Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Milan Bandić jači od Milana Bandića

Objavljeno

na

Nakon što se već neko vrijeme špekuliralo oko toga hoće li se Milan Bandić kandidirati za predsjednika države, to se ovog tjedna dogodilo, ali na pomalo neočekivan način.

Milan Bandić objavio je kandidaturu za predsjednika, ali ne gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, već filmski redatelj, koji se od rođenja 1976. godine pa do ovog ljeta zvao Dario Juričan, a onda je službeno promijenio ime i prezime u “Milan Bandić”, što mu je potvrdilo i Ministarstvo uprave.

Novi Milan Bandić je ove srijede na konferenciji za tisak objavio kandidaturu za predsjedničke izbore i predstavio svoj politički program. Bit programa je rebrendiranje Hrvatske kao zemlje korupcije i zalaganje za korupciju na svim nivoima.

Iza brda se valja vrlo zanimljiva priča koja može ozbiljno utjecati na tijek i ton kampanje, i koja ne mora nužno ostati na razini prvoloptaške provokacije. Imamo u tom smislu dva zanimljiva primjera iz susjedstva.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine Ljubiša Preletačević Beli, čelnik stranke “Sarmu probo nisi”, lik kojeg je uprizoravao student i aktivist Luka Maksimović, osvojio je treće mjesto s 9.44% glasova. Pod sloganom “Samo jako” Beli je obećavao brda i doline, nudio biračima triput više svega što ostali kandidati obećaju, parodirajući uobičajeni isprazni politički diskurs.

Lažna megalomanska obećanja, spektakularna ukazanja u bijelom odijelu na bijelom konju, video klipovi u kojima gol do pasa spašava djecu od utapanja u potoku i slična sredstva zabavljala su naciju i na koncu dovela Belog do rezultata o kojem su neki “ozbiljni” kandidati mogli samo sanjati.

Ni performans s promjenom imena nije niša novo. Još 2007. godine tri su slovenska umjetnika, redatelj Emil Horvatin i slikari Žiga Križ i Davide Grassi službeno promijenili imena u Janez Janša. Pa su se tako na slovenskoj javnoj sceni uz tadašnjeg premijera Janeza Janšu odjednom počela muvati još trojica s istim imenom, piše Nino Raspudić / Večernji list

U Hrvatskoj sada dobivamo kombinaciju te dvije akcije. Promjenu imena u Milan Bandić, a potom i kandidaturu novog Milana Bandića na predsjedničkim izborima. Izgleda vrlo obećavajuće, ali pomalo zabrinjava što nakon izvrsnog početnog koncepta kasnija izvedba nije na istoj razini. Naime, čini se kako novi Milan Bandić pretjeruje najavljujući kao glavne točke svog programa osnivanje Ministarstva korupcije čije bi sjedište bilo na Pantovčaku, transformiranje USKOK-a u odjel za propagiranje korupcije te proglašenje čitave Hrvatske Isključivim koruptivnim pojasom (ISKOP).

Radi se o tzv. “telefoniranju” koje pomalo podcjenjuje sposobnost publike da shvati osnovnu poruku. U takvim stvarima ne treba biti predoslovan, već je bolje igrati suptilnije, laganije, na granici ozbiljnog i parodijskog za što je najbolji primjer Hašekova boemska partija iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.

Koristiti se, dakle, finom ironijom, laganim i elegantnim potezima floreta a ne lupanjem balvanom jer se time otupljuje genijalnost osnovne zamisli. Da novi Milan Bandić ima potencijala vide se u nekima od slogana poput “Korupcija svima, a ne samo njima”, što bi se dalo razraditi u čitavu jednu novu socijalnu filozofiju te posebno u efektnom sloganu za motiviranje birača: “Što god vam ponude, ja nudim duplo”.

Umjesto doslovnog “telefoniranja” Milanu Bandiću dovoljno bi bilo da bude Milan Bandić, uz minimalno dodatno naglašavanje milanbandićizma, koje ne smije prijeći u prenaglašavanje, jer time se gubi učinak. Kad bi išao tim putem mogao bi uskoro nadmašiti starog Milana Bandića pa bi se za novog Milana Bandića na kraju kampanje moglo reći sljedeće: Milan Bandić je toliko Milan Bandić da je više Milan Bandić od Milana Bandića. Zato Milan Bandić više nije Milan Bandić, nego je Milan Bandić Milan Bandić. Ako novi Milan Bandić ostane i dalje u politici, možda će za današnju djecu i onu koja će se tek roditi on biti pravi Milan Bandić, a tek će iz priča starijih možda saznati da je prije njega bio i jedan drugi važan koji se zvao Milan Bandić.

Primjerice, za moju generaciju je pravi Ronaldo bio tzv. debeli Ronaldo, najopasniji igrač s loptom u nogama ikada viđen. No poslije se pojavio ovaj zgodni Ronaldo. Poklonicima pravog Ronalda u početku je djelovalo skandalozno da žgoljavi balavac s prstenom pečatnjakom i neukusnim pramenovima nosi na dresu veliko ime. Ali ga je kasnije opravdao i prihvaćam da je mlađima od 20 godina on prva pomisao kad se kaže “Ronaldo”. Tako će možda za trideset godina mladima prva asocijacija kad se kaže Milan Bandić biti redatelj Milan Bandić.

No što možemo očekivati na izborima sada kad je u igri i Milan Bandić? Neki kažu da će konačno moći mirne duše glasovati za Milana Bandića. No, ako se stari Milan Bandić ne kandidira hoće li neki okorjeli glasači glasovati za Milana Bandića misleći da glasuju za Milana Bandića? Hoće li se pojaviti i drugi dvojnici?

Državni zavod za statistiku kaže kako u Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011. živi 21 Zoran Milanović, dakle, ostalih 20 još se stigne kandidirati i ponuditi svoje programe. Jedna je i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, ali ime “Kolinda” osim aktualne Predsjednice nosi još 26 dama u državi, pa bi eventualna kandidatura nekih od Kolinda mogla stvoriti izvjesnu konfuziju, prije svega kod starijih birača.

Moguće je i da neki od već najavljenih kandidata prije početka službene kampanje odluče promijeniti ime ne bi li poboljšali očajne izborne izglede, pa bi tako možda bilo korisno da Vlaho Orepić promijeni ime u Donald Trump ili Dalija Orešković u Margaret Thatcher.

Nominalna razina, za razliku od stvarne, je podložna poigravanju. Što je ime? Shakespeare kaže “ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Ta misao nadahnula je Umberta Eca za naslov njegovog slavnog romana. Osim što bi ruža mirisala i pod drugim imenom, treba imati u vidi i da ime ruže prebačeno na neku drugu stvar ne bi tog novog nositelja imena automatski učinilo mirišljavim.

Ako novi Milan Bandić postane predsjednik, kako će surađivati s gradonačelnikom glavnog grada Milanom Bandićem? A ako kojim slučajem i premijer Plenković promijeni ime u Milan Bandić (zašto ne bi, ta on širom otvara vrata u hrvatskom zakonodavstvu da netko tko ima mušku kombinaciju kromosoma može biti žena, i obrnuto, pa ako, po volji, žena može biti muškarac i muškarac žena, zašto onda i Andrej Plenković, barem nominalno, ne bi mogao biti Milan Bandić), onda bi u nekim stvarima morali surađivati Milan Bandić, Milan Bandić i Milan Bandić.

Najjednostavnije je tu transformaciju odraditi pri vjenčanjima tako da svaki mladoženja koji se zove Milan, kada pitaju mladence koje prezime će uzeti, može reći: Bandić. To treba zakonski omogućiti. Pošto su sve fluidniji i “rodovi” i imena, mogu se i neke žene preimenovati u Milan Bandić, primjerice Milanka Opačić. Štoviše, svi oni koje je Milan Bandić nazvao žetončićima, trebali bi kao uvjet prelaska u klub Stranke rada i solidarnosti promijeniti ime u Milan Bandić. To bi bilo najpoštenije. Predsjednički kandidat Milan Bandić u svom je obraćanju javnosti rekao kako se zalaže za to da svatko u Hrvatskoj ima priliku da se zove Milan Bandić.

No što ako se i stari Milan Bandić kandidira na predsjedničkim izborima? Za kojega glasati? Pogotovo ako se u drugom krugu nađu Milan Bandić i Milan Bandić? Zašto je došlo do ovoga udvostručenja Milana Bandića? Kriv je vjerojatno sam Milan Bandić koji je od sebe napravio toliko jak brend da su bile potrebne dvije javne osobe da iznesu to ime.

Državno izborno povjerenstvo je na upit može li netko uzeti ime poznatog političara i s njim sudjelovati na predsjedničkim izborima, odgovorilo da može, dakle, sve je čisto i kampanja Milana Bandića može započeti.

Nema nazad, Milan Bandić mora pokazati ozbiljnost, uravnotežiti poruke, prikupiti potpise, ući u borbu i dati sve od sebe da uđe u drugi krug. Ako bi ovo, kao što neki zli jezici sugeriraju, bila samo gerilska kampanja za dokumentarni film “Kumek” kojeg je Milan Bandić snimio o Milanu Bandiću, i ako se nakon promocija filma odrekne imena Milan Bandić i ponovo se nazove Dario Juričan, javnost će imati puno pravo osjećati prevarenom.

Dakle, Milane Bandiću, ostani Milan Bandić do kraja, ovaj projekt je potencijalno veći i važniji od svakog dokumentarnog filma kojeg možeš snimiti, ovdje se pomiču granice umjetnosti i života, i potencijalno spašava jedna unaprijed otužna kampanja.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji

Objavljeno

na

Objavio

U prošlom tjednu pun Mjesec noću, puno Sunce danju, teško je zaspati, a još teže probuditi se, ljeto ne odustaje, trava ne odustaje, treba kositi, a treba i pisati. Ptice se navečer razgalame, simfonijski orkestar i mnoštvo vokalnih solista, samo se umorne i mudre vrane šutke spremaju na spavanje nakon što su obrstile podosta plodova ljudskih ruku. Danju se čuje i cvrkut djece koja imaju nevjerojatnu sreću da pohađaju, odnosno ne pohađaju, školu u vrijeme kurikularno cirkularno, pa cirkuliraju na biciklima i igraju se baš kao djeca u Saboru.

Glede Hrvatskoga sabora, po sastavu najgoreg u modernoj hrvatskoj državi, vraćam se, ne slučajno, na nedavni Dan otvorenih vrata Sabora. Opaženi su toga dana, uz radoznale građane i djecu, i neki saborski zastupnici koji su došli razgledati zgradu Sabora i sabornicu u njoj, zanimalo ih je kako to izgleda i možda odlučili da će jednoga dana do kraja mandata opet navrnuti. Navodno je toga dana nestala i famozna torba oko koje se podignula velika prašina. S torbama je već bilo dogodovština u Saboru početkom devedesetih, ali su se bacale na protivničke sabornike, a nisu bile ukradene kao sada. No, to je tek početak, pravo torbarenje slijedi u izborima svršetkom ove i u sljedećoj godini, ako parlamentarni ne budu ranije, a ne će jer Hrvatska mora mirno, pribrano i stabilno šest mjeseci predsjedati Europskom unijom i donijeti europski proračun za sedam sljedećih godina.

Predsjednički izbori nisu daleko, a po prvi put su se prometnuli u nešto drugo: u bitku, ne osobnu za Pantovčak, nego za Ustav, to jest njegovu promjenu. Nastale su dvije grupacije, jedna za petrificiranje sadašnjega Ustava koji je, po uzoru valjda na Daytonski sporazum naknadnim izmjenama otišao podosta daleko od božićnoga i nakrcao u odredbe sve i svašta, nešto po diktatu Europe, a nešto po željama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije koji su u obliku manjina zapeli u Hrvatskoj „na koju su osuđeni“. Druga grupacija izašla je pred javnost s programom ustavnih promjena baš u segmentima koji su petrifikatorima dragi i bliski, a Hrvati sve više razumiju da su nositelji (ustavnih) promjena na tragu težnja hrvatskoga naroda koji osjeća da je njegova nacionalna država proviđena drugim i drukčijim svrdlanjima, dosta mu je tzv. političke korektnosti, malja za „nacionaliste“, i sve češćih provokacija posebno (naravno) jedne manjine čija arogancija upravo svetosavska nameće svoje zaplotnjačko cmizdrenje narodu koji se sve manje naziva hrvatskim, a sve više samo – većinskim. Nije možda daleko dan kada će u povijesnim udžbenicima pisati da su u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća živjeli Većini, narod hrvatskoga porijekla koji je izumro negdje polovicom istoga stoljeća, a njegovi potomci mogu se još naći u teško dostupnim zaselcima.

U Vukovaru se Većini brane od nove, perfidne agresije koja za sada bez srpskih tenkova nameće ćirilicu u gradu gdje nije postojala ni u vrijeme jugoslavenske (slabo prikrivene velikosrpske) tvorevine, ne bi li (ponavljam se) učvrstila mostobran na desnoj obali Dunava, a hrvatski otpor i opet je jednom prepušten u tom dijelu zemlje Vukovarcima koji iz konsterniranog Zagreba dobivaju upute da se smire, pa to je samo ćirilica a ne bauk, pa ćirilica je i jedno od starih hrvatskih pisama. Nije, bosančica je nešto drugo, srpska je ćirilica iz novijeg doba, nastala po uzoru na rusku. Ćirilični, srpski Statut grada Vukovara je (najavljena) provokacija kruga oko Pupovca, smišljena u zagrebačkoj središnjici i donesena u Vukovar.

Penava je reagirao kako je hrvatska javnost (još postoji) očekivala, bacio ju je na pod, a čovjek koji je sjedio pokraj njega s majicom na kojoj su tisuće ubijenih u srpskoj agresiji likovno je prikazao razlog emotivne, ali i racionalne reakcije gradonačelnika, u skladu s načelom da ni jedna manjina ne može uvoditi i provoditi ono što se kosi s osjećajima hrvatskoga naroda. Usporedo, Srbija se ubrzano naoružava, „ne će da bude Bambi“ u okruženju godzila koje se zovu Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska.

U Zagrebu nije smještena samo SDSS-centrala, nego i manje ili veće „hrvatske“ hidrocentrale i vjetrenjače koje su posvećene istom poslu, a nalaze se u državnim i inim ustanovama, na fakultetima i drugdje. Njihova je zadaća, uz ostalo, svrdlati po hrvatskom jeziku, i to rade s diletantskim zanosom, neznanstveno toliko da čovjek ne mora biti jezikoslovac e da bi shvatio s kakvom klateži ima posla. U knjizi trojke (valjda po skojevskom uzoru) „Jeziku je svejedno“ zastupa se plamena anarhistička ideja, koja u prijevodu ima naziv „ki kak more, ki kak zna“.

Članovi udarne trojke su notorni Mate Kapović, uz njega meni nepoznati Anđel Starčević (!), i jedna gospođa kojoj nisam zapamtio ime (nije Snježana ) a i nije potrebno. Znači, kako donose „Novosti“, njih su troje već odavno nešto popili i za šankom dogovorili strategiju. Krunska je njihova misao da „ništa što je nestandardno ne može biti neispravno“. A tko to u Hrvatskoj brani ljudima da govore, pa i pišu, „nestandardno“? Na televizijama, pa i na nacionalnoj, ljudi daju izjave na svom narječju i nitko nema ništa protiv, štoviše. I predsjednica, kada se nađe u svom kraju, govori njegovim dijalektom. Kada daje službene, političke izjave, govori hrvatskim standardnim jezikom.

Podmetanje „trojke“ je prozirno i pogledi arhaični, dotično nastoji se hrvatski jezik baciti u stanje prije standardizacije koju su, prije ili poslije, doživjeli svi europski narodi. Ili,i točnije rečeno, rastočiti jezik moderne hrvatske nacije, što je priglup napor, besmislen i bez ikakva izgleda da uspije. „Ispravljanje“ kojemu se trojka protivi vidljivo je jedino i samo unutar hrvatskoga standardnoga jezika, odnosno upućivanje neupućenih što jest standard a što nije –kad već rabe „književni“ jezik – a onda je riječ o dodatnom školovanju. A da hrvatski jezik sa svim njegovim narječjima i govorima, kao i hrvatski standardni jezik, treba zaštititi zakonom, nema sumnje. Ustavna odredba nije dovoljna.

Nema u „Jeziku je svejedno“ jezikoslovlja nego isključivo poznate politike koja dijeli lingviste na desne i lijeve. Postoje „desni stavovi o jeziku“ kaže trojka koja ne zna za stajališta nego čeka na krivom peronu. Desni su, vele, Radoslav Katičić i Dalibor Brozović, a da je Brozović desni lingvist dokazuju za jezikoslovlje vrlo relevantnom znanstvenom činjenicom da se svojedobno priklonio HDZ-u . Ta dva uglednika, na žalost pokojna, na vrhu su rang-liste koju je trojka sastavila, ispod njih Nives Opačić i Marko Alerić, na trećem mjestu „lektorska pješadija“, a na dnu ljudi koji sami od sebe djeluju na društvenim mrežama.

I sve bi to bilo smiješno da autori svejednoga jezika („Jeziku je svejedno“) na kraju balade ne otkrivaju karte i čitatelj razumije da bi oni htjeli, razbijanjem hrvatskoga standarda, doći upravo do jednoga jezika koji nikada nije postojao niti ne će, znači do sve-jednoga jezika koji je toliko prošaran srpskim da se može nazvati hrvatsko-srpskim ili obratno, svejedno. Eto što kažu: da je „tjeranje srbizama preslika tjeranja Srba iz društva“. Tjeranje? Trojka insinuira, znači, da je u tijeku progon Srba, valjda u režiji hrvatskih vlasti u kojima je i SDSS. A da bi taj izmišljeni progon (tjeranje) trebalo zaustaviti, da se Srbi ne osjećaju ugroženima, u hrvatski jezik se mora ubaciti što više srbizama da svi budu sretni.

Cilj trojanske knjige (ako ste pomislili na konja, dobro ste učinili) dogovorene za šankom jest, znači, ne samo bitka protiv hrvatskoga standardnog jezika nego i bitka za (novu) srbizaciju hrvatskoga jezika, nakon što su „desni“ valjda obavili mračan posao, pa se treba vratiti novosadskom stanju. Povezanost s novijim događajima u Vukovaru nije na prvi pogled očita, tek na drugi. U pismo za sada ne ulaze. Ako uđu, onda će predložiti sablasnu kombinaciju s izbornih plakata SDSS-a kakvu ni utemeljitelj zločinac G. Hadžić nije zamišljao. Pa kada sam nekoliko puta rekao, i sada opet, da se vodi specijalni rat protiv Hrvatske, eto vam komadića koji je dio mozaika. Pridodajte tomu fukaru koja u dnevnim novinama piše „tačno“ – uz pognute glave lektorske pješadije! – što je samo (i opet) istaknuta provokacija unutar jezika kojim pišu, a čak ni melodijom ne podsjeća na hrvatski. I to je silovanje hrvatskoga jezika.

Silovanja

Tako dolazimo i do silovanja uopće, koje je u prošlom tjednu stiglo na naslovnice i u parkove hrvatskih gradova u kojima su žene i djevojke prosvjedovale protiv širokogrudnih odluka sudova, vrlo obzirnih prema silovateljima U reakcijama na blago postupanje prema seksualnim banditima nema svjetonazornih podjela, svi su normalni ljudi na strani žrtve. Okupilo se pola milijuna i u Barceloni, nešto manje u Londonu, ili sam krivo shvatio, možda se radilo o drugim povodima.

Nisam slučajno spomenuo svjetonazor(e). Moje je pitanje: zašto se toliko ljudi ne okupi na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu sličnim povodom, naime zašto masovno ne izvrše pritisak (a bez toga ne ide) na „institucije“ kojima bi trebala biti zadaća da uhvate i privedu pravdi silovatelje iz vremena srpske agresije, a bilo ih je bezbroj u tada okupiranim hrvatskim područjima, uz ili usporedo s ubojstvima žena, djevojaka, djevojčica. Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji, svi su mirni jer Srbija ima jurisdikciju i nad zločinima počinjenim u Hrvatskoj, što je hrvatskim državnim vlastima i pravosuđu vrlo zgodno, ne moraju ništa poduzimati. A što to ima sa svjetonazorima? Ima. Jedan od tih „svjetonazora“ i danas potiho poručuje da su silovane žene to zaslužile, makar bile i kolateralne žrtve u ratu koji su izazvali njihovi muškarci protiveći se (bez veze, valjda) ostanku u Jugoslaviji, to jest u velikoj Srbiji.

Rečeno ne postupanje prema zločincima uostalom je i (jedan od najvećih) razloga što je Penava bacio na pod ćirilični statut. Kako bi rekla Kolinda, prvo treba rješavati krupne stvari. Ili su krupne stvari u – zastari?

Spomenuo sam Kataloniju, iz vica, ali i u tom je pogledu razvidna podjela: hrvatski narod (iliti Većini) na strani je Katalonije, hrvatske državne vlasti nisu srcem i dušom na strani Španjolske, ali kao i da jesu. Šute, muljaju, pa i nakon što su katalonski referendumaši osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ah, blažena zemlja, misle oni ( ili on) gdje se za organiziranje referenduma ide u zatvor. Usput zaboravljaju da je Hrvatska prije tridesetak godina bila u istoj situaciji kao Katalonija sada, te bi trebalo makar nešto više sućuti i protesta, javno izrečenih. A ni glede Škotske ne treba biti škrt na potpori novom referendumu, ako ga bude. Ni glede hrvatskoga referenduma u BiH (kratica za Bog i Hrvati) kojim će biti uspostavljena republika Herceg-Bosna. I neka živi vječno.

Antigona

Praizvedba Žižekova remek-djela u HNK, u okviru nečega što se zove filozofski teatar, a po zakonu spada u silovanje publike. Tema je Antigone, kao što znate, dvojba oko pokopa. Nadam se da će (i) kritika pokopati taj drumski, oprostite, taj dramski pokušaj razaranja hrvatskoga glumišta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari