Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari