Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preboljeti gubitak Titova trga?

Objavljeno

na

Dovršavam ovaj Espresso u danu kad zagrebačka skupština treba donijeti odluku o preimenovanju Trga maršala Tita. Zadnji trzaj zagrebačkih titoista u borbi protiv te odluke bio je prosvjed jedne od mnoštva ad hoc inicijativa istih ljudi, ovaj put pod nazivom “Antifašizam je moj izbor”, u ponedjeljak na Trgu žrtava fašizma.

Broj stranka i udruga koji su potpisani u organizaciji tog okupljanja ožalošćenih titoista opasno se približava broju sudionika.

Prosvjedovalo se protiv preimenovanja Trga maršala Tita u Trg Republike Hrvatske pa valjda zato sudionici nisu istaknuli nijednu zastavu RH ali jesu neke druge, od republičke zastave iz Jugoslavije s petokrakom do sovjetskih sa srpom i čekićem. Puna usta informatike, a kad dođe gusto – srp i čekić! Mogli smo usred Zagreba opet vidjeti znakovlje koje je nosio Šljivančanin dok je “oslobađao Vukovar od fašista”, ali i šovinistički transparent protiv “muslimana i žene”, kojima su, antifašistički duhovito, ukazali na, njima valjda problematične elemente identiteta glavnih krivaca za preimenovanja trga.

Na skupu pod geslom “Antifašizam je moj izbor” mogla se vidjeti tipična hrvatska salata titoista, LGBT aktivista, ljevice, srpske manjine, vegetarijanaca, biciklista, ekoloških prvoboraca. Bizarno vezivanje novijih, alternativnih životnih stilova uz jugoslavenski totalitarizam koji je sve takve nemilosrdno zatirao, zaslužuje posebnu analizu. Uglavnom se radi o miljeu koji je navukao crninu zbog smrti voljene države 1990. točnije crnu optiku preko vlastitih očiju zbog koje sve oko sebe u Hrvatskoj vide zlo i naopako. Žalosno je što su mnogi od njih svojim frustracijama i nostalgijama zbog izgubljenog raja opteretili i vlastitu djecu. Otac Pajsije Svetogorski je lijepo govorio o temeljnom odnosu prema svijetu na primjeru pčele i muhe. Pčela svugdje oko sebe vidi cvijeće i radi oko njega, a muhi je svijet ispunjen konzervama, prljavštinom, smećem, i ne vidi ništa drugo. Svijet gledan optikom antifašista je svijet ispunjen fašizmom. I njima stoga nije lako.

Na oproštaju od Titova trga govorili su i profesionalni antifašisti i nekadašnji članovi Centralnog komiteta koje je Partija lijepo skučila, a, u ovom teškom trenutku za sljedbenike titoističkog kulta, svjedočili smo i neočekivanim outanjima u vidu titoističkih parareligioznih svjedočanstva starijih ljudi koji su do jučer u javnosti prezentirani kao neovisni stručnjaci i moralne vertikale. Bili su tu i “predstavnici mladih” koji su s tužnim skupom podijelili svoj temeljni problem kako im je danas teško “njegovati antifašizam”. Među okupljenima su se smucali i čelnici SDP-a, Bernardić i Maras, vezujući se vizionarski uz sovjetska znakovlja, dakle titoističku fazu do 1948., zlatne godine antifašizma, njegovo najljepše razdoblje, što će većina birača u Hrvatskoj sigurno znati cijeniti. Ima nešto dirljivo u tim skupovima za antifašizam, za 21. stoljeće, za naš park, za bolje školstvo gdje se političari pojave kao publika, bez uobičajenih odijela, u majicama i trapericama. No ipak su upadljivi kao policajci u civilu.

Pojavljivanje predsjednika SDP-a na skupu s jugoslavenskim i boljševičkim obilježjima, a bez ijednog hrvatskog, još je jedan pokazatelj da je s ljevicom u Hrvatskoj za dugo vremena gotovo i kako su se izgleda definitivno pomirili s tim da će se svesti na međusobno glodanje oko deset-dvadeset posto birača koji se još lože na jugonostalgiju i antiklerikalizam, a u što je u pokušaju političke reanimacije u zadnje vrijeme zagrizao Ivo Josipović, također prisutan na skupu. Možemo se zgražavati nad njihovom bezosjećajnošću za žrtve komunističkog totalitarizma, prezirati ih, ismijavati, ali oni su naši sugrađani i dio njih je ozbiljno ožalošćen preimenovanjem. Kako ih utješiti?

Tu racionalni argumenti ne pomažu. Ne koristi im objašnjavati kako se ne može važan trg u demokratskoj Hrvatskoj zvati po jugoslavenskom diktatoru koji je po svemu negacija države i društva u kojem živimo. Badava i spominjanje desetine tisuća žrtava po tenkovskim rovovima i jamama bez suđenja, kasnije Golog otoka, političkih ubojstava, verbalnog delikta. Ne će ih probuditi ni šprdanje s kultom ličnosti, parareligioznim komunističkim fenomenima poput Titove štafete mladosti, sletova i drugih divota kojima se danas smijemo u Sjevernoj Koreji. Ne pomaže ni isticanje ogavne činjenice da je dotadašnji Kazališni trg 1946. od nasilnih uzurpatora vlasti nazvan Trg maršala Tita i da je do njegove smrti, 34 godine taj trg nosio ime po živom čovjeku. Kako je to bilo hodati po trgu koji nosi tvoje ime?

Zagreb je još dobro prošao, izgubio je Kazališni trg ali je barem zadržao svoje ime za razliku od glavnog grada Crne Gore, Podgorice koja je preimenovana u Titograd, a u svakoj republici je po jedan grad uz staro ime dobio i novi prefiks “Titov”. Jesmo li ludi mi kojima je to smiješno? Ako slijedimo argument “pobjednika u Drugom svjetskom ratu”, još veći pobjednik, štoviše glavni, po čijim je direktivama Tito i dizao ustanak i djelovao sve do 1948. bio je drug Staljin pa bi, slijedom “pobjedničke” logike, još bolje bilo imati Staljinov trg. To da je Tito prvi u Europi ustao protiv fašizma je laž, “ustao” je tek dva mjeseca nakon Njemačke okupacije zemlje kad je, do tada i njegov saveznik, Hitler napao SSSR, a Kominterna naložila da se diže ustanak i započne borba kojom se dirigiralo iz Moskve do samoga kraja, o čemu lijepo piše Milovan Đilas u knjizi Revolucionarni rat. A od tog “oslobođenja” smo se morali oslobađati početkom devedesetih boreći se protiv iste te vojske koja nas je “oslobodila”.

Omiljenost Tita u narodu bila je tolika da su nakon njegove smrti drugovi morali donijeti poseban “Zakon o zaštiti lika i djela Josipa Broza Tita”. Kako racionalnim ekonomskim argumentima poput usporedbe s rastom drugih europskih zemalja uzdrmati duboka religiozna predanost titoista božanstvu koje ime je “sve dalo”? Ne bi valjda bilo ni modernizacije, ni industrije, ni perilice ni rokenrola da nije bilo Tita. Tu pozivanje na razum ne pomaže, jer titoizam je, prije svega, opijum za dio naroda. Možda ga treba dozvoliti, kao i sve druge totalitarne simbole, za osobnu uporabu, ali bez pristupa u javnost.

Kad govorimo o Josipu Brozu, uz zločinačko i povijesno promašeno djelovanje – Jugoslavija i komunizam, kao dva glavna cilja njegova djelovanja neslavno su mu propali, radi se o beskrupuloznoj osobi za koju bi se našlo elemenata za smještanje u svaki krug Danteovog pakla, uključujući i samo dno devetog kruga gdje se pate izdajice dobročinitelja. Uspentrao se na čelo Komunističke partije Jugoslavije za vrijeme Staljinovih čistki preko leševa drugova, pri čemu je najupečatljivije kako je u ta olovna vremena cinkario i odricao se i vlastitih supruga.

Za vrijeme Velike čistke u Sovjetskom Savezu 1938. uhićene su mu dvije žene, bivša Pelagija Belousova (po današnjem bi Tito bio pedofil jer je imala 14 godina kad ju je vjenčao 1918.!) i aktualna Lucia Bauer, koja je, nakon procesa i streljana. Danas je dostupno pismo u kojem 27. 9. 1938. Broz drugovima iz Kominterne piše kako se “osjeća krivim što zbog nedostatka budnosti nije primijetio izdajničke postupke svojih supruga.” Dao je i pismenu izjavu u kojoj denuncira obje te žene, iz kojeg je gadljivo iznositi daljnje pojedinosti. Broz se na vlasti ponašao snobovski, u maniri narkobosova – od raskoši Brijuna do Rolls-Roycea i golemog crnog Mercedesa kojim je jezdio bijednim jugoslavenskim cestama mašući radnom narodu rukom u bijeloj rukavici.

Dovoljno se podsjetiti kakvom su cestom u ta zlatna vremena bili povezani Zagreba i Split, a koliko je diktator ulupao u paranoične megaprojekte podzemnih skloništa i aerodroma poput onog kod Bihaća i Konjica umjesto da je gradio ceste. Dovlačio je na Brijune svjetski celebrityje, poput Sofije Loren, kao današnji kazahstanski oligarsi na rođendane, a narod se stoga divio kako nam je ugledan predsjednik. Najjači preostali adut je tko mu je sve došao na pogreb, ali pola tih ljudi su, iz današnje perspektive, za zacrvenjeti se. Tito je pravi začetnik jugoslavenskog turbo-folka. Pisci su mu pisali hagiografije poput “Dječak sa Sutle”, pop i rock zvijezde ritualno morali o njemu “spjevati stih”. Činio je i neke estetske zločine. U dubokoj starosti farbao je kosu u neku ogavnu mrkvastu boju, kakvu je zadnju nosio Mike Buongiorno, a koja se još i dan danas može vidjeti, (da li iz bivših zaliha?) na glavama bivših omladinskih funkcionera.

Po svojim djelima i vanjštini Broz je bio odbojna, zločinačka, primitivna, beskrupulozna pojava, a što je nosio u duši to će samo dragi Bog znati. Njegovim “tekovinama” više nema pomoći, pa preostali nostalgičari prosvjedima samo gube vrijeme. Možda im je bolje pomoliti se za maršalovu dušu, jer su putevi Božje providnosti čudesni i nepronični, a njoj valjda i treba zahvaliti što su izbori donijeli takvu konstelaciju u gradskoj skupštini, da će, ako ne bude iznenađenja u zadnji tren, od svega navedenog Zagreb konačno simbolički odahnuti.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nećete vjerovati tko je stvarni organizator slabo posjećenog skupa za obranu Tita!

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Objavljeno

na

Objavio

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Pero Kovačević: Hrvatskoj nedostaje političara Starčevićevog kova

Objavljeno

na

Objavio

 Ante Starčević

Dvadeset i osme veljače ove godine navršit će se točno 122 godine od smrti Ante Starčevića, Starčevićjedne od najumnijih glava što ih je dao hrvatski narod. Prigoda je to da se podsjetimo tko je bio Ante Starčević?!

Ante Starčević rođen je 1823. u mjestu Žitnik pokraj Gospića kao sin Jakova i Milice, udove Čorak. Pučku školu je pohađao u Klancu; uz potporu strica Šime Starčevića, koji je bio župnik u Gospiću i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio školovanje u Zagrebu, gdje je 1845. završio gimnaziju.

U namjeri da postane svećenik, otišao je nakon toga u sjemenište u Senj, a potom je u Budimpešti upisao studij teologije i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na društveno-političke okolnosti Starčević je odustao od svoje prvotne namjere i odlučio posvetiti svoj život borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku.

Pored političkog rada on se cijeli svoj život bavio i novinarstvom, književnošču, filozofijom, filologijom i poviješću. Kao narodni zastupnik ušao je šest puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. Preminuo je 28. veljače 1896., a pokopan je po vlastitoj želji na groblju sv. Mirka u zagrebačkim Šestinama među seljacima.

Tko je bio dr. Ante Starčević?!

Ante Starčević je jedan od onih hrvatskih političara koji je imao snage da se odupre svim političkim strankama u tadašnjoj Hrvatskoj, ostavši cijeloga svog života dosljedan – i dosljedno osamljen – u svojim političkim idejama i shvaćanjima, našavši podršku tek u odabranom krugu intelektualaca, književnika, studenata i nacionalno orijentirane omladine. Osnivač i vođa pravaškog pokreta, koji se počeo cijepati još za njegova života, uporni zagovornik demokratizma, beskompromisni borac protiv sužanjstva, vizionar slobodne Hrvatske, antiklerikalac i buntovnik, Starčević je bio oštar na jeziku i peru kao nitko u njegovo vrijeme.

Krleža: Najlucidnija glava

O Starčeviću je u pojedinim razdobljima, kao i danas, bilo jako malo govora, a njegove su misli bile zanemarivane ili krivo tumačene, pa se zbog toga oko njegovog djela i imena nakupilo puno predrasuda. Bio je političar, ideolog i književnik, no danas je u Hrvatskoj gotovo nemoguće u knjižarama kupiti bilo koje Starčevićevo djelo. Jednako tako malo ili gotovo ništa nije napisano o 121. godišnjici njegove smrti.

Cjelovit prikaz Starčevićevog lika i djela dao je najsažetije i najispravnije Miroslav Krleža u svom predgovoru knjizi Krste Hegedušića Podravski motivi (Zagreb, 1933.), gdje kaže: …”. Najlucidnija naša glava koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću i koja je o toj stvarnosti dala slike za jedno čitavo stoljeće književno i govorničko najplastičnije, jest glava staroga Ante Starčevića”. Zatim nastavlja: „A kao Starčević, tu našu stvarnost nije gledao tako jasno ni jedan naš umjetnik onoga vremena”. Krleža govori kako je Starčević bio: ”jedini temperament i jedina glava koja je umjela da se uzdigne mjestimično do proročke snage jezičnog izraza”. I ne samo jezičnog.

Aktualne misli

Mnoge Starčevićeve misle vezane za položaj i probleme čovjeka pojedinca, te Hrvate i Hrvatsku i natuknice o ”svijetu” su više nego aktualne i dan danas. ”Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakvom društvu sretan biti.” ”Bez materijalna blagostanja i morala ne može biti ni intelektualne snage, pa gradile se škole, i namještali se učitelji kakve tko hoće.” ”Glavno sredstvo, upravo načelo zle politike stoji u tom, da se na najviše časti, u najviše vlasti postavljaju ljudi što je moguće najhrđaviji i najnesposobniji, ovi ljudi, za uzdržavati se i za napredovati, pripravni su i brzi na svako zlo, na svaku krivicu.”

Hrvatskoj i Zagrebu, danas više nego ikada nedostaju političari Starčevićevog kova koji će našu stvarnost promatrati najpreciznijom pronicljivošću, koji će imati snagu da se odupru svim političkim strankama u današnjoj Hrvatskoj i Zagrebu, vanjskim silnicama i ukazivati na položaj i probleme čovjeka pojedinca.

U zemlji i gradu u kojoj je politika postala najunosnija djelatnost, gdje se partikularni stranački interesi stavljaju iznad općeg interesa, gdje hrvatska izvrsnost listom napušta zemlju, gdje Hrvatska odumire teško je očekivati prave reforme i promjene bez osoba – političara Starčevićevog kova.

Možda su Starčevićeve knjige i djela upravo zato i nedostupna u knjižarama, a možda zbog toga službena državna i gradska izaslanstva uporno izbjegavaju odati počast i dužno priznanje Anti Starčeviću.

”Ja sam od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti, nego ili ću govoriti iskreno, kako mislim, ili, ako to nije dopušteno, ja ću mučati”.

Pero Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati