Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Milan Bandić jači od Milana Bandića

Objavljeno

na

Nakon što se već neko vrijeme špekuliralo oko toga hoće li se Milan Bandić kandidirati za predsjednika države, to se ovog tjedna dogodilo, ali na pomalo neočekivan način.

Milan Bandić objavio je kandidaturu za predsjednika, ali ne gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, već filmski redatelj, koji se od rođenja 1976. godine pa do ovog ljeta zvao Dario Juričan, a onda je službeno promijenio ime i prezime u “Milan Bandić”, što mu je potvrdilo i Ministarstvo uprave.

Novi Milan Bandić je ove srijede na konferenciji za tisak objavio kandidaturu za predsjedničke izbore i predstavio svoj politički program. Bit programa je rebrendiranje Hrvatske kao zemlje korupcije i zalaganje za korupciju na svim nivoima.

Iza brda se valja vrlo zanimljiva priča koja može ozbiljno utjecati na tijek i ton kampanje, i koja ne mora nužno ostati na razini prvoloptaške provokacije. Imamo u tom smislu dva zanimljiva primjera iz susjedstva.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine Ljubiša Preletačević Beli, čelnik stranke “Sarmu probo nisi”, lik kojeg je uprizoravao student i aktivist Luka Maksimović, osvojio je treće mjesto s 9.44% glasova. Pod sloganom “Samo jako” Beli je obećavao brda i doline, nudio biračima triput više svega što ostali kandidati obećaju, parodirajući uobičajeni isprazni politički diskurs.

Lažna megalomanska obećanja, spektakularna ukazanja u bijelom odijelu na bijelom konju, video klipovi u kojima gol do pasa spašava djecu od utapanja u potoku i slična sredstva zabavljala su naciju i na koncu dovela Belog do rezultata o kojem su neki “ozbiljni” kandidati mogli samo sanjati.

Ni performans s promjenom imena nije niša novo. Još 2007. godine tri su slovenska umjetnika, redatelj Emil Horvatin i slikari Žiga Križ i Davide Grassi službeno promijenili imena u Janez Janša. Pa su se tako na slovenskoj javnoj sceni uz tadašnjeg premijera Janeza Janšu odjednom počela muvati još trojica s istim imenom, piše Nino Raspudić / Večernji list

U Hrvatskoj sada dobivamo kombinaciju te dvije akcije. Promjenu imena u Milan Bandić, a potom i kandidaturu novog Milana Bandića na predsjedničkim izborima. Izgleda vrlo obećavajuće, ali pomalo zabrinjava što nakon izvrsnog početnog koncepta kasnija izvedba nije na istoj razini. Naime, čini se kako novi Milan Bandić pretjeruje najavljujući kao glavne točke svog programa osnivanje Ministarstva korupcije čije bi sjedište bilo na Pantovčaku, transformiranje USKOK-a u odjel za propagiranje korupcije te proglašenje čitave Hrvatske Isključivim koruptivnim pojasom (ISKOP).

Radi se o tzv. “telefoniranju” koje pomalo podcjenjuje sposobnost publike da shvati osnovnu poruku. U takvim stvarima ne treba biti predoslovan, već je bolje igrati suptilnije, laganije, na granici ozbiljnog i parodijskog za što je najbolji primjer Hašekova boemska partija iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.

Koristiti se, dakle, finom ironijom, laganim i elegantnim potezima floreta a ne lupanjem balvanom jer se time otupljuje genijalnost osnovne zamisli. Da novi Milan Bandić ima potencijala vide se u nekima od slogana poput “Korupcija svima, a ne samo njima”, što bi se dalo razraditi u čitavu jednu novu socijalnu filozofiju te posebno u efektnom sloganu za motiviranje birača: “Što god vam ponude, ja nudim duplo”.

Umjesto doslovnog “telefoniranja” Milanu Bandiću dovoljno bi bilo da bude Milan Bandić, uz minimalno dodatno naglašavanje milanbandićizma, koje ne smije prijeći u prenaglašavanje, jer time se gubi učinak. Kad bi išao tim putem mogao bi uskoro nadmašiti starog Milana Bandića pa bi se za novog Milana Bandića na kraju kampanje moglo reći sljedeće: Milan Bandić je toliko Milan Bandić da je više Milan Bandić od Milana Bandića. Zato Milan Bandić više nije Milan Bandić, nego je Milan Bandić Milan Bandić. Ako novi Milan Bandić ostane i dalje u politici, možda će za današnju djecu i onu koja će se tek roditi on biti pravi Milan Bandić, a tek će iz priča starijih možda saznati da je prije njega bio i jedan drugi važan koji se zvao Milan Bandić.

Primjerice, za moju generaciju je pravi Ronaldo bio tzv. debeli Ronaldo, najopasniji igrač s loptom u nogama ikada viđen. No poslije se pojavio ovaj zgodni Ronaldo. Poklonicima pravog Ronalda u početku je djelovalo skandalozno da žgoljavi balavac s prstenom pečatnjakom i neukusnim pramenovima nosi na dresu veliko ime. Ali ga je kasnije opravdao i prihvaćam da je mlađima od 20 godina on prva pomisao kad se kaže “Ronaldo”. Tako će možda za trideset godina mladima prva asocijacija kad se kaže Milan Bandić biti redatelj Milan Bandić.

No što možemo očekivati na izborima sada kad je u igri i Milan Bandić? Neki kažu da će konačno moći mirne duše glasovati za Milana Bandića. No, ako se stari Milan Bandić ne kandidira hoće li neki okorjeli glasači glasovati za Milana Bandića misleći da glasuju za Milana Bandića? Hoće li se pojaviti i drugi dvojnici?

Državni zavod za statistiku kaže kako u Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011. živi 21 Zoran Milanović, dakle, ostalih 20 još se stigne kandidirati i ponuditi svoje programe. Jedna je i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, ali ime “Kolinda” osim aktualne Predsjednice nosi još 26 dama u državi, pa bi eventualna kandidatura nekih od Kolinda mogla stvoriti izvjesnu konfuziju, prije svega kod starijih birača.

Moguće je i da neki od već najavljenih kandidata prije početka službene kampanje odluče promijeniti ime ne bi li poboljšali očajne izborne izglede, pa bi tako možda bilo korisno da Vlaho Orepić promijeni ime u Donald Trump ili Dalija Orešković u Margaret Thatcher.

Nominalna razina, za razliku od stvarne, je podložna poigravanju. Što je ime? Shakespeare kaže “ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Ta misao nadahnula je Umberta Eca za naslov njegovog slavnog romana. Osim što bi ruža mirisala i pod drugim imenom, treba imati u vidi i da ime ruže prebačeno na neku drugu stvar ne bi tog novog nositelja imena automatski učinilo mirišljavim.

Ako novi Milan Bandić postane predsjednik, kako će surađivati s gradonačelnikom glavnog grada Milanom Bandićem? A ako kojim slučajem i premijer Plenković promijeni ime u Milan Bandić (zašto ne bi, ta on širom otvara vrata u hrvatskom zakonodavstvu da netko tko ima mušku kombinaciju kromosoma može biti žena, i obrnuto, pa ako, po volji, žena može biti muškarac i muškarac žena, zašto onda i Andrej Plenković, barem nominalno, ne bi mogao biti Milan Bandić), onda bi u nekim stvarima morali surađivati Milan Bandić, Milan Bandić i Milan Bandić.

Najjednostavnije je tu transformaciju odraditi pri vjenčanjima tako da svaki mladoženja koji se zove Milan, kada pitaju mladence koje prezime će uzeti, može reći: Bandić. To treba zakonski omogućiti. Pošto su sve fluidniji i “rodovi” i imena, mogu se i neke žene preimenovati u Milan Bandić, primjerice Milanka Opačić. Štoviše, svi oni koje je Milan Bandić nazvao žetončićima, trebali bi kao uvjet prelaska u klub Stranke rada i solidarnosti promijeniti ime u Milan Bandić. To bi bilo najpoštenije. Predsjednički kandidat Milan Bandić u svom je obraćanju javnosti rekao kako se zalaže za to da svatko u Hrvatskoj ima priliku da se zove Milan Bandić.

No što ako se i stari Milan Bandić kandidira na predsjedničkim izborima? Za kojega glasati? Pogotovo ako se u drugom krugu nađu Milan Bandić i Milan Bandić? Zašto je došlo do ovoga udvostručenja Milana Bandića? Kriv je vjerojatno sam Milan Bandić koji je od sebe napravio toliko jak brend da su bile potrebne dvije javne osobe da iznesu to ime.

Državno izborno povjerenstvo je na upit može li netko uzeti ime poznatog političara i s njim sudjelovati na predsjedničkim izborima, odgovorilo da može, dakle, sve je čisto i kampanja Milana Bandića može započeti.

Nema nazad, Milan Bandić mora pokazati ozbiljnost, uravnotežiti poruke, prikupiti potpise, ući u borbu i dati sve od sebe da uđe u drugi krug. Ako bi ovo, kao što neki zli jezici sugeriraju, bila samo gerilska kampanja za dokumentarni film “Kumek” kojeg je Milan Bandić snimio o Milanu Bandiću, i ako se nakon promocija filma odrekne imena Milan Bandić i ponovo se nazove Dario Juričan, javnost će imati puno pravo osjećati prevarenom.

Dakle, Milane Bandiću, ostani Milan Bandić do kraja, ovaj projekt je potencijalno veći i važniji od svakog dokumentarnog filma kojeg možeš snimiti, ovdje se pomiču granice umjetnosti i života, i potencijalno spašava jedna unaprijed otužna kampanja.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Optužnice za Ovčaru pisalo je beogradsko tužiteljstvo

Objavljeno

na

Objavio

Prije predsjedničkih izbora obljetnica pada Vukovara postala je blagdan sjećanja na žrtvu. Prije parlamentarnih izbora Vukovar će izvjesno postati ozakonjeno mjesto posebnog pijeteta, a vukovarska bolnica memorijalna nacionalna bolnica. Čega će se to Hrvatska kao država sjećati?

Ozbiljna država bi sjećanje na svoju tragediju, poput vukovarske, trebala graditi na temelju utvrđenih činjenica. A kada je riječ o sjećanju na žrtve zločina koji su počinjeni nad zarobljenim braniteljima i civilima nakon što je JNA zaposjela grad, ono bi se trebalo zasnivati i na pravomoćnim presudama i kažnjenim krivcima. To je institucionalno ogledalo države. Pa da pogledamo kako izgleda to, na presudama temeljeno sjećanje na primjeru Vukovara.

Ako izuzmemo presudu za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde, koja je presuda državi, ne postoji ni jedan relevantan kazneni proces, okončan pravomoćnom presudom, koji bi vjerodostojno pokazao utemeljenost dana sjećanja na Vukovar. Isto vrijedi i za Škabrnju. Ne postoji ni jedna presuda hrvatskih sudova za zločin nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Vukovarske bolnice, nad pacijentima i ratnim zarobljenicima iz Borovo Commercea, za ubijene i zlostavljane u srpskim logorima u Srbiji, koja bi na vjerodostojan način utvrdila što se zapravo dogodilo. Ne postoje zahvaljujući institucionalnoj Hrvatskoj. Nema ih zato što je svojedobno (2003.) DORH velikodušno prepustio kazneni progon za zločine u Vukovaru haaškom i beogradskim sudovima, a kazneni progon za zločine nad Hrvatima u srpskim logorima također je prepustio Srbiji. Izvršio je to najdugovječniji i najhvaljeniji hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić, ali ne sam. Zasluga pripada mnogima: suradnicima i nasljednicima u DORH-u, zaslužnicima iz izvršne vlasti i obavještajne zajednice, u kontinuitetu do danas… Institucionalna je Hrvatska premrežena zaslužnicima.

Trideset četnika

Zahvaljujući tome, pravosudni temelj za hrvatsko sjećanje na tragediju Vukovara je postavio beogradski sud za ratne zločine. Postavljen je po mjeri srpske politike otklanjanja krivnje sa Srbije, JNA i krnjeg Predsjedništva SFRJ. Prema takvoj političkoj mjeri, beogradsko je tužiteljstvo napisalo optužnice za Ovčaru. Sudovi su donijeli presude. A stara KOS-ova mreža osigurala je da te optužnice i presude budu tek prepisane i potvrđene pred Haaškim sudom. Srpski zatočenički logori za Hrvate za srpsko pravosuđe ne postoje, jer iz njih ne mogu izuzeti odgovornost Srbije, JNA i nadasve njezine obavještajne službe KOS koja ih je uspostavila i upravljala njima.

Hrvatsko pravosuđe je pustilo Beograd da završi posao. A i hrvatski povjesničari imaju duboko poštovanje prema konstruktu zločina koji im je za beogradski i Haaški sud priredio Aca Vasiljević, šef obavještajne strukture JNA. Prema tom, presudama potvrđenom konstruktu, sjećanje na vukovarsku tragediju izgleda ovako. Nakon što je poslije tromjesečne opsade JNA sravnila Vukovar sa zemljom, zauzela i okupirala grad, vrh treće vojne sile u Europi je, prema presudama, na dva dana svu vlast predao u ruke tridesetorici pijanih četnika, koji su inače bili njihovi ljudi za prljave poslove, i nekolicini lokalnih lupeža, koji su inače bili agenti njihove obavještajne službe.

Vukovarska bolnica, buduća nacionalna memorijalna bolnica, prema presudama je mjesto s kojeg su tadašnji major KOS-a Veselin Šljivančanin i suradnici ujutro 20. studenoga, prema popisu, izdvojili i kradom odveli iz bolnice 271 ranjenika, ratnih zarobljenika, pacijenata i zaposlenika bolnice. Ali ne da bi ih ubili, već da bi ih – spasili. U svrhu “spašavanja” naredili su kopanje dviju jama za masovne grobnice, od kojih se jedna, sa šezdesetak žrtava, još uvijek traži.

U svrhu “spašavanja” zarobljenih hrvatskih vojnika i civila iz Beograda je tu noć u Vukovar došao cijeli vrh KOS-a na čelu s generalom Vasiljevićem. Ali bili su jadni i nemoćni pa je zapovijedanje nad cijelim vrhom obavještajne službe JNA i nad ojačanom prvom gardijskom brigadom JNA preuzeo jedan pijani četnik zvani Topola (navodno mrtav još od 1993.) i nekoliko lokalnih lupeža predvođenih Goranom Hadžićem. Isti oni koje je taj isti vrh KOS-a doveo u Vukovar i dao im uloge. Čim je skladištar Hadžić podviknuo da je on vlast, vrh KOS-a mu je u strahu odmah predao brigu za ratne zarobljenike. Da ih spasi. Razvlaštenom vrhu KOS-a ostalo je tek toliko ovlasti da cijelo vrijeme na Ovčari nadgledaju zlostavljanje i likvidacije. I toliko snage da dan kasnije odu u Beograd primiti odlikovanje od svojeg šefa Kadijevića.

Isti se scenarij dogodio i u Borovo Commerceu. Samo ondje je oficire KOS-a zastrašio njihov agent Arkan i preuzeo pacijente iz zdravstvenog stacionara. Koji se do danas vode kao nestali. Bez traga i bez presude. Pod pritiskom javnosti, u Osijeku su započeli suđenje generalu Vasiljeviću u odsutnosti, za zločine u srpskim logorima. Gotovo u tajnosti, da ne bi ušli u sjećanje.
Pa koji je onda sljedeći logičan korak hrvatske države u njegovanju sjećanja? Postaviti spomenik – Čika Aci Spasitelju. I odmah do njega spomenik Neznanom hrvatskom KOS-u. Tako bi današnja institucionalna Hrvatska bila vjerodostojno predstavljena.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari