Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preboljeti gubitak Titova trga?

Objavljeno

na

Dovršavam ovaj Espresso u danu kad zagrebačka skupština treba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita. Zadnji trzaj zagrebačkih titoista u borbi protiv te odluke bio je prosvjed jedne od mnoštva ad hoc inicijativa istih ljudi, ovaj put pod nazivom “Antifašizam je moj izbor”, u ponedjeljak na Trgu žrtava fašizma.

Broj stranka i udruga koji su potpisani u organizaciji tog okupljanja ožalošćenih titoista opasno se približava broju sudionika.

Prosvjedovalo se protiv preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske pa valjda zato sudionici nisu istaknuli nijednu zastavu RH ali jesu neke druge, od republičke zastave iz Jugoslavije s petokrakom do sovjetskih sa srpom i čekićem. Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić! Mogli smo usred Zagreba opet vidjeti znakovlje koje je nosio Šljivančanin dok je “oslobađao Vukovar od fašista”, ali i šovinistički transparent protiv “muslimana i žene”, kojima su, antifašistički duhovito, ukazali na, njima valjda problematične elemente identiteta glavnih krivaca za preimenovanja trga.

Na skupu pod geslom “Antifašizam je moj izbor” mogla se vidjeti tipična hrvatska salata titoista, LGBT aktivista, ljevice, srpske manjine, vegetarijanaca, biciklista, ekoloških prvoboraca. Bizarno vezivanje novijih, alternativnih životnih stilova uz jugoslavenski totalitarizam koji je sve takve nemilosrdno zatirao, zaslužuje posebnu analizu. Uglavnom se radi o miljeu koji je navukao crninu zbog smrti voljene države 1990. točnije crnu optiku preko vlastitih očiju zbog koje sve oko sebe u Hrvatskoj vide zlo i naopako. Žalosno je što su mnogi od njih svojim frustracijama i nostalgijama zbog izgubljenog raja opteretili i vlastitu djecu. Otac Pajsije Svetogorski je lijepo govorio o temeljnom odnosu prema svijetu na primjeru pčele i muhe. Pčela svugdje oko sebe vidi cvijeće i radi oko njega, a muhi je svijet ispunjen konzervama, prljavštinom, smećem, i ne vidi ništa drugo. Svijet gledan optikom antifašista je svijet ispunjen fašizmom. I njima stoga nije lako.

Na oproštaju od Titova trga govorili su i profesionalni antifašisti i nekadašnji članovi Centralnog komiteta koje je Partija lijepo skučila, a, u ovom teškom trenutku za sljedbenike titoističkog kulta, svjedočili smo i neočekivanim outanjima u vidu titoističkih parareligioznih svjedočanstva starijih ljudi koji su do jučer u javnosti prezentirani kao neovisni stručnjaci i moralne vertikale. Bili su tu i “predstavnici mladih” koji su s tužnim skupom podijelili svoj temeljni problem kako im je danas teško “njegovati antifašizam”. Među okupljenima su se smucali i čelnici SDP-a, Bernardić i Maras, vezujući se vizionarski uz sovjetska znakovlja, dakle titoističku fazu do 1948., zlatne godine antifašizma, njegovo najljepše razdoblje, što će većina birača u Hrvatskoj sigurno znati cijeniti. Ima nešto dirljivo u tim skupovima za antifašizam, za 21. stoljeće, za naš park, za bolje školstvo gdje se političari pojave kao publika, bez uobičajenih odijela, u majicama i trapericama. No ipak su upadljivi kao policajci u civilu.

Pojavljivanje predsjednika SDP-a na skupu s jugoslavenskim i boljševičkim obilježjima, a bez ijednog hrvatskog, još je jedan pokazatelj da je s ljevicom u Hrvatskoj za dugo vremena gotovo i kako su se izgleda definitivno pomirili s tim da će se svesti na međusobno glodanje oko deset-dvadeset posto birača koji se još lože na jugonostalgiju i antiklerikalizam, a u što je u pokušaju političke reanimacije u zadnje vrijeme zagrizao Ivo Josipović, također prisutan na skupu. Možemo se zgražavati nad njihovom bezosjećajnošću za žrtve komunističkog totalitarizma, prezirati ih, ismijavati, ali oni su naši sugrađani i dio njih je ozbiljno ožalošćen preimenovanjem. Kako ih utješiti?

Tu racionalni argumenti ne pomažu. Ne koristi im objašnjavati kako se ne može važan trg u demokratskoj Hrvatskoj zvati po jugoslavenskom diktatoru koji je po svemu negacija države i društva u kojem živimo. Badava i spominjanje desetine tisuća žrtava po tenkovskim rovovima i jamama bez suđenja, kasnije Golog otoka, političkih ubojstava, verbalnog delikta. Ne će ih probuditi ni šprdanje s kultom ličnosti, parareligioznim komunističkim fenomenima poput Titove štafete mladosti, sletova i drugih divota kojima se danas smijemo u Sjevernoj Koreji. Ne pomaže ni isticanje ogavne činjenice da je dotadašnji Kazališni trg 1946. od nasilnih uzurpatora vlasti nazvan Trg maršala Tita i da je do njegove smrti, 34 godine taj trg nosio ime po živom čovjeku. Kako je to bilo hodati po trgu koji nosi tvoje ime?

Zagreb je još dobro prošao, izgubio je Kazališni trg ali je barem zadržao svoje ime za razliku od glavnog grada Crne Gore, Podgorice koja je preimenovana u Titograd, a u svakoj republici je po jedan grad uz staro ime dobio i novi prefiks “Titov”. Jesmo li ludi mi kojima je to smiješno? Ako slijedimo argument “pobjednika u Drugom svjetskom ratu”, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, još bolje bilo imati Staljinov trg. To da je Tito prvi u Europi ustao protiv fašizma je laž, “ustao” je tek dva mjeseca nakon Njemačke okupacije zemlje kad je, do tada i njegov saveznik, Hitler napao SSSR, a Kominterna naložila da se diže ustanak i započne borba kojom se dirigiralo iz Moskve do samoga kraja, o čemu lijepo piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat. A od tog “oslobođenja” smo se morali oslobađati početkom devedesetih boreći se protiv iste te vojske koja nas je “oslobodila”.

Omiljenost Tita u narodu bila je tolika da su nakon njegove smrti drugovi morali donijeti poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita”. Kako racionalnim ekonomskim argumentima poput usporedbe s rastom drugih europskih zemalja uzdrmati duboka religiozna predanost titoista božanstvu koje ime je “sve dalo”? Ne bi valjda bilo ni modernizacije, ni industrije, ni perilice ni rokenrola da nije bilo Tita. Tu pozivanje na razum ne pomaže, jer titoizam je, prije svega, opijum za dio naroda. Možda ga treba dozvoliti, kao i sve druge totalitarne simbole, za osobnu uporabu, ali bez pristupa u javnost.

Kad govorimo o Josipu Brozu, uz zločinačko i povijesno promašeno djelovanje – Jugoslavija i komunizam, kao dva glavna cilja njegova djelovanja neslavno su mu propali, radi se o beskrupuloznoj osobi za koju bi se našlo elemenata za smještanje u svaki krug Danteovog pakla, uključujući i samo dno devetog kruga gdje se pate izdajice dobročinitelja. Uspentrao se na čelo Komunističke partije Jugoslavije za vrijeme Staljinovih čistki preko leševa drugova, pri čemu je najupečatljivije kako je u ta olovna vremena cinkario i odricao se i vlastitih supruga.

Za vrijeme Velike čistke u Sovjetskom Savezu 1938. uhićene su mu dvije žene, bivša Pelagija Belousova (po današnjem bi Tito bio pedofil jer je imala 14 godina kad ju je vjenčao 1918.!) i aktualna Lucia Bauer, koja je, nakon procesa i streljana. Danas je dostupno pismo u kojem 27. 9. 1938. Broz drugovima iz Kominterne piše kako se “osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.” Dao je i pismenu izjavu u kojoj denuncira obje te žene, iz kojeg je gadljivo iznositi daljnje pojedinosti. Broz se na vlasti ponašao snobovski, u maniri narkobosova – od raskoši Brijuna do Rolls-Roycea i golemog crnog Mercedesa kojim je jezdio bijednim jugoslavenskim cestama mašući radnom narodu rukom u bijeloj rukavici.

Dovoljno se podsjetiti kakvom su cestom u ta zlatna vremena bili povezani Zagreba i Split, a koliko je diktator ulupao u paranoične megaprojekte podzemnih skloništa i aerodroma poput onog kod Bihaća i Konjica umjesto da je gradio ceste. Dovlačio je na Brijune svjetski celebrityje, poput Sofije Loren, kao današnji kazahstanski oligarsi na rođendane, a narod se stoga divio kako nam je ugledan predsjednik. Najjači preostali adut je tko mu je sve došao na pogreb, ali pola tih ljudi su, iz današnje perspektive, za zacrvenjeti se. Tito je pravi začetnik jugoslavenskog turbo-folka. Pisci su mu pisali hagiografije poput “Dječak sa Sutle”, pop i rock zvijezde ritualno morali o njemu “spjevati stih”. Činio je i neke estetske zločine. U dubokoj starosti farbao je kosu u neku ogavnu mrkvastu boju, kakvu je zadnju nosio Mike Buongiorno, a koja se još i dan danas može vidjeti, (da li iz bivših zaliha?) na glavama bivših omladinskih funkcionera.

Po svojim djelima i vanjštini Broz je bio odbojna, zločinačka, primitivna, beskrupulozna pojava, a što je nosio u duši to će samo dragi Bog znati. Njegovim “tekovinama” više nema pomoći, pa preostali nostalgičari prosvjedima samo gube vrijeme. Možda im je bolje pomoliti se za maršalovu dušu, jer su putevi Božje providnosti čudesni i nepronični, a njoj valjda i treba zahvaliti što su izbori donijeli takvu konstelaciju u gradskoj skupštini, da će, ako ne bude iznenađenja u zadnji tren, od svega navedenog Zagreb konačno simbolički odahnuti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nećete vjerovati tko je stvarni organizator slabo posjećenog skupa za obranu Tita!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari