Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jergoviću i drugovi, dobro došli u klub ‘fašista’

Objavljeno

na

Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”

Fašista” (s karakterističnim mekim “š”), “papak”, “seljak”, “bobanovac”, “ustaša” i “neprijatelj Bosne” u dominantnom dijelu sarajevske javnosti postao sam davno, 2006., u vrijeme kad su Bošnjaci prvi put izabrali Željka Komšića za “hrvatskog” člana Predsjedništva BiH.

Fatalno ispadanje iz temeljne sarajevske antropološke kategorije “raje” skrivio sam javnim nastupima u kojima sam govorio o lažnoj građanskoj politici u BiH koja služi kao krinka za nacionalizam brojnijeg naroda. Od cool tipa iz Mostara koji je podigao prvi spomenik Bruceu Leeju na svijetu, preko noći sam im postao gori od tamničara s Heliodroma.

Drugu prevaru s izborom Komšića 2010. nazvao sam zadnjim čavlom u lijes BiH i, s deset godina odmaka, vidim da sam bio potpuno u pravu. Tada se otišlo i korak dalje, nametanjem tzv. platformaške vlasti, u kojoj su hrvatske predstavnike trebali glumiti minorni HSP i notorni Lijanovići, tadašnji halal Hrvati bez izbornog legitimiteta.

Komšić je tada na zidu u uredu jednog do drugog držao portret HOS-ovog zapovjednika Blaža Kraljevića i Josipa Broza Tita. Paradoksalno, u to vrijeme su za sarajevske medije svi Hrvati bili ustaše osim pravaša i svi lopovi osim Lijanovića. Grad se svih tih godina praznio od Hrvata, ljudi koji su cijeli rat proveli u opsadi, a koji su tiho odlazili nakon njega.

Sve je očitija postajala laž o “europskom Jeruzalemu”, jer je Jeruzalem multietnički grad, a Sarajevo je danas višenacionalno uglavnom utoliko što u njemu žive muslimani različitih nacija, od Bošnjaka do Arapa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Ostali prijeratni Sarajlije sveli su se uglavnom na staračko stanovništvo, one koji nisu imali gdje i nešto manekena multikulturalizma koji su godinama, neki svjesno, neki nesvjesno, bili korisne budale tuđeg nacionalizma. U međuvremenu se društvo “fašista” i “papaka” povećavalo. Kad god bi se neka javna osoba iz kategorije “poštenih Hrvata” usudila makar minimalno iskočiti iz dominantnog narativa bošnjačkog Sarajeva, automatski je brisana iz “raje” i prekvalificirana u mrsku kategoriju “fašista”.

Mržnja prema novootkrivenim “fašistima” je uvijek veća od one prema starima, jer ispada da su oni bili podmukliji, duže prikrivani hrvatski šovinisti. Njihovo višedesetljetno puhanje u jedra velikobošnjačke politike pod građanskom fasadom pri tome im nije olakotna već otegotna okolnost.

Činilo se da su prava raja, a ispali su teški fašisti. Kad danas čitaš sarajevske komentare o Jergoviću ispada da je veći hrvatski nacionalist od generala Glasnovića.

Nas, stare fašiste i paleopapke čini mi se da više i ne mrze. S nama odavno znaju na čemu su. Količina mržnje koja se u Sarajevu danas iskazuje prema kardinalu Puljiću, koji je cijelo vrijeme rata bio u gradu, a dijelom ga i hranio, veća je nego prema Mladiću i ekipi koji su razvaljivali Sarajevo s istim znakovljem s kojim danas “raja” prosvjeduje protiv kardinala i mise za žrtve komunističkog pokolja 1945.

Kulminaciju pomračene totalitarne svijesti, s obzirom na društvenu relevantnost, ne predstavlja tip koji sa sjekirom u ruci javno prijeti kardinalu, već javno obraćanje sarajevskog P.E.N. Centra koje zavrjeđuje biti prenijeto u cijelosti: “Mi, dolje potpisani članovi i članice P.E.N. Centra u Bosni i Hercegovini, povodom evropskog Dana pobjede nad fašizmom, potvrđujemo svoju odanost antifašističkim vrijednostima slobode, jednakosti i tolerancije među ljudima, koje su istovremeno i vrijednosti koje zagovara Povelja Međunarodnog P.E.N.-a.

Zbog toga smatramo da je ideja da se u Sarajevu organizira komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere koji su nastradali u povlačenju fašističkih i nacističkih snaga prema Bleiburgu sramotna za ovaj grad i za ovu zemlju. Antifašistička pozicija koju zastupamo je bolja i humanija strana povijesti, i u to ime, iz poštovanja prema brojnim nevinim žrtvama ustaških zločina, zahtijevamo da se planirana misa otkaže.”

Činjenica da oni 2020. “potvrđuju odanost antifašističkim vrijednostima slobode”, dok antikomunističke ne spominju, posebno je bizarna kad se taj staljinistički pojam (Berlinski zid se u DDR-u službeno zvao “Antifašistički zaštitni zid”) vezuje uz toleranciju. Misa za vojnike i civile pobijene bez suđenja za njih je “komemorativna misa za fašiste i njihove simpatizere”. Oni zahtijevaju da se misa otkaže, kao da je slet ili koncert.

Nakon ove objave iz članstva P.E.N.-a istupili su Ivica Đikić, Miljenko Jergović, Željko Ivanković i Ivan Lovrenović. Posljednja trojica su bila među osnivačima centra P.E.N.-a u opkoljenom Sarajevu 1992. Objavili su i razloge istupanja što je izazvalo lavinu mrzilačkih komentara i njihovu prekvalifikaciju, s kardinalom, u klub fašista u kojem smo se mi sretniji našli odavno. Čini se kako će uskoro Željko Komšić ostati posljednji, barem nominalno, nebošnjački član raje.

Kardinal Puljić je, nakon hajke u kojoj je Komšić imao istaknutu ulogu, izjavio da ga više neće pozivati na prijeme. Pravo pitanje je zašto ga je pozivao do sada i davao mu time legitimitet. Ali ne treba tražiti dlaku u jajetu sada kad smo u istom klubu. S novopridošlima možemo podijeliti iskustva, prije svega da se ništa ne gubi kad se ispadne iz kruga “prave raje” i apelirati da sada konačno promisle – je li čitava jedna nova generacija, od Orašja do Mostara, stvarno bila u krivu, jesu li svi ti šušnjari, pepići, milovići i knezovići zadrti hrvatski šovinisti, pače “fašisti”, ili su odrastajući pod stalnom “antifašističkom” medijskom batinom samo ranije progledali.

Nino Raspudić / Večernji list

Četiri pisca istupila iz PEN Centra BiH zbog pisma protiv ‘mise za Bleiburg’

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari