Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preboljeti gubitak Titova trga?

Objavljeno

na

Dovršavam ovaj Espresso u danu kad zagrebačka skupština treba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita. Zadnji trzaj zagrebačkih titoista u borbi protiv te odluke bio je prosvjed jedne od mnoštva ad hoc inicijativa istih ljudi, ovaj put pod nazivom “Antifašizam je moj izbor”, u ponedjeljak na Trgu žrtava fašizma.

Broj stranka i udruga koji su potpisani u organizaciji tog okupljanja ožalošćenih titoista opasno se približava broju sudionika.

Prosvjedovalo se protiv preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske pa valjda zato sudionici nisu istaknuli nijednu zastavu RH ali jesu neke druge, od republičke zastave iz Jugoslavije s petokrakom do sovjetskih sa srpom i čekićem. Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić! Mogli smo usred Zagreba opet vidjeti znakovlje koje je nosio Šljivančanin dok je “oslobađao Vukovar od fašista”, ali i šovinistički transparent protiv “muslimana i žene”, kojima su, antifašistički duhovito, ukazali na, njima valjda problematične elemente identiteta glavnih krivaca za preimenovanja trga.

Na skupu pod geslom “Antifašizam je moj izbor” mogla se vidjeti tipična hrvatska salata titoista, LGBT aktivista, ljevice, srpske manjine, vegetarijanaca, biciklista, ekoloških prvoboraca. Bizarno vezivanje novijih, alternativnih životnih stilova uz jugoslavenski totalitarizam koji je sve takve nemilosrdno zatirao, zaslužuje posebnu analizu. Uglavnom se radi o miljeu koji je navukao crninu zbog smrti voljene države 1990. točnije crnu optiku preko vlastitih očiju zbog koje sve oko sebe u Hrvatskoj vide zlo i naopako. Žalosno je što su mnogi od njih svojim frustracijama i nostalgijama zbog izgubljenog raja opteretili i vlastitu djecu. Otac Pajsije Svetogorski je lijepo govorio o temeljnom odnosu prema svijetu na primjeru pčele i muhe. Pčela svugdje oko sebe vidi cvijeće i radi oko njega, a muhi je svijet ispunjen konzervama, prljavštinom, smećem, i ne vidi ništa drugo. Svijet gledan optikom antifašista je svijet ispunjen fašizmom. I njima stoga nije lako.

Na oproštaju od Titova trga govorili su i profesionalni antifašisti i nekadašnji članovi Centralnog komiteta koje je Partija lijepo skučila, a, u ovom teškom trenutku za sljedbenike titoističkog kulta, svjedočili smo i neočekivanim outanjima u vidu titoističkih parareligioznih svjedočanstva starijih ljudi koji su do jučer u javnosti prezentirani kao neovisni stručnjaci i moralne vertikale. Bili su tu i “predstavnici mladih” koji su s tužnim skupom podijelili svoj temeljni problem kako im je danas teško “njegovati antifašizam”. Među okupljenima su se smucali i čelnici SDP-a, Bernardić i Maras, vezujući se vizionarski uz sovjetska znakovlja, dakle titoističku fazu do 1948., zlatne godine antifašizma, njegovo najljepše razdoblje, što će većina birača u Hrvatskoj sigurno znati cijeniti. Ima nešto dirljivo u tim skupovima za antifašizam, za 21. stoljeće, za naš park, za bolje školstvo gdje se političari pojave kao publika, bez uobičajenih odijela, u majicama i trapericama. No ipak su upadljivi kao policajci u civilu.

Pojavljivanje predsjednika SDP-a na skupu s jugoslavenskim i boljševičkim obilježjima, a bez ijednog hrvatskog, još je jedan pokazatelj da je s ljevicom u Hrvatskoj za dugo vremena gotovo i kako su se izgleda definitivno pomirili s tim da će se svesti na međusobno glodanje oko deset-dvadeset posto birača koji se još lože na jugonostalgiju i antiklerikalizam, a u što je u pokušaju političke reanimacije u zadnje vrijeme zagrizao Ivo Josipović, također prisutan na skupu. Možemo se zgražavati nad njihovom bezosjećajnošću za žrtve komunističkog totalitarizma, prezirati ih, ismijavati, ali oni su naši sugrađani i dio njih je ozbiljno ožalošćen preimenovanjem. Kako ih utješiti?

Tu racionalni argumenti ne pomažu. Ne koristi im objašnjavati kako se ne može važan trg u demokratskoj Hrvatskoj zvati po jugoslavenskom diktatoru koji je po svemu negacija države i društva u kojem živimo. Badava i spominjanje desetine tisuća žrtava po tenkovskim rovovima i jamama bez suđenja, kasnije Golog otoka, političkih ubojstava, verbalnog delikta. Ne će ih probuditi ni šprdanje s kultom ličnosti, parareligioznim komunističkim fenomenima poput Titove štafete mladosti, sletova i drugih divota kojima se danas smijemo u Sjevernoj Koreji. Ne pomaže ni isticanje ogavne činjenice da je dotadašnji Kazališni trg 1946. od nasilnih uzurpatora vlasti nazvan Trg maršala Tita i da je do njegove smrti, 34 godine taj trg nosio ime po živom čovjeku. Kako je to bilo hodati po trgu koji nosi tvoje ime?

Zagreb je još dobro prošao, izgubio je Kazališni trg ali je barem zadržao svoje ime za razliku od glavnog grada Crne Gore, Podgorice koja je preimenovana u Titograd, a u svakoj republici je po jedan grad uz staro ime dobio i novi prefiks “Titov”. Jesmo li ludi mi kojima je to smiješno? Ako slijedimo argument “pobjednika u Drugom svjetskom ratu”, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, još bolje bilo imati Staljinov trg. To da je Tito prvi u Europi ustao protiv fašizma je laž, “ustao” je tek dva mjeseca nakon Njemačke okupacije zemlje kad je, do tada i njegov saveznik, Hitler napao SSSR, a Kominterna naložila da se diže ustanak i započne borba kojom se dirigiralo iz Moskve do samoga kraja, o čemu lijepo piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat. A od tog “oslobođenja” smo se morali oslobađati početkom devedesetih boreći se protiv iste te vojske koja nas je “oslobodila”.

Omiljenost Tita u narodu bila je tolika da su nakon njegove smrti drugovi morali donijeti poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita”. Kako racionalnim ekonomskim argumentima poput usporedbe s rastom drugih europskih zemalja uzdrmati duboka religiozna predanost titoista božanstvu koje ime je “sve dalo”? Ne bi valjda bilo ni modernizacije, ni industrije, ni perilice ni rokenrola da nije bilo Tita. Tu pozivanje na razum ne pomaže, jer titoizam je, prije svega, opijum za dio naroda. Možda ga treba dozvoliti, kao i sve druge totalitarne simbole, za osobnu uporabu, ali bez pristupa u javnost.

Kad govorimo o Josipu Brozu, uz zločinačko i povijesno promašeno djelovanje – Jugoslavija i komunizam, kao dva glavna cilja njegova djelovanja neslavno su mu propali, radi se o beskrupuloznoj osobi za koju bi se našlo elemenata za smještanje u svaki krug Danteovog pakla, uključujući i samo dno devetog kruga gdje se pate izdajice dobročinitelja. Uspentrao se na čelo Komunističke partije Jugoslavije za vrijeme Staljinovih čistki preko leševa drugova, pri čemu je najupečatljivije kako je u ta olovna vremena cinkario i odricao se i vlastitih supruga.

Za vrijeme Velike čistke u Sovjetskom Savezu 1938. uhićene su mu dvije žene, bivša Pelagija Belousova (po današnjem bi Tito bio pedofil jer je imala 14 godina kad ju je vjenčao 1918.!) i aktualna Lucia Bauer, koja je, nakon procesa i streljana. Danas je dostupno pismo u kojem 27. 9. 1938. Broz drugovima iz Kominterne piše kako se “osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.” Dao je i pismenu izjavu u kojoj denuncira obje te žene, iz kojeg je gadljivo iznositi daljnje pojedinosti. Broz se na vlasti ponašao snobovski, u maniri narkobosova – od raskoši Brijuna do Rolls-Roycea i golemog crnog Mercedesa kojim je jezdio bijednim jugoslavenskim cestama mašući radnom narodu rukom u bijeloj rukavici.

Dovoljno se podsjetiti kakvom su cestom u ta zlatna vremena bili povezani Zagreba i Split, a koliko je diktator ulupao u paranoične megaprojekte podzemnih skloništa i aerodroma poput onog kod Bihaća i Konjica umjesto da je gradio ceste. Dovlačio je na Brijune svjetski celebrityje, poput Sofije Loren, kao današnji kazahstanski oligarsi na rođendane, a narod se stoga divio kako nam je ugledan predsjednik. Najjači preostali adut je tko mu je sve došao na pogreb, ali pola tih ljudi su, iz današnje perspektive, za zacrvenjeti se. Tito je pravi začetnik jugoslavenskog turbo-folka. Pisci su mu pisali hagiografije poput “Dječak sa Sutle”, pop i rock zvijezde ritualno morali o njemu “spjevati stih”. Činio je i neke estetske zločine. U dubokoj starosti farbao je kosu u neku ogavnu mrkvastu boju, kakvu je zadnju nosio Mike Buongiorno, a koja se još i dan danas može vidjeti, (da li iz bivših zaliha?) na glavama bivših omladinskih funkcionera.

Po svojim djelima i vanjštini Broz je bio odbojna, zločinačka, primitivna, beskrupulozna pojava, a što je nosio u duši to će samo dragi Bog znati. Njegovim “tekovinama” više nema pomoći, pa preostali nostalgičari prosvjedima samo gube vrijeme. Možda im je bolje pomoliti se za maršalovu dušu, jer su putevi Božje providnosti čudesni i nepronični, a njoj valjda i treba zahvaliti što su izbori donijeli takvu konstelaciju u gradskoj skupštini, da će, ako ne bude iznenađenja u zadnji tren, od svega navedenog Zagreb konačno simbolički odahnuti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nećete vjerovati tko je stvarni organizator slabo posjećenog skupa za obranu Tita!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Što nakon Baraka? Poruka Hrvatskoj je: America first!

Objavljeno

na

Objavio

Kome još nije jasno: Posao s Baracima nije propao zato što bi se stvarno radilo o starim kantama već zato što je ponuda očito bila predobra da bi bila istinita.

Amerikanci jednostavno nisu htjeli riskirati da tržište koje smatraju svojim bude preplavljeno s nekoliko desetaka, možda i stotinjak rabljenih, ali obilato moderniziranih izraelskih F-16, kakvi su idealna ponuda za ratna zrakoplovstva u tranziciji, onima koji bi htjeli F-35, a jedva imaju za najnoviji F-16V.

Naime, takvim zrakoplovstvima F-16 Barak donosi gotovo sve što i F-16V, a jedini minus jest u nešto povećanim troškovima korištenja te manjem broju preostalih sati leta.

No, to uopće nije suštinski nedostatak, jer njihova namjena ionako bi bila tranzicijska – kvantni skok sa zastarjele ruske tehnologije na posve novi sustav kompatibilan svemu najmodernijem u zapadnom obrambenom savezu.

Kao što sam otpočetka govorio, malo tko je u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu ozbiljno vjerovao da će Baraci biti korišteni sljedećih 40 godina, prije su računali s tim da će nakon stjecanja novih kompetencija već nakon 10-15 godina ići u nabavku većeg broja zrakoplova i pomlađivanje flote.

Hrvatska ovim natječajem nije kupovala gole avione, već kompletan sustav, pa su tako krajnje smiješni oni koji su se uhvatili za knjigovodstvenu cijenu tih aviona od 135 milijuna dolara, tvrdeći da je to dokaz da se radi o korupciji.

Nije neobično da natječaji obično propadaju, no obično se to događa kad se naručitelj predomisli, dok je mnogo rjeđe da transfer između savezničkih zemalja na ovakav način dobije crveno svjetlo koje, eto, sada baca novi nezdravi odsjaj na s naše strane zamišljano strateško partnerstvo sa SAD-om i Izraelom.

Podsjetnik je to na činjenicu koje uvijek valja biti svjestan – da i saveznici uvijek u prvom redu gledaju vlastite interese.

A Trump je bio jasan. Kad je podsjetio Europljane da bi trebali trošiti obećanih 2 posto BDP-a na obranu, za njega je to imalo samo jedno značenje: morate platiti punu cijenu NATO saveza – tako što ćete kupovati američko, uključujući avione!

Velika Britanija, Italija, Nizozemska, Turska, Danska, Norveška od početka su u projektu F-35, zbog čega je odavna jasno da je razvoj usporedivog europskog aviona puka iluzija. Macronove žalopojke kako je nedavna belgijska odluka da umjesto Eurofightera ili Dassaultova Rafalea izaberu F-35 “strateški protiv europskih interesa” zapravo su suze nad odavna prolivenim mlijekom.

Francuska i Njemačka teško da imaju snage razviti vlastitu europsku alternativu tako da je vrlo izgledno da će i Luftwaffe uskoro ponovno letjeti na američkim lovcima. Slično je i s novim istočnoeuropskim članicama NATO-a.

Iako su Česi i Mađari u jednom razdoblju pribjegli švedskoj alternativi, gotovo je nemoguće zamisliti da bi na nekom natječaju danas pobijedio SAAB-ov Gripen. Performanse tu nisu bitne već isključivo politička pozadina! U Bugarskoj je Gripen čak osvojio najveći broj bodova, da bi na kraju prije nekoliko dana svejedno bila donesena politička odluka da se ide u nabavku novih F-16V.

I Slovačka je baš nekoliko dana prije toga odlučila kupiti F-16 Block 70. Tko čita znakove vremena, jasno mu je da je to poruka i za Hrvatsku: America first! Pogotovu kad si prije toga primio toliko mnogo američkih donacija.

Dakle, Amerikanci su nas pustili da izgubimo godinu dana na pripremu potpisa ugovora, šaljući nam poruke koje su bile kontradiktorne iz temelja: “snažno su se zalagali” da RH nabavi izraelske F-16, postavljajući istodobno uvjete koji su to u potpunosti onemogućivali. No, jasno je. S natječajem ili bez njega, koji god avion skupio najviše bodova, i za Hrvatsku vrijede ista pravila i u igri je samo F-16. Pitanje samo kakav.

Donacija “s groblja” slična onoj na kakvu su se odlučili Srbi (doduše, s ruskog i bjeloruskog groblja) očito je najmanje izgledna. Postoji mogućnost i da se Hrvatska ukrca u program modernizacije F-16 na koji su se upravo odlučili Grci, no očito je najrealnija mogućnost nabavljanje najnovijih F-16V, samo manji broj letjelica, za početak.

Cijena će i dalje biti za naše prilike astronomska, daleko veća nego za 12 Baraka, pogotovu kad se na to nadoda potpuni logistički paket. No, oporba, koja je “obnovljene” MiG-ove svojedobno dovezla na traktorskim prikolicama, a danas optužuje Vladu i ministra obrane da su ugrozili sigurnost hrvatskog neba, zapravo najviše pridonosi upravo takvom scenariju.

Ovaj natječaj očito je poslužio kao katalizator stava da ne treba gubiti vrijeme na lažno transparentne natječaje tako da sad čekamo “ponudu koja se ne može odbiti”. Pitanje ostaje je li to ponuda koju unatoč tome što je loša nemaš hrabrosti odbiti – ili je pak toliko dobra da bi lud kad bi je odbio.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Jan Ivanjek: Napokon je većina hrvatskog naroda svjesna da su novi lovci nužnost

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Zemlja bi se zatresla da je Bozanić zapjevao o Juri i Bobanu

Objavljeno

na

Objavio

Nazočnost Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, na obilježavanju godišnjice osnivanja Republike Srpske 9. siječnja izazvala je burne reakcije u Hrvatskoj, a da o Baščaršiji i ne govorimo. Mustafa Cerić, predsjednik Svjetskog bošnjačkog kongresa, šalje brižno „prijateljsko“ pismo Hrvatima, pišući o Čoviću i Dodiku kao potpaljivačima bosanske vatre i djeliteljima BiH na tragu Milošević-Tuđmanova dogovora. Osudama se pridružio SPD-ov zastupnik u Bundestagu Josip Juratović, piše: Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Vrh HDZ-a u Hrvatskoj nije kritizirao Čovića, ali ga nije ni branio. Točno bi bilo reći: ogradio se, ali budući da je veleposlanik Ivan Del Vechio, koji je pravio Čoviću društvo, smijenjen, može se lako zaključiti što on misli o Čovićevu putu u Banju Luku.

Formalni prigovor odnosi se na odluku Ustavnog suda BiH, kojom je spomenuti datum proglašen neustavnim. Posebno je suspektno to što je na akademiji upriličenoj ovim povodom dodijeljeno priznanje Slavku Lisici, osuđenom za ratne zločine u Hrvatskoj. Može nam se ne sviđati uopće postojanje Republike Srpske, koja baštini genocidna djela Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i ostalih.

No, postoje i dvije važne političke okolnosti o kojima bi moralno osjetljivi kritičari morali voditi računa. Kako god okrenuli, RS je prema međunarodnom sporazumu država u državi i tu činjenicu nitko više ne može niti želi opozvati.

Drugo, Hrvati u BiH nemaju izbora. Oni su u onom dijelu BiH koji se naziva federacijom, koja to nije, izvrgnuti neviđenim pritiscima, manipulacijama i podvalama od strane federalnih partnera i naprosto su gurnuti u suradnju s Dodikom.

Jedan drugi skup održan u Zagrebu uoči pravoslavnog Božića nije ništa manje problematičan. I ove godine na domjenku SNV i Srpske pravoslavne crkve okupili su se premijer, pet ministara, vodeći oporbeni političari. Krešimir Beljak je prizivao novo bratstvo i jedinstvo i dobio nagradu „Svetozar Pribičević“, kao da je Pribičević obijao tuđe automobile. Nagrađeni su i propagatori srpskog mita o Jasenovcu.

Plenković je upozorio na to da nema pomirenja bez istine koja se zove (veliko)srpska agresija i na sebe navukao bijes beogradske čaršije. Svi su se poklonili Prvoslavu Porfiriju Periću, mitropolitu zagrebačko-ljubljanskom, predsjednica mu je upriličila poseban prijam, a na njihovu nesreću, upravo je društvene mreže zapljusnula snimka „koncerta“ s Fruške gore, na kojemu pravoslavni svećenik držeći dvogodišnjaka u naručju, lupa šakom o stol i dirigira desetogodišnjacima koji zanosno pjevaju o Draži i Momčilu.

Eh, zemlja bi se zatresla da je Bozanić zapjevao o Juri i Bobanu.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari