Pratite nas

Komentar

Nino Raspudić: Jedna briselska plaća srušila Živi zid

Objavljeno

na

Živi zid se, po filmskom modelu, mogao spasiti jedino odustajanjem od eurozastupnčkog mjesta, tako da ne šalju nikoga. Ovako svjedočimo melodramatskom raspadu stranke u kojem se isprepliću ljubav i mržnja, interes i papučarenje, laži i video snimke, prijateljstvo i politika.

U kultnom filmu iz 1980. godine “Bogovi su pali na tjeme” skupina Bušmana izolirana od civilizacije živi sretno u pustinji Kalahari sve dok jednog dana netko iz aviona iznad nje ne izbaci praznu staklenu bočicu Coca-Cole, koja aterira i ne razbije se. Tada počinju nevolje. Bušmani misle da je boca dar bogova i nalaze joj brojne uporabe.

No prvi put se, zahvaljujući tom stranom elementu, među njima javlja pohlepa, svatko je želi za sebe, nastaju svađe i sukobi. Prijeti raspad dotad harmonične zajednice pa glavni junak Xi uzima bocu i kreće na put prema kraju svijeta vratiti bogovima kobni “dar”.

Pogađate, u Hrvatskoj 2019. godine bušmansko pleme je ekipa iz vodstva Živog zida, a bočica Coca-Cole je jedan mandat u Europskom parlamentu. Živi zid se, po filmskom modelu, mogao spasiti jedino odustajanjem od eurozastupnčkog mjesta, tako da ne šalju nikoga. Ovako svjedočimo melodramatskom raspadu stranke u kojem se isprepliću ljubav i mržnja, interes i papučarenje, laži i video snimke, prijateljstvo i politika, piše Nino Raspudić / Večernji list

Aktualni potresi u HDZ-u i Živom zidu odvijaju se prema dva potpuno različita modela. HDZ-ovi obračuni su poput onih u bogatoj obitelji, u kojoj se sve odvija iza debelih zidova, čuva se reputacija dok god je to moguće, dave se u rukavicama, udarce zadaju ispod stola, noževi sijevaju potajice, a u javnost neće izaći ništa bitno prije konačnog epiloga.

Nasuprot tome, agonija Živog zida je poput svađe u sirotinjskoj obitelji gdje namještaj izlijeće kroz prozor, ukućani se tuku i vrijeđaju javno, iznoseći prljavo rublje, ukratko postaju zabava za cijelo susjedstvo.

Glavni lik ove političke melodrame je Vladimira Palfi, međimurska Lady Macbeth, koje se svi boje, i koja po Pernaru i Bunjcu, ispada apsolutna vladarica Živog zida. Ona je potpredsjednica stranke i članica Glavnog odbora, ali i supruga predsjednika.

“To se dogodilo jer je Sinčić prepustio sve odluke svojoj ženi i on više ne odlučuje ni o čemu, Živi zid postao je privatno vlasništvo jedne osobe – Vladimire Palfi”, ističe Branimir Bunjac čija je ambicija da ode u Europarlament osujećena, a sada mu visi i saborski mandat. U javnost je procurila i snimka iz neke kuhinje gdje se potencijalni eurozastupnici deru jedni na druge i unose u lice i viču “nećeš ni sekunde, nikada vidjeti Europski parlament.”

Bunjac tvrdi kako su Tihomir Lukanić i ekipa rekli su da su skupili 400.000 potpisa za referendum što je bila notorna laž i dodaje “Krenule su ucjene, a na kraju su me navukli na sastanak u stanu iz kojeg potječe snimka mene i Vuletića. Palfi i drugi su urlikali na mene, psovali mi sve po spisku i maltene mi zavrnuli ruku da potpišem neki ugovor kojim predajem mandat Lukaniću i Vuletiću, a ja sam ga poderao. Nisam znao da je to bila klasična sačekuša”… Svađa oko mandata za Bruxelles tiče se kriterija delegiranja.

Treba li slijediti navodni predizborni dogovor kako u Europarlament neće ići nitko od sadašnjih saborskih zastupnika, dakle ni Sinčić koji je osvojio najviše glasova, ni drugoplasirani Bunjac, već trećeplasirani nositelj liste Tihomir Lukanić, koji je peti član Glavnog odbora stranke zahvaljujući kojem bračni par Sinčić-Palfi u njemu ima većinu.

U utorak je Sinčić okupio živozidaše na Zrinjevcu i pred kamerama objavio da je on primoran otići u Europarlament zato što je Bunjac izigrao predizborni dogovor da će se članovi u Bruxellesu rotirati, svake godine po jedan, zbog čega ga je suspendirao iz stranke. Zanimljivo je kako su zamislili da tu jednu zlatnu koku briselskog mandata rotiraju kao ekipa džoint, tako da svatko dobije po malo.

U paketu s Bunjcem je iz stranke otpao i Pernar koji je kazao kako su se izjalovili svi njegovi očajnički pokušaji da urazumi Sinčića, jer se Vladimira Palfi u stranci “ponaša kao Plenković, mogu što hoću” i spremna je uništiti Živi zid zbog osobne netrpeljivosti.

Pernar je objavio da je Sinčić na Zrinjevcu lagao, kako nikakav dogovor o rotaciji uopće nije postojao i izrazio je sumnju kako je Palfičina ekipa medijima dostavila snimku Bunjca ne bi li ga kompromitirali.

Bunjac je potom objasnio i njegovo lanjsko misteriozno davanje pa potom povlačenje ostavke u Saboru: “Dao sam ostavku, ali je Vladimira Palfi trčala za mnom i govorila mi da me voli. Ja sam, magarac, povukao odluku i vratio se. No sada sam ja marginaliziran, kao i Pernar.”

Dodao je da je Vladimira Palfi nakon svega “umrla u njegovom srcu”. Tako se ekipa koja je imala svoje romantične, revolucionarne, “ratne” početke kada su kao aktivisti išli na deložacije i završavali u marici, na koncu raspala zbog jedne briselske plaće.

Pernar je na tiskovnoj konferenciji u Saboru rekao da se suprotstavio “Vladimirinoj diktaturi”. Na pitanje novinara je li onda ranije bio sudionik u diktaturi, dirljivo naivno je izjavio kako je mislio da i on vlada, a sad je shvatio da je vladala Vladimira Visarionovič Palfi. Ističe da je kod Vladimire “ili po njenom ili nikako”.

Vladimira Palfi dakle ime sve predispozicije za feminističku ikonu. Zašto naše feministice ne podržavaju Živi zid nego marširaju pod sovjetskim zastavama patrijarhalnih lijevih stranaka u kojima nikada nijedna žena nije imala ključnu ulogu?

Epilog priče je tragikomičan – iako tobože nisu htjeli, muž ide u europski, a žena u hrvatski parlament. Pernar odlazi u Abecedu demokracije, kojoj će vjerojatno promijeniti ime, moguće u Zidarski život. Najavio je i kandidaturu na predsjedničkim izborima, za koje bi najpoštenije bilo da Živi zid kandidira Vladimiru Palfi.

Mediji govore o “komediji”, ali čini mi se da je ovo prije svega vrhunska priča za jedan operni libreto. Svaka druga forma čini se nedostatnom za prikazivanje raskošnosti ljuske prirode koja je uprizorena urušavanjem Živog zida.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Bunjac poručio da Živi zid više ne postoji

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Fenomen ”kome kad se svi iseljavaju”

Objavljeno

na

Objavio

KJKP Vodovod i kanalizacija doo Sarajevo

Zanimljiv fenomen posljednjih godina prati gotovo sve vijesti lokalnog karaktera. Bez obzira na sadržaj vijesti, njenu pozitivnu ili negativnu konotaciju, vijest na društvenim mrežama biva popraćena zgražavanjem kako se „svi iseljavaju“!

Bilo da se radi o novom pločniku, tvornici, aparatu u ambulanti, ponudi nekog poduzeća, nečijem dostignuću ili neuspjehu, ispod se može naći zajedljiv komentar tipa „kome kad se svi iseljavaju“, piše Tvrtko Milović.

Fenomen sam uočio na nekoliko zaista pozitivnih vijesti koje ne traže nikakav komentar, eventualno neki oblik podrške. Na vijest o novoj prometnici slijedi komentar – „kome kad se nitko njome neće voziti“. Na vijest o novoj tvornici – „kome kad su svi u Njemačkoj“. Na vijest o novom aparatu u ambulanti – „tko će radit kad su i liječnici i pacijenti vani“ itd.

Količina zajedljivosti i neoriginalnog cinizma doslovno zatrpava sve lokalne vijesti, dok su one s „državne“ razine u pravilu lišene te vrste komentara.

Da bih (sebi) objasnio ovaj ružan fenomen, prošao sam kroz profile onih najupornijih kritičara. Oni u pravilu negativno komentiraju svaku lokalnu vijest, nad svime se zgražaju i sve osuđuju. Njihovi komentari su ogorčenost na sve, bez ikakvog ulaska u sadržaj vijesti. Tako će vijest o uspješnom poljoprivredniku komentirati opaskama kako je samo pitanje dana kada će i on iseliti iz BiH ili slično. Zanimljivo, dežurni hejteri svega u pravilu kritike upućuju na lokalnu vlast (!?) i u pravilu ne žive u BiH!

Odavno je jasno da većina građana nema pojma za što koja razina vlasti služi pa za sve probleme u državi i društvo jednostavno optužuju načelnika svoje općine. Ipak, nejasno je otkud energija (i vrijeme) ljudima koji su već napustili BiH da toliko ustrajno potiču i druge da isele. Ili, ako već ne isele, da se barem osjećaju loše što nisu odselili!?

Drugo, zašto se uopće bave pitanjima zemlje u kojoj ništa ne valja? Odluka o iseljenju iz domovine nije samo puko preseljenje s točke A na točku B. To je odluka i o napuštanju zajednice kojoj su pripadali i priključenje sasvim drugoj zajednici. Naravno, emotive veze ostaju, pa i interes za životom bivše zajednice. Ali otkud onda potreba da se toliko pljuje po svemu što je „ostalo“?

Moje je mišljenje da se oni koji još imaju potrebu pljuvati po svemu u BiH (i ružnom i lijepom) ustvari nisu integrirali u društvo u koje su došli. Oni su tamo samo radnici koji su mentalno ostali u BiH. Oni ne idu na okupljanja lokalnog stanovništva niti događaje lokalne zajednice. Njima ništa ne znači novi pločnik, nova tvornica, nova sprava u Domu zdravlja. Oni nisu dio uspjeha te lokalne zajednice. Oni će naći vremena komentirati (negativno) novi put u svom selu u Bosni, dok ih otvaranje nove autoceste tamo gdje žive – nimalo ne zanima. Svoje facebook komentare će ostavljati na zavičajnom facebook Pageu, dok njemačke web stranice i društvene mreže i ne otvaraju. Dijelom što ne znaju jezik, a dijelom što znaju da njihovo mišljenje tamo nikog ne zanima.

Ovaj fenomen posebno groteskno izgleda kada neki „naš“ iseljenik optužuje svoju bivšu općinu u BiH zbog nezaposlenosti a kada je odlazio vani, sigurno nije posao tražio u općini.

Fenomen podle dijasporske zajedljivosti moguće da ima veze i sa neostvarenim ambicijima vani, a možda i generalnom osjećaju otuđenosti u stranom društvu. Odatle tolika prisutnost dijaspore na društvenim mrežama u komentarima lokalnih tema. One „državne“ jednostavno ne razumiju pa se njima i ne bave. Ali popravku kanalizacije itekako razumiju. To im je lako i komentirati. Jer, tko će srati kad su sve seronje iselile u Njemačku!? Komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Damir Kajin: Za ovaj Uljanik je gotovo, nedopustivo, ali predvidivo

Objavljeno

na

Objavio

Za ovaj Uljanik je gotovo. Nedopustivo, ali predvidivo. Nema budućnosti, ali zato ima za njegove hijene koji i dalje dobivaju novce i nagrade, kao i za neodgovorne političke oce iz Istre koji su ga doveli do propasti i sada uživaju pravosudnu zaštitu, te jedu i piju na račun poreznih obveznika.

Ali bitno da se hrvatski mediji bave ministrovom kućom koja ne košta milijun, nego 2.5 milijuna kuna, a ne istarskim dužnosnicima koji ulaskom u politiku nisu imali ništa, a danas njih 50-70 teže je od 3, 4 mil. Eura. Jedan istarski načelnik sada npr. istovremeno gradi 4 vile i svaka košta min 300.000 Eura.

Rastureno, pokradeno i pozamašan broj propalih istarskih tvrtki. Puno mladih bez posla, droge posvuda, premreženost i hobotnica. Lokalna vlast koja za Uljanik nije učinila baš ništa, umjesto da pokaže spremnost da se solidarizira sa uništenim društvom, sada polemizira i moralizira.

Bila je šansa 2018. kada je Vlada usmjerila cca 900 mil. kn pulskom brodogradilištu, ali ni uprava, ni NO, ni sindikati ni lokalna samouprava nisu imalu hrabrosti reći da je nužno restrukturiranje po cijeni da se cijelu nadgradnju pošalje kući kako bi jezgra istarske industrije preživjela.

Što radi lokalna vlast? Mijenja prostorne planove i otvoreno sudjeljuje u izboru strateškog partnera. Umjesto Debeljaka biraju Končara kojemu je u to vrijeme Jakovčić bio na čelu NO Afaraka, nepravomoćno kažnjenog sa 150 mil. €. Dovlače u V. Lenac Palumbo grupu čiji su vlasnici pred godinu dana nepravomoćno kažnjeni sa 6 god. zatvora.

Grad Pula mijenja prostorne planove u dosluhu sa upravom, a 2017. pojavljuje se program “diverzifikacije”, u kojem se na otoku planira gradnja 2 hotela, marina, itd. Župan Flego, kada sam mu spomenuo tu namjeru u emisiji Otvoreno, na to se osvrnuo riječima: “Mi govorimo o konju, a ne muhi ispod konjskog repa”. Tako je naša svetinja Uljanik “puštena” niz vodu.

Što će se dogodit? Obveze društva ostavit na postojećem društvu kojem slijedi likvidacija, te će se pokrenuti osnivanje novog društva koje bi si moglo iz imovine jaružara osigurat neki inicijalni start ako prethodno ne ustupe pomorsko dobro nekom špekulantu, te ako ne rasprodaju svu imovinu.

Sve je moglo biti i drugačije, ali pod vodstvom lokalne vlasti, koja je sve znala, te uprave moralo je biti upravo tako.

Ono najtragičnije jest da su se brodovi ugovarali sa programiranim gubitkom pri sklapanju ugovora, (2011-15), a na što bi se redovito kalemio i stvarni gubitak pri gradnji.

Sve je to rezultiralo 2018/19 naplatom 4.5 mlrd. kn jamstava i odlaskom na zavod 2800 pulskih radnika. Radnici na zavodu ili u inozemstvu, uprave u vilama, a samouprava u foteljama, komentirao je bivši saborski zastupnik Damir Kajin jučerašnju odluku o likvidaciji Uljanika d.d

HDZ: Uljanik je preživio dva svjetska rata, ali nije uspio preživjeti pustošenje ‘najvećih istarskih sinova’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari