Connect with us

Kolumne

Nino Raspudić: Hoćemo izbore za američkog veleposlanika!

Published

on

Ovotjedni diplomatski skandal u Češkoj potaknuo je nove rasprave o zabrinjavajućem odnosu SAD-a prema europskim saveznicima. Nakon što je američki veleposlanik u Pragu Andrew Schapiro kritizirao češkog predsjednika Miloša Zemana jer će otići u Moskvu na obilježavanje pobjede u Drugom svjetskom ratu, istaknuvši kako je Zeman time “prešao granicu”, češki predsjednik žestoko je reagirao i poručio američkom veleposlaniku da više nije dobrodošao u njegovu uredu.

“Ne mogu ni zamisliti da se dogodi da češki veleposlanik u Washingtonu savjetuje američkom predsjedniku kamo će putovati”, rekao je Zeman i dodao kako neće dozvoliti nijednom stranom veleposlaniku da komentira kamo on putuje. Amerikanci promicanje bojkota proslave u Moskvi opravdavaju ruskom ulogom u ukrajinskom ratu. Ako prihvatimo taj argument, smije li se to načelo primjenjivati dosljedno i na Ameriku pa upitati treba li bojkotirati američke proslave zbog uloge SAD-a u ratu u Siriji, Libiji, Iraku ili u najnovijoj agresiji na Jemen?

Koji je kriterij prihvatljivosti? Je li to demokratski izabrana vlast? Ako jest, zašto je onda SAD preko mreže NVO-a podržavao rušenje ukrajinskog predsjednika Janukoviča, koji je imao izborni legitimitet i uspijevao je održati zemlju cjelovitom, brodeći između dvije sfere, euroatlantske i ruske, na koje se zemlja danas nepovratno raspala? Načelo izbornog legitimiteta nije poštivano ni u Siriji, gdje je Washington podržavao pobunjenike protiv Assada, među njima i islamiste, koje danas koristi kao dežurne manekene zla od kojeg nas opet samo američka intervencija može spasiti. Ako su kriterij ljudska prava, opet svjedočimo dvostrukim kriterijima. SAD je glavni globalni menadžer “ljudskih prava”, no i dalje sebi zadržava privilegij da ih krši u vlastitom dvorištu. Imaju već 13 godina u funkciji konc-logor, dakle prostor onkraj pravnog poretka, u vojnoj bazi Guantanamo, gdje po deset godina drže ljude bez optužnice. Pod jakom lupom promatraju ljudska prava u zemljama saveznicama i dijele packe, a istovremeno u njima drže tajne zatvore u kojima u istrazi koriste i mučenje, dva i pol stoljeća nakon što se tortura počela ukidati u naprednijim europskim državama. Prisiljavali su prije nekoliko godina zemlje saveznice da potpišu sporazum o neizručivanju američkih državljana Međunarodnom kaznenom sudu, a istovremeno nekima od njih zavrtali ruku da izručuju svoje, i to pod očitom politički motiviranim optužnicama (sjeća li se netko Carle del Ponte!).

Licemjerje i dvostruki kriteriji najbolje se vide na primjeru Saudijske Arabije, bliskog američkog saveznika, zemlje koju nikad ne spominju u kontekstu kršenja ljudskih prava, a u kojoj su represija, tortura, vjerska netolerancija svakodnevica. Tamo je ženama zabranjeno voziti automobil i pojavljivati se u javnosti bez muževe ili od muža ovlaštene pratnje, a odsijecanje udova pravosudna je praksa. Ista ta Saudijska Arabija predvodi sunitsku koaliciju koja danima bombardira Jemen. Je li ruska umiješanost u Ukrajinu veća od saudijske u Jemen? Europskoj uniji ne tebe zaoštravanje s Rusijom, štoviše tek u gospodarskom partnerstvu s prirodnim, prije svega energetskim zaleđem, ona neće ostati puki atlantski privjesak, sve beznačajniji na globalnoj razini. Zemanova reakcija nije rusofilska jer Česi su svojevremeno osjetili svu ljepotu sovjetskog “oslobađanja”. Amerika im je 1968. sigurno bila neupitan simbol slobode i demokracije. Tada, a pogotovo 1989. vjerojatno nisu ni sanjali da će im umjesto sovjetskog naređivati američki veleposlanik i određivati prvom izravno izabranom predsjedniku države kamo smije ići, i to ne “ispod stola”, već ponižavajuće otvoreno. Radi se o primitivnom kolonijalizmu jer onaj suptilniji koloniji barem ostavlja privid samostalnosti i dostojanstva. Češkog predsjednika može se razumjeti jer njegovoj zemlji ne treba američko zaoštravanje s Moskvom, jednostavno zato što je, za razliku od dalekog Washingtona, Prag na prvoj crti tog konflikta, zbog kojeg danas može trpjeti energetski, a sutra možda i vojno. Smiju li manji američki saveznici, prije svega u istočnoj i središnjoj Europi, postaviti pitanje: gdje smo mi tu rodijaci? Koja je naša ekonomska korist od vašeg zaoštravanja i odsijecanja EU od Rusije?

Čime ćete nam to kompenzirati? Dežurni mazohisti, kad se potegnu ove teme, vole podsjetiti na to kako naš narod čini jedan promil svjetskog stanovništva i da se nas ionako ništa ne pita. Da, beznačajni smo na globalnoj razini, ali možemo pretendirati na izvjestan utjecaj na taj promil površine zemlje na kojem živimo. Nezamislivo je da se u Hrvatskoj danas čuje reakcija poput Zemanove, a da ne dolazi iz stare jugo-nesvrstane pozicije. U smislu da se kaže: da, mi smo dio euroatlantskog bloka, ali smatramo da unutar njega imamo neka prava i da se dijelom trebaju uzeti u obzir i naši interesi. O sasvim suprotnom, kolonijalno bezuvjetno poslušnom odnosu hrvatske političke elite prema američkom “partneru” dovoljno govore dva slučaja, oba procurila na WikiLeaksu, iz kojih se vidi tko presudno utječe na hrvatsku politiku, i unutarnju i vanjsku.

Prvi je dopis američke ambasade u Zagrebu Washingtonu iz kojeg se vidi kako glavni državni odvjetnik i ravnatelj USKOK-a 2009. podnose raport američkoj ambasadi o istragama koje vode i pokazuju povjerljive dokumente, a drugi je dokument iz 2008. koji svjedoči o besramnom ulizivanju ministra vanjskih poslova iz prošle vlade zamjeniku američkog državnog tajnika, potpuno na liniji američke probošnjačke politike u BiH. U startu opravdan lanjski socijalni bunt u bošnjačkom dijelu BiH preko mreže, američkim novcem financiranih, nevladinih udruga naknadno je usmjeravan prema rušenju postojećeg ustavnopravnog poretka. Zanimljivo je da se ta događanja i u Hrvatskoj nastojalo interpretirati prema pravovjernoj matrici – digla se zajedno sva tri naroda protiv lopovske vrhuške i spontano zaključila kako, eto, kao najveći problem, treba ukinuti kantone i centralizirati Federaciju. Službeno stajalište i nekih stranka u Hrvatskoj, koje inače ni o čemu nemaju stava, bilo je tada da su prosvjedi u BiH isključivo socijalno motivirani, a HND je dijelio opomene novinarima koji su pisali i argumentirali da se radi o bošnjačkom prosvjedu s čudnim političkim zahtjevima koji nemaju veze s početnim socijalnim buntom. Po svemu sudeći, repriza se priprema ove godine. Čini se da ovakav način djelovanja nije znak snage, već slabosti američke administracije i nesposobnosti da upravlja svim onim čime bi željela upravljati.

To da veleposlanik u Češkoj otvoreno dijeli upute predsjedniku kamo smije putovati, iznoseći kao zamjerku Rusiji nešto što oni istovremeno rade na pet mjesta u svijetu, ili to što prisiljava političke aktere u Hrvatskoj da sudjeluju u političkom desubjektiviranju Hrvata u BiH, i da se sve to radi polujavno ili čak potpuno otvoreno, već prelazi granice političke perverzije. Gorka je spoznaja da je takva američka politika još uvijek manje zlo u odnosu na druge potencijalne hegemone, od Rusije preko Kine do kalifata. Svi drugi silu bi provodili tvrđe, autoritarnije, istina manje opsceno, u smislu da ti barem ne bi pričali demokratsku bajku i tražili da u nju vjeruješ. Češkog predsjednika treba razumjeti – ako njegova zemlja bude zaoštravala odnose s Rusijom ili bilo kim drugim, radit će to iz svog interesa, a ne za tuđi račun, koji na koncu njima može doći na naplatu.

[ad id=”68099″]

Ako Amerikanci nastave s ovakvim odnosom prema saveznicima, onda je zemljama Europske unije najbolje da, umjesto održavanja parlamentarnih i predsjedničkih izbora, traže održavanje izbora za američkog veleposlanika. Washington bi ponudio desetak kandidata, a mi demokratski izabrali onog koji nam od ponuđenih najviše odgovara, jer očito je da će nam on vladati, njemu će državni odvjetnik i ministar vanjskih poslova podnositi raporte i njega će predsjednik pitati kamo smije putovati i upute što tamo treba reći.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari