Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Bandiću draži Tito ili vlast?

Objavljeno

na

Što su nam donijeli lokalni izbori 2017.? Pobjedu HDZ-a i poraz Plenkovića, povratak “otpisanih” i posrtanje SDP-a, odgojnu pljusku Mostu i sveukupni poraz žena, nove snage zdesna i slijeva, jednu veliku, epsku dilemu stavljenu pred Milana Bandića i jednu urnebesnu scenu iz Obrovca na razini Šijanova filma “Ko to tamo peva?”.

Da krenemo od najzabavnijeg. U prilogu RTL-a, koji ozbiljno konkurira za istraživački uradak godine, iako se u njemu nije moralo puno istraživati, već su akteri sami “pjevali”, vidjeli smo pun turističko-birački autobus iz Novog Sada čija tura, prema tvrdnjama putnika, košta 10 tisuća kuna i dovozi ih iz daleke Vojvodine glasovati za lokalnu listu SDSS-a u Obrovcu.

No pothvat je zapeo na financijama – drive-through biračima nije plaćeno pošteno odrađeno glasovanje pa su odbijali napustiti Hrvatsku dok ne dobiju obećani novac. Sve je kulminiralo podnesenom kaznenom prijavom na temelju koje policija sada vrši izvid. Prst sumnje uperen je u Milorada Pupovca koji optužbe odbacuje kao “gnjusne”.

Za razliku od konačno dokumentirane ujdurme s organiziranim dovlačenjem glasača iz Srbije, na razini glasina ostala je priča o vikend-biračima sa stvarnim prebivalištem u BiH koji su navodno dolazili glasovati u Metković. Ako u tome ima istine, radi se o činu koji je posebno ogavan jer dolazi od pripadnika, točnije taloga hrvatskog naroda u BiH koji na svojoj koži već dugo osjeća kako je to kad ti drugi određuju “predstavnike”.

Kao važan fenomen ovih izbora ističe se povratak “otpisanih”, Čehoka u Varaždinu i Keruma u Splitu. Kerumov povratak je spektakularniji jer Čehok je sišao s vlasti nakon što ga je zgrabilo pravosuđe, a Kerum je politički poražen na prošlim izborima. Stoga bi se Čehoka moglo usporediti s boksačkim prvakom koji je suspendiran dok je bio na tronu pa se nakon nekoliko godina vratio i ponovo osvojio titulu, dok je Kerum nakon osvajanja titule dobio batine u više mečeva i onda se odjednom oporavio i vratio “pojas”.

Na razmeđu od Čehoka do Bandića postavljalo se i pitanje kako to da ljudi protiv kojih se vode procesi zbog zlouporabe položaja i korupcije unatoč tome dobivaju veliko povjerenje građana? Objašnjenje je jednostavno – povjerenje građana u neovisnost pravosuđa toliko je nisko da to što se protiv vas vodi proces 2017. u Hrvatskoj nema nikakvog utjecaja na vaš rejting.

Lokalni izbori donijeli su i poraz žena – u Zagrebu su dvije kandidatkinje završile iza Bandića, u Splitu Puljak i Batarelo iza Keruma i Opare, težak poraz doživjela je nova vedeta SDP-a Sabina Glasovac u Zadru, Rimac je neočekivano potučena u Kininu, Šojat je ostala daleko iza Vrkića u Osijeku, a Mostova kandidatkinja Ujdur, iako relativna pobjednica prvog kruga u Metkoviću, teško će u drugom zavladati gradom.

Županica i gradonačelnica velikih gradova nema ni na vidiku i to je ružno naličje ovih izbora. HDZ je, sve u svemu, dobio izbore, no Plenković ih je izgubio, pri čemu mu je kobna bila zagrebačka avantura. Pokazalo se koliko je stranka žilava na terenu, i da na srednjoj razini ima kadrove koji u svojim sredinama uživaju povjerenje – o čemu svjedoči uspjeh na razini županija i srednjih i manjih gradova. Ali u Zagrebu, gdje im je kadrovirao predsjednik, kandidat im je ostao kao i prije četiri godine na mizernih 5,6%. Najveći dobitnik izbora u Zagrebu je tako postala hrvatska medicina.

Drago Prgomet, dokazano vrhunski liječnik i upravitelj klinike, nakon što je kao kandidat vladajuće stranke u glavom gradu u utrci za gradonačelnika zauzeo peto mjesto, s duplo lošijim rezultatom od četvrtoplasirane Brune Esih, nema više kamo nego nazad u struku. SDP je sveukupno gledano, gubitnik izbora i Rijeka im je tu slaba utjeha. U manjim i srednjim gradovima su podbacili, a u Osijeku i Zagrebu podržavaju tuđe kandidate.

Bitka svih bitaka odvija se u glavnom gradu. Otegotna su okolnost za Anku Mrak Taritaš napeti odnosi između SDP-a i HNS-a, pa i trzavice unutar samog SDP-a. Mrak Taritaš ima u džepu glasove jednog od malih dobitnika izbora, platforme Zagreb je naš, i već time skoro anulira Bandićevu prednost iz prvog kruga. Iako u drugom krugu računica preraspodjele birača nije tako jednostavna, ugrubo se možemo pitati hoće li prevaga glasača Sandra Švaljek prema Mrak Taritaš biti veća od one Esihičinih i HDZ-ovih za Bandića?

Sve i ako pobijedi u utrci za gradonačelnika, Bandić u Gradskoj skupštini ovisi o potpori ekipe okupljene oko Brune Esih i tu mu se nenadano pojavila velika tegoba. Naime, nova gradska desnica suradnju uvjetuje preimenovanjem Trga maršala Tita, čime stavlja Bandića na goleme muke. Svojevremeno sam priznao vlastitu pogrešku kad sam, još ranije, pisao kako je Bandić savršen oportunist koji može u bilo koju boju i s bilo kime, ovisno o potrebi. Ali nije tako. Postoji ipak jedna stvar u kojoj je bio dosljedan i gdje je, barem do sada, svjesno išao protiv stajališta većine svojih birača, a to je zaštita lika i djela druga Tita.

Bandić je, nastavljajući se na HDZove titoiste iz 90-ih, najzaslužniji što i 27 godina nakon pada silom nametnutog komunističkog režima i Jugoslavije njihov tvorac i danas nominalno zaposjeda središte Zagreba, i to okićen titulom maršala. Kako objasniti, npr., turistu iz Australije zašto trg u demokratskoj Hrvatskoj nosi ime po jugoslavenskom diktatoru koji je njena apsolutna negacija? Je li zato što je on vrhovni označitelj elite koja ima kontinuitet od komunističke nasilne uzurpacije vlasti do danas?

Ako Tito simbolički padne, urušava li im se onda definitivno zdanje “antifašističke” moralne superiornosti kojom su pokrivali zločine na kojima je utemeljen i na kojim se održavao sistem u kojem je stasala “nova klasa”, crvena buržoazija čiji doslovni ili ideološki potomci danas kombiniraju petokraku i LGBT prava, Tita i vegansku prehranu, zaštitu panda i tekovine komunizma i Jugoslavije, divljenje socijalističkom samoupravljanju i Appleove proizvode?

Situacija koja nama sa strane izgleda komična Bandiću je tragična. On ne može protiv sebe, a opet mu je draga i vlast, pa se u prvoj reakciji na uvjet o preimenovanju trga pokušao izvaditi tezom kako o tom pitanju treba raspisati referendum, no Hasanbegović mu je replicirao da ni o imenovanju nije odlučeno referendumom, čime je jasno dao do znanja kako nova desna opcija neće popustiti i odustati od tog preciznog uvjeta, jer bi time, upravo kad je u naletu, počela pada u očima svojih birača.

Dominantni mediji pokušavaju stvoriti dojam kako je to zahtjev samo ekstremne desnice, a da je cijelom preostalom dijelu političkog spektra i golemoj većini građana valjda normalno da najskladniji trg glavnog grada demokratske Hrvatske nosi naziv jugoslavenskog diktatora, maršala vojske čiji su zadnji izdanci poput Mladića i Šljivančanina s titoističkim obilježjima razvaljivali tu istu zemlju. Pilu treba okrenuti naopako – nisu svi ljudi koji traže uklanjanje te monstruoznosti ekstremni desničari, ali su bez sumnje lijevi ekstremisti svi oni koji bi takvu sramotu zadržali. Bandić je, vjerojatno u ranoj fazi adaptacije u komunističku nomenklaturu Zagreba, duboko interiorizirao te vrijednosti. I sad mu nije lako.

Nalazi se u poziciji Buridanova magarca, koji se gladan nalazi između dva potpuno jednaka plasta sijena pa na koncu, fatalno neodlučan, krepa od gladi. Hoće li Bandić braniti Broza riskirajući vlastitu glavu kao 6. lička ili će izdati druga Tita, glavno je pitanje prije drugog kruga u Zagrebu. Antonio Gramsci, najznačajnije ime talijanskog marksizma, pisao je između dva svjetska rata kako je komunizam nova religija, koja ima svoje mučenike i svoje praktikante, a partija je u svijesti komunista zamjena za božanstvo i kategorički imperativ.

Drugove, dakle, treba analizirati teološkim kategorijama, jer tu politološke ili zdravorazumske ne pomažu. Esih i Hasanbegović stoga se mogu promatrati ne samo kao sadisti koji udaraju Bandića tamo gdje ga najviše boli već i kao egzorcisti koji će jednoj izmučenoj hrvatskoj političkoj duši možda pomoći da se oslobodi zloduha titoizma.

Hoće li, dakle, Bandić slavno pasti braneći Tita i prepustiti Zagreb Anki Mrak Taritaš ili će egzorcizam uspjeti i lišiti Zagreb teške bruke, a posredno pomoći i hrvatskoj ljevici da konačno prodiše lišena balasta jugoslavenskog komunističkog totalitarizma? Iako bi i za Bandića i za hrvatsko društvo bilo bi bolje da se drži one: amicus Tito sed magis amica victoria, šanse su, prema svemu viđenom do sada, pola-pola.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Dica su to Malešna, al’ znadu komu su sviće palili – Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Objavljeno

na

Objavio

Školu moreš
Al’ ne moraš imat
Ae
Komu se uči, neka uči
Neka buba, čita, zbraja i dili
Na volju mu je

Al’
Kuvat u nas moraš znat
Ono zeru, mrvočak
On’liko k’liko se kuvalo u našemu sirotinjskomu kraju na golu kamenu
Na kominu su šamot ciglon
U bronzinin što su se mrčavi
Cunali
O komaštrin

Moja baba nije znala pravit sto i jedan kolač
Ni čut
Kakvi kolači, kakvi bakarači
Kašnje je to došlo
Su markan iz Njemačke
Uskupa su flajdan i hauban za kosu
Su prvin merđanin i bagerin
Uskupa su petardan
Njemačkin štekan Ma’lbora i Zipašin

Nisu naše kuvarice
Ravne onin iz
Slavonije
Ni govora
Jerbo naše
Valja pravo reć’
Nisu imale nit’ mat’rijala za toga

Pravit svo ono bogatstvo nisu imale sučin al’ zato
Su naše pekle
Privrte vrile
Ušćipke meke
I padišpanj u koji bi viju rukan vridnin zadivale

Bile vrlo stručne
Za rašćike i koštradine
Za kruva ispod sača
Raka su metvicon i puron
Stručne za pečenice, divenice i toća

Još k’o dite
Učilo me naškoj kuvariji
Metnili bi mi zdilu, bilu.. su jajima na tolu
Ispod niske odrne
A ja na stočiću propeta
Unde di gleda priko Bejine kuće
U Osoje
Metnili bi mi
Šaku brašna, soli navr’ prsta
Kap varenike, zeru mlake vode
Pa bi unda sama zamišala privrte
Gledajuć satrat sve one gljize

Izlivala bi i’ kacijolon
U zagrijanu, crnu tavu na šporetu
Pa bi začvrčalo na kapi ulja

Čekala bi da zeru skori
Ujti su donju stranu
Pa unda privrnila
Unda bi jopet
Pričekala
Minut, dva
Pa
Iskrenila na pijat
Oni na sitne, crljene ruže

Amerikanski pijat
Oni što je doša’ brodon u jednoj od oni’ puni’ skrinja moje babe
Što su njojzi slala braća iz svita

Najlišpe na svitu meni je bilo na vrilu privrtu
Posut rukon zeru cukra
Onako iz zdraka
Samo da zabili sridica
Pa pljesnit rukama i gledat
Kako cukar krabi vrućina koja ugusto iz privrte
Dimi

Doklen ideš
Musavin rukan privrćeš listove one dvi materine knjige zvane – Kuvarica
One su tvrdin korican
Su šarevitin slikan, kojima smrti nema

To ti je najdraža zabava bila
Ist i privrćat slike
Oni knjiga što i’ je mater kupila u vakat kad se udala prikomlada
T’liko mlada da ni kuvat nije znala

Kuvarice ob’e znadeš napamet
Od
Do
Svako slovo i svaku sliku
I znadeš šta bi iz nje najradije pojio
I ti
I ćaća ti
I brajo
Jerbo si i nji’ uvik pita šta bi oni za se’
Probrali
I silijo bi i nji’
Sve redon
Da ti upru prston u najlišpu sliku
Ae
Jerbo glavno je bilo izabrat šta ‘oćeš
Izabrat na sliki
U mašti
To ti je unda isto k’o da si kupijo i mat’rijal
I kuva i peka
I pojio zaprave

Kraj studenoga je i oni je vakat
Kad se po selu uzvire gudini po kućarin

Dobranalo se iznenada to jedno jutro kad ti se mrzle ruke lipu za volan
A iz usta ti dimi od leda doklen govoriš
Pa puneš u caklo
Da dica rukan
Mogu mećat srca
Dok se vozu

Pa se ne voziš više u običnomu autu kroza mrzle dane
Nego u malešnoj galeriji
Njijovi imena
I srca

U te studene dane
Uvati gudine skrika po kućarin
A u zdraku se izmiša mirluš brenera
Svinjski dlaka
I vrile vode
Postanu tražena roba u selu one lole što znadu utvrdo gudinu držat nogu

Vrime je to oštra mirluša
I vrime oštri’ noža
Zvona za bikarenja
I sindžira za okrićanja

Nije lako bit gudin
Priko godine
Ni čut
Krajen godine
Apose je gadno bit gudin
Milo ti ji dođe

Ae
Meni milo gudina
Oduvik
Šta mu je život
Ništa!
Ide, pije, tovi se
Ne misli se o ničemu
Svaki dan mu jednak
Nečisti podase
A dalje svoga kućara niti ne zna
Loče iz korita mekinje i spirine
Pa čeka
Da ga se su prvin ledon prikolje
Posoli krupnon soli
I na lisi ga se razviša

Studeni je
Mrznu cakla
Dobranalo se ono jutro kad se ruke mrzle za volan lipu

Vratili mi se sokolići moji
Oni moji stariji
Iz našega Vukovara
I već danima govoru
Šta su sve vidili
Okon i srcon
Di su i šta ili
Di sviće palili
A di se do tlea
Poklonili

Donili u rukan malešni Vodotoranj
I malešnu Golubicu
Donili sasebon Vukovar na naš jug
U dnu malešnoga Vodotornja
Upisana ona časna godina
Tisućudevestodevestprva
Ona za koju moraš znat di si bijo
I ti
I svi koliki

Vidili moji sokolići gorikar
Sve naše barjake na vrpi
Sve
I one crne koji su u nemilosti
Poradi
Pozdrava
Za Dom spremni
Dica su to
Malešna
Al’ znadu komu su sviće palili

Dica su al’ znadu kako Domovinski rat nije bijo građanski rat

Neka nemaju velike škole
Znadu
Više se volu igrat nego sidit nada knjigon
Uču se išton privrte zamišat
Al’ o ratu sve ono prikovažno
Već znadu

Jerbo
Nije njima cili svit
Kućar i puno korito
Nisu godine proveli samo ločuć spirine
I gledajuć u prazno
Dica su al’
Mislu glavon i srcon
I volu svoje

Tak’ima mista
Nikad’ neće bit’ ni na hateveu
A ni na državnon koritu

Taki poda rukon cili život nosu one dvi Kuvarice tvrdi korica
Iz koji’
Znadu šta ‘oće

Znadu izabrat

Znadu kako je srce i mašta
Prišnije
Od onoga zaprave

Kako je prišnije crtat onin praznin, promrzlin rukan srca po caklu
Nego živit k’o gudin koji ne vidi baš ništa dok ide sve redon
I zaprave

Znadu kako se more i mora volit sve svoje redon
I upaljenon svićon
I pismon
I molitvon

More se volit sve svoje su onin što šalješ u modernin, šarevitin skrinjan
Koje i danas dolazu na naš kamen sirotinjski

Tisnin putin
Odsvaklen

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari