Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Jesmo li stvarno najgluplji

Objavljeno

na

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam

U utorak smo obaviješteni da je sve propalo. Džaba smo krečili, treba proglasiti zatvaranje butige, raspustiti državu, poslati delegaciju u Beograd, Beč ili Budimpeštu, i zamoliti ih da opet preuzmu vlast nad nama. Dogodila se nacionalna katastrofa jer je uzorak naših 15-godišnjaka koji su ispunjavali PISA test ostvario “ispodprosječan”, “loš” ili “katastrofalan” rezultat, ovisno o izvorima.

U gorkim i mračnim lamentacijama nad našim školstvom prednjačio je scijentistički prorok Jeremija, dežurni Znanstvenik i član predsjedništva stranke Pametno Ivica Puljak, koji je rezultate hrvatskih učenika na PISA testiranju komentirao ovako:

“Zbog ovoga bih proglasio Dan žalosti, sazvao specijalnu sjednicu parlamenta, zatvorio sve ministre u klauzuru i izašao s hitnim planom da ovo preokrenemo u sljedeće tri godine”. Kako u tri godine, do sljedećeg testiranja, postati pametni? To je pitanje svih pitanja.

Tri su objašnjenja bolne činjenice utvrđene PISA-om: Ili su Hrvati gluplji od većine drugih naroda, ili smo pametni ali nam ne valja obrazovni sustav, ili nešto nije u redu s testiranjem i tumačenjem rezultata.

Krenut ćemo od zadnje mogućnosti. Jer ako se potiče kritičko mišljenje, ono valjda smije vrijediti i za PISA test. Dakle, o čemu je riječ? Što je PISA i tko je provodi? PISA (Programme for International Student Assessment) su međunarodna istraživanja i procjene znanja i vještina 15-godišnjih učenika pod pokroviteljstvom OECD-a. Započela su 2000. i provode se svake tri godine.

A što je OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) koja stoji iza PISE? To je međunarodna organizacija formirana 1960. kao nasljednik Organizacije za europsku ekonomsku suradnju koja je pak osnovana 1948. za usmjeravanje američke i kanadske pomoći u okviru Marshallova plana za obnovu ratom razorenih europskih gospodarstava, piše Nino Raspudić / Večernji list

Organizacija obuhvaća 30 zemalja članica, a surađuju sa još 70 zemalja i ekonomija, nevladinim organizacijama i civilnim društvom. Klasična globalistička, multilateralna boza. Temeljni ciljevi OECD-a su “unapređivanje gospodarskog napretka u članicama i nečlanicama OECD-a”, “doprinos širenju međunarodne trgovine na multilateralnoj osnovi” i “težnja povećanju svjetske trgovine”.

Dakle, istraživanje provodi organizacija koja se primarno ne bavi znanošću ili obrazovanjem, već širenjem svjetske trgovine i razvojem gospodarstva. Unatoč tome, nameće se kao neupitan arbitar za ocjenu školskih sustava, i u zemljama koje su na PISA testu prošle dobro, jer se grčevito bore da status na rang listi zadrže, a pogotovo u onima koje su ocijenjene “ispodprosječno”, gdje onda promptno kreće medijska moralna panika i isplivavaju samoproglašeni mesije koji će nas u tri godine učiniti pametnim.

Drugo pitanje koje valja razmotriti tiče se samog istraživanja. Kako se odabire uzorak za testiranje? Brojne su primjedbe bile na činjenicu kako je Kina već godinama na prvom mjestu isključivo zbog nereprezentativnog uzorka, jer su testirani samo učenici u najrazvijenijim dijelovima s najboljim školama kao što su Peking i Šangaj. Jesu li neke stvari uopće sumjerljive?

Kako izvršiti uravnilovku i svesti na istu skalu čitalačku vještinu 15-godišnjeg Kineza u kineskom jeziku i Hrvata u hrvatskom? To je kao ustanoviti je li veća politička pamet Puljka u Hrvatskoj ili nekog Felipea u Filipinima.

Što se sve može mjeriti, kojom mjerom i tko je za to ovlašten? Problematično je i to što nisu dostupni svi ispitni materijali, tako da je onemogućena cjelovita analiza istraživanja. Ostavivši po strani sve upitnike oko toga tko testira, načina određivanja uzorka, izrade testa, metodologije i uravnilovke, problem je što je u našoj javnosti i ono što je dobiveno kao rezultat uglavnom krivo interpretirano.

Mediji javljaju o obrazovnoj katastrofi. Ministrica potiho likuje, u smislu, sad se vidi da je stanje školstva toliko loše da ga, što god mi brljali, ne možemo dodatno pokvariti. Prava je istina, ako i ostavimo po strani sve rezerve i nejasnoće oko samog istraživanja, da hrvatski rezultati uopće nisu loši. U testiranju sudjeluje 78 zemalja, iz tzv. Prvog i Drugog svijeta.

Najnerazvijenije svjetske države nisu uključene. U konkurenciji prve trećine uspješnih svjetskih država, mi smo u gornjoj polovici. Konkretno, u čitalačkoj pismenosti od 77 zemalja završili smo kao 29., u matematičkoj i prirodoslovnoj od 78 država smo na 40. i na 36. mjestu. Dakle, tijesno ulazimo u gornju polovicu gornje trećine zemalja na svijetu. Osim Slovenije, zemlje u našem sjevernom i zapadnom okruženju su otprilike u rangu s nama, dok istočni susjedi daleko zaostaju.

U čitalačkoj pismenosti su tako iza nas Mađarska, Luksemburg, Island, ali što je posebno zanimljivo i Rusi i Talijani koji po OECD-u ispadaju mutavi. Posebno je zabavno što je u matematici iza nas (koji smo “katastrofalni”) Izrael, a u “znanosti” su iza nas su i Izrael i Italija. Eto, ispada kako Izraelci ne znaju računati i nemaju pojama o znanosti jer su čak i iza nas koji smo dno dna. Kako su tek oni nespremni za život! Koliko bi tek nobelovaca Izrael proizvodio i kakvu tehnologiju i vojsku imao da nisu tako neuki! Njima bi da se izvuku trebale tri stranke Pametno.

PISA tobože pokazuje spremnost za život. Kakav život i gdje? Ispada da će ovaj iz Singapura i Estonije preveslati Izraelca ili Imoćanina? Nešto sumnjam. Ovo nije rezultat znanja za život, već za PISA test.

Naši mediji olako su poistovjetili jedan test sa stvarnim životom. Zatim, čovjek se ne razvija i priprema za život samo do 15 godine, nego i dalje. Djeca u najbolje rangiranim azijskim zemljama imaju puno dopunske nastave i vrlo strog sustav, no upitno je do kada se takav njihov razvoj nastavlja. I trebaju li nam pretrenirani i prenapregnuti učenici iz dijela azijskih zemalja biti uzor, ili je možda uputnije vidjeti što rade dobro rangirani Slovenci pa usvojiti nešto od njihovog modela?

“Ovi rezultati, a naročito trend smanjivanja prirodoslovne pismenosti prava su nacionalna katastrofa”, smatra Puljak i odmah nudi i recept: “Neophodno je okrenuti se budućnosti, vratiti se Cjelovitoj kurikularnoj reformi onako kako je u početku bila postavljena i osigurati da se politika ne miješa u struku, već da definira proces, poveća ulaganja u obrazovanje i izgradi širi društveni okvir u kojem će biti moguće prave promjene”.

A tko je postavio tu ekipu? Naravno, politika. Tada SDP-ova. Dakle, kada njemu bliža politička i ideološka opcija vodi reformu obrazovanja to nije miješanje politike u struku, inače jeste. Sve i da rezultat jeste katastrofalan, jesmo li sigurni da će ga reforma poboljšati, a da ga neće učiniti još gorim? Kao što je u važnoj knjizi “Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja” pisao Konrad Paul Liessmann, živimo u vremenu fetišizacije rangiranja i reformi. Postavljaju se katastrofične dijagnoze, a onda se nude spasonosna “rješenja”.

No nije im cilj poboljšati nego destabilizirati institucionalne okvire koji su, kako bilo da bilo, uvijek nekako funkcionirali, što ne znači da ih ne treba poboljšavati. U svemu tome profitiraju akreditacijska poduzeća, agencije koje se bave testiranjem, savjetodavne tvrtke koje će po visokim cijenama testirati, evaluirati i savjetovati škole i sveučilišta. Ispada kako je glavna svrha obrazovanja popraviti mjesto na rang listi, a fetišizacija rang-liste pokazuje manjak moći rasuđivanja jer je rasuđivanje svedeno na kvantificiranje.

Škole postaju poligoni za treninge prema tajnim nastavnim planovima OECD-ovih ideologa, a ovako uspostavljene rang liste služe kao paravani za druge politike, između ostalog za kresanje proračuna, zatvaranje sveučilišta i slične zahvate.

Na te stvari upozorava i pismo inozemnih stručnjaka iz 2014. koji upozoravaju kako OECD i PISA oštećuju obrazovanje diljem svijeta. Poanta je u tome da se niti jedna značajna reforma ne bi smjela temeljiti na jednoj, uskoj mjeri kvalitete. PISA danas utječe na obrazovne politike u mnogim zemljama, u kojima se fokus usmjerava isključivo na mjesto na listi, a reforme obrazovnih sustava se kroje prema PISA-i, pri čemu se uvode i posebni programi pomoći, kao što je “Race to the Top” program u SAD-u, samo da bi se popeli na listi.

Australija tako javno postavlja cilj doseći prvih pet do 2025. Najvažnije je, dakle, napraviti obrazovni sistem koji je PISA friendly. Pri tome se prosipa teška demagogija na granici ezoterije, o čemu svjedoči i ovo što je svojevremeno izjavila voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth: “PISA pokušava pomoći vladama da učenike kroz kvalitetan obrazovni sustav pripreme za zanimanja koja danas još ni ne postoje, a koja će ti mladi ljudi jednoga dana u svom životu morati obavljati.

Dakle, govorimo o velikom spektru novih zanimanja koja tek dolaze, za koja ni ne znamo da će postojati.” Znamo da dolaze, iako ne znamo da će postojati, jedino se sigurno zna kako nam PISA pomaže da se s time što još nije i ne znamo hoće li biti uspješno nosimo. Uostalom, ne moramo u svemu biti najbolji. Važno je sudjelovati.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Grabar Kitarović: Rezultati PISA 2018 dokaz da reforma ne donosi rezultate

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari