Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić; Ivo Gregurević – kad radiš ono za što si stvoren

Objavljeno

na

Koliko god smo po puno osnova podijeljeni i suprotstavljeni, mi smo još uvijek jedno društvo i znamo da se nismo raspali sve dok dijelimo neke zajedničke koordinate, neke zajedničke vrijednosti koje su utoliko vrjednije što bivaju rjeđe.

Jedna od njih bilo je poštovanje prema glumcu Ivi Gregureviću. Priznanje njegovom daru i načinu na koji ga je koristio u ovim danima nakon njegove smrti iskazuje se jednodušno, kao za malo koga ranije. Od Indexa do Naroda, od Matanića do Vrdoljaka, lijevi i desni, stariji koji su ga mapirali kao Netijaka i njihovi unuci koji kao prvu asocijaciju na njega imaju Odmori se, zaslužio si, svi su se ovih dana poklonili velikanu hrvatskog glumišta.

O Gregureviću pišu i još će pisati mnogi. Ljudi iz struke će kvalificiranije govoriti o njegovoj glumi, oni koju su ga osobno puno bolje poznavali upućenije će govoriti o stvarnom čovjeku. Unatoč tome, odlazak velikana me, kao nekoga tko godinama piše o društvenim fenomenima, a njegova apsolutna omiljenost jest fenomen, obvezuje da se iz laičke perspektive gledatelja i poštovatelja osvrnem na tu legendu.

Prva asocijacija pri spomenu Ive Gregurevića je dojam da je, kao i svi genijalci u svom poslu, svoj posao radio s krajnjom lakoćom, a prava lakoća, poučava Italo Calvino, nije površnost, već vrhunac umijeća.

Za Ivu Gregurevića premalo je reći da je bio izvrstan glumac. Gledajući ga s drugima u kadru, čini se kao da su tu neki ljudi koji glume i jedan stvarni čovjek. Nije to fingiranje naturščika, već vrhunsko umijeće zahvaljujući kojem fikcija može biti uvjerljivija, stvarnija od “stvarnosti”. Dok je glumio, izgledao je kao stvarnost, ne remeteći fikciju, što mi se čini kao vrhunac fikcije.

Njegova posvemašnja omiljenost, i kod ljudi iz struke i kod širokog gledateljstva, može se objasniti i time da je doticao neko kolektivno nesvjesno, jer taj uspjeh govori o njemu ali i o zajednici koja se u njegovoj glumi prepoznaje.

Za mnoge druge glumačke veličine naći će se neki koji će imati izdvojeno mišljenje, reći da su precijenjeni, da bi bili bolji kad bi bili ovakvi ili onakvi i slično. Kod Gregurevića to nije slučaj. Zašto ga svi vole i cijene? Ne može se reći da je išao samo na sigurno, dapače, radio je puno, bio sveprisutan, od HNK do nepretencioznih TV serija, ali je u svemu bio dobar, po mjeri. Nije preglumljivao, nije bilo nikakvog viška, nabora, repova, neravnina između glumca i uloge.

Kao da je nosio arhetip našeg čovjeka kojeg je uspijevao konkretizirati u pojedinačnim likovima uvijek na drugačiji, ali opet prepoznatljiv način. Uvijek je to Ivo Gregurević, ali ne kao Vegeta, već kao pogođen, specifičan začin za svaki kontekst.

Gdje god da sam ga gledao, nekako sam mu vjerovao da je u tom trenutku to što uprizoruju. Ne laže, paradoksalno bi se moglo reći da ne “glumi”. A glumi. Glumi tako da ne vidiš da glumi. Inteligencija koja djeluje kao priroda – Kantova je definicija genija. Gregurević je u svom poslu to bio. Čini se kao najlakša stvar na svijetu kad je on radi, ali to može pomisliti samo onaj koji nikada nije stao pred kameru ili publiku.

Pišući prije tri tjedna o odlasku meteorologa Milana Sijerkovića na kraju mi je ostalo zaključiti kako odlazak tih velikana malih životnih segmenata treba iskoristi kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet. Na istoj razini, u svom pozivu, blistao je Ivo Gregurević.

Javna je tajna bila već godinama da je Gregurević najveći živući hrvatski glumac. Nije bilo potrebe da se to eksplicitno kazuje, sada, kad ga više nema, se to može, i treba reći. Bavio se svojim poslom, u kojem je bio najbolji, a da nije to morao isticati. I nije se petljao u tuđe.

Rijetko i nevoljko je davao intervjue. U jednom je istaknuo kako želi da ga ljudi pamte samo po ulogama i po ničem drugom. Jedini njegov izrazitiji javni angažman, a opet povezan s glumom, bilo je pokretanje i vođenje Dana hrvatskog filma u Orašju. Ivo Gregurević, rođen u Donjoj Mahali, tako je, kako se to uobičava reći, vraćao dug rodnom kraju, iako mi nije dugovao ništa što mu već nije vratio svojim glumačkom slavom i ljudskim dobrim glasom. Svoja prijateljstva i filmske veze, sav svoj “socijalni kapital” nesebično je ulagao radeći “malu Pulu” u Orašju, festival koji je s godinama postao najvažniji kulturni događaj u Posavini.

Nažalost, ljude često na pravi način poslušamo ili pročitamo tek onda kada je prekasno za postavljanje potpitanja. Iščitavajući jučer njegove rijetke intervjue, posebno me zaintrigirao jedan u kojem, govoreći o svojim ulogama, Gregurević, koji je glumio u 90 filmova kaže sljedeće: “Nikad prije nisam razmišljao po čemu je neka uloga posebna, a druga ne. Svaka je posebna i nijedna nije jednaka. Lijepo je što glumac može imati tu razliku među ulogama, da je svaka drukčija i da svatko ulogu karakterno može napraviti drukčijom. Nemam više od šest ili sedam dobrih uloga na filmu. Sve je ostalo ili prosjek ili loše”.

Ova pretjerana kritičnost prema vlastitu radu, koja mi nije djelovala ni kao poza ni kao puka skromnost podsjetila me na nešto i na jedan posredan način još jednom potvrdila Gregurevićevu veličinu. Andrej Tarkovski u svoj dnevnik je na sličan način napisao: “Gledao sam ‘Rubljova’. Loše je to sve, i ‘Solaris’ i ‘Rubljov’… Jedino što me opravdava jeste činjenica da drugi prave još gore filmove od mene…” A radi se o nekim od najboljih filmova u povijesti kinematografije. Kod obojice umjetnika u podlozi ovakvog stava prema vlastitom djelu leži najviši kriterij, težnja da daš sve, osjećaj, s odmakom, da si mogao još bolje.

Ostaje dojam da je Ivo Gregurević par desetljeća vukao našu kinematografiju, od koje je bio veći. Ovih dana, među njegovim brojnim ulogama, svi ističu svoje favorite. Moj izbor je Božo u filmu Tomislava Radića “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, kojeg nakon četrnaest godina vrijedi opet pogledati jer je u današnjoj Hrvatskoj aktualniji nego ikada. Ivo Gregurević je imao sreću da radi ono za što ga je Bog stvorio i da u tome bude najbolji, ne izazivajući zbog toga zavist manje dobrih, već opće poštovanje i ljubav. A to je rijetko i vrijedno.

Nino Raspudić / Večernji list

 

ODE NAŠ IVO

 

 

 

Ivo Gregurević će dobit ulicu u rodnom gradu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari