Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kakva država takva i masonerija

Objavljeno

na

Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Pa dobro, zar se i po pitanju tzv. “slobodnog zidarstva” moramo brukati pred svijetom?

U zrelim demokratskim društvima to su polutajna udruženja, u kojima vlada zavjet šutnje i gdje jedan mason ne izdaje drugoga. Po onome što se zna, imaju ozbiljne provjere potencijalnih kandidata, puno ozbiljnije nego primjerice Hrvatska za glavnog državnog odvjetnik.

Vrlo su restriktivni, ne primaju žene, ovisnike o opijatima, sirotinju, one koji imaju problema sa zakonom, blebetala, neuravnotežene bilo koje vrste. Ta moćna, tajnovita, čvrsta organizacija, kako poučavaju brojni papinski dokumenti, veliki je neprijatelj kršćanstva, a svaki veliki neprijatelj je ako ništa drugo, respektabilan.

Kod nas wannabe masoni bez pravog certifikata prave interni časopis u kojem se naslikavaju kao za magazin sajma vjenčanica, a onda brat mason, urednik tog izdanja, preko noći s lijevog ode na pseudodesni portal u vlasništvu HNS-ovke, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tu je ekipa iz lijevo-liberalnog medijskog miljea očito zaključila kako je odličan poslovni potez proizvodnja medijskog šunda za intelektualno potkapacitirane desničare, a usput nije loše pomalo reketariti Velikog meštra lože sumnjive akreditacije. Kod nas se i “slobodni zidari” ponašaju kao bespravni graditelji, osnuj ložu pa će se kad-tad “legalizirati”, tj. priznati.

Ucijenjeni meštar Gabrić potom obleti pet televizija u jednom danu poput Macana u jeku izborne kampanje i na svima priča o tajnom bratstvu o kojem se inače ne govori, osim na televiziji. Potom tjednik koji je oličenje dojavljivačkog novinarstva “otkriva” da je među upregačenom braćom i glavni državni odvjetnik Dražen Jelenić.

Ovaj to na koncu priznaje, jer nema druge, pa leti s funkcije na koju, da je bilo ozbiljne provjere, nikada ne bi ni došao. Ispada kako je kompromitirajuće za državnog odvjetnika RH to što je mason, a ne obrnuto, tj. da bi za svakog masona koji drži do sebe bilo kompromitirajuće biti državni odvjetnik RH nakon svega što su radili i što nisu radili.

Njegov prethodnik, Mladen Bajić dokumentirano je (depeše američke ambasade u Zagrebu objavljene na Wikileaksu 2011.), s ravnateljem USKOK-a Dinkom Cvitanom podnosio raporte veleposlanstvu strane zemlje o istragama koje vodi i pokazivao povjerljive dokumente – i nikom ništa.

U SAD-u bi netko njegovog ranga da učini isti stvar završio na dugogodišnjoj robiji, u neka druga vremena i na električnoj stolici. U Hrvatskoj su se nakon svega, Bajić i Cvitan samo zarotirali, a Dražen Jelenić postao Cvitanov zamjenik. A sada znamo da je, kratko prije preuzimanja funkcije od Cvitana, Jelenić, valjda za svaki slučaj, stavio pregaču i prekrivene glave, s užetom oko vrata dao paralelnu prisegu u masonskoj loži.

Kakvi su im kriteriji prijema u to “ugledno društvo”, kad im član, štoviše i urednik časopisa Loža (što će im uopće časopis!) postane lik koji se potom odmetne i ucjenjuje braću masone objavljivanjem fotografija na desnom portalu kojeg posjeduju i uređuju ljevičari? O čemu je riječ? Čini se, prije svega, o provincijalnom snobizmu. Tko će im nakon ovoga dati “svjetlo”, čemu su se nadali iz Francuske? To je kao da očekuješ kako ćeš dobiti franšizu za McDonald’s zato što prodaješ bajati burek ispred tarabe na kojoj si žutim flomasterom napisao “Mekdonalds”. Jad i čemer.

Kad je u Italiji 1981. provaljena masonska loža P2, otkrivena je paralelna struktura moći koju su činili ljudi iz vrha politike, vojske, tajnih službi, industrije, medija, kompletna država unutar države, u tajnosti, bez ikakve mogućnosti kontrole od strane građana. Ovdje izgleda to nije slučaj.

Svojom internom svađom članovi samoprovaljene lože zabavljaju javnost poput kakvog prljavog estradnog razvoda. Još samo fali, a to bi mogao biti hrvatski unikum, reality show “Loža” u kojoj bi ih iz dana u dan snimalo kako se kostimiraju, vrše obrede, izgrađuju se prema Velikom Arhitektu Svih Svjetova, ili “Supermason show” u kojem bi pokazivali slobodnozidarske talente. Zašto ne i “Postani mason”, kviz s pitanjima o sva 33 stupnja, na kojem kandidat koji odgovori na sva dobiva milijun i titulu Velikog Meštra. Audicije za prijem u masonsku ložu bi se organizirale pred kamerama, majke bi prijavljivale sinove, djevojka dečka.

Razočaran sam što se naše feministice ne oglašavaju zbog falocentrične činjenice da masonerija prima samo muškarce. No danas treba utvrditi je li to muškarac spolno (mora li imati odgovarajuće kromosome i organe) ili rodno?

Ako podržavaju znanost i prosvijećenost za razliku od katoličke zatucanosti, zašto ne bi priznali da se osoba koje je možda rođena kao žena može jednog dana početi rodno osjećati kao muškarac pa se odmah prijaviti za “Večeru za 5 u Loži” ili “Našu malu ložu”? Jesu li tipovi koji su plaćali veliku upisninu i članarinu znali da klub još nije priznat? Kao neke visoke škole, poput one koja je dala stipendiju Bernardiću?

Hoće li se uskoro proces učlanjivanja u masonsku ložu i napredovanje do 33 stupnja moći brže i jeftinije obaviti u susjednoj BiH? Odeš u Posušje i sredi ti čovjek za pola sata papire za Velikog meštra? Ili položiš 33 stupanj u Doboju pa nostrificiraš titulu?

Sav jad našeg državnog odvjetništva sažet je u Jelenićevoj izjavi kako mu je “imponiralo da je netko prepoznao moju stručnost, moj rad i profesionalno zalaganje”. To mu valjda dođe kao stručni ispit ili nagrada za životno djelo da se u kecelji s pozlaćenim štapom u ruci muva po kičastom pseudostaroegipatskom interijeru koji izgleda poput mramorom i mesingom nakićenog kafića iz 80-ih prošlog stoljeća u gluhoj provinciji. Što bi rekla Greta Thunberg: Kako se usuđujete!?

Nino Raspudić / Večernji list

Fra Mario Knezović: Masoni zašto ste tajni ako ste transparentni?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Vide li se posljedice koronavirusa?

Objavljeno

na

Objavio

Pa dobro, je li taj virus zbilja toliko opasan? Ili je u pitanju tek obična gripica, eventualno neka upalica plućica koja izaziva komplikacije samo u onih koji su ionako već jednom nogom u grobu? Je li to tek još jedna anomalija u nizu s minimalnim statističkim utjecajem na mortalitet? Stoga na nju ne treba obraćati suviše pozornosti, a kamoli bezrazložno zaustavljati kotač gospodarstva. U srži takva razmišljanja stoji nedovoljno promišljeno, katkad i namjerno iskrivljeno poimanje statistike, svesrdno potpomognuto intelektualnom lijenošću. Naime, pobornici ovih teza, što ih u ovim napetim vremenima kojekakvi mutikaše i bezglavnici neštedimice promiču pod firmom prava na drukčije mišljenje, zavaravaju sebe i druge uzimajući čitavu Italiju u obzir. I doista, kad se tako gleda, broj dosad umrlih od koronavirusa, njih zasad oko 12 tisuća, manji je nego za nešto žešće sezonske gripe. Štoviše, manji je to broj i od uobičajenih godišnjih varijacija broja umrlih u Italiji, koje se unazad par godina protegnu i do 50 tisuća (u rasponu od 600 do 650 tisuća). No, to ne znači drugo nego da se promatranjem Italije u cjelini zasad ne može baš ništa zaključiti o smrtnosti ove pošasti.

Pogledajte Bergamo!

Da bi se nešto valjano o tome zaključilo, treba uzeti u obzir izrazito neravnomjernu rasprostranjenost bolesti diljem Italije, te pod lupu staviti njezina žarišta, krajeve koje trenutno pustoši najžešćom snagom. A tu brojevi govore više od tisuću riječi. Primjerice, u provinciji Bergamo, koja broji nešto više od 1,1 milijun stanovnika, prema podacima talijanskog zavoda za statistiku (istat.it) 2018. godine je umrlo skoro 10 tisuća ljudi, u prosjeku ni 30 dnevno. A kako je objavljeno na mrežnim stranicama lokalnih novina (L’Eco di Bergamo), dana 26.03. tamo bilježe 91 preminulu osobu, da bi se dan kasnije taj broj više nego udvostručio – na 195 – više nego trostruko, odnosno šesterostruko u odnosu na dnevni prosjek u redovnim okolnostima. U nedalekoj provinciji Cremona, poznatoj po slavnim graditeljima violina, dana 27. ožujka umrlo je 46 ljudi, a još 2018. dnevno ih je umiralo svega 11, dakle 4 puta manje. Odatle sva ta muka talijanskih liječnika u najbogatijem djelu Italije, odatle prebukirani krematoriji i kolone vojnih kamiona punih ljesova. Vrijedi primijetiti i kako se sva ta crna statistika odvija u uvjetima korjenitih restriktivnih mjera kakve se zbog obične gripe ne poduzimaju. Ne svjedoči li to dovoljno o ubitačnom karakteru ove neznane boleštine i što nastupa kad se mjere zaštite protiv nje počinju provoditi prekasno?

Izneseni brojevi ujedno čine izlišnom i svaku filozofsku raspravu o stvarnom uzroku smrti, je li to baš koronavirus ili tzv. komorbiditet, smrtonosni utjecaj kroničnih bolesti od kojih su zaraženi otprije bolovali. Jer svih tih rakova, visokih tlakova, kroničnih bolesti srca i inih organa, običnih gripa, prehlada… bilo je i prije. Samo je jedno novo. Pa što bi onda drugo razborit čovjek zaključio nego da je baš to kap koja prelijeva čašu? I prelijeva je poprilično obilno. O činjenicama nije moguće imati mišljenje – pa čak ni uhu buntovnog tupavca ono tako primamljivo drugo mišljenje, ono alternativno, glavno da je protiv glavne struje – a da se ne skrene putem ludosti.

Da bi se stekao potpuniji uvid u aktualnu zdravstvenu situaciju u Italiji, treba ju, dakle, promatrati po provincijama ili većim administrativnim jedinicama – regijama. Tako Lombardija, gdje je bolest buknula svom silinom, a sad se po prilici nalazi na vrhuncu epidemije, bilježi već 17% umrlih u odnosu na registrirani broj zaraženih. Ipak, činjenica da tamo već na 2-3 testa dolazi jedan zaraženi (u Hrvatskoj je taj broj trenutno oko 8), upućuje na to da se, moguće i uslijed izrazite rasprostranjenosti virusa i preopterećenih zdravstvenih kapaciteta, testiraju samo oni s ozbiljnijim simptomima, što zapravo znači da je broj zaraženih stvarno znatno veći. Trend ponavljanja obrasca Lombardije pokazuju i regije na granici s Francuskom (Pijemont sa sjedištem u Torinu i Ligurija sa središtem u Genovi), koje su imale vremena pripremiti se da im epidemija ne zahvati odmah zdravstveni sustav, a brojevi o smrtnosti im zasad slijede obrazac viđen u Lombardiji, srećom, u bitno manjim razmjerima. Situacija izgleda bitno boljom u regijama najbližima Hrvatskoj – u Venetu (Venecija i Padova) i Furlaniji-Julijskoj Krajini (Trst i Udine). Tamo se znatno više i šire testira (8-10 testova na jednog zaraženog), porast broja zaraženih je manji, stopa smrtnosti osjetno manja i bitno sporije raste (stagnira na 5-6%), prilično je nalik onoj u južnim talijanskim regijama gdje se bolest proširila kasnije. No, i na jugu se zadnjih dana primjećuje osjetniji rast, što upućuje na moguće skore probleme, tim više što se radi o mahom siromašnijim krajevima s lošijim zdravstvenim sustavom.

Koliko je Hrvatska dobra?

Nadu ulijeva što relativni dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan na nivou Italije pada, što ne znači da je tako u svim pokrajinama, ali može poslužiti za ilustraciju. To pokazuje padajuća plava crta na grafu niže na kojem je prikazan i trend ukupnog broja trenutno zaraženih (crveni stupci), pri čemu je znatniji pad dana 10.03. očito posljedica nepotpunih podataka:

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Broj trenutno zaraženih doseći će vrhunac kad padajuća plava crta trajno padne ispod 0% (trenutno je na 2%), a tek će iščeznuće crvenog stupca označiti da više nema registriranih zaraženih, što naravno ne znači da ih tada uopće ne će biti, i da će posve minuti opasnost od ponovnog razbuktavanja zaraze. U svakom slučaju, smanjivanjem crvenog stupca, ovisno o stanju po regijama koje nisu u istoj fazi epidemiološke slike, postupno će se ukidati mjere zaštite suprotnim redoslijedom kako su donošene.

Kako se Hrvatska trenutno nalazi još u početnom stadiju epidemije i ima relativno malen broj zaraženih, za nju ovaj graf zasad nema većeg smisla. Može se tek reći da se dnevni porast trenutno zaraženih u odnosu na prethodni dan vrti oko 10%. Ipak, zgodno bi bilo pronaći talijansku regiju pogodnu za usporedbu trenda porasta trenutno zaraženih. Kad se uzmu u obzir kriteriji – broj stanovnika, BDP mjeren paritetom kupovne moći, te omjer provedenih testova i pozitivnih ishoda (8:1) – pokazuje se da je Hrvatskoj najsličnija Apulija (donji stražnji dio čizme uključujući i petu).

graf: Grgur.S/Kamenjar.com

Vidljivo je kako Hrvatska još od 21.03. uspijeva zadržati položeniji nagib pravca porasta kakvog je Apulija držala samo 5 dana između 14.03 i 18.03. (otada broj zaraženih u Apuliji raste brže, nagib pravca je oštriji). A da je Hrvatska osjetno uspješnija od usporedive talijanske regije potvrđuje i to što stanje u Apuliji obilježava i bitno veća smrtnost (dana 22.03., kad je imala sličan broj zaraženih kao Hrvatska jučer, Apulija je već bilježila 31 preminulog, dok ih Hrvatska ima 6).

Pozadina kreativnih statistika

Začuđenost dijela javnosti izazivaju i znatne varijacije smrtnosti od države do države (Italija 11%, Španjolska 9%, Nizozemska 7%, Francuska i Velika Britanija po 6%, Švedska i Danska po 3%, Švicarska 2%, Njemačka i Austrija po 1%), što na prvu upućuje na razlike u fazi širenja bolesti, ali i na to jesu li i koje mjere zaštite pravodobno poduzete, te koliko se disciplinirano poštuju. Međutim, teško se oteti dojmu kako su ovdje u prvom planu ipak politički motivirane igre sa statistikom. I dok je Italija pokupila sav negativni publicitet „brendiravši“ se kao europsko žarište zaraze, neke države pokušavaju se nametnuti kao mjerilo uspješnosti u borbi protiv koronavirusa pojačanim testiranjem mlađe populacije. S druge strane, koristeći široke mogućnosti interpretacija koje pruža komorbiditet, kreativnim vođenjem statistike uzroka smrti svjesno prikazuju manje umrlih od koronavirusa. Posljedica tog pristupa je statistički manja smrtnost od realne. Stoga će se stvarne posljedice koronavirusa po pojedinoj državi vidjeti tek nakon što budu objavljeni potpuni podaci o mortalitetu, a usporedba s akutnim lokalnim slučajevima poput Bergama pokazat će i koliko su čije mjere djelovale.

Uglavnom, kad su posrijedi europske države, može se naslutiti kako one zemlje koje vape za dodjelom što više sredstava iz zajedničke EU kase u borbi protiv posljedica koronavirusa, prikazuju smrtnost većom od realne (testiraju uglavnom ugroženu populaciju), dok one koje, i same svjesne teško pogođenog im gospodarstva ne trče pružiti im ruku, prikazuju smrtnost manjom od realne (testiraju opću populaciju te u znatnoj mjeri pripisuju uzrok smrti komorbiditetu).

Nema toga što virusu godi koliko vlast ljevice  

Unatoč strahovitoj patnji kojoj su izloženi, jer doista je užasavajuće što toliki ljudi umiru sami, samcati, i što se od njih bližnji nemaju priliku oprostiti, teško je ne uočiti kako su Talijani dobrim dijelom i sami iskovali svoju nesreću. Ne samo zbog nehaja i smušene reakcije na pojavu virusa koji je već ranije ostavio traga u Kini. Naime, još u veljači, kad su se već pojavili prvi slučajevi bolesti uvezeni iz Kine, pokrenuli su akciju „Zagrli Kineza“ u kojoj su sudjelovali i viđeniji talijanski političari poput predsjednika Republike i gradonačelnika Firence, valjda kako bi onima opreznijima prišili etiketu rasizma, fašizma, uz čitav komplet pogrda koji uz to u paketu ide.

Tako i sada, nezadovoljna količinom pomoći iz Europe koja je i sama sva na udaru, a sve kako bi od nje izmamila što više, Italija u maniri Vučićeve Srbije europsku pomoć medijski ignorira, dok istodobno prenaglašava onu iz Kine, Rusije, pa čak i s notorne Kube. Fale im još samo stručnjaci Kim Jong Una pa da svi zajedno zapjevaju „O bella ciao“. A zašto ne i „Bandieru rossu“? Mada, sve je više glasova i kako je dobar dio te pomoći neuporabljiv (nepouzdani testovi, neadekvatne maske), što podsjeća na epizodu pomoći Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata u lijekovima kojima je istekao rok trajanja. Ha, očito im jeftinija bila humanitarna donacija, nego zbrinjavanje otpada (a ne ćemo valjda sad opet biti te sreće?). U čitavoj priči nije posve nezanimljivo ni što je Italija, kao prva među 7 gospodarski najjačih država svijeta (članica skupine G-7), u ožujku prošle godine sklopila izdašne ugovore o suradnji s Kinom, de facto prihvativši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Putom svile“. Kao ni to da Italija već otprije gaji jake gospodarske veze s Kinom, pa tako ima i najviše kineskih radnika od svih europskih zemalja, čega je zoran pokazatelj i intenzivna povezanost zrakoplovnim linijama Milana i Wuhana, dvaju žarišta ove svjetske zdravstvene krize bez presedana unazad stotinu godina.

Više je nego znakovito i kako do znatnijeg širenja bolesti dolazi upravo u zemljama pod vlašću ljevičara i liberala, onih gdje kultura prava na prava obilno preteže u odnosu na dužnosti izvršavanja obveza (Italija, Španjolska, Francuska). Istovjetan obrazac uočljiv je i u SAD-u, gdje su žarišta širenja virusa upravo krajnje ljevičarske savezne države vođene izrazito lijevim guvernerima (New York, Kalifornija i Washington). Taktiku ignoriranja virusa zasad primjenjuje još jedino Švedska, koja još od 12.03. testira samo rizične skupine i zdravstvene djelatnike sa simptomima. Čini se da je tamošnja lijeva vlada u zdravstvenoj krizi prepoznala priliku za dvostruki dobitak – da gospodarstvo radeći kao da se ništa ne događa zadrži komparativnu prednost u odnosu na ostale, i, ne manje važno, da se ubrza preraspodjela državnog troška sa starih Šveđana na nove Šveđane. I koga bi onda još začudilo da nakon svega proglase pobjedu, makar im drastično skočio mortalitet od svega samo ne od koronavirusa? Od nadobudnih na desnici slično je pokušao tek miljenik mnogih u Hrvatskoj, britanski premijer Boris Johnson, da bi se ubrzo podvijena repa čak i doslovce povukao u kućicu.

Reakcije Slovenaca i naših „bosanaca“

Zanimljiva je bila reakcija Slovenaca, malenog naroda s izraženim instinktom za opstanak, koji se stoljećima uspijevao othrvati naletima dva poveća grabežljivca. Oni su, vidjevši da stvari kreću po zlu, komedijaša i lakrdijaša na čelnoj državnoj dužnosti smjesta zamijenili ozbiljnim i odgovornim čovjekom. No, ne tako daleko od Slovenije neki se trude učiniti upravo suprotno. Takvima sad smetaju mjere nadzora nad visokorizičnim potencijalnim prijenosnicima zaraze. A kome to može biti u interesu da se ne primjene mogućnosti provjere kretanja onih koji su nedavno boravili u rizičnoj državi, a to nisu prijavili, te pridržavanja samoizolacije onih koji mogu poslužiti kao svojevrsne tempirane bombe, i to nakon već tisuću utvrđenih slučajeva kršenja? Napokon, koja je alternativa? Da im se vjeruje na riječ jer se većina ponaša kako treba? Pa i inače se većina ponaša kako treba. Uvijek je manjina problem, manjina koja, napose sada, predstavlja nerazmjernu ugrozu za zajednicu.

Kad bi mjerodavnost služila kao mjerilo, ti bi slatkorječivi zaštitnici prava nehajnih bili posve ignorirani, no estradizaciji skloni mediji i u ovim nimalo zabavnim vremenima i dalje ih guraju u prvi plan nudeći ih svjetini kao uzore u misiji općeg srozavanja zdrava razuma. Ipak, u ovim izvanrednim okolnostima svekolike društvene ugroze isprazno umovanje tih posvuduša ne predstavlja tek atak na razbor, nego i prijetnju nacionalnoj sigurnosti u rangu onih koji koriste pravo na drukčije mišljenje o činjenicama o gripici. To što rade posve je na tragu nedavnog zalaganja Gordana Bosanca iz Centra za mirovne studije za ograničavanje rada i metoda obavještajne zajednice. Danas se Bosanca ne čuje. Nema ni potrebe, jer neka druga gunđala ne puštaju Hrvatsku da se obrani od koronavirusa.

Opet se uskokodakalo sve ono uplašeno da Hrvatska i ovu krizu ne prebrodi uspješno. I evo predsjednika Vlade Plenkovića u već dobro poznatim škarama korifeja interesnih krugova čiji se interesi rijetko kad poklapaju s hrvatskima. I dok ljudskopravaški anarhoidi svih boja Tuđmanovih vragova optužuju Vladu kako uvodi sustav totalnog nadzora, brutalni projekt digitalne diktature ala „Veliki brat“, s druge strane se Plenkovića proziva za nedovoljnu odlučnost (ne samo da on nema pišu, nego ga nema nitko oko njega). Iako je svakome iole razumnom jasno kako u ovako neizvjesnim situacijama, kad je nemoguće pouzdano procijeniti razvoj događaja makar i na srednji rok, nije mudro srljati i brzati s odlukama. Treba sačuvati pribranost a ne jurišati onako kako su neki stručnjaci sugerirali ’91 glede napada na kasarne JNA. I sad bi, u krajnje neizvjesnim okolnostima, raznorazni buldožeri povlačili nagle poteze s mogućim dalekosežnim posljedicama poslije kojih više nema nazad. Bez obzira što, osim zdravstvenih, i gospodarski razlozi nalažu što prije iskobeljati se iz ovog vrzinog kola. Jer čak i neovisno o tome propala ova turistička sezona samo djelomično ili potpuno, Hrvatskoj je iz strateških razloga sigurnosne naravi iznimno važno da se profilira kao država koja se pokazala uspješnom u borbi protiv epidemije. A to zahtijeva iznimnu disciplinu te strog i učinkovit nadzor, kojeg nije moguće provesti bez odgovarajućih alata.

Kako god na kraju ispalo, nema sumnje da će kapetani poslije bitke čim dođe njihovo vrijeme radosno uskliknuti – moglo je i moralo bolje! Pod suncem ništa nova, jer kad im je uspjelo ogaditi skoro savršeno obavljen posao oko Agrokora, čiji je, usput, maloprodajni lanac i ovu krizu dočekao najpripremljeniji, teško da će propustiti prigodu to isto učiniti i sada.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi

Objavljeno

na

Objavio

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život , okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo „resetirati“. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima od šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. „Kapetan Dragan“ već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i „ raspad države“, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među „našim narodima i narodnostima“. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne ), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi „peta kolona“, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled „domaće“. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su „Novine“ dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Kad sam već pri „Smogovcima“, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju „Ostani doma“, a na „Fejsu“ se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući „Moju domovinu“ s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu „Moja domovina“ koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji „Predsjednik“ autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom „Doxu“, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih „predmeta“ s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci „lektire“ ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o „tretmanu“ živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: „Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.“ Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari