Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako preživjeti Manolićevu potporu

Objavljeno

na

Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega zbog “prijatelja” i podupiratelja. Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca

Bože, sačuvaj me od prijatelja, a od neprijatelja ću se znati obraniti i sam.

Ova stara cinična misao najbolje opisuje nevolje s kojima se u zadnje vrijeme suočavaju najistaknutiji predsjednički kandidati u Hrvatskoj.

U završnici procesa svrstavanja i iskazivanja potpore sve više se čini kako ishod izbora neće toliko odrediti protivničko odmaganje koliko prijateljsko “pomaganje”.

Ovog tjedna najviše su odmogli pomagači Zoranu Milanoviću. Predsjednik IDS-a Boris Miletić u ime stranke dao je potporu kandidatu Milanoviću i važno naglasio kako će se “na predsjedničkim izborima birati između nazadne i napredne Hrvatske”. Ma nemoj! Hoće li se ikada u ovoj zemlji moći održati normalni izbori koji neće biti predstavljeni kao crno-bijeli rat dobra i zla ili sukob civilizacija?!

Ne, Miletiću, ne bira se između nazadne i “napredne” Hrvatske, što je već stoput prežvakana progresistička floskula provincijalnih post-komunista, nego između jednako legitimnih kandidata koji će zadovoljiti uvjete kandidature i ponuditi svoje programe javnosti na demokratskim izborima. No to nije sve.

“Svojom podrškom IDS želi još jednom dati čvrst doprinos tome da Hrvatska uistinu postane normalna, proeuropska, otvorena i moderna zemlja”, naglasio je Miletić.

Dakle, ne natječu se samo napredni protiv nazadnih, već i normalni protiv nenormalnih? Što je “normalno”? Je li ono što su IDS-ovci napravili s Uljanikom normalno? Što znači “proeuropsko”? Je li nakon friške rezolucije Europskog parlamenta o “važnosti europske memorije za budućnost Europe”, koja stavlja u isti koš nacizam i komunizam, IDS-ovo slavljenje Josipa Broza Tita “proeuropsko”?

A što se tiče famozne “otvorenosti” koju sebi i svojima ekskluzivno prisvaja Miletić, najpoštenije bi bilo kompletnu migrantsku kvotu odrezanu Hrvatskoj smjestiti u otvorenu i tolerantnu Istru, jer zašto da se migranti pate u zatucanim, nazadnim županijama koje, za razliku od IDS-ovaca ne žele to bogatstvo?

O Miletićevoj “modernoj” Hrvatskoj dosta govori i to što je jedan od najmodernijih ljudi u Hrvatskoj, Josip Manolić, također ovaj tjedan dao potporu Milanoviću, od koje ga može zaboljeti glava više nego od IDS-ove.

Ispada da je moderna Hrvatska ona Jože Manolića. Od malih nogu su nas učili kako treba slušati starije, jer su oni skupili puno iskustva, znanja i mudrosti, što posebno vrijedi za najstarije, a Manolić, uskoro stogodišnjak, jedan je od njih pa uvijek pozorno pratim njegove istupe.

Manolić je u izjavi novinarima, koju je dao na otkrivanju biste Mahatme Gandhija na zagrebačkom Bundeku, svoju tezu kako Grabar Kitarović ne može pobijediti potkrijepio ovako: “Ne može pobijediti jer je polovica Hrvatske odmah na početku protiv nje zbog izbacivanja Tita kao nosioca jednog antifašizma. I sad ćemo mi objediniti i SDP, i antifašizam, i mislim da ćemo već u prvom krugu dobiti bitku protiv gospođe”.

Iz ovoga proizlazi kako je polovici Hrvatske presudno važno da bista jugoslavenskog komunističkog diktatora krasi ured predsjednika demokratske Hrvatske.

Zatim, Manolić govori o “mi”, dakle, ispada da je dio tima. Objedinjuje i SDP i antifašizam i najavljuje pobjedu u prvom krugu u bitki (dobro da nije rekao u ofenzivi) protiv “gospođe”.

Milanović bi se, nakon ovoga, trebao očitovati o tome je li Manolić dio tima. Kao uskoro stogodišnjak Manolić je etički otišao u zastaru. Svakog stogodišnjaka se doživljava kao neko čudnovato biće kojem se zaboravljaju i krimeni i zasluge, i promatra ga se pretežno kao predstavnika krhkog čovječanstva u sizifovskoj borbi protiv vremena i smrti.

Svojevremeno se tako Dragutina Tadijanovića prestalo poimati primarno kao pjesnika, već kako nekog životnog ultramaratonca kojem se držalo palčeve da doživi stotku, a po mogućnosti obori i rekord preko te mitske granice.

Promatralo ga se, kao Manolića danas, kao neku hodajuću okaminu iz pradavnih vremena, svi su čekali da napuni sto.

Ljude to i inače sportski veseli, pa, primjerice, puno više žale za babom koja umre s 99 i osam mjeseci (malo joj je falilo!) nego onu koja ode Bogu na istinu s 91.

Manolić je već godinama predmet viceva, posvećena mu je i silno popularna Facebook stranica “Josip Manolić je nadživio…” na koju ljudi s nekom čudnom zluradošću stavljaju sve celebrityje koji umru prije Manolića.

Pojavio se nedavno i meme na kojem neizbježna Greta Thunberg bjesni riječima – Kako se usuđujete ostaviti ovakav svijet Joži Manoliću! Kad mu već, kao i mlađahnijem Budimiru Lončaru, nije sudski propitana uloga u represivnom aparatu komunističkog režima odmah nakon njegovog pada, sam dodatni protok vremena im je presudio pretvorivši ih u neku vrstu hodajućih muzejskih eksponata.

Čudi me da ih iz Rijeke kao europske prijestolnice kulture nisu pozvali da statiraju uz Galeb kao živi izlošci jednog divnog vremena.

Milanoviću nije lako s takvom potporom i nametnutim očekivanjem. Em mora pobijediti kao drug protiv “gospođe” u provom krugu, em se očekuje da će nakon toga dotegliti Brozovu bistu natrag na Pantovčak.

“Mislim da će SDP-ovac već u prvom krugu pobijediti jer je SDP napravio stratešku platformu da kandidira jednog čovjeka jer se bira jedan predsjednik i iza kandidata je stala čitava stranka. Stat će čitav SDP i stat će antifašizam, i možemo već u prvom krugu dobiti pobjedu”, zaključuje Manolić.

Antifašizam će stati iza Milanovića, dakle, drugi su fašisti. Prilično obećavajuće i relaksirajuće za opću klimu u društvu.

Možda bi, kad je već tako, bilo najbolje da se Milanović povuče a antifašističku kandidaturu ponese sam Manolić, kao iskusniji u borbi protiv fašizma. Ono što Milanoviću čine komunistički metuzalemi, Kolindi Grabar Kitarović radi njezin tim i matična stranka.

Njen pomno fabricirani polusatni govor na objavi kandidature bio je loše koncipiran, usiljen, u izvedbi preglumljen, a vrhunac medvjeđe usluge onih koji su sve to organizirali dogodio se kad su u transkriptu govora koji je kasnije podijeljen novinarima ostale i natuknice o tome kada se govornica treba “blago nasmiješiti” i na kojem mjestu ne treba zahvaliti.

Radi se o čistom insajderskom podmetanju kako bi je se ismijalo i nabacilo na volej protukandidatima. Stječe se dojam da njen tim, i stranka čiji je kandidat, rade izravno protiv nje, čak i više nego ražalovani bivši kolindisti koji sustavno odmažu Miroslavu Škori tako što mu daju svoju primitivnu potporu.

Smiješno je gledati kako isti ljudi koji su donedavno potpuno nekritički podržavali Kolindu Grabar Kitarović danas pljuju po njoj i s istim žarom s kojim su prije pet godina gurali njenu kandidaturu danas podržavaju, kako vole naglasiti, “dr. Miroslava Škoru” (ovo stalno isticanje doktorskog epiteta djeluje komično, i kod neupućenih baca u sumnju Škorin doktorat, koji je po sudu struke ozbiljno napravljen pa nema nikakvog razloga da ga se tako karikaturalno prenaglašava).

Što Škori jamči, ako sutra pobijedi i ne pristane tu bulumentu nositi na vratu, da sutra isto to neće raditi i njemu?

Ili zašto vjerovati u njihovu procjenu danas, ako su tako silno pogriješili prije pet godina?

Oko kandidata Škore se sjatilo svašta, čini se i onih čiju je potporu tražio i onih samozvanih, čiju nije.

Stoga već ulazi u fazu u kojoj bi mu potpora bila veća da je malo manja, tj. morat će se ograditi od nekih podupirača koje čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio.

Sve u svemu, ni Škori, ni Milanoviću, ni Grabar Kitarović nije lako. Ostaje vidjeti hoće li više Milanoviću štetiti potpora modernog Manolića i poštenog IDS-a, Kolindi Grabar Kitarović ćatoličkog HDZ-a s njegovim imbecilnim PR-om ili Škori uvrijeđenih ex-kolindaša.

No najopasnija potpora, fatalna za svakog kandidata još nije iskazana. Škorpionski ubod za svakog od njih bila bi objava Milorada Pupovca da ih podržava. Od toga svi strepe. Budući da podržava Vladu Andreja Plenkovića, bilo bi logično da Pupovac podupre Grabar Kitarović i time je do kraja ukopa.

No pošto je on i jedan divovski antifašist, od potpore treba strepiti i Milanović. Ni Škoro nije sasvim siguran, jer je Pupovac, između ostalog, i veliki borac protiv pokvarenog sistema, iako je od 2000. do danas, uz izuzetak kratke Oreškoviće, bio dio svake vlasti.

Biti danas predsjednički kandidat u Hrvatskoj znači izložiti se silnom stresu, prije svega prouzročenom od strane “prijatelja” i podupiratelja.

Prema nekima od njih, medvjed iz fraze “medvjeđa usluga” djeluje kao mala maca.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Manolić: Kolinda Grabar-Kitarović ne može pobijediti jer je izbacila Tita

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari