Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako se hadezeovci rodno određuju?

Objavljeno

na

Premijer Plenković je u nametanju Istanbulske konvencije zaigrao va banque. U konačnici će politički stradati ili on, vrlo brzo, ili HDZ, već na sljedećim izborima.

Izopačen odnos bahatog predsjednika i pokorne stranke dobro se mogao vidjeti prošlog tjedna u Velikoj Gorici, gdje je Plenković, kojeg je u HDZ uvela Jadranka Kosor 2011., držao lekciju Mirku Matiću, čovjeku koji je osnivao stranku 21 godinu prije toga, a koji se usudio suprotstaviti ratifikaciji sporne Konvencije. Plenković mu je s govornice poručio: “Kolega Matiću, pročitajte Istanbulsku konvenciju”.

Dva su najnovija umotvora, skuhana u PR agencijama, kojima se protivnicima ratifikacije pokušavaju začepiti usta. Prvi je, u Gorici viđeno, uvredljivo optuživanje oponenata kako Konvenciju nisu pročitali. U emisiji Otvoreno, Marija Puh, potpredsjednica HNS-a, stranke od 1% koja upravlja s pola države i koja javnosti prodaje mit kako je ušla u pakt s HDZ-om samo da bi proveli reformu školstva, a istovremeno sprema za New York konzula sa srednjom cestovnom, predstavnica, dakle, te i takve grupacije oponente poziva da pročitaju konvenciju i važno napominje kako ju je ona pročitala “najmanje dvadesetak puta”.

Poznajem ljude koji su gledali Titanic tri puta, kao i neke koji su dva puta pročitali omiljeni roman, ali da jednu međunarodnu konvenciju netko čita “najmanje 20 puta” nisam mogao ni zamisliti. O čemu to svjedoči? Ili o fetišu ili o problemima s razumijevanjem. Zar HNS-ovci trebaju dokument pročitati 20 puta da bi ga razumjeli? Hoće li uskoro gorljivi HNS-ovci i HDZ-ovci početi učiti Istanbulsku konvenciju napamet, kao što neki pobožni muslimani nauče Kur’an, pa ćemo uskoro dobiti nove “hafize”, tj. oni koji će svoje sveto pismo Konvencije znati izrecitirati od početka do kraja?

Druga mantra istanbulaca je teza kako je pojam roda već u ugrađen u hrvatsko zakonodavstvo pa zašto onda dizati paniku. To je istina, ali pojam “rod” do sada nije bio u međunarodnoj konvenciji koja ga natkriljuje, a osim toga ovdje se pravno obvezujućim dokumentom prvi put rod definira kao eksplicitno odvojen od spola. Mantru 2 najčešće ponavlja prominentni mislilac saborske ljevice Arsen Bauk. Ispravno je u Saboru podsjetio kako je za vrijeme HDZ-ove vlade 2008. donesen Zakon o suzbijanju diskriminacije u kojem se spominje rodni identitet.

Dakle, prije deset godina je Sanaderov HDZ, jednako vjerodostojan kao i današnji po nalogu Bruxellesa u zakonodavstvo ubacio kukavičje jaje. Sad se iz njega izlegao krokodil kojeg po potrebi mogu godinama držati na lancu, a onda ga pustiti kad započne pravosudna represija nad neistomišljenicima. Bauk to, u nastavku, otvoreno i zaziva pa poziva sve one kojima je zbog istupa javnih osoba oko rodnog identiteta našli uvrijeđenima da “upute prekršajnu prijavu nadležnom državnom odvjetništvu, da se kazne konačno po Zakonu o suzbijanju diskriminacije”.

Bauk hvali Plenkovića i poziva ljude na cinkanje DORH-u. Uskoro nas, na tom tragu očekuje i proširenje ovlasti suvremene ideološke policije, svojevrsnih čuvara istanbulske revolucije. Sada bi zatvarali u ime roda kao što se nekada činilo “u ime naroda”. Baukova sklonost državnoj represiji par dana kasnije iskazala se i implicitnom prijetnjom Predsjednici zatvorom, jer je rekla kako su “nakon Drugog svjetskog rata mnogi Hrvati u Argentini pronašli slobodu u kojoj su mogli svjedočiti svoje domoljublje i isticati opravdane zahtjeve za slobodom hrvatskog naroda”. Bauk kaže kad bi nešto slično rekla Angela Merkel “u Njemačkoj bi se vjerojatno vodila rasprava o tome hoće li je nakon povratka smjestiti u zatvor ili u neku drugu ustanovu.” Toliko o perspektivama.

Jedno jedino pozorno čitanje Istanbulske konvencije je sasvim dovoljno za zaključiti kako je ona nepotrebna, jer sve što donosi oko borbe protiv nasilja nad ženama je već prisutno u našem zakonodavstvu. Osim toga, kod zemalja koje su je već ratificirale, poput Italije ili BIH, primjerice, nije utvrđena nikakva korelacije između prihvaćanja Konvencije i smanjenja ili učinkovitije borbe protiv nasilja nad ženama u obitelji. Kvaka je u tome da nam se Konvencijom uvaljuje nešto drugo.

Ratifikacijom se, između ostalog, obvezujemo kako ćemo iskorijeniti sve “predrasude, običaje i tradicije” koje se temelje na “stereotipnim ulogama žena i muškaraca”. Vidjevši što se događa od Kanade do Njemačke, ne bi čudilo da nas HDZ-ovci uskoro počnu uvjeravati u nužnost zamjene sintagme “stare slave djedovino”, naprednijom “stare slave roditelju roditelja A i B “, ili “stare slave djedovino i babovino”. Potpisujemo i pristanak na vlastiti preodgoj.

Zemlja potpisnica se obvezuje uključiti pitanje “nestereotipnih rodnih uloga” u “redovni nastavni program i na svim razinama obrazovanja.” (članak 14. stavak 1.) Nove svetinje su “nestereotipne rodne uloge” nasuprot srednjovjekovnom, nasilničkom i zatucanom stereotipu kako na svijetu postoje muškarci i žene. Priča se mora furati i u “neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima”.

Ako ovo nije totalitarizam orvelovskog tipa, ne znam što jeste. Prihvaćanje Konvencije znači i prenošenje dijela suvereniteta na tijela koja će pratiti njeno provođenje, što nekima također izaziva radost, po principu – što manje hrvatske države to bolje. Preodgoj će nadgledati međunarodno nadzorno tijelo koje se zove GREVIO. Tko ga izabire i kontrolira? Zašto bismo izvlastili sami sebe i dio javnih politika predali u ruke tog tijela? GREVIO je neka vrsta Svete inkvizicije 21. stoljeća, a njegovi članovi imaju imunitet od osobnog uhićenja ili pritvaranja ili od zapljene osobne prtljage, te imunitet od pravnog postupka bilo koje vrste za izgovorene ili napisane riječi i radnje poduzete u službenom svojstvu. U pogledu carina i deviznih kontrola imaju iste olakšice kakve se daju predstavnicima stranih vlada. Obećavajuće, nema što.

Sljedeći, za mnoge ključni element u cijeloj priči je novac. Potpisnice se obvezuju da će financirati nevladine udruge koje se bave tim problemima, a njihov odabir, pogađate, nadgleda GREVIO, koji se tako, osim u pravosuđe i obrazovni sustav, upliće i u javne financije. Dubravka Šuica je izjavila kako je u samo u 2019. u proračunu potrebno predvidjeti milijardu kuna za provedbu Konvencije. Mreža, uvijek istih nevladinih udruga, koja već u niskom startu čeka ratifikaciju pod imenom zaklade SOLIDARNA, nastojat će biti posrednik između žena žrtava nasilja i javnih sredstava koji se izdvajaju za njih. Biznis je to na razini Pelješkog mosta i sad je jasno zašto se neki tako gorljivo bore za ratifikaciju.

Kao što su i do sada dobivali sredstva za svoj core biznis, a onda se kroz Platforme 112 i ostale magle petljali u političku borbu namećući svoju ideologiju, nema sumnje da će to isto činiti i ubuduće. Zašto bismo se međunarodnom konvencijom obvezivali da im dajemo lovu? Zašto Plenković na sve to prisiljava sirote HDZ-ovke i HDZ-ovce? Na dramatičnoj sjednici predsjedništva stranke, kad su se pojavili neki disonantni glasovi, Plenković im je rekao kako time mogu srušiti Vladu, a ako će je netko rušiti to će biti On, a onda bi se na novim izborima moglo dogoditi da polovica prisutnih ne bude na listama koje će On slagati. Zaprijetio im, dakle, budući da su većinom ovisni o stranci i poziciji, da će ih udaljiti od korita ako ne budu provodili njegovu volju. Na što ovo podsjeća? Pa na tipično patrijarhalno ucjenjivanje ekonomski ovisnih žena. Plenković postupa kao patrijarhalni zlostavljač o njemu ovisnih HDZ-ovaca.

Predlažem stoga članovima HDZ-ove vrhuške, koji su golemom većinom muškarci, da se rodno izjasne kao žene i prijave Plenkovića za rodno uvjetovano ekonomsko nasilje. Gdje je granica njihove moralne bijede? Plenković će im vjerojatno pri izglasavanju ratifikacije dati da glasuju po savjesti, znajući da je dovoljno njih nema i da će dići ruku za ono što je u potpunoj suprotnosti s onim što su do sada deklarirali i na čemu su dobili većinu u Saboru. Sanader je nestao sa scene, no ostalo je kukavičje jaje njegovog domaćeg zadatka iz 2008. na koje se sada poziva Bauk i prijeti represijom.

Plenković će odraditi svoj zadatak, progurat će novo, pa ako mu uskoro i padne Vlada, ode on u Bruxelles gdje će kapitalizirati kompradorske pluseve koje je odradio u Hrvatskoj. A što će, nakon prodaje duše vragu, ostali HDZ-ovci? Većina birača HDZ-a na prošlim izborima sigurno nije glasovali za HNS-ovu reformu školstva, uvođenje rodne ideologije ili rehabilitaciju petokrake. Simbol današnjeg HDZ-a Goran Jandroković u Velikoj Gorici je iznio svoj životni i politički kredo, poučivši nazočne kako “moramo voditi računa da niti jednom svojom izjavom ne dovodimo vladajuću koaliciju u pitanje. Prvo razum, a onda srce”. No ta formula za prodavanje duše i obraza za ostanak na vlasti i karijerne probitke je u današnjem kontekstu pogrešna. Ostavivši potpuno po strani vrijednosti, srce, obraz, dušu, za HDZ-ovce koji nemaju odstupnicu u Bruxellesu, a ne misle ići u političku mirovinu, vrlo je nerazumno ratificirati Istanbulsku konvenciju.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari