Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preživjeti Manolićevu potporu

Objavljeno

na

Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega zbog “prijatelja” i podupiratelja. Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca

Bože, sačuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se znati obraniti i sam.

Ova stara cinična misao najbolje opisuje nevolje s kojima se u zadnje vrijeme suočavaju najistaknutiji predsjednički kandidati u Hrvatskoj.

U završnici procesa svrstavanja i iskazivanja potpore sve više se čini kako ishod izbora neće toliko odrediti protivničko odmaganje koliko prijateljsko “pomaganje”.

Ovog tjedna najviše su odmogli pomagači Zoranu Milanoviću. Predsjednik IDS-a Boris Miletić u ime stranke dao je potporu kandidatu Milanoviću i važno naglasio kako će se “na predsjedničkim izborima birati između nazadne i napredne Hrvatske”. Ma nemoj! Hoće li se ikada u ovoj zemlji moći održati normalni izbori koji neće biti predstavljeni kao crno-bijeli rat dobra i zla ili sukob civilizacija?!

Ne, Miletiću, ne bira se između nazadne i “napredne” Hrvatske, što je već stoput prežvakana progresistička floskula provincijalnih post-komunista, nego između jednako legitimnih kandidata koji će zadovoljiti uvjete kandidature i ponuditi svoje programe javnosti na demokratskim izborima. No to nije sve.

“Svojom podrškom IDS želi još jednom dati čvrst doprinos tome da Hrvatska uistinu postane normalna, proeuropska, otvorena i moderna zemlja”, naglasio je Miletić.

Dakle, ne natječu se samo napredni protiv nazadnih, već i normalni protiv nenormalnih? Što je “normalno”? Je li ono što su IDS-ovci napravili s Uljanikom normalno? Što znači “proeuropsko”? Je li nakon friške rezolucije Europskog parlamenta o “važnosti europske memorije za budućnost Europe”, koja stavlja u isti koš nacizam i komunizam, IDS-ovo slavljenje Josipa Broza Tita “proeuropsko”?

A što se tiče famozne “otvorenosti” koju sebi i svojima ekskluzivno prisvaja Miletić, najpoštenije bi bilo kompletnu migrantsku kvotu odrezanu Hrvatskoj smjestiti u otvorenu i tolerantnu Istru, jer zašto da se migranti pate u zatucanim, nazadnim županijama koje, za razliku od IDS-ovaca ne žele to bogatstvo?

O Miletićevoj “modernoj” Hrvatskoj dosta govori i to što je jedan od najmodernijih ljudi u Hrvatskoj, Josip Manolić, također ovaj tjedan dao potporu Milanoviću, od koje ga može zaboljeti glava više nego od IDS-ove.

Ispada da je moderna Hrvatska ona Jože Manolića. Od malih nogu su nas učili kako treba slušati starije, jer su oni skupili puno iskustva, znanja i mudrosti, što posebno vrijedi za najstarije, a Manolić, uskoro stogodišnjak, jedan je od njih pa uvijek pozorno pratim njegove istupe.

Manolić je u izjavi novinarima, koju je dao na otkrivanju biste Mahatme Gandhija na zagrebačkom Bundeku, svoju tezu kako Grabar Kitarović ne može pobijediti potkrijepio ovako: “Ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita kao nosioca jednog antifašizma. I sad ćemo mi objediniti i SDP, i antifašizam, i mislim da ćemo već u prvom krugu dobiti bitku protiv gospođe”.

Iz ovoga proizlazi kako je polovici Hrvatske presudno važno da bista jugoslavenskog komunističkog diktatora krasi ured predsjednika demokratske Hrvatske.

Zatim, Manolić govori o “mi”, dakle, ispada da je dio tima. Objedinjuje i SDP i antifašizam i najavljuje pobjedu u prvom krugu u bitki (dobro da nije rekao u ofenzivi) protiv “gospođe”.

Milanović bi se, nakon ovoga, trebao očitovati o tome je li Manolić dio tima. Kao uskoro stogodišnjak Manolić je etički otišao u zastaru. Svakog stogodišnjaka se doživljava kao neko čudnovato biće kojem se zaboravljaju i krimeni i zasluge, i promatra ga se pretežno kao predstavnika krhkog čovječanstva u sizifovskoj borbi protiv vremena i smrti.

Svojevremeno se tako Dragutina Tadijanovića prestalo poimati primarno kao pjesnika, već kako nekog životnog ultramaratonca kojem se držalo palčeve da doživi stotku, a po mogućnosti obori i rekord preko te mitske granice.

Promatralo ga se, kao Manolića danas, kao neku hodajuću okaminu iz pradavnih vremena, svi su čekali da napuni sto.

Ljude to i inače sportski veseli, pa, primjerice, puno više žale za babom koja umre s 99 i osam mjeseci (malo joj je falilo!) nego onu koja ode Bogu na istinu s 91.

Manolić je već godinama predmet viceva, posvećena mu je i silno popularna Facebook stranica “Josip Manolić je nadživio…” na koju ljudi s nekom čudnom zluradošću stavljaju sve celebrityje koji umru prije Manolića.

Pojavio se nedavno i meme na kojem neizbježna Greta Thunberg bjesni riječima – Kako se usuđujete ostaviti ovakav svijet Joži Manoliću! Kad mu već, kao i mlađahnijem Budimiru Lončaru, nije sudski propitana uloga u represivnom aparatu komunističkog režima odmah nakon njegovog pada, sam dodatni protok vremena im je presudio pretvorivši ih u neku vrstu hodajućih muzejskih eksponata.

Čudi me da ih iz Rijeke kao europske prijestolnice kulture nisu pozvali da statiraju uz Galeb kao živi izlošci jednog divnog vremena.

Milanoviću nije lako s takvom potporom i nametnutim očekivanjem. Em mora pobijediti kao drug protiv “gospođe” u provom krugu, em se očekuje da će nakon toga dotegliti Brozovu bistu natrag na Pantovčak.

“Mislim da će SDP-ovac već u prvom krugu pobijediti jer je SDP napravio stratešku platformu da kandidira jednog čovjeka jer se bira jedan predsjednik i iza kandidata je stala čitava stranka. Stat će čitav SDP i stat će antifašizam, i možemo već u prvom krugu dobiti pobjedu”, zaključuje Manolić.

Antifašizam će stati iza Milanovića, dakle, drugi su fašisti. Prilično obećavajuće i relaksirajuće za opću klimu u društvu.

Možda bi, kad je već tako, bilo najbolje da se Milanović povuče a antifašističku kandidaturu ponese sam Manolić, kao iskusniji u borbi protiv fašizma. Ono što Milanoviću čine komunistički metuzalemi, Kolindi Grabar Kitarović radi njezin tim i matična stranka.

Njen pomno fabricirani polusatni govor na objavi kandidature bio je loše koncipiran, usiljen, u izvedbi preglumljen, a vrhunac medvjeđe usluge onih koji su sve to organizirali dogodio se kad su u transkriptu govora koji je kasnije podijeljen novinarima ostale i natuknice o tome kada se govornica treba “blago nasmiješiti” i na kojem mjestu ne treba zahvaliti.

Radi se o čistom insajderskom podmetanju kako bi je se ismijalo i nabacilo na volej protukandidatima. Stječe se dojam da njen tim, i stranka čiji je kandidat, rade izravno protiv nje, čak i više nego ražalovani bivši kolindisti koji sustavno odmažu Miroslavu Škori tako što mu daju svoju primitivnu potporu.

Smiješno je gledati kako isti ljudi koji su donedavno potpuno nekritički podržavali Kolindu Grabar Kitarović danas pljuju po njoj i s istim žarom s kojim su prije pet godina gurali njenu kandidaturu danas podržavaju, kako vole naglasiti, “dr. Miroslava Škoru” (ovo stalno isticanje doktorskog epiteta djeluje komično, i kod neupućenih baca u sumnju Škorin doktorat, koji je po sudu struke ozbiljno napravljen pa nema nikakvog razloga da ga se tako karikaturalno prenaglašava).

Što Škori jamči, ako sutra pobijedi i ne pristane tu bulumentu nositi na vratu, da sutra isto to neće raditi i njemu?

Ili zašto vjerovati u njihovu procjenu danas, ako su tako silno pogriješili prije pet godina?

Oko kandidata Škore se sjatilo svašta, čini se i onih čiju je potporu tražio i onih samozvanih, čiju nije.

Stoga već ulazi u fazu u kojoj bi mu potpora bila veća da je malo manja, tj. morat će se ograditi od nekih podupirača koje čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio.

Sve u svemu, ni Škori, ni Milanoviću, ni Grabar Kitarović nije lako. Ostaje vidjeti hoće li više Milanoviću štetiti potpora modernog Manolića i poštenog IDS-a, Kolindi Grabar Kitarović ćatoličkog HDZ-a s njegovim imbecilnim PR-om ili Škori uvrijeđenih ex-kolindaša.

No najopasnija potpora, fatalna za svakog kandidata još nije iskazana. Škorpionski ubod za svakog od njih bila bi objava Milorada Pupovca da ih podržava. Od toga svi strepe. Budući da podržava Vladu Andreja Plenkovića, bilo bi logično da Pupovac podupre Grabar Kitarović i time je do kraja ukopa.

No pošto je on i jedan divovski antifašist, od potpore treba strepiti i Milanović. Ni Škoro nije sasvim siguran, jer je Pupovac, između ostalog, i veliki borac protiv pokvarenog sistema, iako je od 2000. do danas, uz izuzetak kratke Oreškoviće, bio dio svake vlasti.

Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega prouzročenom od strane “prijatelja” i podupiratelja.

Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Manolić: Kolinda Grabar-Kitarović ne može pobijediti jer je izbacila Tita

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari