost procurio podatak kako je IDS-ov počasni predsjednik Ivan Jakovčić, bivši istarski župan, a danas zastupnik u Europskom parlamentu, u posljednjih pet godina primio više od 2,2 milijuna kuna od tvrtke u vlasništvu istog tog Danka Končara.

Jakovčić je, naime, bio član Nadzornog odbora Afarak Groupe sa sjedištem u Helsinkiju, u kojoj je najveći dioničar s većinskim utjecajem Danko Končar.

No, ono što dosad nije bilo poznato jest da je Jakovčić bio angažiran u Afarak Grupi još od veljače 2013. a u to je vrijeme još bio predsjednik IDS-a, stranke koja vuče sve konce u Istri i Puli, pa tako i u nadzornom odboru i upravi Uljanika. I onda se 2018., vidi čuda, kao strateški partner za Uljanik odabire upravo taj Končar!

Bizarna činjenica u cijeloj toj priči je da je Uljanik privatiziran i da su bivši i sadašnji radnici vlasnici 47% dionica, zbog čega im se zamjera da su sami krivi za propast brodogradilišta i da danas štrajkaju protiv samih sebe.

Propada, dakle, privatna firma, a njeni suvlasnici prosvjedom traže javni novac. No stvar nije tako banalna. Treba uzeti u obzir da bi nekontroliran stečaj Uljanika imao katastrofalne demografske posljedice po čitav jedan grad.

Država, kroz razne institucije, ima četvrtinu vlasništva Uljanika, a iz nekog razloga je, jednako kao i radnici, bila nezainteresirana kako se njime upravlja. Osim toga, čuju se i prigovori kako je ista ta država lani s Agrokorom napravila presedan pa zašto onda ne bi i Uljanik ili sutra bilo koja privatna tvrtka tražila sličnu intervenciju?

Postavlja se i pitanje zašto se radnici svih ovih godina nisu okupili u udrugu dioničara, preko koje bi mogli imati odlučujuću ulogu u upravljanju brodogradilištem. Tek su se nedavno počeli organizirati kroz Stožer za obranu Uljanika, čiji suosnivač Franko Belas pojašnjava kako se “radnici se nikad nisu krenuli okupljati jer nisu bili informirani, a mislili su da će umjesto njih o svemu misliti sindikati”.

Po istoj inerciji je dio radnika valjda i zaokruživao IDS da o svemu misli umjesto njih. Belas ističe kako im je cilj da netko od radnika bude u Nadzornom odboru kako bi barem imali informacije o tome što se događa. Problemi Uljanika prelili su se i na riječko brodogradilište 3. maj, koje je u sastavu Uljanik Grupe.

Tamo je, za razliku od Pule, gdje je pukla ljubav s IDS-om, jedinstvo naroda i Partije i dalje monolitno, pa uz radnike prosvjeduju i gradonačelnik Obersnel i župan Komadina, koji samo što nisu obukli škverska radna odijela. Oni bi se sada otkačili od Uljanika, ali čine se kako je za to prekasno.

Malo političkog lešinarenja slijeva pokušano je i u Zagrebu. Živi zid i Radnička fronta, po onoj Lenjinovoj – što gore to bolje, pokušali su se ubaciti u prosvjed radnika Uljanika pred Vladom, ali su škverani pokazali kako je za njih vrijeme političke naivnosti prošlo i ekspresno su ih otkantali.

Pojavile su se i neslužbene informacija kako se slučajem Uljanika napokon počela baviti i lokalna policija i DORH, što je nužan preduvjet za bilo kakav kvalitetan rasplet cijele priče. Posebno je zanimljivo to što je Uljanik pretrpio gubitak na svim brodovima koje je radio za, iz njega ranije izdvojenu, Uljanik plovidbu, koja jako uspješno posluje i isplaćuje dividende suvlasnicima.

Dakle, gubitak radnicima, gradu i državi, a profit nekima drugima. Potrebno je samo slijediti tijek novca, vidjeti tko je iz svega profitirao, a tko je potpisivao ugovore o gradnji brodova ispod realne cijene, očekujući da će se manjak opet pokrpati iz državnog proračuna. Jedina dobra vijest u cijeloj priči je da agonija Uljanika označava početak kraja IDS-ove totalne vlasti u Istri.

Kako je moguće da ti tipovi koji od početka, od 1990., nisu posebno plijenili ni pameću, ni obrazovanjem, ni karijerama, drmaju Istrom već skoro trideset godina? Da su bili sveci, nakon toliko vremena neprekidne vlasti atrofirali bi i korumpirali se.

Kako to da u Istri i Rijeci već trideset godina ljudi ne mijenjaju vlast? Je li moguće da su tako dobri? I u nekad najtvrđim HDZ-ovim utvrdama, poput Like ili Zagore, dobili smo neovisne gradonačelnike. Samo u Istri i Rijeci povremena promjena vlasti slobodnim izborima ostaje nepoznanica. Taj fenomen zaslužuje dublje istraživanje.

No zašto se čuditi radnicima Uljanika, koji, iako imaju skoro pola vlasništva poduzeća, nisu imali nikakvu kontrolu nad njim već su dopustili čerupanje, a sebe sveli na ulogu talaca za ucjenjivanje države i isisavanje javnog novca, kad po istom modelu na makrorazini djeluju i svi građani Hrvatske?

Sve ankete godinama pokazuju kako većina građana smatra da zemlja ide u krivom smjeru, a ipak na vlasti održavaju one o čijim upravljačkim sposobnostima imaju takvo mišljenje. Kako to? Odgovor leži u neorganiziranosti medijski manipulirane i sluđene većine i beskrupuloznosti uvezane, iskusne, vješte klike koja uvijek nanovo zgrabi poluge vlasti zahvaljujući trulom sistemu posredovanja.

U Uljaniku se to manifestiralo kroz djelovanje sindikata koji su služili samo za anesteziranje radnika, način izbora nadzornog odbora i uprave, a na razini države kroz nakaradan izborni sustav zahvaljujući kojem financijski i medijski naoružana oligarhija i dalje drži konce vlasti.

“Strateško značenje” za cijeli jedan grad i sudbine radnika mogli bi biti dovoljno opravdanje da država zadnji put pomogne Uljaniku. Ali apsolutni preduvjet za to je čelična metla, prije svega policije i DORH-a, jer je ključno pitanje hoće li državom posredovana kuna, uzeta porezom iz nečijeg džepa, pomoći da se održi proizvodnja i radnik ostane u Puli na realnim ekonomskim osnovama, ili će ta kuna opet iscuriti u dividendu sumnjivim kooperantima i naručiteljima, preliti se u astronomski honorar menadžera gubitaša i provući kroz želudac i nos lokalnog političara. Ukratko, prvo čelična metla, a tek onda, eventualno, zadnji put državna sisa.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tko je Danko Končar

 

 

Na djelu je projekt Pula bez Uljanika u režiji partnerskoga dvojca Jakovčić – Končar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari