Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako se hadezeovci rodno određuju?

Objavljeno

na

Premijer Plenković je u nametanju Istanbulske konvencije zaigrao va banque. U konačnici će politički stradati ili on, vrlo brzo, ili HDZ, već na sljedećim izborima.

Izopačen odnos bahatog predsjednika i pokorne stranke dobro se mogao vidjeti prošlog tjedna u Velikoj Gorici, gdje je Plenković, kojeg je u HDZ uvela Jadranka Kosor 2011., držao lekciju Mirku Matiću, čovjeku koji je osnivao stranku 21 godinu prije toga, a koji se usudio suprotstaviti ratifikaciji sporne Konvencije. Plenković mu je s govornice poručio: “Kolega Matiću, pročitajte Istanbulsku konvenciju”.

Dva su najnovija umotvora, skuhana u PR agencijama, kojima se protivnicima ratifikacije pokušavaju začepiti usta. Prvi je, u Gorici viđeno, uvredljivo optuživanje oponenata kako Konvenciju nisu pročitali. U emisiji Otvoreno, Marija Puh, potpredsjednica HNS-a, stranke od 1% koja upravlja s pola države i koja javnosti prodaje mit kako je ušla u pakt s HDZ-om samo da bi proveli reformu školstva, a istovremeno sprema za New York konzula sa srednjom cestovnom, predstavnica, dakle, te i takve grupacije oponente poziva da pročitaju konvenciju i važno napominje kako ju je ona pročitala “najmanje dvadesetak puta”.

Poznajem ljude koji su gledali Titanic tri puta, kao i neke koji su dva puta pročitali omiljeni roman, ali da jednu međunarodnu konvenciju netko čita “najmanje 20 puta” nisam mogao ni zamisliti. O čemu to svjedoči? Ili o fetišu ili o problemima s razumijevanjem. Zar HNS-ovci trebaju dokument pročitati 20 puta da bi ga razumjeli? Hoće li uskoro gorljivi HNS-ovci i HDZ-ovci početi učiti Istanbulsku konvenciju napamet, kao što neki pobožni muslimani nauče Kur’an, pa ćemo uskoro dobiti nove “hafize”, tj. oni koji će svoje sveto pismo Konvencije znati izrecitirati od početka do kraja?

Druga mantra istanbulaca je teza kako je pojam roda već u ugrađen u hrvatsko zakonodavstvo pa zašto onda dizati paniku. To je istina, ali pojam “rod” do sada nije bio u međunarodnoj konvenciji koja ga natkriljuje, a osim toga ovdje se pravno obvezujućim dokumentom prvi put rod definira kao eksplicitno odvojen od spola. Mantru 2 najčešće ponavlja prominentni mislilac saborske ljevice Arsen Bauk. Ispravno je u Saboru podsjetio kako je za vrijeme HDZ-ove vlade 2008. donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije u kojem se spominje rodni identitet.

Dakle, prije deset godina je Sanaderov HDZ, jednako vjerodostojan kao i današnji po nalogu Bruxellesa u zakonodavstvo ubacio kukavičje jaje. Sad se iz njega izlegao krokodil kojeg po potrebi mogu godinama držati na lancu, a onda ga pustiti kad započne pravosudna represija nad neistomišljenicima. Bauk to, u nastavku, otvoreno i zaziva pa poziva sve one kojima je zbog istupa javnih osoba oko rodnog identiteta našli uvrijeđenima da “upute prekršajnu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, da se kazne konačno po Zakonu o suzbijanju diskriminacije”.

Bauk hvali Plenkovića i poziva ljude na cinkanje DORH-u. Uskoro nas, na tom tragu očekuje i proširenje ovlasti suvremene ideološke policije, svojevrsnih čuvara istanbulske revolucije. Sada bi zatvarali u ime roda kao što se nekada činilo “u ime naroda”. Baukova sklonost državnoj represiji par dana kasnije iskazala se i implicitnom prijetnjom Predsjednici zatvorom, jer je rekla kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda”. Bauk kaže kad bi nešto slično rekla Angela Merkel “u Njemačkoj bi se vjerojatno vodila rasprava o tome hoće li je nakon povratka smjestiti u zatvor ili u neku drugu ustanovu.” Toliko o perspektivama.

Jedno jedino pozorno čitanje Istanbulske konvencije je sasvim dovoljno za zaključiti kako je ona nepotrebna, jer sve što donosi oko borbe protiv nasilja nad ženama je već prisutno u našem zakonodavstvu. Osim toga, kod zemalja koje su je već ratificirale, poput Italije ili BIH, primjerice, nije utvrđena nikakva korelacije između prihvaćanja Konvencije i smanjenja ili učinkovitije borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji. Kvaka je u tome da nam se Konvencijom uvaljuje nešto drugo.

Ratifikacijom se, između ostalog, obvezujemo kako ćemo iskorijeniti sve “predrasude, običaje i tradicije” koje se temelje na “stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Vidjevši što se događa od Kanade do Njemačke, ne bi čudilo da nas HDZ-ovci uskoro počnu uvjeravati u nužnost zamjene sintagme “stare slave djedovino”, naprednijom “stare slave roditelju roditelja A i B “, ili “stare slave djedovino i babovino”. Potpisujemo i pristanak na vlastiti preodgoj.

Zemlja potpisnica se obvezuje uključiti pitanje “nestereotipnih rodnih uloga” u “redovni nastavni program i na svim razinama obrazovanja.” (članak 14. stavak 1.) Nove svetinje su “nestereotipne rodne uloge” nasuprot srednjovjekovnom, nasilničkom i zatucanom stereotipu kako na svijetu postoje muškarci i žene. Priča se mora furati i u “neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima”.

Ako ovo nije totalitarizam orvelovskog tipa, ne znam što jeste. Prihvaćanje Konvencije znači i prenošenje dijela suvereniteta na tijela koja će pratiti njeno provođenje, što nekima također izaziva radost, po principu – što manje hrvatske države to bolje. Preodgoj će nadgledati međunarodno nadzorno tijelo koje se zove GREVIO. Tko ga izabire i kontrolira? Zašto bismo izvlastili sami sebe i dio javnih politika predali u ruke tog tijela? GREVIO je neka vrsta Svete inkvizicije 21. stoljeća, a njegovi članovi imaju imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja ili od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu. U pogledu carina i deviznih kontrola imaju iste olakšice kakve se daju predstavnicima stranih vlada. Obećavajuće, nema što.

Sljedeći, za mnoge ključni element u cijeloj priči je novac. Potpisnice se obvezuju da će financirati nevladine udruge koje se bave tim problemima, a njihov odabir, pogađate, nadgleda GREVIO, koji se tako, osim u pravosuđe i obrazovni sustav, upliće i u javne financije. Dubravka Šuica je izjavila kako je u samo u 2019. u proračunu potrebno predvidjeti milijardu kuna za provedbu Konvencije. Mreža, uvijek istih nevladinih udruga, koja već u niskom startu čeka ratifikaciju pod imenom zaklade SOLIDARNA, nastojat će biti posrednik između žena žrtava nasilja i javnih sredstava koji se izdvajaju za njih. Biznis je to na razini Pelješkog mosta i sad je jasno zašto se neki tako gorljivo bore za ratifikaciju.

Kao što su i do sada dobivali sredstva za svoj core biznis, a onda se kroz Platforme 112 i ostale magle petljali u političku borbu namećući svoju ideologiju, nema sumnje da će to isto činiti i ubuduće. Zašto bismo se međunarodnom konvencijom obvezivali da im dajemo lovu? Zašto Plenković na sve to prisiljava sirote HDZ-ovke i HDZ-ovce? Na dramatičnoj sjednici predsjedništva stranke, kad su se pojavili neki disonantni glasovi, Plenković im je rekao kako time mogu srušiti Vladu, a ako će je netko rušiti to će biti On, a onda bi se na novim izborima moglo dogoditi da polovica prisutnih ne bude na listama koje će On slagati. Zaprijetio im, dakle, budući da su većinom ovisni o stranci i poziciji, da će ih udaljiti od korita ako ne budu provodili njegovu volju. Na što ovo podsjeća? Pa na tipično patrijarhalno ucjenjivanje ekonomski ovisnih žena. Plenković postupa kao patrijarhalni zlostavljač o njemu ovisnih HDZ-ovaca.

Predlažem stoga članovima HDZ-ove vrhuške, koji su golemom većinom muškarci, da se rodno izjasne kao žene i prijave Plenkovića za rodno uvjetovano ekonomsko nasilje. Gdje je granica njihove moralne bijede? Plenković će im vjerojatno pri izglasavanju ratifikacije dati da glasuju po savjesti, znajući da je dovoljno njih nema i da će dići ruku za ono što je u potpunoj suprotnosti s onim što su do sada deklarirali i na čemu su dobili većinu u Saboru. Sanader je nestao sa scene, no ostalo je kukavičje jaje njegovog domaćeg zadatka iz 2008. na koje se sada poziva Bauk i prijeti represijom.

Plenković će odraditi svoj zadatak, progurat će novo, pa ako mu uskoro i padne Vlada, ode on u Bruxelles gdje će kapitalizirati kompradorske pluseve koje je odradio u Hrvatskoj. A što će, nakon prodaje duše vragu, ostali HDZ-ovci? Većina birača HDZ-a na prošlim izborima sigurno nije glasovali za HNS-ovu reformu školstva, uvođenje rodne ideologije ili rehabilitaciju petokrake. Simbol današnjeg HDZ-a Goran Jandroković u Velikoj Gorici je iznio svoj životni i politički kredo, poučivši nazočne kako “moramo voditi računa da niti jednom svojom izjavom ne dovodimo vladajuću koaliciju u pitanje. Prvo razum, a onda srce”. No ta formula za prodavanje duše i obraza za ostanak na vlasti i karijerne probitke je u današnjem kontekstu pogrešna. Ostavivši potpuno po strani vrijednosti, srce, obraz, dušu, za HDZ-ovce koji nemaju odstupnicu u Bruxellesu, a ne misle ići u političku mirovinu, vrlo je nerazumno ratificirati Istanbulsku konvenciju.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari