Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jesmo li stvarno najgluplji

Objavljeno

na

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam

U utorak smo obaviješteni da je sve propalo. Džaba smo krečili, treba proglasiti zatvaranje butige, raspustiti državu, poslati delegaciju u Beograd, Beč ili Budimpeštu, i zamoliti ih da opet preuzmu vlast nad nama. Dogodila se nacionalna katastrofa jer je uzorak naših 15-godišnjaka koji su ispunjavali PISA test ostvario “ispodprosječan”, “loš” ili “katastrofalan” rezultat, ovisno o izvorima.

U gorkim i mračnim lamentacijama nad našim školstvom prednjačio je scijentistički prorok Jeremija, dežurni Znanstvenik i član predsjedništva stranke Pametno Ivica Puljak, koji je rezultate hrvatskih učenika na PISA testiranju komentirao ovako:

“Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti, sazvao specijalnu sjednicu parlamenta, zatvorio sve ministre u klauzuru i izašao s hitnim planom da ovo preokrenemo u sljedeće tri godine”. Kako u tri godine, do sljedećeg testiranja, postati pametni? To je pitanje svih pitanja.

Tri su objašnjenja bolne činjenice utvrđene PISA-om: Ili su Hrvati gluplji od većine drugih naroda, ili smo pametni ali nam ne valja obrazovni sustav, ili nešto nije u redu s testiranjem i tumačenjem rezultata.

Krenut ćemo od zadnje mogućnosti. Jer ako se potiče kritičko mišljenje, ono valjda smije vrijediti i za PISA test. Dakle, o čemu je riječ? Što je PISA i tko je provodi? PISA (Programme for International Student Assessment) su međunarodna istraživanja i procjene znanja i vještina 15-godišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a. Započela su 2000. i provode se svake tri godine.

A što je OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) koja stoji iza PISE? To je međunarodna organizacija formirana 1960. kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju koja je pak osnovana 1948. za usmjeravanje američke i kanadske pomoći u okviru Marshallova plana za obnovu ratom razorenih europskih gospodarstava, piše Nino Raspudić / Večernji list

Organizacija obuhvaća 30 zemalja članica, a surađuju sa još 70 zemalja i ekonomija, nevladinim organizacijama i civilnim društvom. Klasična globalistička, multilateralna boza. Temeljni ciljevi OECD-a su “unapređivanje gospodarskog napretka u članicama i nečlanicama OECD-a”, “doprinos širenju međunarodne trgovine na multilateralnoj osnovi” i “težnja povećanju svjetske trgovine”.

Dakle, istraživanje provodi organizacija koja se primarno ne bavi znanošću ili obrazovanjem, već širenjem svjetske trgovine i razvojem gospodarstva. Unatoč tome, nameće se kao neupitan arbitar za ocjenu školskih sustava, i u zemljama koje su na PISA testu prošle dobro, jer se grčevito bore da status na rang listi zadrže, a pogotovo u onima koje su ocijenjene “ispodprosječno”, gdje onda promptno kreće medijska moralna panika i isplivavaju samoproglašeni mesije koji će nas u tri godine učiniti pametnim.

Drugo pitanje koje valja razmotriti tiče se samog istraživanja. Kako se odabire uzorak za testiranje? Brojne su primjedbe bile na činjenicu kako je Kina već godinama na prvom mjestu isključivo zbog nereprezentativnog uzorka, jer su testirani samo učenici u najrazvijenijim dijelovima s najboljim školama kao što su Peking i Šangaj. Jesu li neke stvari uopće sumjerljive?

Kako izvršiti uravnilovku i svesti na istu skalu čitalačku vještinu 15-godišnjeg Kineza u kineskom jeziku i Hrvata u hrvatskom? To je kao ustanoviti je li veća politička pamet Puljka u Hrvatskoj ili nekog Felipea u Filipinima.

Što se sve može mjeriti, kojom mjerom i tko je za to ovlašten? Problematično je i to što nisu dostupni svi ispitni materijali, tako da je onemogućena cjelovita analiza istraživanja. Ostavivši po strani sve upitnike oko toga tko testira, načina određivanja uzorka, izrade testa, metodologije i uravnilovke, problem je što je u našoj javnosti i ono što je dobiveno kao rezultat uglavnom krivo interpretirano.

Mediji javljaju o obrazovnoj katastrofi. Ministrica potiho likuje, u smislu, sad se vidi da je stanje školstva toliko loše da ga, što god mi brljali, ne možemo dodatno pokvariti. Prava je istina, ako i ostavimo po strani sve rezerve i nejasnoće oko samog istraživanja, da hrvatski rezultati uopće nisu loši. U testiranju sudjeluje 78 zemalja, iz tzv. Prvog i Drugog svijeta.

Najnerazvijenije svjetske države nisu uključene. U konkurenciji prve trećine uspješnih svjetskih država, mi smo u gornjoj polovici. Konkretno, u čitalačkoj pismenosti od 77 zemalja završili smo kao 29., u matematičkoj i prirodoslovnoj od 78 država smo na 40. i na 36. mjestu. Dakle, tijesno ulazimo u gornju polovicu gornje trećine zemalja na svijetu. Osim Slovenije, zemlje u našem sjevernom i zapadnom okruženju su otprilike u rangu s nama, dok istočni susjedi daleko zaostaju.

U čitalačkoj pismenosti su tako iza nas Mađarska, Luksemburg, Island, ali što je posebno zanimljivo i Rusi i Talijani koji po OECD-u ispadaju mutavi. Posebno je zabavno što je u matematici iza nas (koji smo “katastrofalni”) Izrael, a u “znanosti” su iza nas su i Izrael i Italija. Eto, ispada kako Izraelci ne znaju računati i nemaju pojama o znanosti jer su čak i iza nas koji smo dno dna. Kako su tek oni nespremni za život! Koliko bi tek nobelovaca Izrael proizvodio i kakvu tehnologiju i vojsku imao da nisu tako neuki! Njima bi da se izvuku trebale tri stranke Pametno.

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam. Ovo nije rezultat znanja za život, već za PISA test.

Naši mediji olako su poistovjetili jedan test sa stvarnim životom. Zatim, čovjek se ne razvija i priprema za život samo do 15 godine, nego i dalje. Djeca u najbolje rangiranim azijskim zemljama imaju puno dopunske nastave i vrlo strog sustav, no upitno je do kada se takav njihov razvoj nastavlja. I trebaju li nam pretrenirani i prenapregnuti učenici iz dijela azijskih zemalja biti uzor, ili je možda uputnije vidjeti što rade dobro rangirani Slovenci pa usvojiti nešto od njihovog modela?

“Ovi rezultati, a naročito trend smanjivanja prirodoslovne pismenosti prava su nacionalna katastrofa”, smatra Puljak i odmah nudi i recept: “Neophodno je okrenuti se budućnosti, vratiti se Cjelovitoj kurikularnoj reformi onako kako je u početku bila postavljena i osigurati da se politika ne miješa u struku, već da definira proces, poveća ulaganja u obrazovanje i izgradi širi društveni okvir u kojem će biti moguće prave promjene”.

A tko je postavio tu ekipu? Naravno, politika. Tada SDP-ova. Dakle, kada njemu bliža politička i ideološka opcija vodi reformu obrazovanja to nije miješanje politike u struku, inače jeste. Sve i da rezultat jeste katastrofalan, jesmo li sigurni da će ga reforma poboljšati, a da ga neće učiniti još gorim? Kao što je u važnoj knjizi “Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja” pisao Konrad Paul Liessmann, živimo u vremenu fetišizacije rangiranja i reformi. Postavljaju se katastrofične dijagnoze, a onda se nude spasonosna “rješenja”.

No nije im cilj poboljšati nego destabilizirati institucionalne okvire koji su, kako bilo da bilo, uvijek nekako funkcionirali, što ne znači da ih ne treba poboljšavati. U svemu tome profitiraju akreditacijska poduzeća, agencije koje se bave testiranjem, savjetodavne tvrtke koje će po visokim cijenama testirati, evaluirati i savjetovati škole i sveučilišta. Ispada kako je glavna svrha obrazovanja popraviti mjesto na rang listi, a fetišizacija rang-liste pokazuje manjak moći rasuđivanja jer je rasuđivanje svedeno na kvantificiranje.

Škole postaju poligoni za treninge prema tajnim nastavnim planovima OECD-ovih ideologa, a ovako uspostavljene rang liste služe kao paravani za druge politike, između ostalog za kresanje proračuna, zatvaranje sveučilišta i slične zahvate.

Na te stvari upozorava i pismo inozemnih stručnjaka iz 2014. koji upozoravaju kako OECD i PISA oštećuju obrazovanje diljem svijeta. Poanta je u tome da se niti jedna značajna reforma ne bi smjela temeljiti na jednoj, uskoj mjeri kvalitete. PISA danas utječe na obrazovne politike u mnogim zemljama, u kojima se fokus usmjerava isključivo na mjesto na listi, a reforme obrazovnih sustava se kroje prema PISA-i, pri čemu se uvode i posebni programi pomoći, kao što je “Race to the Top” program u SAD-u, samo da bi se popeli na listi.

Australija tako javno postavlja cilj doseći prvih pet do 2025. Najvažnije je, dakle, napraviti obrazovni sistem koji je PISA friendly. Pri tome se prosipa teška demagogija na granici ezoterije, o čemu svjedoči i ovo što je svojevremeno izjavila voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth: “PISA pokušava pomoći vladama da učenike kroz kvalitetan obrazovni sustav pripreme za zanimanja koja danas još ni ne postoje, a koja će ti mladi ljudi jednoga dana u svom životu morati obavljati.

Dakle, govorimo o velikom spektru novih zanimanja koja tek dolaze, za koja ni ne znamo da će postojati.” Znamo da dolaze, iako ne znamo da će postojati, jedino se sigurno zna kako nam PISA pomaže da se s time što još nije i ne znamo hoće li biti uspješno nosimo. Uostalom, ne moramo u svemu biti najbolji. Važno je sudjelovati.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari