Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ima li života poslije ‘škole za život’?

Objavljeno

na

Traljavost i nekompetentnost te manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega u spoju uvijek dovode do debakla. primjer je i konfuzija oko državnih blagdana. Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili

Povlačim sve svoje kritike izrečene na račun tzv. “škole za život” i priznajem da sam bio u krivu jer se iz dana u dan sve jasnije pokazuje kako reforma školstva pod palicom HNS-a doista priprema djecu za život pod ovakvom vlašću.

Počinje školska godina, u razredima koje obuhvaća famozna reforma nema udžbenika. Prvi tjedan prošao, knjiga nema. Drugi tjedan, nastavnici se sami moraju dovijati radeći s improviziranim listovima, jer knjige nisu stigle.

Treći tjedan, nešto knjiga je došlo, ali većine i dalje nema, primjerice knjige iz matematike. Četvrti tjedan, za neke predmete udžbenici još uvijek kasne. Peti tjedan – štrajk prosvjetara, čije, inače potpuno opravdane zahtjeve, HNS cinično podržava, pri čemu udžbenika iz tri predmeta i pribora iz tehničkog nema ni na vidiku.

Kako petašici u takvoj situaciji objasniti da je škola nešto ozbiljno, važno, trajno, što treba poštivati? Još će ispasti da je od pohađanja reformirane škole suvislije petkom štrajkati za spas klime pod vodstvom bijesne švedske srednjoškolke, koja ne ide u školu već mjesecima pa im je time još veći uzor.

Što reći gimnazijalki čiji je razred lani zahvatio Divjakičin pokus, pa su joj kao vrhunac hightecha poturili jeftin tablet, kojeg prvo dugo nije bilo, a kad je stigao ustanovilo se da nema kameru pa ne može skenirati kod preko kojeg se “pokupi” udžbenik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Pa je čekajući na rješenje jedna učenica iz razreda kupila papirnati udžbenik iz engleskog, koji se pokazao izvrsnim te su ga na kraju svi kupili i zadovoljno rade sa starinskom knjigom.

U međuvremenu su se netom pristigli tableti već počeli kvariti. Umjesto da se, nakon svih tih problema s lanjskim pokusnim kunićima, stvar privremeno zaustavi, analiziraju problemi, predlože rješenja, ove školske godine krenula je reforma za sve prve i pete razrede, dakle, i problemi za sve.

Reforma školstva se sve više pokazuje kao pokus radi pokusa i zadovoljavanja nečijih karijerističkih ambicija, pri čemu je netko iz svega toga očito i materijalno profitirao. Djeca vole stalnost, sigurnost, uhodan ritam, jasna pravila i granice, koja će u jednom trenutku i iskušavati, možda i prelaziti, ali upravo to omogućava razvoj samosvijesti, sazrijevanje i odrastanje.

Danas im se, nasuprot tome, nudi u svemu nestalan svijet, u kojem se pomamno “reformiraju”, a u stvarnosti degradiraju, sve institucije. Sve se neprestano mijenja pa nemaju više nikakve čvrste točke ni orijentira, nikakve granice, nikakvog stalnog pravila, ni za poštovati ni za prekršiti. Uvjerava ih se da su svi već rođenjem genijalni, što godi i svakom roditeljskom uhu, u smislu – pametan mi je mali, ali ne voli učiti, jer ga je starinska škola demotivirala da pokaže genijalnost, ali će se istovremeno sve te genijalce i kreativce, s roditeljima i nastavnicima tretirati kao maloumne.

O tome je na zanimljiv način javno progovorila prof. Tamara Šoić iz Rijeke, naglašavajući kako je važan motiv za štrajk dublje nezadovoljstvo nastavnika, a ne samo povećanje plaće od nekoliko postotaka: “Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!”.

Priča o “ishodima”, o kojima govori riječka nastavnica zakačila je i sveučilište, o čemu mogu osobno posvjedočiti. Potrebno je sročiti ishode učenja za svaku nastavnu jedinicu, pri čemu novogovor nalaže glagole koji se smiju i one koji se ne smiju koristiti. Pa se neće napisati “učenik će naučiti”, kao da je on isključivao pasivan, već “učenik će moći” to i to. Ukratko, od europskih fondova financirano presipanje iz šupljeg u prazno i dokono retoričko cjepidlačenje. U usporedbi s tom mutnom metafizikom nastavnih ishoda srednjovjekovna skolastička rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle djeluje kao vrlo egzaktna i suvisla djelatnost.

Ponižavanju nastavnika tu nije kraj. Prof. Šoić ističe i sljedeće: “Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.” Novi komesari “škole za život” pristupaju školstvu klasično ideološki, oni imaju “ideje” kako bi trebalo činiti pa se to onda želi nametati u praksi, koja je u pravilu puno složenija i otpornija na tu vrstu modeliranja pa nastaju problemi.

Pri tome novi komesari pokazuju nehaj, ako ne i prezir, za iskustvo i sve ono što je bilo prije njih. Kako će djeca ozbiljno shvatiti školu gdje im s jedne strane prvo najavljuju kako su sretni jer će raditi po novom, cool, naprednom programu, a potom to nešto nikako da dođe jer nema ni knjiga ni najavljenih tableta, koji, nota bene, lanjskim zamorcima i kad su ih dočekali nisu radili kako treba?

Traljavost i nekompetentnost s jedne i manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega s druge strane u spoju uvijek dovode do debakla. Dobar primjer sličnog obrasca djelovanja je konfuzija oko državnih blagdana u Hrvatskoj. Kako će i djeca i odrasli naučiti i naviknuti se na blagdane i praznike, kad se stalno mijenjaju?

Ljilja Vokić: Od mature smo dobili – ništa!

Snaga blagdana i jeste u tradiciji, navici, ustaljenosti. Dan državnosti 30. svibnja se bio lijepo “primio”, u to doba godine dan je dug, vrijeme lijepo, pogodno za proslave i boravak na otvorenom. A onda ga nova vlast 2001. ukida i uvodi nove blagdane.

Čini se da ih nakon toga nitko nije pokušao ozbiljno ni memorirati, a kamoli proslavljati, jer kad jednom mijenjaš takve stvari one gube “auru”, ostaje svijest da se mogu lako promijeniti i ovi, a sad izgleda i da hoće. Vršiti takvo pretumbavanje u mladoj državi u kojoj se institucije i tradicije tek uhodavaju, bio je simbolični zločin, koji će sada biti teško do kraja ispraviti.

Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili u školi. Za nekoliko godina će im valjati objasniti da se promijenila i valuta pa nije više kuna nego euro. No to je još minimalna konfuzija u maloj glavi, koju sve više uvjeravaju da je danas moguće i da preko noći tata postane mama, a mama, primjerice, tata.

Vjerni gledatelji večernjeg dnevnika na javnoj televiziji, među kojima je najviše penzionera, već su preživjeli približnu traumu promjenom termina omiljene informativne emisije. To što je više od 40 godina Dnevnik počinjao u 19.30 sati valjda je bio dovoljan razloga da ga se pomakne u 19 sati. Osuđivati takve promjene znači riskirati etiketu zatucane konzerve. Zato je progresivno smatrati kako se, primjerice, pravopis nipošto ne smije ustaliti, ni za trajanja jedne generacije.

Kad se promjena radi promjene na tuđi račun spoji s drugim, odranije nataloženim problemima, dolazi do opravdanog nezadovoljstva koje je u školama jučer kulminiralo štrajkom. Međutim, jedno zlo nikada ne dolazi samo i prosvjetari su se, odmah po početku obustave, rada suočili s novom, neslućenom nevoljom.

Na njihov potpuno opravdan štrajk sada su uzjahali vampiri iz HNS-a. Oni sada tobože ucjenjuju Plenkovića ostankom u vladi povećanjem plaća prosvjetarima od 6%. Ako do toga dođe, Vrdoljak&co će trubiti da je to njihova zasluga i nadat će se da će time dobiti ponešto simpatije javnosti i preko jednog postotka na kojem odavno tavore.

A ako do traženog povećanja ne dođe i štrajk utrne, nikom ništa, ostat će u Vladi kao i do sada, ta neće im to narušiti vjerodostojnost. To je prednost kad izgubiš svaki ugled, pa možeš svašta obećati jer nemaš više što izgubiti, kao što se jedinac lako zaklinje u bratov ili sestrin život i onda kada najočitije laže.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Ljilja Vokić: Našu školu ne treba pretjerano reformirati i nikakve egzibicije s tabletima…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari