Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ima li života poslije ‘škole za život’?

Objavljeno

na

Traljavost i nekompetentnost te manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega u spoju uvijek dovode do debakla. primjer je i konfuzija oko državnih blagdana. Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili

Povlačim sve svoje kritike izrečene na račun tzv. “škole za život” i priznajem da sam bio u krivu jer se iz dana u dan sve jasnije pokazuje kako reforma školstva pod palicom HNS-a doista priprema djecu za život pod ovakvom vlašću.

Počinje školska godina, u razredima koje obuhvaća famozna reforma nema udžbenika. Prvi tjedan prošao, knjiga nema. Drugi tjedan, nastavnici se sami moraju dovijati radeći s improviziranim listovima, jer knjige nisu stigle.

Treći tjedan, nešto knjiga je došlo, ali većine i dalje nema, primjerice knjige iz matematike. Četvrti tjedan, za neke predmete udžbenici još uvijek kasne. Peti tjedan – štrajk prosvjetara, čije, inače potpuno opravdane zahtjeve, HNS cinično podržava, pri čemu udžbenika iz tri predmeta i pribora iz tehničkog nema ni na vidiku.

Kako petašici u takvoj situaciji objasniti da je škola nešto ozbiljno, važno, trajno, što treba poštivati? Još će ispasti da je od pohađanja reformirane škole suvislije petkom štrajkati za spas klime pod vodstvom bijesne švedske srednjoškolke, koja ne ide u školu već mjesecima pa im je time još veći uzor.

Što reći gimnazijalki čiji je razred lani zahvatio Divjakičin pokus, pa su joj kao vrhunac hightecha poturili jeftin tablet, kojeg prvo dugo nije bilo, a kad je stigao ustanovilo se da nema kameru pa ne može skenirati kod preko kojeg se “pokupi” udžbenik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Pa je čekajući na rješenje jedna učenica iz razreda kupila papirnati udžbenik iz engleskog, koji se pokazao izvrsnim te su ga na kraju svi kupili i zadovoljno rade sa starinskom knjigom.

U međuvremenu su se netom pristigli tableti već počeli kvariti. Umjesto da se, nakon svih tih problema s lanjskim pokusnim kunićima, stvar privremeno zaustavi, analiziraju problemi, predlože rješenja, ove školske godine krenula je reforma za sve prve i pete razrede, dakle, i problemi za sve.

Reforma školstva se sve više pokazuje kao pokus radi pokusa i zadovoljavanja nečijih karijerističkih ambicija, pri čemu je netko iz svega toga očito i materijalno profitirao. Djeca vole stalnost, sigurnost, uhodan ritam, jasna pravila i granice, koja će u jednom trenutku i iskušavati, možda i prelaziti, ali upravo to omogućava razvoj samosvijesti, sazrijevanje i odrastanje.

Danas im se, nasuprot tome, nudi u svemu nestalan svijet, u kojem se pomamno “reformiraju”, a u stvarnosti degradiraju, sve institucije. Sve se neprestano mijenja pa nemaju više nikakve čvrste točke ni orijentira, nikakve granice, nikakvog stalnog pravila, ni za poštovati ni za prekršiti. Uvjerava ih se da su svi već rođenjem genijalni, što godi i svakom roditeljskom uhu, u smislu – pametan mi je mali, ali ne voli učiti, jer ga je starinska škola demotivirala da pokaže genijalnost, ali će se istovremeno sve te genijalce i kreativce, s roditeljima i nastavnicima tretirati kao maloumne.

O tome je na zanimljiv način javno progovorila prof. Tamara Šoić iz Rijeke, naglašavajući kako je važan motiv za štrajk dublje nezadovoljstvo nastavnika, a ne samo povećanje plaće od nekoliko postotaka: “Ukratko, sve što ta reforma nudi, hrpa je novih obveza i omalovažavanje našeg znanja. Uvođenje novogovora, šifriranih ishoda i “novootkrivenih” aktivnosti učenika, samo su dio plana radnog naziva: Kako nastavnika uvjeriti u njegovu nemoć i neznanje. Prestrašen nastavnik, dobar je nastavnik!”.

Priča o “ishodima”, o kojima govori riječka nastavnica zakačila je i sveučilište, o čemu mogu osobno posvjedočiti. Potrebno je sročiti ishode učenja za svaku nastavnu jedinicu, pri čemu novogovor nalaže glagole koji se smiju i one koji se ne smiju koristiti. Pa se neće napisati “učenik će naučiti”, kao da je on isključivao pasivan, već “učenik će moći” to i to. Ukratko, od europskih fondova financirano presipanje iz šupljeg u prazno i dokono retoričko cjepidlačenje. U usporedbi s tom mutnom metafizikom nastavnih ishoda srednjovjekovna skolastička rasprava o tome koliko anđela stane na vrh igle djeluje kao vrlo egzaktna i suvisla djelatnost.

Ponižavanju nastavnika tu nije kraj. Prof. Šoić ističe i sljedeće: “Posjeti mlađahnih savjetnika koji nastavnicima s 20 i više godina staža tumače kako “po novom” moraju raditi i što je sve u njihovu radu krenulo po zlu – nije ništa drugo do pljuska našem znanju i iskustvu.” Novi komesari “škole za život” pristupaju školstvu klasično ideološki, oni imaju “ideje” kako bi trebalo činiti pa se to onda želi nametati u praksi, koja je u pravilu puno složenija i otpornija na tu vrstu modeliranja pa nastaju problemi.

Pri tome novi komesari pokazuju nehaj, ako ne i prezir, za iskustvo i sve ono što je bilo prije njih. Kako će djeca ozbiljno shvatiti školu gdje im s jedne strane prvo najavljuju kako su sretni jer će raditi po novom, cool, naprednom programu, a potom to nešto nikako da dođe jer nema ni knjiga ni najavljenih tableta, koji, nota bene, lanjskim zamorcima i kad su ih dočekali nisu radili kako treba?

Traljavost i nekompetentnost s jedne i manična potreba za permanentnom reformom svega i svačega s druge strane u spoju uvijek dovode do debakla. Dobar primjer sličnog obrasca djelovanja je konfuzija oko državnih blagdana u Hrvatskoj. Kako će i djeca i odrasli naučiti i naviknuti se na blagdane i praznike, kad se stalno mijenjaju?

Ljilja Vokić: Od mature smo dobili – ništa!

Snaga blagdana i jeste u tradiciji, navici, ustaljenosti. Dan državnosti 30. svibnja se bio lijepo “primio”, u to doba godine dan je dug, vrijeme lijepo, pogodno za proslave i boravak na otvorenom. A onda ga nova vlast 2001. ukida i uvodi nove blagdane.

Čini se da ih nakon toga nitko nije pokušao ozbiljno ni memorirati, a kamoli proslavljati, jer kad jednom mijenjaš takve stvari one gube “auru”, ostaje svijest da se mogu lako promijeniti i ovi, a sad izgleda i da hoće. Vršiti takvo pretumbavanje u mladoj državi u kojoj se institucije i tradicije tek uhodavaju, bio je simbolični zločin, koji će sada biti teško do kraja ispraviti.

Nakon što su im od škole općeniti napravili sprdnju, uskoro će petašima trebati reći i da su se opet promijenili državni blagdani koje su lani naučili u školi. Za nekoliko godina će im valjati objasniti da se promijenila i valuta pa nije više kuna nego euro. No to je još minimalna konfuzija u maloj glavi, koju sve više uvjeravaju da je danas moguće i da preko noći tata postane mama, a mama, primjerice, tata.

Vjerni gledatelji večernjeg dnevnika na javnoj televiziji, među kojima je najviše penzionera, već su preživjeli približnu traumu promjenom termina omiljene informativne emisije. To što je više od 40 godina Dnevnik počinjao u 19.30 sati valjda je bio dovoljan razloga da ga se pomakne u 19 sati. Osuđivati takve promjene znači riskirati etiketu zatucane konzerve. Zato je progresivno smatrati kako se, primjerice, pravopis nipošto ne smije ustaliti, ni za trajanja jedne generacije.

Kad se promjena radi promjene na tuđi račun spoji s drugim, odranije nataloženim problemima, dolazi do opravdanog nezadovoljstva koje je u školama jučer kulminiralo štrajkom. Međutim, jedno zlo nikada ne dolazi samo i prosvjetari su se, odmah po početku obustave, rada suočili s novom, neslućenom nevoljom.

Na njihov potpuno opravdan štrajk sada su uzjahali vampiri iz HNS-a. Oni sada tobože ucjenjuju Plenkovića ostankom u vladi povećanjem plaća prosvjetarima od 6%. Ako do toga dođe, Vrdoljak&co će trubiti da je to njihova zasluga i nadat će se da će time dobiti ponešto simpatije javnosti i preko jednog postotka na kojem odavno tavore.

A ako do traženog povećanja ne dođe i štrajk utrne, nikom ništa, ostat će u Vladi kao i do sada, ta neće im to narušiti vjerodostojnost. To je prednost kad izgubiš svaki ugled, pa možeš svašta obećati jer nemaš više što izgubiti, kao što se jedinac lako zaklinje u bratov ili sestrin život i onda kada najočitije laže.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Ljilja Vokić: Našu školu ne treba pretjerano reformirati i nikakve egzibicije s tabletima…

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari