Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li Milan Bandić jači od Milana Bandića

Objavljeno

na

Nakon što se već neko vrijeme špekuliralo oko toga hoće li se Milan Bandić kandidirati za predsjednika države, to se ovog tjedna dogodilo, ali na pomalo neočekivan način.

Milan Bandić objavio je kandidaturu za predsjednika, ali ne gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, već filmski redatelj, koji se od rođenja 1976. godine pa do ovog ljeta zvao Dario Juričan, a onda je službeno promijenio ime i prezime u “Milan Bandić”, što mu je potvrdilo i Ministarstvo uprave.

Novi Milan Bandić je ove srijede na konferenciji za tisak objavio kandidaturu za predsjedničke izbore i predstavio svoj politički program. Bit programa je rebrendiranje Hrvatske kao zemlje korupcije i zalaganje za korupciju na svim nivoima.

Iza brda se valja vrlo zanimljiva priča koja može ozbiljno utjecati na tijek i ton kampanje, i koja ne mora nužno ostati na razini prvoloptaške provokacije. Imamo u tom smislu dva zanimljiva primjera iz susjedstva.

Na predsjedničkim izborima u Srbiji prije dvije godine Ljubiša Preletačević Beli, čelnik stranke “Sarmu probo nisi”, lik kojeg je uprizoravao student i aktivist Luka Maksimović, osvojio je treće mjesto s 9.44% glasova. Pod sloganom “Samo jako” Beli je obećavao brda i doline, nudio biračima triput više svega što ostali kandidati obećaju, parodirajući uobičajeni isprazni politički diskurs.

Lažna megalomanska obećanja, spektakularna ukazanja u bijelom odijelu na bijelom konju, video klipovi u kojima gol do pasa spašava djecu od utapanja u potoku i slična sredstva zabavljala su naciju i na koncu dovela Belog do rezultata o kojem su neki “ozbiljni” kandidati mogli samo sanjati.

Ni performans s promjenom imena nije niša novo. Još 2007. godine tri su slovenska umjetnika, redatelj Emil Horvatin i slikari Žiga Križ i Davide Grassi službeno promijenili imena u Janez Janša. Pa su se tako na slovenskoj javnoj sceni uz tadašnjeg premijera Janeza Janšu odjednom počela muvati još trojica s istim imenom, piše Nino Raspudić / Večernji list

U Hrvatskoj sada dobivamo kombinaciju te dvije akcije. Promjenu imena u Milan Bandić, a potom i kandidaturu novog Milana Bandića na predsjedničkim izborima. Izgleda vrlo obećavajuće, ali pomalo zabrinjava što nakon izvrsnog početnog koncepta kasnija izvedba nije na istoj razini. Naime, čini se kako novi Milan Bandić pretjeruje najavljujući kao glavne točke svog programa osnivanje Ministarstva korupcije čije bi sjedište bilo na Pantovčaku, transformiranje USKOK-a u odjel za propagiranje korupcije te proglašenje čitave Hrvatske Isključivim koruptivnim pojasom (ISKOP).

Radi se o tzv. “telefoniranju” koje pomalo podcjenjuje sposobnost publike da shvati osnovnu poruku. U takvim stvarima ne treba biti predoslovan, već je bolje igrati suptilnije, laganije, na granici ozbiljnog i parodijskog za što je najbolji primjer Hašekova boemska partija iz 1911.: “Stranka umjerenog napretka u granicama zakona”.

Koristiti se, dakle, finom ironijom, laganim i elegantnim potezima floreta a ne lupanjem balvanom jer se time otupljuje genijalnost osnovne zamisli. Da novi Milan Bandić ima potencijala vide se u nekima od slogana poput “Korupcija svima, a ne samo njima”, što bi se dalo razraditi u čitavu jednu novu socijalnu filozofiju te posebno u efektnom sloganu za motiviranje birača: “Što god vam ponude, ja nudim duplo”.

Umjesto doslovnog “telefoniranja” Milanu Bandiću dovoljno bi bilo da bude Milan Bandić, uz minimalno dodatno naglašavanje milanbandićizma, koje ne smije prijeći u prenaglašavanje, jer time se gubi učinak. Kad bi išao tim putem mogao bi uskoro nadmašiti starog Milana Bandića pa bi se za novog Milana Bandića na kraju kampanje moglo reći sljedeće: Milan Bandić je toliko Milan Bandić da je više Milan Bandić od Milana Bandića. Zato Milan Bandić više nije Milan Bandić, nego je Milan Bandić Milan Bandić. Ako novi Milan Bandić ostane i dalje u politici, možda će za današnju djecu i onu koja će se tek roditi on biti pravi Milan Bandić, a tek će iz priča starijih možda saznati da je prije njega bio i jedan drugi važan koji se zvao Milan Bandić.

Primjerice, za moju generaciju je pravi Ronaldo bio tzv. debeli Ronaldo, najopasniji igrač s loptom u nogama ikada viđen. No poslije se pojavio ovaj zgodni Ronaldo. Poklonicima pravog Ronalda u početku je djelovalo skandalozno da žgoljavi balavac s prstenom pečatnjakom i neukusnim pramenovima nosi na dresu veliko ime. Ali ga je kasnije opravdao i prihvaćam da je mlađima od 20 godina on prva pomisao kad se kaže “Ronaldo”. Tako će možda za trideset godina mladima prva asocijacija kad se kaže Milan Bandić biti redatelj Milan Bandić.

No što možemo očekivati na izborima sada kad je u igri i Milan Bandić? Neki kažu da će konačno moći mirne duše glasovati za Milana Bandića. No, ako se stari Milan Bandić ne kandidira hoće li neki okorjeli glasači glasovati za Milana Bandića misleći da glasuju za Milana Bandića? Hoće li se pojaviti i drugi dvojnici?

Državni zavod za statistiku kaže kako u Hrvatskoj po zadnjem popisu iz 2011. živi 21 Zoran Milanović, dakle, ostalih 20 još se stigne kandidirati i ponuditi svoje programe. Jedna je i jedna Kolinda Grabar-Kitarović, ali ime “Kolinda” osim aktualne Predsjednice nosi još 26 dama u državi, pa bi eventualna kandidatura nekih od Kolinda mogla stvoriti izvjesnu konfuziju, prije svega kod starijih birača.

Moguće je i da neki od već najavljenih kandidata prije početka službene kampanje odluče promijeniti ime ne bi li poboljšali očajne izborne izglede, pa bi tako možda bilo korisno da Vlaho Orepić promijeni ime u Donald Trump ili Dalija Orešković u Margaret Thatcher.

Nominalna razina, za razliku od stvarne, je podložna poigravanju. Što je ime? Shakespeare kaže “ime nije ništa; ono što nazivamo ružom, slatko bi mirisalo i s drugim imenom”. Ta misao nadahnula je Umberta Eca za naslov njegovog slavnog romana. Osim što bi ruža mirisala i pod drugim imenom, treba imati u vidi i da ime ruže prebačeno na neku drugu stvar ne bi tog novog nositelja imena automatski učinilo mirišljavim.

Ako novi Milan Bandić postane predsjednik, kako će surađivati s gradonačelnikom glavnog grada Milanom Bandićem? A ako kojim slučajem i premijer Plenković promijeni ime u Milan Bandić (zašto ne bi, ta on širom otvara vrata u hrvatskom zakonodavstvu da netko tko ima mušku kombinaciju kromosoma može biti žena, i obrnuto, pa ako, po volji, žena može biti muškarac i muškarac žena, zašto onda i Andrej Plenković, barem nominalno, ne bi mogao biti Milan Bandić), onda bi u nekim stvarima morali surađivati Milan Bandić, Milan Bandić i Milan Bandić.

Najjednostavnije je tu transformaciju odraditi pri vjenčanjima tako da svaki mladoženja koji se zove Milan, kada pitaju mladence koje prezime će uzeti, može reći: Bandić. To treba zakonski omogućiti. Pošto su sve fluidniji i “rodovi” i imena, mogu se i neke žene preimenovati u Milan Bandić, primjerice Milanka Opačić. Štoviše, svi oni koje je Milan Bandić nazvao žetončićima, trebali bi kao uvjet prelaska u klub Stranke rada i solidarnosti promijeniti ime u Milan Bandić. To bi bilo najpoštenije. Predsjednički kandidat Milan Bandić u svom je obraćanju javnosti rekao kako se zalaže za to da svatko u Hrvatskoj ima priliku da se zove Milan Bandić.

No što ako se i stari Milan Bandić kandidira na predsjedničkim izborima? Za kojega glasati? Pogotovo ako se u drugom krugu nađu Milan Bandić i Milan Bandić? Zašto je došlo do ovoga udvostručenja Milana Bandića? Kriv je vjerojatno sam Milan Bandić koji je od sebe napravio toliko jak brend da su bile potrebne dvije javne osobe da iznesu to ime.

Državno izborno povjerenstvo je na upit može li netko uzeti ime poznatog političara i s njim sudjelovati na predsjedničkim izborima, odgovorilo da može, dakle, sve je čisto i kampanja Milana Bandića može započeti.

Nema nazad, Milan Bandić mora pokazati ozbiljnost, uravnotežiti poruke, prikupiti potpise, ući u borbu i dati sve od sebe da uđe u drugi krug. Ako bi ovo, kao što neki zli jezici sugeriraju, bila samo gerilska kampanja za dokumentarni film “Kumek” kojeg je Milan Bandić snimio o Milanu Bandiću, i ako se nakon promocija filma odrekne imena Milan Bandić i ponovo se nazove Dario Juričan, javnost će imati puno pravo osjećati prevarenom.

Dakle, Milane Bandiću, ostani Milan Bandić do kraja, ovaj projekt je potencijalno veći i važniji od svakog dokumentarnog filma kojeg možeš snimiti, ovdje se pomiču granice umjetnosti i života, i potencijalno spašava jedna unaprijed otužna kampanja.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: SDP i srodne stranke su ekstremna ljevica koje nisu u stanju 2019. godine osuditi zločine komunističkog režima

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Ni traga smrdljivoj ‘političkoj korektnosti’ kod Penave

Objavljeno

na

Objavio

Lijepu našu trenutno je “utoplio“ Indian summer ili ”bablje ljeto”, kako to mi kažemo. Kada bi se vremenska temperatura transformirala u dnevno-političku, ona bi u ovom trenutku iznosila najmanje plus 50 u hladu.

HDZ-ovci, pet jedva punoljetnih i dva maloljetnika siluju po Zadru – “gradu slučaju“. Zagrijanu temperaturu ovim ekscesom naglo je spustila Veljača iako smo tek u listopadu. Naša Veljača odmah je pogodila u sridu. “Ne smijemo zaboraviti da je Zadar grad-slučaj i da je to nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija, a mi se čudimo što to djeca rade“.

Za napomenuti je da progresivna Jelena, kad je bubnula ovu glupost godine, nije stajala i naslikavala se uz Plenkija, reklamno se smješkajući. A on je, za one potpuno apolitične kao što je Veljača, predsjednik “HDZ-ove vladavine koja glorificira nasilje svih kategorija“. Naša Roza Luksemburg odnosno Jelena Veljača voli skočiti svako malo iz slobodarskog Beograda među zagrebačke “urođenike“ i podučiti ih što je prava balkanska demokracija.

Dakle, dana 19. listopada ove godine na Tomislavovom trgu, ispod mog prozora, skupila se gomilica, tvrde oko 7000 znatiželjnika!!? Tu policija nije revidirala broj “revolucionara“ na realnih ni tisuću. Policijsko “brojanje“ se primjenjuje samo kad se okupljaju klerofašisti, rigidni desničari i katotalibani.

Šteta što i ovaj puta nije došao premijer da na licu mjesta vidi što mu stranka radi u Zadru i s kime se naslikava. Dok su organizatori pjevali borbene pjesme i vikali kroz razglase od kojih su se tresla sva okolna stakla na zgradama, HDZ-ovi silovatelji, punoljetni i maloljetni, već su u ”buksi”.

Pri tome se organizatori ovog prosvjeda nisu ni za trenutak upitali kako se osjeća djevojčica koju iz dana u dan kirurškim skalpelom seciraju portali, novine i društvene mreže. Nakon toga će je godinama (dok traje postupak) još gore secirati pravosudni sustav. Što njeni roditelji kažu na tu “medvjeđu“ uslugu njihovoj kćeri?

Ovaj ružni i nedopustivi događaj ljevičari su dočekali kao pravi dar s neba. Oni bi odmah uzeli pravdu u svoje ruke i riješili to po kratkom postupku. Jelena, kao vrsna pravnica, traži od DORH-a da delegira neki drugi sud umjesto zadarskog iako bi bio presedan da DORH o tome odlučuje. Drugi su vikali kako još treba postrožiti Kazneni zakon itd.

Cijelo vrijeme te ljevičarske histerije nitko od njih nije imao blagog pojma što stoji u sudskom spisu. Ivanka Toma, pišući o toj temi, oprezno se pita: “Možda je sudac napravio strahovitu grešku što osumnjičenike nije odmah pritvorio, no moguće je i da nije“.

Naravno, svi mi znamo tko vlada Zadrom. Međutim, da je kojim slučajem u Zadru gradonačelnik Krešo Beljak, tada bi situacija u Zadru bila sveta i čista kao da je riječ o Lurdu, Fatimi ili Vatikanu.

Uzmimo primjer jednog grada u kojem HDZ-ovci ne igraju u glavnoj ulozi već su samo na rezervnoj klupi. Recimo, Čakovec. To je za ljevičare sigurno grad uzor u kojem nema HDZ-ovih rigidnih desničara, ustaških zmija, Arbanasa… Za njih Zoran Šprajc ne može ex catedra tvrditi da je povod ovom događaju “katotalibanski“ mentalitet koji takova nedjela podržava i potiče jer su sastavnicom našeg svjetonazora čija je temeljna značajka “šerijatski zakon“. Amen…

Rekli smo Čakovec. Varaždin je blizu, a i tamo HDZ visi. Naslov u Jutarnjem: “Policija spriječila bombaški napad u Varaždinu..“. Privedeno osam osoba itd. U Čakovcu se sudi sestri za ubojstvo sestre; predsjednicu Teniskog saveza Hrvatske plaćeni atentator dva puta je pokušao ubiti zajedno s dvoje djece u autu. U dvorište njene sestre bačena je bomba.

Lokalni moćnik koji je sve organizirao, kad je čuo da je policija plaćenog ubojicu uhitila, došao je pred prozore njene kuće i ubio se iz pištolja jer je svjestan da će ga plaćenik odati na sudu. Pada presuda od 5,5 godina. Plaćenik iz zatvora prijeti sutkinji koja ga je osudila.

Ona o tome obavještava policiju i DORH, ali nitko ne mrda prstom. Vrhovni sud uvažava žalbu atentatora koji izlazi na slobodu. Na ponovnom suđenju izjavljuje da zarađuje oko 800 kuna mjesečno, a brane ga dva odvjetnička ureda iz Zagreba i Varaždina. Vjerojatno pro bono…! Sud ga oslobađa optužbe jer je izjavio da je bio blizak s lokalnim moćnikom pa mu je često čistio oružje te su se tako njegovi otisci našli na oružju iz koga je pucano na žrtvu i djecu.

Pazite, sve se ovo događa u gradu u kojem HDZ nije uspio “prešutno glorificirati nasilje svih kategorija…“. Da ne spominjemo popularnu pjesmu “arivederči Romi“ koji malo pucaju, malo ulijeću u kafiće s autom oko 40 km/h… Naravno, slučaj predsjednice TSH nije za naše lijeve medije atraktivan. Jedva je o tome jednom nešto Jutarnji napisao.

Dakle, iz ovoga slijedi kako je silovateljima, ubojicama, lijevim prevarantima, bleferima i svim drugim vrstama nasilnika potpuno svejedno tko vlada kojim gradom. To je važno samo lijevim narikačama koje žive od javnih prosvjeda.

Međutim, ni jednoj toj lijevoj narikači nikada nije palo na pamet organizirati “spontani“ protest za one žene koje su bile silovane u Vukovaru i po istočnoj Slavoniji, a koje svakodnevno susreću svoje brkate i bradate silovatelje. Ta silovanja i ti zločini sad se zovu “oružana pobuna“. Zbog njihovog neprocesuiranja bio je pred godinu dana veliki protest u Vukovaru. Nagradno pitanje: je li itko tamo vidio Jelenu Veljaču, novinare Indexa, Novog lista… ili druge pripadnike lijeve medijske falange?

Mnogi hrvatski ljevičari me sve više podsjećaju na golubove. Ima ih puno, ne služe ničemu, a prije nego odu sve zaseru.

Sergej Županić u Expressu nas “obaveštava“: “Ratuju zbog ćirilice, a ne znaju ni svoje pismo“. Bravo serjoža Županić!!! Malo si zaostao u razvoju. Disfunkcionalan si! Hrvati su davno dobili rat protiv ćirilice – još 5. kolovoza neke godine.

Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti” kod Penave

Ovih dana u Zagrebu su počeli “Dani srpske kulture“. Dobra prilika da nas netko od komšija poduči kako koristiti hrvatsko pismo. Tim povodom izdana je i posebna knjiga o srpskoj kulturi.

Na sjednici vukovarskog gradskog Vijeća SDSS-ov vijećnik Srđan Kolar predao je Penavi statut grada na ćirilici uz natpis na latinici “Da se bolje razumijemo“. Penavin zamjenik je statut bacio na pod. Indeks.hr je odmah “shvatio“ i napisao: “Penava divlja u Vukovaru”. Evo tog “divljanja“ kad Penava kaže: “Vaši su uzori četničke šubare i spomenici koji okružuju ovaj grad. Zanima vas ono što niste uspjeli 1991.g. tj. uvesti ćirilicu u ovaj grad. Silovane žene vas ne zanimaju.

Ako bude trebalo, protiv velikosrpske agresije jučer, danas, sutra, svim sredstvima“. Još od Tuđmana nitko nije bio toliko jasan, direktan i politički pragmatičan kao Penava. Ni traga smrdljivoj “političkoj korektnosti“. Na kraju je dodao: “Ovo smatram činom agresije o kojoj sam pričao, a koja dolazi u režiji Srpskog narodnog vijeća, Milorada Pupovca i SDSS-a u Vukovaru”.

Floskula kako ćirilica u privatnoj ili javnoj uporabi ne ugrožava nikoga u Hrvatskoj, a pogotovo ne većinski narod, pomalo je debilna. Dobro je postavio stvari na svoje mjesto Ivan Hrstić koji je na fejsu napisao na ćirilici: “Neka na ćirilici za početak napišu gdje su tijela nestalih Vukovaraca, pa da vidiš kako će ruka biti prihvaćena…“.

Slično je rekla i Karolina Vidović Krišto: “Ako, dakle, želite objasniti što je ‘ćirilica u Hrvatskoj’, onda pokažite sliku iz Vukovara 1991. g, mecima uništenu ploču s natpisom ‘Ulica Stjepana Radića’ i novo postavljenu ploču s ćiriličnim natpisom ‘Ulica Puniše Račića, ubojice Stjepana Radića'”. U suvremenoj Hrvatskoj problem ćirilice počeo je 1991.g. kad su došli na tenkovima i kad su na pročeljima hrvatskih kuća na ćirilici napisali “Ovo je Srbija!“. A sad prosto ne mogu da veruju zašto Hrvati ne žele ćirilicu u Vukovaru. Uglavnom kada situacija nalaže, lakše se laže.

Svojedobno je u Beogradu Zmago Jelinčić inicirao konferenciju o pravednoj podjeli Jadranskog mora među republikama bivše Juge. Sad već bolje shvaćamo agresiju jugo-armije na Hrvatsku. Htjelo se samo pravedno i pošteno podijeliti i – Panonsko more!

Dobro da Gotovina nije uzeo ime Tonči

Na fejsu se javio Ivan Hrstić. Malo je “začuđen”. Sjeća se 1916. g. te mudrog i bistrog zaključka “malog Slobe“ Ivice Dačića koji je tada iznenađen i uvrijeđen ustvrdio: “Tragikomično da Hrvatska poziva na budućnost, a sve više deci daju ime Ante“. Iste te godine čovjek s “pravim“ imenom ”Dejan” Kovač u svom znanstvenom ili zdravstvenom radu nastavlja s Dačićevim strahovima te plasira tezu da je ime ”Ante” hrvatski pandan za njemačko ime ”Adolf”. Inače čovjek s pravim imenom Dejan danas je HSLS-ov kandidat za predsjednika RH.

Nakon ovog Hrstićevog otkrića, naš ”pravo-imeni” Dejan skočit će odmah u očima orijunaša, jugonostalgičara i SDS-a do oblaka. Možda dobije i Slobino odličje. Da je Ante Gotovina znao kojeg ćemo genijalca dobiti za potencijalnog predsjednika vjerojatno bi uzeo ratno ime Tonči. To zvuči puno opasnije od Ante. I moj otac je bio Ante. Time je jugonostalgičarima sada malo jasniji moj “klerofašizam“. No, moja je majka srećom za mene izabrala jedno potpuno neutralno i bezazleno ime – Zvonimir.

Po Anti Paveliću ime je valjda dobio i sv. Ante Padovanski, ali i Ante Marković, bivši predsjednik jugo-vlade koji ni za živu glavu nije htio preći na hrvatsku stranu. Inače naš “naučnik“ Dejan u svom znanstvenom istraživanju došao je do podatka kako je u Domovinskom ratu sudjelovalo 8001 branitelj bilo s imenom Ante.

Međutim, siguran sam da je Dejana bilo koliko to statistička greška dopušta. Da smo imali još tisuću dvije s imenom Ante rat bi bio gotov za godinu, dvije. Ali tko bi to mogao u to vrijeme slutiti. Tek nam je sada Dejan otkrio u čemu je kvaka 22… Nakon ovog temeljitog i važnog istraživačkog rada našeg Dejana, sad mi  je napokon jasno zašto tako napredan, radin i progresivan kandidat osvaja srca urednika Indexa, Novog lista i Ekspressa koji mu darežljivo pružaju svoj prostor.

Šteta što taj lik s elitnog fakasa ipak neće vidjeti Pantovčak, osim u turističkoj ponudi, jer bi napokon odahnuli Mesić i Josipović. Naime, tada oni više ne bi u hrvatskoj tradicionalnoj percepciji čvrsto držali zadnja dva mjesta. Sustigao bi ih naš Anti-Ante Dejan Kovač…

U ovo vrijeme borbe za ćirilicu, navodno se pronijela vijest kako je bivši predsjednik Stipe Mesić svojedobno s indignacijom odbio insinuacije da je pomilovanje petorice Srba osuđenih za ratne zločine potpisao ćirilicom.

Negdje iz slobodarske Istre koja se prva obračunala s retrogradnim imenom “Ante“ javio se živ i zdrav Saša Leković zvani “Šaraf“. Naš Saša je otkrio “temu od koje svi bježe“. Tako Saša piše na fejsu: ”Kad god čujem ili vidim da je u obrazloženju neke presude kao olakotna okolnost navedeno ‘sudjelovanje u Domovinskom ratu’ (što je samo po sebi sramotna zloupotreba na više razina) to me podsjeti na temu od koje svi bježe. Ok, možda nekima nije nikada ni pala na pamet. Početkom devedesetih dio osuđenika ‘privremeno’ je pušten s odsluženja zatvorske kazne kako bi ‘sudjelovali u obrani Hrvatske’”.

Znači “tema od koje svi bježe“ pala je na pamet našem Saši. Čisto sumnjam, barem što se pameti tiče. Po Saši su se, znači, uglavnom krimosi iz Lepoglave, Remetinca, Pule itd, obračunali s “trećom armijom Evrope“? Ja, kao priprosti ognjištar koji nikada nisam bio na festivalu u Motvunu ili Fažani i koji sam gledao “Generala“, zamolio sam putem fejsa našeg mudrog Sašu da mi navede “slovima i brojkama“ bar jedan primjer kada i gdje su krimosi direktno s odsluženja kazne za silovanja, ubojstva, razbojništva, prijevare… bili “prekomandovani“ u npr.: 4. Splitsku, Tigrove, Pume… i druge gardijske brigade. Iako jako zaposlen, Saša me je pošteno “opleo po jezičini”.

Evo te njegove “jezikove juhe“: ”Ne znam što mi je da se uopće obazirem na vaše budalaštine. Vi očito imate problem koji bi u teoriji mogao riješiti netko stručan za specifičnu vrstu poremećaja… S obzirom na to da se nitko ne rađa kao primitivni mrzitelj te zao manipulator i lažac, mora da ste dugo i naporno vježbali uz nadzor i potporu uspješnih učitelja“.

Lijepo i superiorno me Saša oprao, ali od dokaza da su u ratu, u Bljesku ili u Oluji sudjelovali “regrutirani kriminalci pušteni s robije” samo da nabiju Sašinu JNA na onu stvar – ni slovca. Usput, ispričao mi je jedan “ognjištar“ anegdotu kako je netko na nekom od stotinjak istarskih festivala zapitao Sašu gdje trenutno radi. Navodno je Saša rekao “Nigdje, ali nemam ti ja ni vremena za posao…“.

Djeluje uvjerljivo jer čovjek samo leti s festivala na festival. Zanimljivo kako netko može živjeti, a da ništa ne radi dočim bi radnici Uljanika htjeli raditi, ali za njih posla više nema jer su ideesovci upropastili Uljanik. Nije im pomogla ni Vlada jer dok je za stotinjak uglavnom ljevičarskih festivala država nekako ipak skucala lovu, ne može baš za svih pa su radnici Uljanika popušili.

Možda bi radnici Uljanika mogli organizirati u pulskoj Areni festival “praznih džepova“ na koji bi Saša sigurno odmah dolepršao, a možda bi onda i Vlada dala neku sitnu lovu i radnicima. I tako je naš Saša napokon otkrio dobro čuvanu tajnu Domovinskog rata: krimosi i osuđenici su se borili za Hrvatsku protiv gentlemana s Ovčare, iz Veleprometa, Vukovarske bolnice, Škabrnje, u Zadru, Dubrovniku i posvuda u Hrvatskoj. E, moj Saša…

Navodno bi Milan Bandić bio spreman prihvatiti prijedlog da se jedan gradski trg u Zagrebu nazove Trg žrtava komunizma, ali je skoro nemoguće pronaći adekvatno ogroman plac.

Zvonomir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Naši ljevičari ponašaju se kao da Europski parlament nije donio rezoluciju

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari