Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jandroković, umalo novi Stjepan Radić

Objavljeno

na

O tome kako izvana dirigirana ljubav na silu ne može donijeti ništa dobro, već u pravilu ostavlja tragikomične posljedice, najbolje se možemo se uvjeriti na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa zadnjih godina.

Nekadašnji Šešeljev potrčko, ratni huškač iz Gline i zloglasni Miloševićev ministar informiranja, Aleksandar Vučić, tipičan je primjer čovjeka s mrljom, kakvog zapadni postkolonijalni upravitelji Balkana najviše vole. Dok svim silama poteže Srbiju prema EU, u čemu mu najviše pomaže Njemačka, Vučić istovremeno maksimalno odlaže priznanje Kosova, nadajući se nekom brzom geostrateškom obratu, koji pak nikako da dođe, pa se čini da će uskoro morati ili priznati Kosovo i time otkloniti jedinu stvarnu prepreku na putu prema EU ili će se okrenuti Rusiji, pri čemu opet nema Kosovo, ali taj fakt barem ne mora priznati.

U toj, za srpsko vodstvo mučnoj situaciji, mala utjeha im je da se svako malo mogu odmarati na Hrvatskoj, čije su ćate dobile nalog da se intenzivno druže s istočnim susjedom i pomažu mu na putu prema Uniji. Dovoljno se podsjetiti Vučićeva posjeta Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, do kojeg je došlo bez ikakvog jasnog povoda i koji je okončan bez ikakve konkretne koristi za hrvatsku stranu. Za Predsjednicu je, štoviše, taj posjet bio i izrazito politički štetan i bit će sigurno jedna od stvari koje će u sljedećoj kampanji morati objašnjavati svom desnom biračkom tijelu, uz podršku ratifikaciji Istanbulske konvencije i svojevremeni poziv Borisu Jokiću da bude ministar obrazovanja u tehničkoj vladi koju je okupljala.

Za Hrvatsku beskorisno, za nju politički štetno, pa zašto je onda uopće pozivala Vučića? Nije se teško dosjetiti. Gostujući u Otvorenom prije famoznog posjeta, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac rekao je kako Predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost “utoliko što naši prijatelji iz svijete žele da se to dogodi”. O Predsjedničinom pozivu munjevito se na Twitteru oglasilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima: “Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj odnos je ključan za prosperitet i stabilnost regije”.

Dakle, družimo se s Vučićem na silu, a zapadno inzistiranje na toj ljubavi je toliko nesuptilno da je Predsjednica morala pozvati Vučića u posjet samo nekoliko dana nakon razmjene oštrih prosvjednih nota izazvanih srpskom propagandističkom izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a. “Dragoga gosta” pozvala je bez koordinacije s Vladom. Plenković se tada iz cijele priče izmigoljio neokrznut. Vučić nije bio njegov gost, nije se radilo o njegovoj domaćoj zadaći pa ga nije morao posebno tetošiti. Ali, sada se morala odigrati druga epizoda serijala “Ljubav je na silu”.

Visoko saborsko izaslanstvo predvođeno predsjednikom Jandrokovićem, došlo je ovaj tjedan u posjet Srbiji, prvi takve vrste. No, samo dva mjeseca nakon što je predsjednik Srbije Vučić predložio moratorij od pola godine na nezgodne teme iz prošlosti, dogodio se novi međunarodni incident, zbog kojeg je posjet predsjednika Hrvatskog sabora već prvog dana prekinut. Naime, zastupnik u srpskoj skupštini Vojislav Šešelj je s par kolega, ispsovao delegaciju Hrvatskog sabora, a potom su oborili hrvatsku državnu zastavu i zajednički je izgazili. Osiguranje ih u tome nije uspjelo ili ih nije ni željelo spriječiti.

U srpskoj skupštini su tako oskvrnavljeni simboli Republike Hrvatske, ali barem se nije pucalo. Ono što je u Hrvatskoj umjetnički performans, najčešće plaćen javnim novcem, kad se napravi u inozemstvu službenom izaslanstvu je ipak međunarodni incident pa je hrvatsko izaslanstvo prekinulo posjet i vratilo se u Zagreb. Premijer Plenković je dan nakon nemilog događaja izjavio kako ćemo “nastaviti graditi dobre odnose sa susjedima, a na ovakve događaje ćemo reagirati odlučno”. U čemu se sastojala ta odlučnost? U tome što unatoč incidentu nisu ostavili Jandrokovića u beogradskoj skupštini da riskira još goru sudbinu? Ili u tome što su poštom uputili prosvjednu notu veleposlanici Srbije, nakon što ju je odbila osobno primiti?

Predsjednik Srbije Vučić osudio je incident, no nije nijednom riječi izustio ime njegovog počinitelja Šešelja niti se ispričao, štoviše ponovo je lagao i izvrijeđao Hrvate: “Naše je da to osudimo i u tome se razlikujemo od Hrvata koji, uz iznimku Kolinde Grabar-Kitarović, ništa od incidenata kada sam ja bio u Zagrebu nisu osudili” rekao je i dodao: “Ne zaboravite, nekoliko srpskih zastava je spaljeno dan prije nego ću doći u Zagreb. Na dan kada sam bio u Zagrebu jedan njihov zastupnik me je jurio po ulicama, a iznenadio se valjda kad sam stao pa nisam više htio bježati. Vrijeđali su me, nazivali najgorim četnikom, najpogrdnijim imenima i to meni nije bio dovoljan razlog za napuštanje Zagreba jer sam smatrao vrlo važnim da razgovaramo”.

Vučić laže, jer nikakvog paljenja zastava povodom njegovog posjeta nije bilo, a to da ga je Miro Bulj “jurio po ulicama” u filmskoj potjeri je izmišljotina. Dobacio mu je samo “kad ćeš doći u Glinu?” kad ga već o boravku u okupiranoj Glini 1995. nije usudio pitati nitko od hrvatskog vodstva. Umjesto isprike, Vučić je nastavio s fiksacijom na blaženog Alojzija Stepinca, ističući kako mu Hrvatska u općini Dvor na Uni planira podići spomenik: “Taj spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćnom presudom osuđenom za zločine počinjene protiv Srba, bit će potpuno bačen u sjenu i to u mjestu koje je najstrašnije stradalo od ustaške kame”, rekao je Vučić i to je valjda najteža posljedica incidenta u srpskoj skupštini.

No još je urnebesnije Vučićevo podsjećanje na to kako su, ne tako davno, radikali i Vojislav Šešelj tijekom posjeta Federice Mogherini galamom prekidali njezin govor u Skupštini Srbije: “Šešelj to napravio i Mogherini, pa je Mogherini govorila u nemogućim uvjetima i ne samo da nije napustila Srbiju, nego nije napustila ni Skupštinu”, rekao je Vučić. Ukratko – Njonja tebra, Laki je malo nervozan, nemoj da se duriš zbog malo vike. No Hrvati imaju izvjesno iskustvo iz beogradske skupštine koje Mogherini nema pa ne čudi brzo povlačenje. Zastupnik Šešelj se oglasio na Twitteru u istom stilu, referirajući se, zanimljivo, na isti motiv kao i Vučić: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika….

Ako je nekome žao zbog gaženja hrvatske zastave i psovanja pripadnika njihovog Sabora, samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu”, napisao je u dvije objave u srijedu. Predsjednica srbijanskog parlamenta Maja Gojković i premijerka Ana Brnabić osudile su Šešeljev čin, ali se u priopćenjima za javnost nisu ispričale hrvatskim dužnosnicima, štoviše Gojković je relativizirala incident uspoređujući ga s navodnim neugodnostima koje je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić doživio prilikom posjeta Zagrebu. No u svemu tome postoji jedan puno veći problem.

Zašto je izaslanstvo hrvatskog Sabora uopće išlo u Beograd samo par dana nakon izravnih Šešeljevih prijetnji predstavniku hrvatske manjine, što je prošlo bez adekvatne reakcije srpskog vodstva i tužiteljstva? Nakon objavljivanja Haške presude od deset godina zatvora za sudjelovanje u zločinima i protjerivanju vojvođanskih Hrvata Šešelj je prošli tjedan izjavio kako se intenzivno priprema za ponavljanje svojih ratnih zločina, a krenut će od Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka. Općem ozračju ljubavi i tolerancije pridonijela je i najava mitinga kojeg će Srpska radikalna stranka održati u Hrtkovcima 6. svibnja, na dan kada je na skupu te stranke 1992. godine Šešelj pozvao na progon Hrvata iz tog vojvođanskog mjesta, zbog čega je kasnije i pravomoćno osuđen.

Umjesto otkazivanja najavljenog posjeta, naše ćate su otišli na izvršenje domaće zadaće u beogradsku skupštinu kao da se ništa nije dogodilo. Ishod te misije mogao je iznenaditi samo krajnje naivčine. No ne treba sumnjati da ćemo, čim se prašina malo slegne, svjedočiti nastavku tog ljubavno-političkog postkolonijalnog serijala. Hoće li nakon predsjednika država i predsjednika parlamenata u novoj epizodi konačno uslijediti i zagrljaj hrvatskog premijera i srpske premijerke?

Stvarnog poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa neće biti bez iskrenog nastojanja suverenih i dobronamjernih aktera s obje strane. A do tada ćemo se još načekati. Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok dočekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Režimski Bilten SNV-a proizvodi kolektivnu krivnju

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac spašava režim i boji se demokratizacije

Hrvatski narod, društvo i država nalaze se u stanju neoproštene pobjede i ideološke okupacije. Neoproštena pobjeda i ideološka okupacija svojim rezultatima pokazuju se opasnijima po narod, društvo i državu od srbijanske oružane agresije. Pregažene su nacionalne kulturalne ustanove.

Razorene su, ponajviše iznutra, stare nacionalne stranke poput HSP-a i HSS-a, a onda i moderne poput HSLS-a i HDZ-a. KPH/SKH/SDP nije se transformirala u hrvatsku socijaldemokratsku stranku. Demokršćani su u pelenama. Ono što je preostalo, vidljivo je u nekoliko posljednjih prežalosnih saziva Sabora.

Odnos unutarnje i vanjske politike

Dok su nacionalne snage uzduž i poprijeko sustavno i temeljito destruirane, jačale su manjinske, protestne i partikularne. Konglomerat umiješan od destruiranih stranaka i favoriziranih, podmetnutih i privilegiranih liliputanaca s minimalističkim demokratskim legitimitetom pretvorio se u odnarođeni poredak (režim), koji je sam sebi i svrha i smisao.

Čimbenici režima imaju osnovne zadatke: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. S tim i takvim unutarnjim poretkom Hrvatska je na vanjskome planu zauzela posljednje mjesto država Europske unije. Nije ni čudo, ta, samo uspješna unutarnja politika može generirati učinkovitu vanjsku politiku.

Primjerice, dok je Tuđman stvarao jaku integrativnu unutarnju politiku, ministar vanjskih poslova mogao je biti čak i jedan netalentirani Mate Granić.

Osamnaest godina poslije Tuđmana, HDZ nije u stanju pronaći kvalitetnoga nasljednika Plenkovića, tvorca „inkluzivne vlade“, zagovornika „stabilnosti“, borca protiv „populizma“, zaštitnika protuhrvatskih ideologija 20. stoljeća i ratifikatora nove rodne ideologije.

To je pokazatelj dubine destrukcije povijesno značajnih stranaka. Ali i to da je na čelu HSS-a notorni K. Beljak, umjesto uljuđene Marijane Petir. Da ne spominjemo drvene puškice HSP-a i plastične HSLS-a. Drugim riječima, da se sad u HDZ-u rodi novi Tuđman, već na razini temeljnoga ogranka izbacili bi ga iz igre.

Da se u HSS-u dogodi novi Radić, Beljak bi ga nogom u tur. Da se pojavi novi Starčević, svi haespeovi, autohtoni, čisti, prečisti i „za dom spremni“ ili nespremni, ne bi ga ni prepoznali.

Ni na jedno goruće pitanje hrvatskoga naroda, društva i države, uspostavljeni poredak nema rješenje. S ovim gospodarskim tempom „razvitka“, primjera radi, mogli bismo dostići Sloveniju za nekih pedesetak godina. O tomu je izvrstan ekonomski komentator HTV-a, Željko Kardum, nedavno govorio u gluhom terminu četvrtoga programa, valjda da ga čuje što manje ljudi. Umjesto njegovih objektivnih analiza, udarni nedjeljni termin već nam godinama zagađuje stanoviti Aco.

Bilten SNV-a u službi režima

No, kad režim blokira zdravu pamet, volju naroda, referendume, on istodobno privilegira nezdravu pamet, volju odnarođenih elita i nametnute direktive. Tako, recimo, Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb daju „podršku“ Srpskom narodnom vijeću, Vijeću srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i izdavaču Miloradu Pupovcu. On je objavio „Bulletin 14“ pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017.“ Riječ je o godišnjoj potjernici posttuđmanovskoga režima, stanoviti uhidbeni nalog s međunarodnim pretenzijama olajavanja.

Izdavač Pupovac u tom režimu predstavlja ključan faktor proglašene „političke stabilnosti“. On je režimlija prvoga reda. I radi svoj posao: Sačuvati poredak stvari, osigurati reprodukciju, proizvoditi trajnu neoproštenu pobjedu i širiti ideološku okupaciju. Od njega hrvatski narod, društvo i država nemaju nikakve koristi, premda ga masno plaćaju. Nemaju ni lojalni Srbi.

U iole normalnome izbornome sustavu Pupovac bi Sabor mogao samo sanjati. Ali izborni sustav je i skrojen zato da proizvodi nenormalne odnose. Vrhunac proizvodnje nenormalnih odnosa predstavlja ratifikacija rodne ideologije, koju je upravo Pupovac požurivao, a Plenković prihvatio njegovu požurnicu.

Iz spomenuta Biltena razvidno je kako izdavač, autori i podupiratelji pod „historijskim revizionizmom“ smatraju svako propitivanje mitova velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma.

Također je jasno kako pod optužnicu za „govor mržnje“ spadaju oni koji ne prihvaćaju pojmovnu i sadržajnu politkorektnost koju su nametnuli predstavnici mainstreama proistekli iz velikosrpske i jugokomunističke ideologije, dok pod „nasilje“ spadaju slučajevi iz obične rubrike crne kronike.

Bilten uopće ne spominje četnike i pripadnike „pobunjenih Srba iz Hrvatske“. Oni su jednostavno nestali. Ne postoje, pa prema tome nisu nanijeli nikakav revizionizam, mržnju i nasilje prema Srbima. Ako komu i jesu, to nije problem, jer četnici su zapravo antifašisti, kao i Pupovac. Bilten, ipak, ne može sakriti osnovnu intenciju. Proizvodnju kontinuirane kolektivne krivnje hrvatskoga naroda, društva i države.

Stoga je on proteza i sredstvo velikosrpske i jugokomunističke ideologije. Nema nijedne nacionalne manjine u svijetu, kojoj državni poredak dopušta, kamoli financira djelovanje upereno protiv političkoga naroda, protiv zdravoga društva i same države.

Pupovac nije rješenje, već problem

Uostalom kako i zašto vjerovati Izdavaču Biltena u službi režima? On je izjavio u vrijeme pripreme srbijanske agresije i njezine opravdanosti, da je u Hrvatskoj prekršteno 10 ili 11 tisuća srpske djece.

Izjavio je da se u jami Jadovno skriva 40 tisuća žrtava, a uvidom u nju nije nađena nijedna. Dao je riječ kako će za dva zarobljena pobunjena Srbina trampom s pobunjenicima spasiti dr. Ivana Šretera, a on se i danas vodi kao nestali.

Kako, dakle, vjerovati Izdavaču, štoviše, uzeti ga za koalicijskoga partnera, kad je povrh svega u Hrvatskom saboru nataknuo žutu traku, hineći kako u Hrvatskoj vrijede rasni zakoni?

Napokon, kako režim može vjerovati Pupovcu, kad on izravno radi i protiv pripadnika samoga režima? Naime, kako pišu Izdavačeve Novosti – „Opasno je da su elementi etničke netrpeljivosti i revizionizam i dalje prisutni u medijima i izjavama javnih osoba.

Radi se o preko 50 javnih izjava, mahom političkih dužnosnika od najniže lokalne razine pa sve do vrha vlasti, rečeno je na predstavljanju Biltena“. Iako je Pupovac vlast, „već četvrtu godinu zaredom raste broj slučajeva govora mržnje i netolerancije, poziva na nasilje i historijskog revizionizma, pri čemu su najčešće mete pripadnici manjina i ranjivih skupina, prije svega Srbi“.

SNV

Dakle, koje je rješenje ne samo za „ranjivu skupinu“ Srba, već i za većinski narod, društvo i državu? Maknite Pupovca. Nije on rješenje, već problem svih hrvatskih državljana, bez obzira na nacionalnost. Sudeći prema pisanom izvještaju Novosti s predstavljanja Biltena, najviše je, međutim, govorio upravo Izdavač, predstavljen kao predsjednik SNV-a.

Nije sebe okrivio za navodni rast govora mržnje, napada i prijetnji, već „ultrakonzervativne udruge“, budući da one „napadaju Vladu koju podržavaju nacionalne manjine“. Tipično režimlijski. Zatim je vlastiti režim optužio da ne provodi zakone! I založio se da se mete označene u Biltenu ne procesuira prekršajno, već prema „Kaznenom zakonu“.

Tipično za represivca! Smetaju mu i „svadbe i različita druženja“, budući da završavaju „pjesmama“ koje mu se ne sviđaju. Tipično za totalitarne režime. Tri mjeseca prdekane za Vilu Velebita već je viđena praksa političke stabilnosti.

Podupire vladu, boji se neizvjesnosti, Crkve…

Podvalio je laž da je „RH po Ustavu temeljena na antifašizmu“. Žali se, međutim, „u svakodnevnici nema antifašizma, nego fašizma“. Da, ima ga, ali ne tamo gdje ga on vidi. Da se potrudi onoliko koliko se trudi fašizirati Hrvate, hrvatsko društvo i državu, pronašao bi ga bez puno muke u ostatcima velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, te u zagovornicima rodne ideologije.

Grozna je optužba „predsjednika SNV-a“ kako su za fašizam „odgovorni ključni akteri hrvatske političke scene“. Od njih zahtijeva da odlučnije djeluju na suzbijanju narodnih neprijatelja.

No, unatoč svemu, Pupovac će poduprijeti „aktualnu Vladu“. Zašto? Zato jer ga plaši „neizvjesnost oko toga tko će preuzeti vlast i Vladu“. Pita se „hoće se vratiti oni koji su otišli 2016.“, naime, upravo su oni „suodgovorni“ za rezultate neznanstvenih istraživanja objavljenih u Izdavačevu Biltenu.

Umjesto da stane u zaštitu Hrvatske pravoslavne crkve, koju režim otvoreno diskriminira, Bilten je opleo po njoj, a Izdavač po Katoličkoj crkvi: „Hoće li oni crkveni krugovi koji žele preuzeti dominaciju nad hrvatskom politikom i koji mobiliziraju cijelu kampanju koja traje preko svojih nevladinih organizacija i drugih krugova, hoće li oni uspostaviti onu vrstu poretka kakvu smatraju da je u Hrvatskoj prirodno da postoji poredak, tzv. prirodni hrvatski poredak“. Pupovac dominira hrvatskom politikom, a ne Crkva.

Prirodan hrvatski poredak je samo onda kad je pupovčad nedodirljiva vlast. To je ujedno i jedini ispravni antifašizam. Sve ostalo je fašizam, pa i referendumi.

Stoga Pupovac zaključuje „da smo prisiljeni čuvati ovo što imamo, vjerujući da gore ne će doći“. Premda, kaže, „svi pokazatelji govore da gore dolazi“. Time je izrazio stajalište ne samo SNV-a, već i odnarođenoga poretka u cjelini.

Nenad Piskač / HKV

 

Pupovac predstavio Bilten SNV-a ‘Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2017. godini’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Rušenjem istanbulske konvencije do rušenja Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

FAH

“Kršćanski je život trajna borba. Traže se snaga i hrabrost da bi se odupiralo đavlovim kušnjama i da bi se navještalo evanđelje. Ta je borba silno lijepa jer nam omogućuje slaviti svaki put kad Gospodin pobijedi u našim životima”, napisao je papa Franjo u uvodu u zadnje poglavlje svoje pobudnice “Radujte se i kličite”. U poglavlju koje nosi naziv “Borba, budnost i razlučivanje” Sveti Otac nas poziva da stvari uzmemo u svoje ruke i idemo uz Božju pomoć mijenjati ono što se mijenjati može.

Građanska inicijativa “ Istinom protiv Istanbulske” na ulice je već do sada dovela veliki broj naših građana koji su uzeli stvari u svoje ruke i čine ono što mogu. Potpisati se za raspisivanje referunduma za otkazivanje Istanbulske konvencije mogu svi građani Republike Hrvatske. Ostalo je još pet dana. Sasvim dovoljno kako bismo razmislili i u vlastiti dnevni red uvrstili dovoljno vremena te kako bismo otišli do najbližeg punkta volontera inicijative i dali svoj potpis. Tim potpisom svaki građanin zapravo počinje slijediti riječi Svetog Oca iz pobudnice “Radujte se i kličite”. Potpisom se borimo protiv onih koji ne žele isitni pogledati u oči. Potpisom pokazujemo budnost i činimo ono što čini aktivni djelatni kršćanin. Potpisom razlučujemo i dobro od zla. Na prvim stranicama Staroga zavjeta jasno piše kako je Bog stvorio muškarca i ženu. Ne piše kako je Bog stvorio “ono”, nego jasno piše kako je stvorio muško i žensko. Istanbulskom konvencijom u društvo se pokušava ubaciti rodna ideologija, koja ostavlja prostora manipulacijama. A mi, katolici, znamo što nam je činiti. Naši su postulati određeni davno. Za nas nema manipulacija.

I zato učinimo sve kako bismo pokazali, uz razumijevanje i prihvaćanje katoličkih stavova i treću našu kršćansku odrednicu, djelatnu aktivnost. Sudjelujmo. Priključimo se brojnim volonterima koji neustrašivo stoje pored svojih malih stolića iščekujući svakog dobronamjernika i njegov potpis kao dokaz više kako nas ima i kako znamo biti tu kad je potrebito. Svi ti ljudi podsjećaju me na 90-te kada smo s puškama na grudima i krunicama oko vrata hitali zlu u susret. Nismo se bojali tenkova, strojnica, luđačkih pogleda. Nismo se bojali huškačke retorike i propagande. Ni danas se ne bojimo lokalnih moćnika i vlastodržaca, koji misle da su svijet izmislili. Ne bojimo se njihovih nasrtaja na um i srce. Pokažimo odlučnost. Nije važno u kojoj smo stranci. Važno je da smo Kristovci. Važno je da smo ljudi. Opravdajmo djelom ono što smo čuli na nedjeljnjoj misi. Dajmo prostora Duhu Svetom da nas povede.

U narednih pet dana, toliko je još ostalo do roka skupljanja potpisa za raspisivanje Referenduma o otkazivanju dokumenta, koji je prekriven velom tajne i koji nam krije toliko toga, učinimo ono što je jedino ispravno.. I koliko god u njega ulazili s razumijevanjem i svom znanošću ovoga svijeta, ne možemo dokučiti što sve on može donijeti. Toliko je nejasnih upitnika u samom dokumentu. A tamo gdje su stvari nejasne otvara se prostora za nove nejasnoće i podjele. Ok.

Taj dokument je izglasan u Saboru, ali nisu niti saborski zastupnici neprikosnoveni. Neki nisu ni pogledali dokument. Samo su digli ruku i time pokazali, ne odgovornost, nego, toliko puta spominjani problem ove države, podobnost. Nitko me ne može uvjeriti kako neki od njih, HDZ-ovi zastupnici misle pozitivno o konvenciji, unatoč ruci u zraku tijekom glasovanja. Oni su jednostavno tako učinili. Evo prilike grešku ispraviti. Jednostavno se potpisati za Referendum i time dobiti novu priliku. Zapravo, oni samo time pokazuju pravo lice. Ono istinsko kršćansko, kakvo i imaju, samo nemaju hrabrosti za to, jer misle da bi se time mogli spotaknuti. Strah je veliko zlo ovoga društva. Treba biti hrabar. A to ne znači predati se. Građanska Inicijativa “Istinom protiv Istanbulske” učinila je sve što je bilo u njenoj moći. Sad smo tu mi, građani. Red je na nas.

Svi zajedno izađimo na ulice. Pomozimo volonterima na crti obrane, dajmo svoj mali doprinos kako bismo ostvarili sveopći cilj. Pokažimo da nas ima. Pokažimo kako ima i onih koji se ne kriju, koji jasno kažu tko su i što su. I to djelatno. Mi, koji u Hrvatskoj živimo od svojega rada ne ovisimo od Europske unije. Volimo ju. Dio smo Europe, ali ne pod svaku cijenu. Ne pod cijenu naših vrijednosti. Ako to još nisu “skužili” oni koji vode ovu državu to je njihov problem. Znamo da oni imaju i veći problem: kako se nositi sa svojom savješću, jer “sjemenje” se brzo raspe, a svjeotnazora ne bude. I zato gornji naslov. Istanbulska konvencija u ovoj državi treba doživjeti rušenje, kako bi naši vodeći poličari doživjeli katarzu. Priliku imaju. Možda i sami potpišu za Referendum o otkazivanju Istanbulske konvencije. Jer, rušenje Istanbulske konvencije nije rušenje ljudi nego provođenja njihovih politika, na čijem ustrajavanju može doći do dubokih devijacija unutar društva.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati