Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kako su nam Nijemci u BiH postali Englezi

Objavljeno

na

Zadnjih dana u dijelu naših medija počelo se otvoreno govoriti o nečemu što su donedavno znali samo malobrojni upućeni – Njemačka u BiH vodi protuhrvatsku politiku, čiji je konačni cilj ukidanje konstitutivnih naroda, ali ostavljanje entiteta, čime se BiH pretvara u formalno građansku državu sklopljenu od dva entiteta, srpskog i bošnjačkog, u što bi se “građanski” preustrojena Federacija de facto pretvorila.

Takvim dugoročnim rješenjem bili bi zadovoljni Srbi, jer im ostaje Republika Srpska, a naročito Bošnjaci jer konačno mogu poklopiti Federaciju, što im je od Daytona do danas i bio glavni cilj. Tim “dealom” jača i novo rusko-tursko savezništvo, a svemu će kumovati Njemačka, koja će osigurati “građansko” preslaganje BiH kroz procese približavanja EU. Novi njemački građanski put na Istok do kraja se očitovao u nedavnim natezanjima oko zajedničkog stajališta EU za raspravu o BiH u Vijeću sigurnosti UN-a. Hrvatska je u taj dokument dodala potrebu osiguravanja ravnopravnosti tri konstitutivna naroda. A onda je uslijedilo šokantno njemačko inzistiranje da se to izbriše, tj. da se konstitutivni narodi uopće ne spominju.

Uzmemo li u obzir da je riječ o ustavnoj kategoriji, štoviše, o temelju BiH, ne samo one kakva je sklopljena u Daytonu nego se proteže unatrag do ZAVNOBIH-a, a i još prije njega, takvo njemačko djelovanje je ne samo protuustavno nego i zapanjujuće utopijsko. A budući da je Dayton prije svega mirovni ugovor kojim je okončan stravičan rat, nasilno ukidanje temelja tog dogovora znači potencijalno izazivanje novog rata. Aktualna njemačka politika prema BiH se stoga s pravom može nazvati neodgovornom i potencijalno zlotvornom.

Ono što je možda najgore u cijeloj priči i što bi trebalo zabrinuti cijeli kontinent je zaključak da najjačom zemljom EU upravljaju idioti. Jer kako drukčije nego idiotizmom nazvati pokušaj građanskog preustroja BiH, sto trideset i pet godina nakon što u stvaranju jedinstvene nacije na istom prostoru nije uspio austrougarski upravitelj Benjamin Kallay. Njegovi pandani u 21. stoljeću negirali bi Hrvate kako konstitutivni narod, kao i Srbe, koji se zbog toga neće ni počešati jer imaju okvir Republike Srpske. Kallay nije uspio u stvaranju jedinstvene, multikonfesionalne bošnjačke nacije, jer je već tada, koncem 19. stoljeća, za to bilo prekasno, budući da su Hrvati i Srbi u BiH već imali formiranu i artikuliranu nacionalnu svijest.

U međuvremenu su se kroz tri rata ta tri identiteta dodatno učvrstila. Stoga danas zaista trebate biti idiot da mislite kako možete napraviti pravednu BiH kao građansku državu od dvaju entiteta. Formiranje trećeg entiteta bio bi jedini način za svima prihvatljivo formaliziranje građanskog principa unutar njih. No Njemačka se tome protivi iako je sama uređena kao savezna država. Zanimljivo je da njemačka zajednica u Belgiji, koja čini samo 0,7% stanovništva, ima svoj javni RTV servis pored Flamanaca i Valonaca, a u BiH Njemačka negira to pravo Hrvatima kao formalno konstitutivnom narodu, zlurado prebrojavajući koliko ih je još ostalo, špekulirajući oko toga kakva bi im prava mogla pripasti ovisno o tome je li ih više ili manje od 15%. SFOR-ovo vojno osvajanje odašiljača Erotela, slično kao i pljačka i uništenje Hercegovačke banke, nakon čega nije uslijedilo nikakvo suđenje ni obrazloženje, a strane banke preuzele su tržište, bili su počeci procesa koji je nastavljen nametnutim promjenama izbornog zakona, a danas kulminira tabuiziranjem samog spominjanja konstitutivnih naroda.

Misle li kreatori aktualne njemačke politike u BiH da će, ako se nešto ne spominje, vremenom samo od sebe i nestati? Hajmo se praviti da nema tri naroda, pa onda možda svi i postanu jedan. Po toj logici su, iz nekog čudnog razloga, nedavno ratovale tri skupine građana. Ovog tjedna u Srebrenici je obilježena 22. obljetnica stravičnog zločina koji je pukim slučajem okupljena skupina građana počinila nad drugom skupinom građana. Tih godina se i nekoliko tisuća građana iz islamskih zemalja priključilo skupini građana koja se nazivala odred El Mujahid pa su sjekli druge građanske glave za vrijeme rata, a poslije terorizirali građane, najviše po Srednjoj Bosni. Našlo bi se primjera zlostavljanja građana BiH i kod treće skupine građana. To je valjda definicija građanskog rata. Danas neki građani navijaju za reprezentaciju istočnog susjeda BiH, neki za zapadnog, a neki za građansku reprezentaciju građanske BiH.

Neobično je i da, primjerice u svatovima, svi građani ne nose istu zastavu, nego dio građana jednu, dio drugu, a dio treću. Ako se 2017. zabludjelom građaninu, od Orašja do Neuma, kojeg su neki zlonamjerno uvjerili da je Hrvat, što je ista podvala na koju mu je nasjeo i otac, i baba, i pradjed dovoljno puta ponovi da je on građanin, Bošnjak katoličke vjere, on će to sigurno mirno prihvatiti. Ako ovakva pamet kroji njemačku politiku prema BiH, zašto misliti da je drukčije i u drugim segmentima? A oni su najjači i preuzimat će sve više odgovornosti za sudbinu Europe. Naravno da od građanskog preporoda BiH na europskom putu neće biti ništa. Rusko-tursko savezništvo, kao i Vučićevo koketiranje s bošnjačkom politikom prema principu starijih pokušaja, krhki su i završit će kao i ranije.

Ovakva njemačka politika, ako se nastavi nasilno gurati, u konačnici vodi raspadu BiH. Jedina pozitivna stvar koja iz nje može proizaći je da zbog zahladnjenja američko-njemačkih odnosa Hrvati u BiH u borbi za jednakopravnost naiđu na više sluha američke politike, koja im je do jučer bila ono što su Nijemci danas, a Britanci devedesetih. Zastupnik SPD-a u njemačkom parlamentu Josip Juratović ovaj tjedan je ponovo zvijezda bošnjačkih portala na kojima tog automehaničara iz Koprivnice predstavljaju kao novog Bismarcka koji nam važno poručuje kako se hrvatska Vlada “po pitanju BiH destruktivno ponaša navodno štiteći interese Hrvata u BiH”. Koja perverzija! Destruktivno ponašanje mu je inzistiranje na ustavnim kategorijama, a negiranje ustavnih temelja BiH, što čini njemačka politika, mu je konstruktivno i dobronamjerno.

Slijedi klasično (pseudo)ljevičarsko prenemaganje o “tri nacionalna tora”, silna briga za Posavinu koja će valjda biti zadovoljena kad Hrvati nestanu iz cijele BiH ili barem kad budu jednako neravnopravni na prostoru cijele države, pokušavanje stvaranja razdora između Hrvata iz Hercegovine i onih iz Srednje Bosne i Posavine koji po Juratoviću “s radošću opravdavaju ravnopravnu građansku BiH”… Bilo bi lijepo da Juratović o tome doista pita Hrvate u Orašju, Kiseljaku, Vitezu pa nam pokaže njihove odgovore.

Građanska opcija je u višenacionalnim državama poput BiH uvijek krinka za nacionalizam brojnijeg naroda, a Juratović je maneken politike koju najbolje objašnjava primjer kuće koju čine bošnjački temelj, bosanska nadgradnja i građanska fasada. Njegov istup je konačna potvrda da Njemačka gura preustroj BiH u građansku, dvoentitetsku državu. Njemačka politika time ne štiti “mir i stabilnost”, već u službi bošnjačkog unitarizma po turskoj narudžbi stvara nemir i u najgorem scenariju provocira novi sukob. Što činiti? Ako povjerujemo u to da BiH nije u fokusu njemačke vanjske politike, već da to odrađuje jedna struja SPD-a, i da je ona dijelom izmanipulirana preko ambasade u Sarajevu i njemačkih Stiftunga koji ondje djeluju i slizani su u svakom pogledu s bošnjačkim unitaristima, onda bi imalo smisla da se Hrvati u Njemačkoj pokrenu i pokažu da su neosnovane optužbe da je njihovo dijasporsko hrvatstvo samo folklorno, na razini domoljubnih koncerata i nogometnog navijanja.

Hrvati u Njemačkoj, pogotovo oni porijeklom iz BiH, ako žele pomoći, moraju u ovoj izbornoj godini organizirati kampanju osvještavanja njemačke javnosti i neupućenih segmenata političke scene u to što njemačka vanjska politika čini njihovim sunarodnjacima u BiH, a time dugoročno i Hrvatskoj koja političkim eliminiranjem hrvatskog faktora u BiH ostaje bez ikakvog osigurača, izložena na tisuću kilometara granice srpsko-bošnjačkom i rusko-turskom pritisku.

Nino Raspudić / Večernji.hr

NJEMAČKA INICIJATIVA BRIŠE HRVATE IZ BiH

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari