Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jandroković, umalo novi Stjepan Radić

Objavljeno

na

O tome kako izvana dirigirana ljubav na silu ne može donijeti ništa dobro, već u pravilu ostavlja tragikomične posljedice, najbolje se možemo se uvjeriti na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa zadnjih godina.

Nekadašnji Šešeljev potrčko, ratni huškač iz Gline i zloglasni Miloševićev ministar informiranja, Aleksandar Vučić, tipičan je primjer čovjeka s mrljom, kakvog zapadni postkolonijalni upravitelji Balkana najviše vole. Dok svim silama poteže Srbiju prema EU, u čemu mu najviše pomaže Njemačka, Vučić istovremeno maksimalno odlaže priznanje Kosova, nadajući se nekom brzom geostrateškom obratu, koji pak nikako da dođe, pa se čini da će uskoro morati ili priznati Kosovo i time otkloniti jedinu stvarnu prepreku na putu prema EU ili će se okrenuti Rusiji, pri čemu opet nema Kosovo, ali taj fakt barem ne mora priznati.

U toj, za srpsko vodstvo mučnoj situaciji, mala utjeha im je da se svako malo mogu odmarati na Hrvatskoj, čije su ćate dobile nalog da se intenzivno druže s istočnim susjedom i pomažu mu na putu prema Uniji. Dovoljno se podsjetiti Vučićeva posjeta Hrvatskoj na poziv predsjednice Grabar-Kitarović, do kojeg je došlo bez ikakvog jasnog povoda i koji je okončan bez ikakve konkretne koristi za hrvatsku stranu. Za Predsjednicu je, štoviše, taj posjet bio i izrazito politički štetan i bit će sigurno jedna od stvari koje će u sljedećoj kampanji morati objašnjavati svom desnom biračkom tijelu, uz podršku ratifikaciji Istanbulske konvencije i svojevremeni poziv Borisu Jokiću da bude ministar obrazovanja u tehničkoj vladi koju je okupljala.

Za Hrvatsku beskorisno, za nju politički štetno, pa zašto je onda uopće pozivala Vučića? Nije se teško dosjetiti. Gostujući u Otvorenom prije famoznog posjeta, član vladajuće većine okupljene oko HDZ-a Milorad Pupovac rekao je kako Predsjedničin poziv Vučiću ima posebnu važnost “utoliko što naši prijatelji iz svijete žele da se to dogodi”. O Predsjedničinom pozivu munjevito se na Twitteru oglasilo i američko veleposlanstvo u Zagrebu, sljedećim riječima: “Drago nam je vidjeti taj pozitivan korak. SAD snažno podupire poboljšane odnose između Hrvatske i Srbije. Taj odnos je ključan za prosperitet i stabilnost regije”.

Dakle, družimo se s Vučićem na silu, a zapadno inzistiranje na toj ljubavi je toliko nesuptilno da je Predsjednica morala pozvati Vučića u posjet samo nekoliko dana nakon razmjene oštrih prosvjednih nota izazvanih srpskom propagandističkom izložbom o Jasenovcu u sjedištu UN-a. “Dragoga gosta” pozvala je bez koordinacije s Vladom. Plenković se tada iz cijele priče izmigoljio neokrznut. Vučić nije bio njegov gost, nije se radilo o njegovoj domaćoj zadaći pa ga nije morao posebno tetošiti. Ali, sada se morala odigrati druga epizoda serijala “Ljubav je na silu”.

Visoko saborsko izaslanstvo predvođeno predsjednikom Jandrokovićem, došlo je ovaj tjedan u posjet Srbiji, prvi takve vrste. No, samo dva mjeseca nakon što je predsjednik Srbije Vučić predložio moratorij od pola godine na nezgodne teme iz prošlosti, dogodio se novi međunarodni incident, zbog kojeg je posjet predsjednika Hrvatskog sabora već prvog dana prekinut. Naime, zastupnik u srpskoj skupštini Vojislav Šešelj je s par kolega, ispsovao delegaciju Hrvatskog sabora, a potom su oborili hrvatsku državnu zastavu i zajednički je izgazili. Osiguranje ih u tome nije uspjelo ili ih nije ni željelo spriječiti.

U srpskoj skupštini su tako oskvrnavljeni simboli Republike Hrvatske, ali barem se nije pucalo. Ono što je u Hrvatskoj umjetnički performans, najčešće plaćen javnim novcem, kad se napravi u inozemstvu službenom izaslanstvu je ipak međunarodni incident pa je hrvatsko izaslanstvo prekinulo posjet i vratilo se u Zagreb. Premijer Plenković je dan nakon nemilog događaja izjavio kako ćemo “nastaviti graditi dobre odnose sa susjedima, a na ovakve događaje ćemo reagirati odlučno”. U čemu se sastojala ta odlučnost? U tome što unatoč incidentu nisu ostavili Jandrokovića u beogradskoj skupštini da riskira još goru sudbinu? Ili u tome što su poštom uputili prosvjednu notu veleposlanici Srbije, nakon što ju je odbila osobno primiti?

Predsjednik Srbije Vučić osudio je incident, no nije nijednom riječi izustio ime njegovog počinitelja Šešelja niti se ispričao, štoviše ponovo je lagao i izvrijeđao Hrvate: “Naše je da to osudimo i u tome se razlikujemo od Hrvata koji, uz iznimku Kolinde Grabar-Kitarović, ništa od incidenata kada sam ja bio u Zagrebu nisu osudili” rekao je i dodao: “Ne zaboravite, nekoliko srpskih zastava je spaljeno dan prije nego ću doći u Zagreb. Na dan kada sam bio u Zagrebu jedan njihov zastupnik me je jurio po ulicama, a iznenadio se valjda kad sam stao pa nisam više htio bježati. Vrijeđali su me, nazivali najgorim četnikom, najpogrdnijim imenima i to meni nije bio dovoljan razlog za napuštanje Zagreba jer sam smatrao vrlo važnim da razgovaramo”.

Vučić laže, jer nikakvog paljenja zastava povodom njegovog posjeta nije bilo, a to da ga je Miro Bulj “jurio po ulicama” u filmskoj potjeri je izmišljotina. Dobacio mu je samo “kad ćeš doći u Glinu?” kad ga već o boravku u okupiranoj Glini 1995. nije usudio pitati nitko od hrvatskog vodstva. Umjesto isprike, Vučić je nastavio s fiksacijom na blaženog Alojzija Stepinca, ističući kako mu Hrvatska u općini Dvor na Uni planira podići spomenik: “Taj spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćnom presudom osuđenom za zločine počinjene protiv Srba, bit će potpuno bačen u sjenu i to u mjestu koje je najstrašnije stradalo od ustaške kame”, rekao je Vučić i to je valjda najteža posljedica incidenta u srpskoj skupštini.

No još je urnebesnije Vučićevo podsjećanje na to kako su, ne tako davno, radikali i Vojislav Šešelj tijekom posjeta Federice Mogherini galamom prekidali njezin govor u Skupštini Srbije: “Šešelj to napravio i Mogherini, pa je Mogherini govorila u nemogućim uvjetima i ne samo da nije napustila Srbiju, nego nije napustila ni Skupštinu”, rekao je Vučić. Ukratko – Njonja tebra, Laki je malo nervozan, nemoj da se duriš zbog malo vike. No Hrvati imaju izvjesno iskustvo iz beogradske skupštine koje Mogherini nema pa ne čudi brzo povlačenje. Zastupnik Šešelj se oglasio na Twitteru u istom stilu, referirajući se, zanimljivo, na isti motiv kao i Vučić: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika….

Ako je nekome žao zbog gaženja hrvatske zastave i psovanja pripadnika njihovog Sabora, samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu”, napisao je u dvije objave u srijedu. Predsjednica srbijanskog parlamenta Maja Gojković i premijerka Ana Brnabić osudile su Šešeljev čin, ali se u priopćenjima za javnost nisu ispričale hrvatskim dužnosnicima, štoviše Gojković je relativizirala incident uspoređujući ga s navodnim neugodnostima koje je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić doživio prilikom posjeta Zagrebu. No u svemu tome postoji jedan puno veći problem.

Zašto je izaslanstvo hrvatskog Sabora uopće išlo u Beograd samo par dana nakon izravnih Šešeljevih prijetnji predstavniku hrvatske manjine, što je prošlo bez adekvatne reakcije srpskog vodstva i tužiteljstva? Nakon objavljivanja Haške presude od deset godina zatvora za sudjelovanje u zločinima i protjerivanju vojvođanskih Hrvata Šešelj je prošli tjedan izjavio kako se intenzivno priprema za ponavljanje svojih ratnih zločina, a krenut će od Tomislava Žigmanova i Nenada Čanka. Općem ozračju ljubavi i tolerancije pridonijela je i najava mitinga kojeg će Srpska radikalna stranka održati u Hrtkovcima 6. svibnja, na dan kada je na skupu te stranke 1992. godine Šešelj pozvao na progon Hrvata iz tog vojvođanskog mjesta, zbog čega je kasnije i pravomoćno osuđen.

Umjesto otkazivanja najavljenog posjeta, naše ćate su otišli na izvršenje domaće zadaće u beogradsku skupštinu kao da se ništa nije dogodilo. Ishod te misije mogao je iznenaditi samo krajnje naivčine. No ne treba sumnjati da ćemo, čim se prašina malo slegne, svjedočiti nastavku tog ljubavno-političkog postkolonijalnog serijala. Hoće li nakon predsjednika država i predsjednika parlamenata u novoj epizodi konačno uslijediti i zagrljaj hrvatskog premijera i srpske premijerke?

Stvarnog poboljšanja hrvatsko-srpskih odnosa neće biti bez iskrenog nastojanja suverenih i dobronamjernih aktera s obje strane. A do tada ćemo se još načekati. Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok dočekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Državni udar’ u zemlji koja ni po čemu nije država

Objavljeno

na

Objavio

Zločin veči od svih zločina počinjenih u građansko vjerskom beha sukobu za teritorij, i obranu vjerskog identiteta, je onaj koji danas čini Svjetska zajednica silom i oružjem održavanja neodržive zajedničke, muslimansko unitarne Bosne i Hercegovine. Njen zločin je tim veči što joj se pred očima nekadašnja, a danas ni u čemu postojeća, Bosna i Hercegovina sve više cijepa i komada, dijeli i razvaljuje, i to voljom i politikom onog, muslimansko bošnjačkog, naroda, kao lažnog zagovornika održivosti zajedničke zemlje.

Cijepanje i komadanje, dijeljenje i razvaljivanje nekadašnjeg svjetskog mozaika vjera i kultura, nacija i obićaja, te svakolike šarolikosti, provodi se oružjem etnickog čiščenja, iza kojeg ne ostaje ni korijen onog drugog i drugačijeg. U taj krvavi genocidni proces etničkog i vjerskog čiščenja najmanje kockice beha mozaika, one hrvatske autohtone koja je povijesnom miroljubivosti, snošljivosti i tolerancijom i bila, i jest, glavni projektant i graditelj šarolikosti zemlje, uz Svjetsku zajednicu i jućerašnje Muslimane a današnje Bošnjake, vrlo agresivno, isilovski se uključila, navodno ekonomska a zapravo okupatorska islamska emigracija.

Suvremeno vrlo razarajuče oružje muslimanskog svijeta koristi se na hrvatskom teritoriju u Bosni i Hercegovini u neograničenim količinama, i svaki dan ga je sve više i viče. Bošnjački uvoz islamista u odorama ekonomskih emigranata iz islamskih zemalja, koje Svjetska zajednica podupire, dakako i koristi, uz povike, već u autobusima kojima ih dovoze „Alah uekber”, hrvatski teritorij čini nagasakijsko hirošimski ruševnim, uništavajući svaki trag prognanog hrvatskog naroda.

Nikad u ljudskoj povijesti viđeno i zabilježeno, zabranjen je svaki vid obrane hrvatskom narodu. Naime, nakon planskog bošnjačko turskog dovođenja, danas „emigranata” a sutra brutalni terorista čija zlodjela zatvaraju europljane u domove, pred kojima je i Europa na čelu koje je suvremeni njemački diktator Angela Merkel digla bijelu zastavu, u iranizirano Sarajevo u kojem provedu vrijeme asimilacije i priprema, „emigranti” se odvoze na hrvatski teritorij.

Ne ni na bošnjački, ne ni na srpski, već na hrvatski, koji je tajnim muslimansko srpskim beogradskim dogovorima već izmedu se podijeljen, kasnije Holbruckovim daytonskim zločinom legaliziran, a engleskim salveta političarom, mirnodopskim zločincom, Ashdownom i realiziran.

Finaliziranje tog strašnog zločina etničkog čiščenja autohtonog europskog naroda na periferiji Starog kontinenta uspješno provodi čovjek iz Prnjavora. Zadužen za oćuvanje etnički čiste Republike Srpske, i jedanko takve bošnjačko gornjomaočke federacije, ministar bezbjednosti iz Prnjavora, šalje emigrantske ratnike na hrvatske obranjene prostore, čija su se braća pokazala brutalnim u ubijanju, silovanju i progonu Hrvata tijekom muslimanske agresije na hrvatski teritorij, da i Hercegovinu učine spaljenom zemljom, bez hrvatskog traga kao što su im braća po vjeri i terorizmu, zločinu i genocidu ucinila Srednju Bosnu.

Pored tako stradalničko strašne slike Hrvata Srednje Bosne ministar bezbjednosti, Srba i Bošnjaka, hrvatski pokušaj obrane od emigrantskih okupatora osvajača naziva „pokušajem državnog udara”. Pa ako je i od čovjeka iz Prnjavora čuvara bezbjednosti Srba i Bošnjaka, previše je.

Zar može biti obrana biološkog opstanka hrvatskog naroda koji je največa žrtva srpsko muslimanskih tajni pregovora diobe Bosne i Hercegovine biti „državni udar” u zemlji koja ni po čemu nije država, čak kojoj je i tenk pregovarač dokinuo atribut republika i dao ga genocidnom velikosrpskom entitetu.

Zasigurno da ni ministar bezbjednosti ne zna nabrojati niti jedan zajednički državnički znak koji ima Bosna i Hercegovina, a govori o hrvatskom pokušaju državnog udara. Takva agresorska retorika dotičnog ministra je, zapravo, u službi oćuvanja etnički cisti srpski i bošnjačkih prostora.

Ako je hrvatska obrana vitalnog nacionalnog i vjerskog, egzistencijalnog, interesa od emigrantskih osvajača koje šalje sultan Erdogan, i koji je zbog toga i dolazio u Bosnu i Hercegovinu da vidi kako napreduju u okupatorskom pohodu etničkog čiščenja Hrvata, „pokušaj državnog udara”, a zar onda emigrantska islamska bujica nije agresija na „državu“ Bosnu i Hercegovinu. Ne, za ministra bezbjednosti, to nije okupacija i agresija. Vjerojatno zbog toga što i sam ne prizna Bosnu i Hercegovinu državom, te na nepostojeću državu ne može se ni izvršiti bilo kakva agresija, pa ni ona emigrantska.

No, zato u nepostojećoj državi jedan narod koji se pokušava obraniti od agresije i okupacije, koja ima za cilj njegovo biološko istrijebljenje, ili prisilno islamiziranje, može izvršiti „drzavni udar”, a organizatora otpora agresiji i zatvorski kazniti, što i traži ministar iz Prnjavora.

Čije bezbjednosti je ministar, koji zatvara narod koji se brani od ponovnog osmanlijskog danka u krvi. Zasigurno ne ministar bezbjednosti hrvatskog naroda, već ministar bezbjednosti Srba, Bošnjaka i muslimanski emigranata, osvajačke vojske koja nadire iz Turske, zemlje u kojoj se skupljaju, obućavaju, snabdjevaju, poput svake vojske, najnovijim komunikacijskim aparatima. Iako dobro opremljena ipak koristi djecu kao štit, muslimanski način ratovanja kakav svijet desetljećima gleda na Bliskom istoku gdje ratuju protiv Izraela i prijete njegovu uništenju.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari