Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić; Ivo Gregurević – kad radiš ono za što si stvoren

Objavljeno

na

Koliko god smo po puno osnova podijeljeni i suprotstavljeni, mi smo još uvijek jedno društvo i znamo da se nismo raspali sve dok dijelimo neke zajedničke koordinate, neke zajedničke vrijednosti koje su utoliko vrjednije što bivaju rjeđe.

Jedna od njih bilo je poštovanje prema glumcu Ivi Gregureviću. Priznanje njegovom daru i načinu na koji ga je koristio u ovim danima nakon njegove smrti iskazuje se jednodušno, kao za malo koga ranije. Od Indexa do Naroda, od Matanića do Vrdoljaka, lijevi i desni, stariji koji su ga mapirali kao Netijaka i njihovi unuci koji kao prvu asocijaciju na njega imaju Odmori se, zaslužio si, svi su se ovih dana poklonili velikanu hrvatskog glumišta.

O Gregureviću pišu i još će pisati mnogi. Ljudi iz struke će kvalificiranije govoriti o njegovoj glumi, oni koju su ga osobno puno bolje poznavali upućenije će govoriti o stvarnom čovjeku. Unatoč tome, odlazak velikana me, kao nekoga tko godinama piše o društvenim fenomenima, a njegova apsolutna omiljenost jest fenomen, obvezuje da se iz laičke perspektive gledatelja i poštovatelja osvrnem na tu legendu.

Prva asocijacija pri spomenu Ive Gregurevića je dojam da je, kao i svi genijalci u svom poslu, svoj posao radio s krajnjom lakoćom, a prava lakoća, poučava Italo Calvino, nije površnost, već vrhunac umijeća.

Za Ivu Gregurevića premalo je reći da je bio izvrstan glumac. Gledajući ga s drugima u kadru, čini se kao da su tu neki ljudi koji glume i jedan stvarni čovjek. Nije to fingiranje naturščika, već vrhunsko umijeće zahvaljujući kojem fikcija može biti uvjerljivija, stvarnija od “stvarnosti”. Dok je glumio, izgledao je kao stvarnost, ne remeteći fikciju, što mi se čini kao vrhunac fikcije.

Njegova posvemašnja omiljenost, i kod ljudi iz struke i kod širokog gledateljstva, može se objasniti i time da je doticao neko kolektivno nesvjesno, jer taj uspjeh govori o njemu ali i o zajednici koja se u njegovoj glumi prepoznaje.

Za mnoge druge glumačke veličine naći će se neki koji će imati izdvojeno mišljenje, reći da su precijenjeni, da bi bili bolji kad bi bili ovakvi ili onakvi i slično. Kod Gregurevića to nije slučaj. Zašto ga svi vole i cijene? Ne može se reći da je išao samo na sigurno, dapače, radio je puno, bio sveprisutan, od HNK do nepretencioznih TV serija, ali je u svemu bio dobar, po mjeri. Nije preglumljivao, nije bilo nikakvog viška, nabora, repova, neravnina između glumca i uloge.

Kao da je nosio arhetip našeg čovjeka kojeg je uspijevao konkretizirati u pojedinačnim likovima uvijek na drugačiji, ali opet prepoznatljiv način. Uvijek je to Ivo Gregurević, ali ne kao Vegeta, već kao pogođen, specifičan začin za svaki kontekst.

Gdje god da sam ga gledao, nekako sam mu vjerovao da je u tom trenutku to što uprizoruju. Ne laže, paradoksalno bi se moglo reći da ne “glumi”. A glumi. Glumi tako da ne vidiš da glumi. Inteligencija koja djeluje kao priroda – Kantova je definicija genija. Gregurević je u svom poslu to bio. Čini se kao najlakša stvar na svijetu kad je on radi, ali to može pomisliti samo onaj koji nikada nije stao pred kameru ili publiku.

Pišući prije tri tjedna o odlasku meteorologa Milana Sijerkovića na kraju mi je ostalo zaključiti kako odlazak tih velikana malih životnih segmenata treba iskoristi kao poticaj da se osvrnemo oko sebe i vidimo koliko je takvih ljudi, dobrih ili čak genijalnih u svom poslu, još uvijek oko nas i kako upravo na takvima počiva svijet. Na istoj razini, u svom pozivu, blistao je Ivo Gregurević.

Javna je tajna bila već godinama da je Gregurević najveći živući hrvatski glumac. Nije bilo potrebe da se to eksplicitno kazuje, sada, kad ga više nema, se to može, i treba reći. Bavio se svojim poslom, u kojem je bio najbolji, a da nije to morao isticati. I nije se petljao u tuđe.

Rijetko i nevoljko je davao intervjue. U jednom je istaknuo kako želi da ga ljudi pamte samo po ulogama i po ničem drugom. Jedini njegov izrazitiji javni angažman, a opet povezan s glumom, bilo je pokretanje i vođenje Dana hrvatskog filma u Orašju. Ivo Gregurević, rođen u Donjoj Mahali, tako je, kako se to uobičava reći, vraćao dug rodnom kraju, iako mi nije dugovao ništa što mu već nije vratio svojim glumačkom slavom i ljudskim dobrim glasom. Svoja prijateljstva i filmske veze, sav svoj “socijalni kapital” nesebično je ulagao radeći “malu Pulu” u Orašju, festival koji je s godinama postao najvažniji kulturni događaj u Posavini.

Nažalost, ljude često na pravi način poslušamo ili pročitamo tek onda kada je prekasno za postavljanje potpitanja. Iščitavajući jučer njegove rijetke intervjue, posebno me zaintrigirao jedan u kojem, govoreći o svojim ulogama, Gregurević, koji je glumio u 90 filmova kaže sljedeće: “Nikad prije nisam razmišljao po čemu je neka uloga posebna, a druga ne. Svaka je posebna i nijedna nije jednaka. Lijepo je što glumac može imati tu razliku među ulogama, da je svaka drukčija i da svatko ulogu karakterno može napraviti drukčijom. Nemam više od šest ili sedam dobrih uloga na filmu. Sve je ostalo ili prosjek ili loše”.

Ova pretjerana kritičnost prema vlastitu radu, koja mi nije djelovala ni kao poza ni kao puka skromnost podsjetila me na nešto i na jedan posredan način još jednom potvrdila Gregurevićevu veličinu. Andrej Tarkovski u svoj dnevnik je na sličan način napisao: “Gledao sam ‘Rubljova’. Loše je to sve, i ‘Solaris’ i ‘Rubljov’… Jedino što me opravdava jeste činjenica da drugi prave još gore filmove od mene…” A radi se o nekim od najboljih filmova u povijesti kinematografije. Kod obojice umjetnika u podlozi ovakvog stava prema vlastitom djelu leži najviši kriterij, težnja da daš sve, osjećaj, s odmakom, da si mogao još bolje.

Ostaje dojam da je Ivo Gregurević par desetljeća vukao našu kinematografiju, od koje je bio veći. Ovih dana, među njegovim brojnim ulogama, svi ističu svoje favorite. Moj izbor je Božo u filmu Tomislava Radića “Što je Iva snimila 21. listopada 2003.”, kojeg nakon četrnaest godina vrijedi opet pogledati jer je u današnjoj Hrvatskoj aktualniji nego ikada. Ivo Gregurević je imao sreću da radi ono za što ga je Bog stvorio i da u tome bude najbolji, ne izazivajući zbog toga zavist manje dobrih, već opće poštovanje i ljubav. A to je rijetko i vrijedno.

Nino Raspudić / Večernji list

 

ODE NAŠ IVO

 

 

 

Ivo Gregurević će dobit ulicu u rodnom gradu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Do kada će Srbija maltretirati sve svoje susjede?

Objavljeno

na

Objavio

Nema gore stvari od imperijalizma malog naroda! Srbi, kao mali narod, s beznačajnom državom (bez jasnih granica i bez mora!), imaju stalnu potrebu svima dokazivati da su najveći i najvažniji, na prostoru na kojem nikad nisu bili u stanju živjeti u pristojnom europskom duhu.

Srbija, koja stoljećima gmiže od zaleđa Soluna prema Zagrebu, ostaje zarobljenica mitološke svijesti na razmeđi Bizanta, Turske i Rusije. I tako Beograd, koji je sredinom 19. stoljeća bio turska blatnjava mahala Dar al Jihad (Vrata Svetog rata) s 15.000 stanovnika i 18 džamija, velikim koracima ide k svojoj pradavnoj povijesti, ka Stefanu Nemanji i samostanu Hilandar, a sve dalje od druga Tita i njegovih bravarskih bedastoća.

Dakle, Srbi dižu spomenik dostojan njihovog barbarogenija – spomenik Stefanu Nemanji, koji će od najružnijeg europskog velikog grada napraviti… još ružniji ne-europski veliki grad! Taj spomenik podiže se na Savskom trgu, ispred stare željezničke stanice, koja bi trebala postati muzej Nemanjića, odnosno srednjovjekovne Srbije. Profesor Miodrag Živković dao je ostavku na članstvo u komisiji za izbor spomenika. U ostavci je naveo kako je prvonagrađeni rad ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova posve neprimjeren, te da je odluka o pobjedniku donesena pod pritiskom predsjednika povjerenstva Nikole Selakovića. Također navodi da jepovjerenstvo jasnoiskazalo nezadovoljstvo “veoma niskom umjetničkom i idejnom razinom svih radova”!

Ono što je još zanimljivije je da je nagrada dodijeljena za rad visine 15 metara, a da je potom, “u hodu”, spomenik malo povećan, preciznije, udvostručen, pa će biti visok skoro 30 metara!?

Nikola Selaković, generalni tajniksrpskog predsjednika posjetio je prije nekoliko dana atelje ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova u Moskvi, gde se izrađuje spomenik Stefanu Nemanji, koji bi trebao biti svečano postavljen 2020. godine. Selaković je naglasio da će Srbija slijedeće godine prisustvovati otkrivanju jedinstvenog spomenika, ocijenjujući da je uz završetak radova na Hramu Svetog Save taj spomenik bitan za srpski narod i srpsku duhovnost.

Selaković je spomenuo 2017. godinu, u kojoj je obilježeno osam stoljeća od krunjenja Stefana Prvovenčanog, 2018. kad su Srbi proslavljali stogodišnjicu pobjede u Prvom svjetskom ratu (čije pobjede?!), te 2019. kad obilježavaju osam stoljeća autokefalnosti srpske crkve, te 2020. kad je stogodišnjica njenog ujedinjenja.

Spomenik Stefanu Nemanji vizualizira svu megalomaniju jedne države koja cijelo vrijeme maltretira sve svoje susjede suludom politikom “ukradi, prisvoji, zakolji, zapali”, a potom se čudi kad nitko ne želi niti razgovarati s njima, a kamoli nešto ozbiljnije raditi. Ne čudi da je prva turistička destinacija moderne, anakrone Srbije danas Grčka. Iz zaleđa Soluna dogmizala je srpska država-ameba na sjever i na zapad, cijelo vrijeme se pokušavajući proširiti na račun drugih država i cijelo vrijeme se žaleći zbog genocidnosti tih napadnutih drugih država i naroda, koje stoljećima postoje na svojim, uvijek istim (malo manjim ili malo većim) teritorijima!

Laž je u samoj suštini srpskog poimanja i Srbije i Svijeta, te uz megalomaniju, glavni pokretač najluđih i najglupljih projekata u nikom zanimljivoj državi.

Ono što u agresivnoj srpskoj politici najviše smeta – od svojatanja hrvatskog jezika i kulture, hrvatske umjetnosti i znanosti, Nikole Tesle (rođenog u Hrvatskoj, koji je tijekom života bio manje od dva dana u Srbiji, a čiji su preci s katoličanstva prešli na pravoslavlje), Ive Andrića (koji je pisao hrvatsko-srpskim jezikom, ali je iz čisto hrvatske obitelji, školovan od bosanskih franjevaca), te hrvatske zemlje, koja se u Srbiji dijeli na: “srpsku Slavoniju, srpsku Baniju, srpsku Dalmaciju, srpski Dubrovnik, srpsku Reku i srpsku Istru” (uz Hrvatsko Zagorje!) – je što svoju “kulturu” izvozi u plamenom obliku: poput filma “Lepa sela, lepo gore”, te pjesama Romskog okestra Bobana Markovića, za kojeg su tipični “stihovi”: “Zapalit ću selo, luče moje belo!”

Za one koji vole taj pristup kulturi, Boban Marković nastupa u “srpskoj Reci na Porto-Četno festivalu” od 6. do 8. rujna 2019. Tu je i festival srpske kuhinje s uglednim kuharima Stevom Karapandžom i Srđanom Jeftić. Sviraju i JeboTon i EtnoRom orkestri (nije šala, tako su najavljeni!).

S takvom kulturom i takvim spomenicima Srbija se ubrzano udaljava od Europe i postaje nešto neprobavljivo i nesuvislo. Možda je vrijeme da anakrona imena nogometnih klubova malo promijene: Partizan u Četnik, te Crvenu zvezdu u Kokardu. Naime, to bi bilo puno bliže pravom sadržaju pojmova te duboko sluđene i šizofrene zemlje.

“Živjeli drug diktator, partizan i četnik Tito, njegova Kuća cveća u Beogradu i brod Galeb u Rijeci, te drug Stefan Nemanja, kralj srpske Jugoslavije od Soluna do Ade Ciganlije!”

F. Perić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari