Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ima li života nakon seksa koji ‘više nije tako dobar’?

Objavljeno

na

U tjednu koji je obilježilo novo kukavno hrvatsko čkomljenje pred Vučićevim velikosrbovanjem, rasprava o tome je li ponuda jogurta u jugoslavenskim samoposlugama zaostajala za onom u Trstu ili Grazu i dugoročno, nadajmo se, dobrodošao hladan tuš nogometnoj reprezentaciji, kroz medije se provukla zlokobna vijest koja najavljuje veliku temu čiji nas mračni odvojci tek čekaju u budućnosti.

Kao vrlo cool i svjetska stvar gurnuta nam je pod nos vijest kako Jacqueline Jencquel (74) iz Francuske “točno zna kada želi umrijeti”. Gospođa, koja je inače zdrava, odlučila je da će umrijeti sa 76 godina, u siječnju 2020. godine.

Tada je rezervirala termin za eutanaziju u Švicarskoj jer u Francuskoj to (još) nije moguće. – Dobro sam o svemu razmislila. Čovjek je sa 76 godina star i ne može biti više potpuno zdrav.

Kvaliteta života znatno pada. Ja to već sad vidim po svojem seksualnom životu koji nije tako dobar koliko bih ja htjela – kaže gospođa Jencquel i dodaje da je ona svoj život “iskoristila”. Ima nešto nacističko u tom razlučivanju života koji je vrijedan življenja i koji to nije, piše Nino Raspudić / Večernji list

Prvi kriterij kojim se eutanazija, dakle profesionalno, medicinsko ubijanje na (za sada samo vlastiti) zahtjev u javnosti počela normalizirati bili su neizdrživi bolovi i neizlječivost stanja. Sada je to već “pad kvalitete života”.

Kao epohalna novost nudi nam se uvid kako je čovjek sa 76 godina star i više ne može biti “potpuno zdrav“. No je li samo život osobe koja je potpuno zdrava vrijedan življenja? Jesu li, primjerice, kostobolja, povišen tlak, oslabljen sluh dovoljni razlozi za “konačno rješenje“?

Život većim dijelom nije bajan, mnogi ljudi imaju zdravstvenih problema i kao mlađi. Treba li onda početi gledati ispod oka alergičara, dijabetičara, astmatičara unatoč tome što je još mlad?

Hoće li Zapad, koji očito ide u smjeru eugenike, ubuduće uvesti i redovne eliminacijske testove za stanovništvo, primjerice Cooperov test daljine koja se može pretrčati za 12 minuta, gdje će ljudi doslovno trčati za život?

Urnebesan argument za dragovoljni odlazak u smrt zdrave 74-godišnjakinje jest da joj seksualni život “nije tako dobar koliko bi ona htjela“. Tu je čvor. Radi se o neprihvaćanju starenja i toga da svaka životna faza nosi svoje mogućnosti i ograničenja. „Nije toliko dobar“ ne znači da ga nema, dapače.

Koliko bi naših baba završilo na eutanaziji po tom kriteriju? Volim seks i rado ga se sjećam – mogao bi biti moto većine njenih vršnjaka koji ipak žive ispunjene živote.

Ključ je u onome “koliko bih ja htjela“. Gospođa Jencquel sa 74 godine ima htijenje koje nije usklađeno s fizičkim potencijalom njene dobi. Opsjednutost jednom dimenzijom ljudskog života, koja ima svoje optimalne faze, ali i svoj prirodni decrescendo, nauštrb svih drugih, dovodi do grotesknih posljedica.

– Uživala sam u životu i sada želim umrijeti prije nego što osjetim sve terete starosti. Ne želim umjesto strasti osjećati sažaljenje – kaže u ekskluzivnom intervjuu.

“Život prožet strastima“ plitko je poimanje egzistencije, primjerenije kakvom mladom romantičarskom pjesniku negoli babi od 74 godine, koja je očito zaglavila u šezdesetosmaškim mitovima svoje mladosti i nije evoluirala pa je logično da svjetonazor mlade razuzdane osobe pati u tijelu starice i traži neki izlaz.

Samoustoličena manekenka eutanazije kaže da se boji starosti i ne želi doživjeti bolest ili moždani udar koji bi je pretvorio u biljku. Zašto bi to doživjela? Zašto otklanja mogućnost da će umrijeti iznenada, ili nakon kraće bolesti, uz mogućnost da se oprosti sa svojim najbližima?

Tu konačno dolazimo do odnosa prema bližnjima, bez kojeg je pitanje o životu i smrti nepotpuno. Gospođa po tom pitanju ističe: “Mislim da bi moja djeca mnogo više patila kada bi vidjela bolesnu majku u samrtnoj postelji o kojoj bi se trebala brinuti. Mislim da ću im umjesto toga ostaviti sliku slobodne, odlučne žene koja se ne boji.“

Ovime više govori o tome kako procjenjuje vlastitu djecu i njihov odnos prema obvezi koju im može stvoriti. Istina je da su mnogi životi unazađeni dugogodišnjim njegovanjem roditelja koji su godinama bili na „kraču“, istina je i da su takvoj situaciji narušeni mnogi obiteljski odnosi kalkulirajući na koga je pao veći teret tamo gdje je više djece, ali je isto tako istina da je takva situacija mnogima bila i blagoslov, učvrstila obitelj, ponovo povezala braću i sestra, osvijestila neke prioritete.

Jednako kao i briga za djecu s posebnim potrebama, kojoj se, ako dođe do daljeg razvoja ovakve logike, po kojoj bi se trebali preventivno samoeliminirati zdravi starci, u budućnosti loše piše.

Odluku gospođe Jencquel podupire suprug (nećemo ulaziti u njegove motive i nadanja u kvalitetu vlastitog života nakon tog čina, ako do njega uopće dođe) i dva sina, dok je treći sin zgrožen. Što s njim, ima li majka ikakav obzir prema vlastitom djetetu koje ne želi da ona počini samoubojstvo? Jedan sin na to gleda kao na biznis.

On je redatelj koji želi pratiti i snimati majku zadnjih godinu dana njezina života. Ovaj mučni slučaj nije individualna bizarnost. Naime, žena je profesionalka. Jacqueline Jencquel godinama je jedna od predvodnica kampanje za legalizaciju eutanazije u Francuskoj i članica je skupine ADMD. Tko plaća taj NGO biznis, tek treba istražiti.

Njihov program svodi se na moto da bi ljudi trebali moći sami odabrati, ako to žele, kada će umrijeti. Uvijek je to prvi korak. Što nekoga briga što ću ja činiti sa svojim životom? Iako nitko nije otok i nije sam sebe stvorio i podizao do samostalnosti, uzmimo da je to tako i da je gospođa vlasnica svog života.

No sljedeći korak, nakon osobnog izbora, poopćavanje je i zahtijevanje promjene norme. Kalkuliranje oko života vrijednog življenja i nevrijednog življenja. Tu ulazimo na područje biopolitike.

Detektiranja onih koji su teret, prvo sebi jer nisu više „savršeno zdravi“ ili očekuju da uskoro neće biti i nisu najzadovoljniji svojim seksualnim životom, pa onda potencijalno teret obiteljima, pa društvu, mirovinskim fondovima, zdravstvenom sustavu, naciji, čovječanstvu, ekosustavu itd.

Ako mediji nastave pumpati ovakve primjere i normalizirati ovakve argumente, logično je očekivati da ćemo uskoro i zdrave i nezdrave starce početi poprijeko gledati, u smislu – što čekaš, pristojan svijet u Francuskoj u tvojoj dobi ide na eutanaziju…

Duboko je uznemirujuće to kalkuliranje životom jer, kad se princip svetosti i nedodirljivosti života, koji nisi sam stvorio, nego si ga dobio, jednom općeprihvaćeno prekrši, samo je korak do toga da to sutra neće biti stvar individualnog izbora, već će odlučivati netko drugi.

Tko je odlučio o eutanaziji neizlječivo bolesnog 9-godišnjeg i 11-godišnjeg djeteta u Belgiji u 2016. i 2017.? Vjerojatno roditelji. Sutra to mogu činiti državne komisije.

Iz vijesti o francuskoj eutanazijskoj ekshibicionistici doznali smo da eutanazija košta 10.000 švicarskih franaka (oko 66.100 kuna). Što bi tek u takvoj Europi zapalo Hrvatsku?

Hoće li i usluga eutanazije za istočnu Europu biti drugorazredna, poput Nutelle ili deterdženta? Uz naše zdravstvo i za to će trebati tražiti vezu ili ići privatno. Inače bismo čekali deset godina. Ostaje i mogućnost da ti dijete digne kredit i još ga vraća godinama nakon što je “dostojanstveno“ smaknut roditelj.

Nešto me kopka u cijeloj toj priči. Zašto je Jacqueline Jencquel rezervirala smrt za siječanj 2020.? Zašto ne već 2019.? Radi li se o finti, lobističkoj strategiji kako bi se dobio medijski prostor za reklamiranje biznisa uklanjanja neproduktivnih?

U globalnoj eliti imamo gotovo stogodišnje vampire koji su aktivni, petljaju se u sve, mijenjaju krv, organe, troše silan novac da bi ostali još dan na životu, pa makar i kao polumumije, a ovdje se, njihovim novcem, reklamira stav da bi se zdrav čovjek od 74 trebao dati usmrtiti u strahu od onoga što bi za koju godinu moglo biti?

Godina i četiri mjeseca će brzo proći. Ne znam što je gore, da gospođa Jencquel umre prirodnom smrću prije ugovorenog termina, što je s obzirom na izvrsno zdravlje malo vjerojatno, da u siječnju 2019. odustane od nakane koju je bombastično podijelila s cijelim svijetom i time preokrene sve u ekshibicionističku farsu ili da u svojoj hedonističkoj ideologiji bude dosljedna do kraja, iskoristi rezervirani termin i pošalje mračnu poruku?

Nino Raspudić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Opet ujedinitelji i osloboditelji

Objavljeno

na

Objavio

Miroslav Krleža, neopravdano prisvajan od jugoslavenske ljevice i isto tako neopravdano odbacivan od hrvatskih nacionalista, u svojim “Zapisima sa Tržića” 1977. piše kao su svi oni (hrvatski intelektualci – op.a.) bili 1914. pristaše jugoslavenskog integralizma, ali je on, kako sam kaže, brzo prozreo podvalu ideologije narodnog jedinstva s Pobjednicima, Soluncima, Kajmakčalancima, Ujediniteljima i Osloboditeljima, koja će “našem narodu donijeti patnje i poniženja”.

Jugomasonska, jugoslavenstvujušća, karijeristička, koalicionistička omladina (Tresić, Anđelinović, Vojnović, Meštrović, Bartulović, Andrić, Korolija…) zaigrala je dinarsko kolo rojalističkog unitarizma. “Mlada Jugoslavija” pojavila se kao udarno, borbeno, ekstremno, šestojanuarsko udruženje i kao idejni nasljednik akrivističke Orjune s radikalnim programom kraljevske diktature.

Zašto ovdje Krleža? Pa zato što iste te mlade Jugoslavene (zamijenite im samo imena) s istim tim idejama i istim nasljedstvom na zaprepašćujući način, svemu usprkos, susrećemo i dandanas na stranicama naših novina, na malim ekranima i na katedrama. U likovima koje najuvjerljivije simbolizira Milorad Pupovac prepoznajemo te davne ujediniteljske, solunaške, pobjedničke ideje i poruke, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

Upravo je ovih dana u sklopu obilježavanja stote obljetnice završetka Prvog svjetskog rata, koji je započeo puno slavljenim okrutnim ubojstvom prijestolonasljednika Ferdinanda, njegove žene i nerođenog djeteta, u čestitci Aleksandru Vučiću Pupovac egzaltirano napisao:

“Povodom 100. godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata, u kojemu je srpska vojska… uz ogromne žrtve izvojevala jednu od najvećih pobjeda toga rata, čestitam vam tu veliku pobjedu… Pobjeda je stvorila pretpostavke za slobodu kako srpskom narodu tako i važne pretpostavke za slobodu svih naroda s kojima su Srbi živjeli i žive… S osjećajem ponosa pridružujem se njezinom obilježavanju i vjerujemo da je prilika da se sjetimo svega onoga što je ta pobjeda donijela, što je nakon nje stvoreno i što nam može značiti u budućnosti.”

Umjesto zgražanja nad bezumljem i kaosom u kojemu se nije znalo tko protiv koga ratuje, u kojemu je stradalo dvadeset milijuna ljudi, u kojemu je srpska “pobjednička” vojska stjerana u Solun, Pupovac čestita pobjedu Vučiću kao da je bila jučer i kao da je Vučić bio general vojske.

Ali tu se zapravo i ne kriju recentne poruke. Ta srpska pobjeda, prema Pupovcu, nije donijela, kao što kaže Krleža i kao što svjedoči povijest, patnju i poniženje, dodajmo i izlazak iz zapadnoeuropskog kulturnog kruga, nego slobodu ne samo Srbima, nego i drugim narodima s kojima Srbi žive (naravno i Hrvatima).

Donijela je, fakat, Jugoslaviju, i to unitarnu ili proširenu Srbiju, što će, nada se Milorad, imati značaj i u budućnosti. Nije valjda! Ne bi Pupovac bio važan ni zanimljiv kad ne bio bio koalicijski partner vladajuće pučke stranke.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija 

 

U spomen na pale hrvatske vojnike u Prvom svjetskom ratu

 

 

Pupovac čestitao Vučiću na ‘Pobedi u prvom svetskom ratu’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kremaljsko-bruseljski zagrljaj

Objavljeno

na

Objavio

Gledam i slušam, i ne mogu vjerovati! Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić svečano se u moskovskomu Kremlju obraća domaćinu: „Poštovani prezident Vladimir Vladimirović Putin, pozdravljajući i čestitajući Den narodnoga jedinstva, spasibo – na Ordenu družbe i prijateljstva na blago naša dva prijateljska goroda, goroda Moskve i goroda Zagreba…“ itd.

Dobro, reći ćete. I mi smo gledali i slušali. Ali nikako ne shvaćamo što to diže tvoju nevjericu kao prepelicu iz parloga? Možda ti ide na živce Bandićeva slava? Ne možeš vjerovati da se nekadanji ministrant kod fra Blage Brkića u Ružićima, potonji „stručno-politički radnik za ONO i DSZ“ Općinskoga komiteta SKH na zagrebačkoj Peščenici i na posljetku najdugovječniji gradonačelnik Grada Zagreba – ukratko, da se Milan Bandić vinuo na sam vrh slavenskoga svijeta! I da je toga i takva Milana Bandića prvi čovjek slavenskoga svijeta, Vladimir Vladimirovič Putin, okitio Redom prijateljstva! To tebi ne ide u glavu, pa iz tebe cvile samo zavist ili zloba.

Ni govora! Čudni su puti Gospodnji. Pred svakim od tih putova ja samo sklapam ruke. Vaša sumnjičenja ne poričemo ni ja ni moja krjepost. Poriču ih – u ovo „postčinjenično doba“ – sirote činjenice. Milan mi Bandić osobno nije učinio nikakvo zlo. Osobno se gotovo i ne znamo. Iste smo Crkve vjernici. Kakvi? Ja ne „zagledam u bubrege“. Nije mi Bandić ni ideološki protivnik. On od raspada komunizma nema nikakve ideologije. Ni u svjetonazornom smislu nije mi Bandić trn u oku. On me u tom pogledu uglavnom nasmijava. Sve u svemu, pojedinac imenom Milan Bandić ne zavrjeđuje moju javnu pozornost.

Pa zašto onda progovaram o njegovim najnovijim zgodama i nezgodama? Nisam li nakanio izvrgnuti ruglu hrvatskoga uglednika samo stoga što mi se taj uglednik ne sviđa?

Bandićeve zgode i nezgode mene zanimaju samo toliko koliko grade ili razgrađuju hrvatsku zajednicu. Što jest – jest: volim se podrugnuti. Ali nije mi ovaj put do toga. Da mi je do smijeha, moje bi potrebe posve zadovoljilo rusko televizijsko izvješće o Putinovoj dodjeli Reda prijateljstva Milanu Bandiću i hrvatsko medijsko „prigovaranje“ o prijateljstvu Milana Bandića s Arkanovim pobratimom Draganom Markovićem Palmom. Mogao bih se srditi na Bandića. Kako nije znao koga je – i u moje ime – pozvao u goste?! Mogao bih prezreti vođe braniteljskih udruga, jer Bandiću lukrativno povjerovaše i oprostiše. Kako to? Pa obje strane znaju da obje strane lažu, ali znaju i da jedna drugoj trebaju, a to je znanje dostatno da obje laži, dok Bandić pokajnički „guta žabe“, blistaju kao istine. No tu se samo od sebe nameće pitanje: Tko je u toj priči više ukaljao ideale Domovinskoga rata, Bandić ili braniteljski vođe?

Moja se neznatnost, slušajući Bandića u Kremlju, s drugih razloga zaprepastila. Nisam mogao vjerovati da čovjek pri zdravu razumu na takvu mjestu i u takvu povodu može izgovoriti onakvu hrvatsko-rusku leksičko-sintaktičku „zmešariju“ kakvu je, improvizirajući, složio i izložio zagrebački gradonačelnik. Bilo je tu svašta. Mene se najdublje dojmilo podvostručenje: „Orden družbe i prijateljstva“. Ruska je naime „družba“ hrvatsko „prijateljstvo“. I mislio sam: Bože, Bože! Kako je to moguće?! Pa ne mora zagrebački gradonačelnik znati ruski. Ne mora znati ni engleski. U Moskvi je mogao govoriti – hrvatski! Rusi bi ga razumjeli, bilo s prevoditeljem ili bez prevoditelja. Uostalom, mogao je naučiti napamet tih nekoliko rečenica zahvale na ruskomu.

Kako u „Mjesecu hrvatske knjige“ govorimo o učvršćivanju i razvijanju hrvatskoga nacionalnog identiteta, nekako sam se tako reći prirodno, slušajući zagrebačkog gradonačelnika u Kremlju, sjetio Jurja Križanića. Križanić je u XVII. stoljeću na osnovama govora svoga ozaljskog zavičaja pokušao svim Slavenima stvoriti zajednički jezik. I od toga sjećanja prožela me je grozna nelagoda. Je li moguće da se sveslavenstvo povukodlači?

Vi se smijete? Ali nije smiješno. Pustimo sad Bandićevo i Palmino zagrebačko-jagodinsko jugoslavenstvo. Od njih ni ja ne očekujem nikakvo „Gramatično izkazanje“. Ali razumno je bojati se Berlina i Bruselja. Odande bi, bude li škuda, moglo poteći mnoštvo čuda. Jedno je ove godine, usred „Mjeseca hrvatske knjige“, najavio rektor Sveučilišta u Zagrebu Damir Boras pod lukrativno naprjednim imenom: „Zajednica sveučilišta Jugoistočne Europe i Zapadnoga Balkana“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari