Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jandroković, umalo novi Stjepan Radić

Objavljeno

na

O tome kako izvana dirigirana ljubav na silu ne može donijeti ništa dobro, već u pravilu ostavlja tragikomične posljedice, najbolje se možemo se uvjeriti na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa zadnjih godina.

Nekadašnji Šešeljev potrčko, ratni huškač iz Gline i zloglasni Miloševićev ministar informiranja, Aleksandar Vučić, tipičan je primjer čovjeka s mrljom, kakvog zapadni postkolonijalni upravitelji Balkana najviše vole. Dok svim silama poteže Srbiju prema EU, u čemu mu najviše pomaže Njemačka, Vučić istovremeno maksimalno odlaže priznanje Kosova, nadajući se nekom brzom geostrateškom obratu, koji pak nikako da dođe, pa se čini da će uskoro morati ili priznati Kosovo i time otkloniti jedinu stvarnu prepreku na putu prema EU ili će se okrenuti Rusiji, pri čemu opet nema Kosovo, ali taj fakt barem ne mora priznati.

U toj, za srpsko vodstvo mučnoj situaciji, mala utjeha im je da se svako malo mogu odmarati na Hrvatskoj, čije su ćate dobile nalog da se intenzivno druže s istočnim susjedom i pomažu mu na putu prema Uniji. Dovoljno se podsjetiti Vučićeva posjeta Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, do kojeg je došlo bez ikakvog jasnog povoda i koji je okončan bez ikakve konkretne koristi za hrvatsku stranu. Za Predsjednicu je, štoviše, taj posjet bio i izrazito politički štetan i bit će sigurno jedna od stvari koje će u sljedećoj kampanji morati objašnjavati svom desnom biračkom tijelu, uz podršku ratifikaciji Istanbulske konvencije i svojevremeni poziv Borisu Jokiću da bude ministar obrazovanja u tehničkoj vladi koju je okupljala.

Za Hrvatsku beskorisno, za nju politički štetno, pa zašto je onda uopće pozivala Vučića? Nije se teško dosjetiti. Gostujući u Otvorenom prije famoznog posjeta, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac rekao je kako Predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost “utoliko što naši prijatelji iz svijete žele da se to dogodi”. O Predsjedničinom pozivu munjevito se na Twitteru oglasilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima: “Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj odnos je ključan za prosperitet i stabilnost regije”.

Dakle, družimo se s Vučićem na silu, a zapadno inzistiranje na toj ljubavi je toliko nesuptilno da je Predsjednica morala pozvati Vučića u posjet samo nekoliko dana nakon razmjene oštrih prosvjednih nota izazvanih srpskom propagandističkom izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a. “Dragoga gosta” pozvala je bez koordinacije s Vladom. Plenković se tada iz cijele priče izmigoljio neokrznut. Vučić nije bio njegov gost, nije se radilo o njegovoj domaćoj zadaći pa ga nije morao posebno tetošiti. Ali, sada se morala odigrati druga epizoda serijala “Ljubav je na silu”.

Visoko saborsko izaslanstvo predvođeno predsjednikom Jandrokovićem, došlo je ovaj tjedan u posjet Srbiji, prvi takve vrste. No, samo dva mjeseca nakon što je predsjednik Srbije Vučić predložio moratorij od pola godine na nezgodne teme iz prošlosti, dogodio se novi međunarodni incident, zbog kojeg je posjet predsjednika Hrvatskog sabora već prvog dana prekinut. Naime, zastupnik u srpskoj skupštini Vojislav Šešelj je s par kolega, ispsovao delegaciju Hrvatskog sabora, a potom su oborili hrvatsku državnu zastavu i zajednički je izgazili. Osiguranje ih u tome nije uspjelo ili ih nije ni željelo spriječiti.

U srpskoj skupštini su tako oskvrnavljeni simboli Republike Hrvatske, ali barem se nije pucalo. Ono što je u Hrvatskoj umjetnički performans, najčešće plaćen javnim novcem, kad se napravi u inozemstvu službenom izaslanstvu je ipak međunarodni incident pa je hrvatsko izaslanstvo prekinulo posjet i vratilo se u Zagreb. Premijer Plenković je dan nakon nemilog događaja izjavio kako ćemo “nastaviti graditi dobre odnose sa susjedima, a na ovakve događaje ćemo reagirati odlučno”. U čemu se sastojala ta odlučnost? U tome što unatoč incidentu nisu ostavili Jandrokovića u beogradskoj skupštini da riskira još goru sudbinu? Ili u tome što su poštom uputili prosvjednu notu veleposlanici Srbije, nakon što ju je odbila osobno primiti?

Predsjednik Srbije Vučić osudio je incident, no nije nijednom riječi izustio ime njegovog počinitelja Šešelja niti se ispričao, štoviše ponovo je lagao i izvrijeđao Hrvate: “Naše je da to osudimo i u tome se razlikujemo od Hrvata koji, uz iznimku Kolinde Grabar-Kitarović, ništa od incidenata kada sam ja bio u Zagrebu nisu osudili” rekao je i dodao: “Ne zaboravite, nekoliko srpskih zastava je spaljeno dan prije nego ću doći u Zagreb. Na dan kada sam bio u Zagrebu jedan njihov zastupnik me je jurio po ulicama, a iznenadio se valjda kad sam stao pa nisam više htio bježati. Vrijeđali su me, nazivali najgorim četnikom, najpogrdnijim imenima i to meni nije bio dovoljan razlog za napuštanje Zagreba jer sam smatrao vrlo važnim da razgovaramo”.

Vučić laže, jer nikakvog paljenja zastava povodom njegovog posjeta nije bilo, a to da ga je Miro Bulj “jurio po ulicama” u filmskoj potjeri je izmišljotina. Dobacio mu je samo “kad ćeš doći u Glinu?” kad ga već o boravku u okupiranoj Glini 1995. nije usudio pitati nitko od hrvatskog vodstva. Umjesto isprike, Vučić je nastavio s fiksacijom na blaženog Alojzija Stepinca, ističući kako mu Hrvatska u općini Dvor na Uni planira podići spomenik: “Taj spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćnom presudom osuđenom za zločine počinjene protiv Srba, bit će potpuno bačen u sjenu i to u mjestu koje je najstrašnije stradalo od ustaške kame”, rekao je Vučić i to je valjda najteža posljedica incidenta u srpskoj skupštini.

No još je urnebesnije Vučićevo podsjećanje na to kako su, ne tako davno, radikali i Vojislav Šešelj tijekom posjeta Federice Mogherini galamom prekidali njezin govor u Skupštini Srbije: “Šešelj to napravio i Mogherini, pa je Mogherini govorila u nemogućim uvjetima i ne samo da nije napustila Srbiju, nego nije napustila ni Skupštinu”, rekao je Vučić. Ukratko – Njonja tebra, Laki je malo nervozan, nemoj da se duriš zbog malo vike. No Hrvati imaju izvjesno iskustvo iz beogradske skupštine koje Mogherini nema pa ne čudi brzo povlačenje. Zastupnik Šešelj se oglasio na Twitteru u istom stilu, referirajući se, zanimljivo, na isti motiv kao i Vučić: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika….

Ako je nekome žao zbog gaženja hrvatske zastave i psovanja pripadnika njihovog Sabora, samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu”, napisao je u dvije objave u srijedu. Predsjednica srbijanskog parlamenta Maja Gojković i premijerka Ana Brnabić osudile su Šešeljev čin, ali se u priopćenjima za javnost nisu ispričale hrvatskim dužnosnicima, štoviše Gojković je relativizirala incident uspoređujući ga s navodnim neugodnostima koje je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić doživio prilikom posjeta Zagrebu. No u svemu tome postoji jedan puno veći problem.

Zašto je izaslanstvo hrvatskog Sabora uopće išlo u Beograd samo par dana nakon izravnih Šešeljevih prijetnji predstavniku hrvatske manjine, što je prošlo bez adekvatne reakcije srpskog vodstva i tužiteljstva? Nakon objavljivanja Haške presude od deset godina zatvora za sudjelovanje u zločinima i protjerivanju vojvođanskih Hrvata Šešelj je prošli tjedan izjavio kako se intenzivno priprema za ponavljanje svojih ratnih zločina, a krenut će od Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka. Općem ozračju ljubavi i tolerancije pridonijela je i najava mitinga kojeg će Srpska radikalna stranka održati u Hrtkovcima 6. svibnja, na dan kada je na skupu te stranke 1992. godine Šešelj pozvao na progon Hrvata iz tog vojvođanskog mjesta, zbog čega je kasnije i pravomoćno osuđen.

Umjesto otkazivanja najavljenog posjeta, naše ćate su otišli na izvršenje domaće zadaće u beogradsku skupštinu kao da se ništa nije dogodilo. Ishod te misije mogao je iznenaditi samo krajnje naivčine. No ne treba sumnjati da ćemo, čim se prašina malo slegne, svjedočiti nastavku tog ljubavno-političkog postkolonijalnog serijala. Hoće li nakon predsjednika država i predsjednika parlamenata u novoj epizodi konačno uslijediti i zagrljaj hrvatskog premijera i srpske premijerke?

Stvarnog poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa neće biti bez iskrenog nastojanja suverenih i dobronamjernih aktera s obje strane. A do tada ćemo se još načekati. Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok dočekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Virdžina Komšić, virdžina Komšićevi glasači, virdžina u bošnjačkoj duši

Objavljeno

na

Objavio

Šućur Allahu, prođoše još jedni izbori u BiH s rezultatima po želji “temeljnog unitarizma“ i američkog veleposlanstva. Jarani su po treći put bošnjačkim glasovima iznjedrili Sejdu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zbog ovakve lakrdije u svakoj demokratskoj i normalnoj državi svijeta izbio bi prvorazredni skandal s pravosudnim posljedicama i uličnim neredima. Ali, BiH nije normalna i demokratska država nego protektorat stranih hohštaplera u službi velikobošnjačkog unitarizma.

Tko su i što su Željko Komšić, njegovi glasači i predobre Bošnje?

U davna vremena u Crnoj Gori obitelj bez muškog djeteta prakticirala je jedan jako specifičan običaj. Ako  bi nakon višestrukih pokušaja – i do desetero djece – obitelj na kraju ostala bez muškog dijeta, onda bi zadnje rođenoj djevojčici ponosni otac uzviknuo – Viđe čuda, zadnje pa muško! Djevojčicu bi od malih nogu pripremali da bude muško i nasljednik imanja. Šišali su je na mušku frizuru, oblačili u mušku odjeću, i učili govoru u muškom rodu, a kada bi se zadjevojčila onda bi joj grudi krili tako što su oko njih uvijali i stezali traku od platna. Ako bi se grudi  malo nazirale to i nije bio neki osobit problem jer je svaki drugi debeli Đetić imao veće sise od nje. Morala je se zakleti na celibat. Teški muški poslovi postupno su nježnu djevojku pretvorili u nezgrapnog “muškarca” širokih ramena. U velikim i žuljevitim šakama mogla je ponijeti pola zaprege kukuruza. Tako “skrojena”, u strogom patrijarhalnom i plemensko-rodovskom okruženju, mogla je ići među muškarce u seoske birtije, pušiti, piti alkohol i baviti se uobičajenim muškim aktivnostima. Takve žene-muškarci poznate su pod imenom virdžina.

Virdžina je danas izumrli običaj u Crnoj Gori, ali se u BiH pojavio u obrnutom smjeru – ljudi se pretvore pi*ke – i to specijalno samo za velikobošnjačke potrebe.

Bošnjaci su političkog Bošnjaka Željku Komšića pretvorili u virdžinu tako što su ga preobukli u Hrvata Sejdu Komšića. Umjesto njegovog prirodnog unitarističkog spola nakalemili su mu demokratski. Kada nije član Predsjedništva  Bošnje mu ćunu umotaju trakom i uvedu celibat, kako ne bi njih prčio. Dok je beskoristan oni ga jašu, a on se dokazuje da je veći Bošnjak od reisa Kavazovića. Međutim. Čim bošnjački glasači svojim glasovima ukradu hrvatsku stolicu  Predsjedništva BiH i s ćune mu skinu umotanu traku, zagorjeli virdžina Komšić navali Hrvate prčiti. U ime patriotizma i jedine, jedinstvene i bošnjačke BiH – pardon, Bosne – podrazumijeva se.

Virdžina Sejdo Komšić ne bi bio moguć bez brojnih virdžina u bošnjačkom glasačkom tijelu. Komšićevi glasači su u stvari virdžina u bošnjačkoj duši. U njihovom prijetvornim životima sve je postavljeno naopačke. Kada Hrvati traže nazad svoja od Bošnjaka zakinuta prava to je fašizam, dok je bošnjački majorizatorski fašizam za njih najveći stupanj demokracije i pravne države – patriotizam.

Bošnjački virdžin veleposlanici

Postoje i bošnjački virdžin veleposlanici. Npr. – Nakon što je mandat ranije u Turskoj odradio kao ambasador iz bošnjačke kvote, Nerkez Arifhodžić stavio je ruku na Kuran i pod zakletvom virdžinao u Hrvata te je u hrvatskoj kvoti imenovan veleposlanikom BiH u Rimu.

Nakon izbora najviše na cijeni su bošnjački virdžina “Hrvati” u svojstvu zastupnika u županijsko-kantonalnoj, federalnoj i državnoj vlasti. Kad Bošnjaci virdžinaju u Hrvate legalitet je suvišan jer je virdžinanje nelegalno legalizirano – Vuci siti, a koze na broju.

Cijeli bošnjački korpus postao je virdžina. Osim u mjestima gdje su oni većina, jer tamo nije grijeh birati bošnjačke političare po bošnjačkom etničkom ključu. U mjestima gdje su Hrvati većina valjan je samo anacionalni građanski ključ.

Ruku na srce, ni jedna bošnjačka politička stranka nema moć sve Bošnjake virdžinati. Tu moć ima samo onaj što u ime Allaha zlorabi vjerski autoritet i  bošnjački vjerski sentiment. Od svega mogućeg Bošnjo se najviše poistovjećuje s muslimanskom vjerom. Zahvaljujući vjerskom poglavaru Huseinu ef. Kavazović Bošnje se ne moraju brinuti za svoju grješnu dušu jer je i Allah uz virdžine. Nekoliko dana prije izbora reis Kavazović je u intervju za Večernji list izjavio kako jedni narodi ne trebaju drugima birati predstavnike. Bošnje su se na smrt uplašile jer nisu znali da se efendija samo šalio. Daleko od očiju javnosti reis Kavazović je svečano virdžinao i naložio svim hodžama u BiH neka u džamijama svojim muslimanskim vjernicima – Bošnjacima –  narede da svaki treći glas u bošnjačkim kućama mora se virdžinati za virdžinu Sejdu Komšića. U mjestima s “viškom” Bošnjaka naredba je tražila i veći broj virdžina glasača kako bi se osiguralo nametanje virdžina Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Elem, svijet je obogaćen za  velikobošnjačku virdžina demoNkraciju u kojoj prevladava opći dojam kako među njima nema fašista nego je to isključivo privilegija hrvatskog i srpskog korpusa i to na kolektivnoj razini. Iz te superiorne bošnjačke “nevinosti” dolaze samohvaleće sonate kako su oni Bošnjaci jedini patrioti, a zahvaljujući brojčanoj isključivosti i jedini “temeljni narod” u BiH – Virdžina narod. Istovremeno zahvaljujući pojednostavljenom i generalizirajućem etiketiranju od strane tih istih arijevaca svi Hrvati i Srbi ustaški su i četnički agresori na “njihovu” Bosnu, a Hercegovina je zahvaljujući zelenom virdžina hegemonizmu tek bosanska regija.

Upravo iz tog velikobošnjačkog hegemonizma nastaje unitaristički bućkuriš-miks sastavljen od laži, narcisoidnosti i rahat mitologije. Njime Bošnjaci opravdavaju, legitimiraju i legaliziraju samoudijeljeno i ekskluzivno pravo drugom narodu za političke predstavnike birati i nametati svoje podobne “Hrvate”, koji nisu hrvatski agresori i fašisti nego bošnjački. Virdžina gazije i janjičari.

Nadaju se Bošnje pomoću virdžina rahata dovoljno dugo vladati, sve dok ćuna-rabotom ne osvoje cijelu BiH. Čim se inkubatorski pothvat ostvari BiH će postati samo njihova i preimenovat će je u državu Virdžina. U Virdžini će Bošnjo biti temeljna raja jer su oni virdžini. Ionako je uvijek bila njihova – tvrde – jer su se još prije nastanka faraona doselili iz današnje Virginije u Sj. Americi. Virginia je dobila ime po “djevičanskoj” britanskoj kraljici Elizabeti I., i zato su virdžina Bošnje nevine. Zato je nevini oblik i njihovog nelegalno legaliziranog i nametnutog institucionalnog fašizma.

Muhamed Filipović – bošnjački Dobrica Ćosić i virdžina filozof opće prakse – pojasnio je legendu po kojoj su se virdžina Bošnje u BiH doselile s atlantske obale u Virginiji. Umjesto u čamcima veslali su na ogromnim kamenim blokovima od kojih su kasnije, kod Visokog, izgradili virdžina Piramidu Sunca.

Sada makar znamo zašto U.S.A. veleposlanstvo u Sarajevu jednostrano zastupa unitarističke ciljeve virdžina Bošnjaka – jer su pra-pra potomci Virginije u U.S.A.

Kako će se ova velikobošnjačka virdžina ekskurzija završiti pojasnit će nam jedan vic koji se pokazao kao metafora za istinu u BiH.

Došao Mujo u Las Vegas i završi u jednom noćnom klubu. Izabere on prsatu plavušu, a ona njemu za sto dolara ponudi oralni seks. Ponuđeno, prihvaćeno i tako ti oni završe u njenoj sobi na vrhu visokog nebodera. Nakon što su završili zadovoljni Mujo obeća opet navratiti i isprobati onaj pravi seks.  I bilo je tako. Međutim drugi put plavuša Muju nagovori umjesto vaginalnog na analni seks. Opet je Mujo bio prezadovoljan i obeća još jednu posjetu. Treći put plavuša mu ponudi sadomazo ali je Mujo inzistirao na vaginalnoj penetraciji. Na to plavuša odvede Muju na balkon nebodera i kaže mu: Vidiš li onaj Ferrari dole –  to sam zaradila na oralnom. A, vidiš li tamo desno onu vilu s velikim bazenom – e to sam zaradila na analnom. Onaj ogromni hotel lijevo zaradila sam na sadomazo. E sad… Vidiš li koliki je Las Vegas –  i on bi cijeli bio moj da imam pi*ku, sjetno je završila plavuša, virdžina muško.

Isto tako i virdžina Velikobošnjaci dobit će cijeli hrvatsko-bošnjački entitet i cijelu BiH tek kada si ugrade minđu – pi*čku. Na nigdarevo.

Jedno je sigurno. Komšićevo i bošnjačko virdžina prokletstvo nestat će čim se BiH uredi kao normalna demokratska država s tri entiteta tri konstitutivna naroda, jer u bošnjačkom entitetu ne će više biti potrebe za  dva predsjednika poradi preglasavanja Hrvata. Bošnjacima će Komšić postati opterećujući višak i teret.

Do tada će se Velikobošnjaci i Velikobosanci svako jutro buditi kao virdžina. Baš kao siromah koji prenoći u jeftinom kineskom jeansu, pa se ujutro probudi sav plav kao Avatar.

Filip Antunović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Sukob vjera

Objavljeno

na

Objavio

net.hr

Krajem dvadesetog stoljeća popularna je bila Huntingtonova knjiga o sukobu civilizacija. Glavna teza istoimene knjige jest da sraz sekularnih ideologija, koji je obilježio dvadeseto stoljeće, ustupa pred srazom ”civilizacijskih identiteta”, koji su, htjeli mi to priznati ili ne, u konačnici utemeljeni na religiji, odnosno vjeri. Taj vjerski moment proteklih je desetljeća sve više dolazio do izražaja tako da je danas na sceni sukob vjera, koji se ne događa samo između različitih civilizacija nego i unutar naoko još jedinstvene zapadne civilizacije. U prilog toj tezi govore dva na prvi pogled nepovezana aktualna događaja: slučaj Ivana Turinskog, profesora jedne riječke gimnazije, i slučaj jedne majke koja odbija dati pristanak da se njezina kći liječi kemoterapijom.

U oba slučaja do izražaja dolazi sukob vjera. Profesora Turinskog cinkao je medijima jedan otac da sumnja u teoriju evolucije i da tu sumnju iznosi pred djecom, a majci je djevojčice oboljele od osteosarkoma ”država privremeno oduzela roditeljsku skrb kako bi liječnici spasili život bolesnoj curici” (Jutarnji list, 1. listopada 2018.). Javnost je složnija u osudi profesora Turinskog nego majke koja ne vjeruje u kemoterapiju. Iako je kudikamo potkrjepljenija svrhovitost kemoterapije od znanstvene potvrđenosti teorije evolucije. Što govori u prilog činjenici da je autoritet službene znanosti danas lakše poljuljati s pozicije neke od brojnih novodobnih teorija i praksi negoli s pozicije ”inteligentnog dizajna”, koji svoja stanovišta nastoji argumentirati isključivo znanstvenim argumentima.

Ako je točno ono što u medijima piše o slučaju profesora Turinskog, može se prilično pouzdano utvrditi da njegove zamjerke teoriji evolucije dolaze iz arsenala pristaša teorije inteligentnog dizajna. U svoju obranu Turinski otprilike kaže da je za prihvaćanje teorije evolucije potreban čin vjere te da on osobno ne vjeruje u nju, ali da će se u nastavi baviti onim što je u udžbeniku i programu. Što god tko mislio o ”inteligentnom dizajnu”, odgovor mladog profesora pogađa bit spora o Darwinovoj teoriji evolucije – za njezino bespogovorno prihvaćanje nije dostatna samo postojeća znanstvena argumentacija nego i čvrsta vjera.

Epoha modernizma učinila je znanstvenike modernim svećenicima, a znanost zamjenskom religijom suvremenog čovjeka. Čak i duboko religiozni intelektualci nisu osporavali znanstvene dogme nego su nastojali uskladiti svoju vjeru s njima. Tako je Katolička crkva prihvatila teoriju evolucije kao znanstvenu teoriju koja se ni po čemu ne kosi s kršćanskim vjerovanjem. U postmodernom svijetu, u kojem je posvemašnji relativizam promoviran u osnovno načelu, znanstvene dogme bivaju napadnute s dvije strane: s pozicije tradicionalnih religija i s pozicije šarolikih novodobnih učenja. Stvar dodatno usložnjava to što se napadi na znanost nerijetko zaodijevaju u pseudoznanstveno ruho, a sama službena znanost sve češće zapada u inkvizicijski žar i dogmatizam u obrani svojih pozicija. To sve skupa dovodi do situacije da takvi prijepori više sliče na teološke polemike negoli na znanstvenu raspravu.

Znanost, koja je po definiciji objektivna i nepristrana, u tim sukobima sve više stradava. Postaje oruđe u rukama globalističke ideologija koja gradi novi svjetski poredak i novoga čovjeka. Tako da suvremeni znanstvenik –  ako želi zadržati poziciju sličnu onoj koju su nekada imali svećenici – ne smije propitivati dogme političke ispravnosti. J. Watson je bio prisiljen prodati Nobelovu nagradu jer je, nakon intervjua u kojem je izrazio sumnju u to da je inteligencija različitih rasnih skupina ista, bio društveno izoliran i najuren iz svih znanstvenih odbora, što je za njega značilo i zatvaranje izvora prihoda. Koliko god Watsonova izjava zvučala rasistički, činjenica je da se on u svojim tvrdnjama pozivao na znanstvena testiranja. Uostalom, naše novine gotovo svake godine donesu neki članak u kojem se tvrdi da prema testiranjima Židovi imaju barem dvadesetak  bodova veći kvocijent inteligencije, pa ih nitko ne optužuje za rasizam.

Dalje, znanost se besramno rabi za promicanje novih ideoloških konstrukta koji se kose i sa zdravim razumom, a kamoli znanošću. Danas se osporavaju i biološke datosti kao što je spol te se i to pokušava ”znanstveno” opravdati. Zato su osobito pogodne znanosti kao što su sociologija, psihologija i slične discipline čiji uvidi nisu podložni jasnoj eksperimentalnoj provjeri i opovrgavanju. Paradoksalno je da su danas po prvi put u povijesti od racionalizma naovamo pristaše tradicionalizma sklonije strogo znanstvenom argumentiranju od onih koji, navodno, brane progres i znanstveni pogled na svijet. Tako i tvrdnja profesora Turinskog kako za prihvaćanje teorije evolucije nije dovoljna samo znanost drži vodu. Poznati evolucionist Richard Lewontin konstatira: ”Nisu nas znanstvene metode ni institucije nekako prisilile da prihvatimo materijalističko objašnjenje pojavnog svijeta; upravo suprotno, naše nas apriorno pristajanje uz materijalne uzroke prisiljava da stvorimo istraživačku aparaturu i skup koncepata iz kojih se izvode materijalistička objašnjenja, bez obzira koliko se ona protive zdravom razumu, bez obzira koliko dovode u zabludu neupućene. Štoviše taj je materijalizam apsolutan jer ne možemo dopustiti da se božanskom pruži prilika” (prema: N.L. Geisler i F. Turek, Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist; Figulus, Zagreb, 2017., str. 131.). Dakle, i evolucionisti svoje pristajanje uz teoriju evolucije temelje na čvrstoj vjeri u ”materijalističko objašnjenje”.

U suvremenoj Europi sukobljava se nekoliko vjera. Sve je snažniji glas onih koji se oslanjaju na tradiciju kršćanstva, ali i tečevine prosvjetiteljstva; mainstream se pak odavno već postale ideologizirane snage koje promiču vjeru u novi poredak i novog čovjeka i pri tomu bezočno zloupotrebljavaju znanost. Stvar dodatno usložnjava činjenica da na europski prostor agresivno nadiru islamski imigranti i tako u sukob unose i treću vjeru. Prava znanost pri tomu kao da pomalo gubi dah i posustaje, tehnološki napredak je nesumnjiv, no nove paradigme nema ni na vidiku. Takvo stanje ponukalo je znanstvenog publicista Johna Horgana da napiše knjigu Kraj znanosti. Sraz koji nam slijedi donijet će prevagu jedne od tri spomenute vjere ili nekog križanca između njih, a nepristrana znanost neće imati ulogu arbitra u tom srazu, nego tek ulogu sluškinje. Što znači da će nužno izgubiti nepristranost. U svakom slučaju, profesori koji sumnjaju u teoriju evolucije i majke djece oboljele od raka koje pretpostavljaju koktel vitamina od sto eura kemoterapiji bit će sve češće pojave. Nijedan autoritet nije više neupitan niti se ijedna ludost može a priori odbaciti. Budućnost će nam ovisiti o tomu koja će velika pripovijest privući više pristaša. A tako je, zapravo, oduvijek bilo.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari