Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Je li ovaj Mladić bio i u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Nakon prvostupanjske presude kojom je Ratko Mladić osuđen na doživotni zatvor ostao je ipak trag gorčine i spoznaja kako, unatoč zasluženoj najstrožoj predviđenoj kazni, do katarze nije došlo jer Haški sud nije ispunio svoje temeljne zadaće.

“Međunarodna zajednica”, čije je najistaknutije oružje bio Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, eksplicitno je sebi, između ostalog, dala u zadatak i otkrivanje istine o ratovima devedesetih. Danas nam, primjerice, iz tog miljea poturaju čitanku za nastavnike povijesti u kojoj piše kako je priznanje Hrvatske dovelo do eskalacije sukoba, što je lako dokaziva laž, jer je Hrvatska prvo trebala preživjeti agresiju da bi postala dostojna priznanja, do kojeg je od većine europskih zemalja došlo tek 15.1. 1992., dva mjeseca nakon pada Vukovara. Valja priznati kako je zahvaljujući radu međunarodnog suda stvorena je respektabilna arhiva, ali uzevši u obzir koliko je sredstava poreznih obveznika zemalja koje ga financiraju utrošeno, a čiji su najveći dio progutale vojske odvjetnika, sudaca, prevoditelja, birokrata, to se moglo postići i sa bitno manjim utroškom.

Samoproglašena zadaća ustanovljivanja istine od strane međunarodnog suda podrazumijeva da su akteri na terenu sami za to nesposobni. Dakle, Haag će o ratu u Hrvatskoj bolje doznati istinu nego Hrvatska. Već je i sam pristanak na takvu igru samoponižavajući – mi priznajemo da je naša istina parcijalna i pristrana, dok je haška, poput Božje, cjelovita i objektivna. Druga, ne manje važna zadaća Haškog suda, bilo je ponovno uspostavljanje pravde. Kažnjavanje zločinaca uvijek se vrši u ime ideje pravednosti. Ravnoteža moralnog i pravnog poretka narušena je obiješću zločinaca (Grci su to nazivali hibris), pa sud provodi nemesis, pravičnu kaznu, čime se svijet opet dovodi u ravnotežu. No tko treba odgovarati za zločine? Neposredni izvršitelji, nalogodavci, kreatori politika koje su stvorile kontekst za zločine? Srpski mediji često zbrajaju godine zatvora koje je do sada izrekao Haški sud, po čemu ispada kako su daleko najviše osuđivani Srbi. Ali koji Srbi? Tu se vidi zašto je tužiteljstvo najproblematičniji dio suda.

U optužnicama se išlo na kriminaliziranje srpskog vodstva u BiH i u Hrvatskoj, ali se amnestiralo Beograd, vrh Jugoslavije i vrh JNA. Zašto, primjerice, nisu optuženi generali Kadijević i Adžić? Nakon objavljivanja snimki na kojima se vidi kako Škorpioni, jedinica koju je osnovao DBS Srbije vrši egzekucije u Istočnoj Bosni, kako je moguće, a tako ispada prema presudi Mladiću, da je to krimen koji se tiče samo Srba iz BiH? Nakon prečanskih Srba, drugi najveći krvac po broju dobivenih godina je hrvatsko vodstvo u BiH. Upada u oči kako su se kod zločina Armije BiH optužnice zaustavljale na najnižim počiniteljima, nije se išlo do vrha, nije se tražio put do Izetbegovića, dok se kod zločina koji su počinili pripadnici HVO-a na sve načine nastojalo uspostaviti linija odgovornost do najviših razina, tj. do onoga što je pripravljeno originalnim haškim konstruktom “udruženog zločinačkog poduhvata”.

Haški sud je istovremeno bio i krajnje spor, pa neka suđenja poput Prliću i ostalima traju već 14 godina, a u nekim slučajevima i neodgovorno brzoplet. Tako su braća Mirjan i Zoran Kupreškić ekspresno optuženi i prvostupanjski osuđeni na osam i deset godina za zločin u Ahmićima, eda bi drugostupanjskom presudom nakon više od četiri godine pritvora bili oslobođeni pri čemu je istaknuto kako im je učinjena velika nepravda, ali za četverogodišnje čamljenje u Hagu i olaku stigmu zločinaca nisu dobili nikakvu odštetu. Tužiteljstvo je u svom djelovanju povremeno prelazilo i granice bizarnog – o čemu svjedoči i podizanje optužnice za ratne zločine počinjene u Vitezu i Lašavanskoj dolini protiv Stipe Alilovića, čovjeka koji je otišao iz Lašavanske doline u travnju 1992., godinu dana prije sukoba s Muslimanima, a u međuvremenu se razbolio i umro u inozemstvu.

Ugledu suda nisu pridonijele ni goleme diskrepancije između prvostupanjskih i pravomoćnih presuda, kao u slučaju generala Blaškića, a kasnije i Gotovine i Markača. Posebna priča je korištenje suda kao sredstava za političko modeliranje u zemljama mušterijama. Haagom se ucjenjivalo, razbijalo politička vodstva, pomagalo miljenicima međunarodne zajednice u unutarnjopolitičkim borbama. Sjetimo se kako je tužiteljica Carla del Ponte dolazila kao kolonijalni gospodar u Hrvatsku dijeliti packe i kako ju je se snishodljivo primalo i gutalo njene laži o tome kako se general Gotovina skriva u Hrvatskoj ili Hercegovini.

Ovih dana haški tužitelj u slučaju Prlić i ostali, Kenneth Scott dolazi kao gost istočnomostarskog gospodara rata Safeta Oručevića koji ga vodi po tribinama kao novog paradnog konja bošnjačke mitomanije. Vrhunac sramoćenja Haškog suda bila je lakrdija oko Vojislava Šešelja, kojeg su pod mutnom optužnicom držali u pritvoru jer im je politički odgovaralo da ga nema u Srbiji, i nakon što su mu godinama omogućavali besplatnu pozornicu za političkih egshibicionizam, pustili su ga zbog zdravstvenih razloga, kao navodno smrtno bolesnog, da bi danas nastavio po istom, deblji i živahniji nego ikada. O tome koliko međunarodni sudovi mogu vratiti vjeru u pravdu, dovoljno govori i to što su SAD, u vrijeme kad su najviše pritiskali Hrvatsku oku suradnje sa Haškim sudom, istovremeno tražili izuzeće za njihove državljane od izručenja Međunarodnom sudu za ratne zločine.

Kako poštovati takve sudove i takvu međunarodnu pravdu? Kako može biti pravičan proces koji traje 14 godina, poput onog šestorki Hrvata iz BiH koji će se okončati presudom sljedećeg tjedna? Sve i da ih oslobode, tj. ne izreknu im kaznu, zar nisu već kažnjeni s gotovo 14 godina u pritvoru i kosi li se tako dugačko suđenje i pritvor s načelom presumpcije nevinosti prema kojem nitko ne može biti smatran krivim pa ni kažnjen prije pravomoćne presude? Je li se Mladića moglo privesti pravdi i ranije? Teško da ćemo ikada saznati. Sasvim bi drugi osjećaj bio da je osuđen, dok je bio pri snazi, onaj bahati Ratko Mladić, a ne ovaj derutni starac koji više izgleda kao neki Mirko Starić, kao futrola nekadašnjeg zlikovca. Pitanje je i kada će biti izrečena pravomoćna presuda, hoće li je Mladić dočekati i, ako je dočeka, hoće li provesti u zatvoru još mjesec, godinu ili pet, tj. što uopće znači doživotni zatvor u tim godinama i takvom zdravstvenom stanju. Nije isto osuditi na doživotni zatvor čovjeka od trideset, pedeset ili osamdeset godina.

Ovako ga se, nakon dugogodišnjeg skrivanja i na koncu suđenja u bijednom stanju, pretvara u novog srpskog mučenika, suvremenog jazavca pred sudom, čime se ideju za koju je Mladić činio zločine pojačava novim mitom, umjesto da je se dekonstruira. Nevjerojatno je da Mladić u Haagu nije optužen i za zločine u Hrvatskoj. Opet ostaje dojam kako je Mladić s petokrakom u uniformi JNA u Hrvatskoj 1991. valjda bio dobar momak, a postao je zao tek u odori generala Republike Srpske. Ostaje na savjesti svim hrvatskim vlastima od rata naovamo jesu li po tom pitanju mogli učiniti više. Kuriozitet, samo za neupućene, predstavlja činjenica da je Mladić na izricanju presude nosio kravatu na kojoj nije bila kokarda već srp i čekić.

Na koncu, samoproglašena uloga Haškog suda bila je i pridonijeti pomirenju naroda na prostoru bivše Jugoslavije, zadaća u kojoj je najviše podbacio, a što se najbolje vidi u današnjoj BiH. Pune 22 godine nakon rata tamo egzistiraju tri potpuno odvojena društva, tri sasvim različite priče, tri nesumjerljive memorije. U Republici Srpskoj je Mladić heroj, u Federaciji zločinac. Sljedećeg tjedna, nakon presude hrvatskoj “šestorici”, dodatno će se podijeliti i Federacija na bošnjačku i hrvatsku “istinu”. O mogućnosti pomirenja na koncu govori i to što je mezimac međunarodne zajednice, aktualni srpski predsjednik Aleksandar Vučić, prije deset godina izvodio performans s postavljanjem ploče “Bulevar Ratka Mladića”, a danas nam iz Merkeličinog krila maše kao uzoran, proeuropski balkanski političar.

Sagledano u cjelini politike tzv. međunarodne zajednice, od izuzimanja SAD-a iz sudova kojima tlače druge, 14-godišnjim procesima, optužnicama koje su zaobišle vrh Jugoslavije i JNA, različitim kriterijima kad se od izravnih počinitelja ide prema vojnom i političkom vrhu, političkim turnejama i trgovinama tužitelja, Mladićem koji je dobar 1991., a zao 1992.-95., Vučićem iz 2017. koji valjda ni u putu nije sreo onoga iz 1995. ili 2007., Haški sud je izgubio svaki moralni autoritet, jednako kao i tzv. “međunarodna zajednica” koja stoji iza njega.

Žrtvama politike čiji je važan izvrši kotač bio Ratko Mladić ostaje “utjeha” da će on, umjesto u nekom vojnom staračkom domu u Čačku ili Požarevcu, ostatak staračkih i bolesničkih dana provesti gledajući iste tv-kanale i rješavajući iste križaljke u luksuznijem ambijentu nekog europskog zatvora. Bez pomisli da na koncu Bog jedini pravično sudi, to bilo bi prilično neizdrživo.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari