Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preboljeti gubitak Titova trga?

Objavljeno

na

Dovršavam ovaj Espresso u danu kad zagrebačka skupština treba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita. Zadnji trzaj zagrebačkih titoista u borbi protiv te odluke bio je prosvjed jedne od mnoštva ad hoc inicijativa istih ljudi, ovaj put pod nazivom “Antifašizam je moj izbor”, u ponedjeljak na Trgu žrtava fašizma.

Broj stranka i udruga koji su potpisani u organizaciji tog okupljanja ožalošćenih titoista opasno se približava broju sudionika.

Prosvjedovalo se protiv preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske pa valjda zato sudionici nisu istaknuli nijednu zastavu RH ali jesu neke druge, od republičke zastave iz Jugoslavije s petokrakom do sovjetskih sa srpom i čekićem. Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić! Mogli smo usred Zagreba opet vidjeti znakovlje koje je nosio Šljivančanin dok je “oslobađao Vukovar od fašista”, ali i šovinistički transparent protiv “muslimana i žene”, kojima su, antifašistički duhovito, ukazali na, njima valjda problematične elemente identiteta glavnih krivaca za preimenovanja trga.

Na skupu pod geslom “Antifašizam je moj izbor” mogla se vidjeti tipična hrvatska salata titoista, LGBT aktivista, ljevice, srpske manjine, vegetarijanaca, biciklista, ekoloških prvoboraca. Bizarno vezivanje novijih, alternativnih životnih stilova uz jugoslavenski totalitarizam koji je sve takve nemilosrdno zatirao, zaslužuje posebnu analizu. Uglavnom se radi o miljeu koji je navukao crninu zbog smrti voljene države 1990. točnije crnu optiku preko vlastitih očiju zbog koje sve oko sebe u Hrvatskoj vide zlo i naopako. Žalosno je što su mnogi od njih svojim frustracijama i nostalgijama zbog izgubljenog raja opteretili i vlastitu djecu. Otac Pajsije Svetogorski je lijepo govorio o temeljnom odnosu prema svijetu na primjeru pčele i muhe. Pčela svugdje oko sebe vidi cvijeće i radi oko njega, a muhi je svijet ispunjen konzervama, prljavštinom, smećem, i ne vidi ništa drugo. Svijet gledan optikom antifašista je svijet ispunjen fašizmom. I njima stoga nije lako.

Na oproštaju od Titova trga govorili su i profesionalni antifašisti i nekadašnji članovi Centralnog komiteta koje je Partija lijepo skučila, a, u ovom teškom trenutku za sljedbenike titoističkog kulta, svjedočili smo i neočekivanim outanjima u vidu titoističkih parareligioznih svjedočanstva starijih ljudi koji su do jučer u javnosti prezentirani kao neovisni stručnjaci i moralne vertikale. Bili su tu i “predstavnici mladih” koji su s tužnim skupom podijelili svoj temeljni problem kako im je danas teško “njegovati antifašizam”. Među okupljenima su se smucali i čelnici SDP-a, Bernardić i Maras, vezujući se vizionarski uz sovjetska znakovlja, dakle titoističku fazu do 1948., zlatne godine antifašizma, njegovo najljepše razdoblje, što će većina birača u Hrvatskoj sigurno znati cijeniti. Ima nešto dirljivo u tim skupovima za antifašizam, za 21. stoljeće, za naš park, za bolje školstvo gdje se političari pojave kao publika, bez uobičajenih odijela, u majicama i trapericama. No ipak su upadljivi kao policajci u civilu.

Pojavljivanje predsjednika SDP-a na skupu s jugoslavenskim i boljševičkim obilježjima, a bez ijednog hrvatskog, još je jedan pokazatelj da je s ljevicom u Hrvatskoj za dugo vremena gotovo i kako su se izgleda definitivno pomirili s tim da će se svesti na međusobno glodanje oko deset-dvadeset posto birača koji se još lože na jugonostalgiju i antiklerikalizam, a u što je u pokušaju političke reanimacije u zadnje vrijeme zagrizao Ivo Josipović, također prisutan na skupu. Možemo se zgražavati nad njihovom bezosjećajnošću za žrtve komunističkog totalitarizma, prezirati ih, ismijavati, ali oni su naši sugrađani i dio njih je ozbiljno ožalošćen preimenovanjem. Kako ih utješiti?

Tu racionalni argumenti ne pomažu. Ne koristi im objašnjavati kako se ne može važan trg u demokratskoj Hrvatskoj zvati po jugoslavenskom diktatoru koji je po svemu negacija države i društva u kojem živimo. Badava i spominjanje desetine tisuća žrtava po tenkovskim rovovima i jamama bez suđenja, kasnije Golog otoka, političkih ubojstava, verbalnog delikta. Ne će ih probuditi ni šprdanje s kultom ličnosti, parareligioznim komunističkim fenomenima poput Titove štafete mladosti, sletova i drugih divota kojima se danas smijemo u Sjevernoj Koreji. Ne pomaže ni isticanje ogavne činjenice da je dotadašnji Kazališni trg 1946. od nasilnih uzurpatora vlasti nazvan Trg maršala Tita i da je do njegove smrti, 34 godine taj trg nosio ime po živom čovjeku. Kako je to bilo hodati po trgu koji nosi tvoje ime?

Zagreb je još dobro prošao, izgubio je Kazališni trg ali je barem zadržao svoje ime za razliku od glavnog grada Crne Gore, Podgorice koja je preimenovana u Titograd, a u svakoj republici je po jedan grad uz staro ime dobio i novi prefiks “Titov”. Jesmo li ludi mi kojima je to smiješno? Ako slijedimo argument “pobjednika u Drugom svjetskom ratu”, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, još bolje bilo imati Staljinov trg. To da je Tito prvi u Europi ustao protiv fašizma je laž, “ustao” je tek dva mjeseca nakon Njemačke okupacije zemlje kad je, do tada i njegov saveznik, Hitler napao SSSR, a Kominterna naložila da se diže ustanak i započne borba kojom se dirigiralo iz Moskve do samoga kraja, o čemu lijepo piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat. A od tog “oslobođenja” smo se morali oslobađati početkom devedesetih boreći se protiv iste te vojske koja nas je “oslobodila”.

Omiljenost Tita u narodu bila je tolika da su nakon njegove smrti drugovi morali donijeti poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita”. Kako racionalnim ekonomskim argumentima poput usporedbe s rastom drugih europskih zemalja uzdrmati duboka religiozna predanost titoista božanstvu koje ime je “sve dalo”? Ne bi valjda bilo ni modernizacije, ni industrije, ni perilice ni rokenrola da nije bilo Tita. Tu pozivanje na razum ne pomaže, jer titoizam je, prije svega, opijum za dio naroda. Možda ga treba dozvoliti, kao i sve druge totalitarne simbole, za osobnu uporabu, ali bez pristupa u javnost.

Kad govorimo o Josipu Brozu, uz zločinačko i povijesno promašeno djelovanje – Jugoslavija i komunizam, kao dva glavna cilja njegova djelovanja neslavno su mu propali, radi se o beskrupuloznoj osobi za koju bi se našlo elemenata za smještanje u svaki krug Danteovog pakla, uključujući i samo dno devetog kruga gdje se pate izdajice dobročinitelja. Uspentrao se na čelo Komunističke partije Jugoslavije za vrijeme Staljinovih čistki preko leševa drugova, pri čemu je najupečatljivije kako je u ta olovna vremena cinkario i odricao se i vlastitih supruga.

Za vrijeme Velike čistke u Sovjetskom Savezu 1938. uhićene su mu dvije žene, bivša Pelagija Belousova (po današnjem bi Tito bio pedofil jer je imala 14 godina kad ju je vjenčao 1918.!) i aktualna Lucia Bauer, koja je, nakon procesa i streljana. Danas je dostupno pismo u kojem 27. 9. 1938. Broz drugovima iz Kominterne piše kako se “osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.” Dao je i pismenu izjavu u kojoj denuncira obje te žene, iz kojeg je gadljivo iznositi daljnje pojedinosti. Broz se na vlasti ponašao snobovski, u maniri narkobosova – od raskoši Brijuna do Rolls-Roycea i golemog crnog Mercedesa kojim je jezdio bijednim jugoslavenskim cestama mašući radnom narodu rukom u bijeloj rukavici.

Dovoljno se podsjetiti kakvom su cestom u ta zlatna vremena bili povezani Zagreba i Split, a koliko je diktator ulupao u paranoične megaprojekte podzemnih skloništa i aerodroma poput onog kod Bihaća i Konjica umjesto da je gradio ceste. Dovlačio je na Brijune svjetski celebrityje, poput Sofije Loren, kao današnji kazahstanski oligarsi na rođendane, a narod se stoga divio kako nam je ugledan predsjednik. Najjači preostali adut je tko mu je sve došao na pogreb, ali pola tih ljudi su, iz današnje perspektive, za zacrvenjeti se. Tito je pravi začetnik jugoslavenskog turbo-folka. Pisci su mu pisali hagiografije poput “Dječak sa Sutle”, pop i rock zvijezde ritualno morali o njemu “spjevati stih”. Činio je i neke estetske zločine. U dubokoj starosti farbao je kosu u neku ogavnu mrkvastu boju, kakvu je zadnju nosio Mike Buongiorno, a koja se još i dan danas može vidjeti, (da li iz bivših zaliha?) na glavama bivših omladinskih funkcionera.

Po svojim djelima i vanjštini Broz je bio odbojna, zločinačka, primitivna, beskrupulozna pojava, a što je nosio u duši to će samo dragi Bog znati. Njegovim “tekovinama” više nema pomoći, pa preostali nostalgičari prosvjedima samo gube vrijeme. Možda im je bolje pomoliti se za maršalovu dušu, jer su putevi Božje providnosti čudesni i nepronični, a njoj valjda i treba zahvaliti što su izbori donijeli takvu konstelaciju u gradskoj skupštini, da će, ako ne bude iznenađenja u zadnji tren, od svega navedenog Zagreb konačno simbolički odahnuti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nećete vjerovati tko je stvarni organizator slabo posjećenog skupa za obranu Tita!

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari