Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ima li života nakon seksa koji ‘više nije tako dobar’?

Objavljeno

na

U tjednu koji je obilježilo novo kukavno hrvatsko čkomljenje pred Vučićevim velikosrbovanjem, rasprava o tome je li ponuda jogurta u jugoslavenskim samoposlugama zaostajala za onom u Trstu ili Grazu i dugoročno, nadajmo se, dobrodošao hladan tuš nogometnoj reprezentaciji, kroz medije se provukla zlokobna vijest koja najavljuje veliku temu čiji nas mračni odvojci tek čekaju u budućnosti.

Kao vrlo cool i svjetska stvar gurnuta nam je pod nos vijest kako Jacqueline Jencquel (74) iz Francuske “točno zna kada želi umrijeti”. Gospođa, koja je inače zdrava, odlučila je da će umrijeti sa 76 godina, u siječnju 2020. godine.

Tada je rezervirala termin za eutanaziju u Švicarskoj jer u Francuskoj to (još) nije moguće. – Dobro sam o svemu razmislila. Čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav.

Kvaliteta života znatno pada. Ja to već sad vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela – kaže gospođa Jencquel i dodaje da je ona svoj život “iskoristila”. Ima nešto nacističko u tom razlučivanju života koji je vrijedan življenja i koji to nije, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prvi kriterij kojim se eutanazija, dakle profesionalno, medicinsko ubijanje na (za sada samo vlastiti) zahtjev u javnosti počela normalizirati bili su neizdrživi bolovi i neizlječivost stanja. Sada je to već “pad kvalitete života”.

Kao epohalna novost nudi nam se uvid kako je čovjek sa 76 godina star i više ne može biti “potpuno zdrav“. No je li samo život osobe koja je potpuno zdrava vrijedan življenja? Jesu li, primjerice, kostobolja, povišen tlak, oslabljen sluh dovoljni razlozi za “konačno rješenje“?

Život većim dijelom nije bajan, mnogi ljudi imaju zdravstvenih problema i kao mlađi. Treba li onda početi gledati ispod oka alergičara, dijabetičara, astmatičara unatoč tome što je još mlad?

Hoće li Zapad, koji očito ide u smjeru eugenike, ubuduće uvesti i redovne eliminacijske testove za stanovništvo, primjerice Cooperov test daljine koja se može pretrčati za 12 minuta, gdje će ljudi doslovno trčati za život?

Urnebesan argument za dragovoljni odlazak u smrt zdrave 74-godišnjakinje jest da joj seksualni život “nije tako dobar koliko bi ona htjela“. Tu je čvor. Radi se o neprihvaćanju starenja i toga da svaka životna faza nosi svoje mogućnosti i ograničenja. „Nije toliko dobar“ ne znači da ga nema, dapače.

Koliko bi naših baba završilo na eutanaziji po tom kriteriju? Volim seks i rado ga se sjećam – mogao bi biti moto većine njenih vršnjaka koji ipak žive ispunjene živote.

Ključ je u onome “koliko bih ja htjela“. Gospođa Jencquel sa 74 godine ima htijenje koje nije usklađeno s fizičkim potencijalom njene dobi. Opsjednutost jednom dimenzijom ljudskog života, koja ima svoje optimalne faze, ali i svoj prirodni decrescendo, nauštrb svih drugih, dovodi do grotesknih posljedica.

– Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego što osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje – kaže u ekskluzivnom intervjuu.

“Život prožet strastima“ plitko je poimanje egzistencije, primjerenije kakvom mladom romantičarskom pjesniku negoli babi od 74 godine, koja je očito zaglavila u šezdesetosmaškim mitovima svoje mladosti i nije evoluirala pa je logično da svjetonazor mlade razuzdane osobe pati u tijelu starice i traži neki izlaz.

Samoustoličena manekenka eutanazije kaže da se boji starosti i ne želi doživjeti bolest ili moždani udar koji bi je pretvorio u biljku. Zašto bi to doživjela? Zašto otklanja mogućnost da će umrijeti iznenada, ili nakon kraće bolesti, uz mogućnost da se oprosti sa svojim najbližima?

Tu konačno dolazimo do odnosa prema bližnjima, bez kojeg je pitanje o životu i smrti nepotpuno. Gospođa po tom pitanju ističe: “Mislim da bi moja djeca mnogo više patila kada bi vidjela bolesnu majku u samrtnoj postelji o kojoj bi se trebala brinuti. Mislim da ću im umjesto toga ostaviti sliku slobodne, odlučne žene koja se ne boji.“

Ovime više govori o tome kako procjenjuje vlastitu djecu i njihov odnos prema obvezi koju im može stvoriti. Istina je da su mnogi životi unazađeni dugogodišnjim njegovanjem roditelja koji su godinama bili na „kraču“, istina je i da su takvoj situaciji narušeni mnogi obiteljski odnosi kalkulirajući na koga je pao veći teret tamo gdje je više djece, ali je isto tako istina da je takva situacija mnogima bila i blagoslov, učvrstila obitelj, ponovo povezala braću i sestra, osvijestila neke prioritete.

Jednako kao i briga za djecu s posebnim potrebama, kojoj se, ako dođe do daljeg razvoja ovakve logike, po kojoj bi se trebali preventivno samoeliminirati zdravi starci, u budućnosti loše piše.

Odluku gospođe Jencquel podupire suprug (nećemo ulaziti u njegove motive i nadanja u kvalitetu vlastitog života nakon tog čina, ako do njega uopće dođe) i dva sina, dok je treći sin zgrožen. Što s njim, ima li majka ikakav obzir prema vlastitom djetetu koje ne želi da ona počini samoubojstvo? Jedan sin na to gleda kao na biznis.

On je redatelj koji želi pratiti i snimati majku zadnjih godinu dana njezina života. Ovaj mučni slučaj nije individualna bizarnost. Naime, žena je profesionalka. Jacqueline Jencquel godinama je jedna od predvodnica kampanje za legalizaciju eutanazije u Francuskoj i članica je skupine ADMD. Tko plaća taj NGO biznis, tek treba istražiti.

Njihov program svodi se na moto da bi ljudi trebali moći sami odabrati, ako to žele, kada će umrijeti. Uvijek je to prvi korak. Što nekoga briga što ću ja činiti sa svojim životom? Iako nitko nije otok i nije sam sebe stvorio i podizao do samostalnosti, uzmimo da je to tako i da je gospođa vlasnica svog života.

No sljedeći korak, nakon osobnog izbora, poopćavanje je i zahtijevanje promjene norme. Kalkuliranje oko života vrijednog življenja i nevrijednog življenja. Tu ulazimo na područje biopolitike.

Detektiranja onih koji su teret, prvo sebi jer nisu više „savršeno zdravi“ ili očekuju da uskoro neće biti i nisu najzadovoljniji svojim seksualnim životom, pa onda potencijalno teret obiteljima, pa društvu, mirovinskim fondovima, zdravstvenom sustavu, naciji, čovječanstvu, ekosustavu itd.

Ako mediji nastave pumpati ovakve primjere i normalizirati ovakve argumente, logično je očekivati da ćemo uskoro i zdrave i nezdrave starce početi poprijeko gledati, u smislu – što čekaš, pristojan svijet u Francuskoj u tvojoj dobi ide na eutanaziju…

Duboko je uznemirujuće to kalkuliranje životom jer, kad se princip svetosti i nedodirljivosti života, koji nisi sam stvorio, nego si ga dobio, jednom općeprihvaćeno prekrši, samo je korak do toga da to sutra neće biti stvar individualnog izbora, već će odlučivati netko drugi.

Tko je odlučio o eutanaziji neizlječivo bolesnog 9-godišnjeg i 11-godišnjeg djeteta u Belgiji u 2016. i 2017.? Vjerojatno roditelji. Sutra to mogu činiti državne komisije.

Iz vijesti o francuskoj eutanazijskoj ekshibicionistici doznali smo da eutanazija košta 10.000 švicarskih franaka (oko 66.100 kuna). Što bi tek u takvoj Europi zapalo Hrvatsku?

Hoće li i usluga eutanazije za istočnu Europu biti drugorazredna, poput Nutelle ili deterdženta? Uz naše zdravstvo i za to će trebati tražiti vezu ili ići privatno. Inače bismo čekali deset godina. Ostaje i mogućnost da ti dijete digne kredit i još ga vraća godinama nakon što je “dostojanstveno“ smaknut roditelj.

Nešto me kopka u cijeloj toj priči. Zašto je Jacqueline Jencquel rezervirala smrt za siječanj 2020.? Zašto ne već 2019.? Radi li se o finti, lobističkoj strategiji kako bi se dobio medijski prostor za reklamiranje biznisa uklanjanja neproduktivnih?

U globalnoj eliti imamo gotovo stogodišnje vampire koji su aktivni, petljaju se u sve, mijenjaju krv, organe, troše silan novac da bi ostali još dan na životu, pa makar i kao polumumije, a ovdje se, njihovim novcem, reklamira stav da bi se zdrav čovjek od 74 trebao dati usmrtiti u strahu od onoga što bi za koju godinu moglo biti?

Godina i četiri mjeseca će brzo proći. Ne znam što je gore, da gospođa Jencquel umre prirodnom smrću prije ugovorenog termina, što je s obzirom na izvrsno zdravlje malo vjerojatno, da u siječnju 2019. odustane od nakane koju je bombastično podijelila s cijelim svijetom i time preokrene sve u ekshibicionističku farsu ili da u svojoj hedonističkoj ideologiji bude dosljedna do kraja, iskoristi rezervirani termin i pošalje mračnu poruku?

Nino Raspudić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari