Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kamo to odlazi naša ministrica

Objavljeno

na

Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda?

Slušajući medije prosječan Hrvat bi se trebao osjećati kao zadnja nezahvalna hulja ako nije ispalio mini vatromet ili barem otvorio šampanjac na vijest da je njegova ministrica vanjskih poslova odlučila napustiti svoje radno mjesto i otići na dobro plaćenu funkciju glavne tajnice najstarije, time i najdekadentnije paraeuropske organizacije, Vijeća Europe.

„To je fantastično postignuće RH, najveći međunarodni, politički i diplomatski uspjeh kada je riječ o izboru bilo kojeg predstavnika RH u posljednjih 30-ak godina. Možemo biti ponosni na njeno ostvarenje i na međunarodni ugled Hrvatske.“, rekao je premijer Plenković na sjednici Vlade i zamolio ministre da odsutnu kolegicu nagrade pljeskom. Nije bilo aplauzometra Kapulice da izmjeri koliko je trajao pa taj podatak nemam.

Vijeće Europe je organizacija koja okuplja sve europske zemlje osim Bjelorusije, a čiji su glavni zadaci „jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu“. Ne treba ga miješati s Europskim vijećem koje je tijelo EU. Čemu služi?

Na stranici našeg ministarstva vanjskih poslova piše: „Trenutno je Vijeće Europe posebno angažirano u borbi protiv svih oblika netolerancije i diskriminacije pod geslom „živjeti zajedno u Europi 21. stoljeća“, pri čemu osobitu pažnju pridodaje zaštiti ljudskih prava osjetljivih društvenih skupina poput Roma, izbjeglica, migranta i LGBT osoba.“

Do sada je VE usvojilo više od 200 konvencija i protokola iz raznih područja, među kojima se u zadnje vrijeme ističe Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija. Tajništvo VE zapošljava oko 2000 službenika (zamislite koja je to količina ćata!), a na čelu mu je glavni tajnik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zadnjih deset godina to je bio Thorbjorn Jagland, nekadašnji norveški premijer kojeg u domovini smatraju najgorim od Drugog svjetskog rata.

Na službenoj stranici MVEP-a hvale se našom kooperativnošću: „U Vijeću Europe RH je prepoznatljiva i na području zaštite prava nacionalnih manjina, borbe protiv svih oblika diskriminacije, posebno temeljem spolne orijentacije i rodnog identiteta, borbe protiv trgovine ljudima te borbe protiv terorizma“, te ističu kako se nakon donošenja zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije poduzimaju daljnje aktivnosti u provedbi procesa ratifikacije.

Pejčinović-Burić je u prvoj izjavi nakon izbora neoprezno rekla: „Prvo, zasluge idu svima koji su sa mnom ovih šest mjeseci intenzivno radili„ No tko nam je bio ministar vanjskih poslova sve to vrijeme dok je ona „intenzivno“ pripremala svoju kandidaturu? Ako je najmanje pola godine, po vlastitom priznanju, intenzivno radila za svoje radno mjesto u međunarodnoj organizaciji treba li vratiti ministarske plaće koje je primila za to vrijeme?

U tipičnom gladuškom stilu, pola zavidno, pola impresionirano, mediji ističu kako će ona na novom poslu imati godišnju plaću od 300 tisuća eura. Možda bi dio plaće trebala uplaćivati u novi fond „Lovro Kuščević“ iz kojeg će se isplaćivati dodaci HDZ-ovcima koji će u bliskoj budućnosti letjeti sa sinekura zbog potpore Istanbulskoj konvenciji, u fatalnom trenutku kada špicen-ćate dignu sidro i ostave ih na vjetrometini. Pejčinović-Burić bila je nevidljiva ministrica vanjskih poslova. Kako se manifestiralo to što je radila za Hrvatsku? Zašto se nije manifestiralo ovako kao sada njena sinekura?

Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda? Ostaje nedoumica je li sve što (ni)je radila kao ministrica bilo u funkciji njene kasnije inozemne karijere?

Sjeća li se itko, sada kada se podvuče crta, ijednog njenog poteza, izjave, stava, koji nije slijedio mlaki europski mainstream? Ako tu ništa nije uradila za hrvatski interes, zašto bi kao glavni tajnik međunarodnog mastodonta nejasnih ingerencija? Ministrica na odlasku ističe važnost „multilateralizima“. To je novi eufemizam za globalnu oligarhiju bez demokratskog legitimiteta koja sve češće djeluje mimo volje građana.

Kako „multilateralizam“ preko svojih lokalnih kompradorskih krakova mešetari u malim zemljama najbolje pokazuje primjer nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Samoodreknuće i političko samoubojstvo najveće stranke u zemlji bila je cijena plaćena unutra, ali na van – evo ministrice pobornice Konvencije na čelu paraorganizacije koja je promovira!

Novo društveno modeliranje ostvaruje se kombinacijom ucjena i promicanja lokalne oligarhije koja se ponaša guvernerski, kao puki kolonijalni upravitelji koji ne odgovaraju građanima već stranim centrima moći. Čak i najviše funkcije u zemlju samo su im odskočna daska za ćatinske karijere u „multilateralnoj“ globalnoj organizacijskoj mreži.

Kolinda Grabar Kitarović je ovaj tjedan, izvrdavajući pitanje o kandidaturi, izjavila kako će sigurno u Hrvatskoj provesti mirovinu. Eto perspektive, eto kako na zemlju gledaju oni koji su na njenom vrhu! Dolazit će u nju kao Carl Bildt, na umirovljenički odmor.

Prije nego dignu sidro trebaju još izgurati uvođenje eura (bolje rečeno – ukidanje kune) i ubacivanje zemlje u šengensku zonu, što će preko režimskih medija prikazivati kao samorazumljivo pozitivno, a nipošto kao dokidanje zadnjih ostataka suverenosti. Do tada će narod zabavljati ustašama i partizanima.

Nehotično znaju biti i duhoviti kao u vicu da je izbor Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu VE „pokazatelj diplomatske snage Hrvatske“. Gdje se još vidi ta snaga? Jesu li je pokazali, primjerice, u odnosima sa Slovenijom? Srbijom? Sudbinama nestalih? Poziciji Hrvata u BiH? Pokazali su samo snagu za ostvarivanje svojih inozemnih karijera pri čemu im je hrvatska država poslužila samo kao instrument. I još očekuju pljesak. Bar se toga suzdržimo. Sebi je otišla, ne nama.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Pejčinović Burić kaže da pred Vijećem Europe stoje veliki izazovi

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najveći uspjeh korupcije je korupcija uspjeha

Objavljeno

na

Objavio

E, kako bi bilo lijepo da je hod Line Červara u svojstvu hrvatskog rukometnog izbornika, začet još svjetskim zlatom 2003. u Portugalu, u nedjelju slavodobitno ovjekovječen i europskim, jedinim koje mu nedostaje u bogatoj riznici. Bez obzira što je time ostavio prostor nekome da ga nadmaši, ipak ostaje primjetni žal, to veći što je dosta toga navodilo na dejavu. Recimo, mitski polufinalni sraz s Norveškom, baš kao i portugalsko polufinale sa Španjolskom, odlučen je tek nakon dva tjelesno i mentalno iscrpljujuća produžetka. Uz to, onda se Červar okitio zlatom predvodeći „netalentirane luzere“ i „ulične španere“, tu trčkarajuću sramotu, kako li ih se već sve nije sprdalo zbog sramotnog zadnjeg mjesta na europskom prvenstvu svega godinu dana ranije, da bi i sada nastupio s prilično skromnom postavom, objektivno po imenima nikad slabijom još od slavne 2003. kad su manje-više svi igrači bili bezimeni. No, ne igraju samo imena, nešto se pita i srce u junaka. A njega treba znati pobuditi i probuditi. I baš je u tome majstor iskustvom bogati, a duhom ipak još dovoljno mladi, kapetan broda Červar. K tome, ne manje važno, on dobro zna što je ključ najvećih hrvatskih rukometnih uspjeha. Od čvrste igre u obrani ne odstupa ni pedlja.

Obrana je zaštitni znak Hrvata

Povratkom staroj, dobroj hrvatskoj obrani, čega je neumitna posljedica i nešto slabija igra u napadu, budući jaka obrana strahovito energetski troši, nakon punih je deset godina dosegnuto finale velikog natjecanja, opet s Červarom na klupi. Naime, taj su segment igre olako zapostavljali mlađi izbornici, Červarovi nasljednici, a pokazat će se i prethodnici, povevši se za pomodnim brzim rukometom, površnim poznavateljima igre naoko možda i ljepšim, prepunim bez po’ muke postignutih golova, ali nekako odveć industrijskim, lišenim dramatike obrata i gladijatorske borbe kakve može ponuditi samo obrana krvavih koljena. U konačnici, pokazalo se kako bez betonske obrane u jurcanju s letećim Skandinavcima, čak i sa Slovencima, Hrvatima šanse stubokom padaju. Pa neka ostane pouka onima koji će doći poslije Červara – iznad svega obrana!

Jer Hrvatima je zadivljujuća, neprobojna obrana upisana u genetski kod. Borba do izmaka snaga sa štitom ili na štitu zaštitni im je znak još od 16. stoljeća i Nikole Jurišića i Kisega, imenjaka mu Zrinskog i Sigeta, Petra Kružića i Klisa, smrznutih branitelja Gvozdanskog,… opsade Sinja koje stoljeće potom,… odlučne obrane Kupresa i Odžaka u onom ratu, te Vukovara i Viteza u ovom zadnjem.

Oni koji ne vjeruju u obranu, jer nikad u životu ništa branili nisu, a niti u umor, zato što se nikad od nečega umorili nisu, a unatoč tomu, na krvi i znoju drugih stekli su kakav-takav, nerijetko i više nego pristojan imetak, sad spremno nalaze stotinu razloga zašto hrvatski rukometaši nisu zlatni, nego samo srebrni. Osim što Lino opet nema pojma, ukazala se i prigoda koja se ne propušta – klasični zicer! Eno su opet Hercegovci krivi, sad zbog raritetnih grešaka u prijelomnim trenutcima završnog susreta. Karačićevi koraci u ključnom napadu za izjednačenje, Šegin autogol nakon što mu lopta izmigolji iz ruku kao da je u njoj žaba… E, kad bi svi griješili u finalu,… shvatili bi kako to prije svega znači da su stigli do finala. A oni koji se ne umaraju ne mogu ni do prvog kola, nema ih nigdje.

Tom su kobnom, kroz bitke nataloženom umoru, dobrano pridonijeli i španjolski sudci u polufinalu s Norveškom. Kao da su navijali, doduše, ni za koga posebno, nego da se što dulje igra, samo kako bi se sljedeći suparnik njihovih sunarodnjaka što jače izmorio. No, kako su Hrvati bolje krenuli i uglavnom vodili, tendencija izjednačavanja je češće išla na njihovu štetu. Španjolci, ne samo da bi previdjeli ono čega je bilo, nego bi vidjeli i ono čega nema –  od Duvnjakove navodne noge i sprječavanja kontre u početnoj fazi utakmice (jednako tako su im kolege i zemljaci vidjeli nepostojeću nogu oštetivši Hrvatsku u finalu s Danskom 2008., tada, doduše, u prijelomnoj fazi utakmice), preko dosuđenog sedmerca i isključenja kad se utakmica već lomila, a televizijska snimka potvrdila da kontakta između hrvatskog obrambenog igrača i nadirućeg španjolskog krila uopće nije bilo, sve do sramotnog previda prekršaja za isključenje nad Duvnjakom (guranje sleđa objema rukama kad se hrvatski kapetan već visoko vinuo u zrak), nakon čega su Norvežani iz kontre zabili svoj zadnji gol na utakmici.

Korupcijsko novo ruho

A kad je tako u sportu, kako li tek mora biti kad su ozbiljnije igre posrijedi – recimo, one na političkom polju? Tu sigurno ne može biti poštenije, niti manje podlo i podmuklo. No, je li onda rješenje pokupiti se s igrališta, reći kako se ne ćemo više igrati i mrmljati si u bradu da smo najbolji i najmoralniji, ili ipak i tu odigrati do kraja pa što bilo da bilo? Da tu suđenje nije ništa korektnije od rukometnog, zorno je pokazalo prošlogodišnje „europsko prvenstvo“ na kojem se Andrej Plenković usudio pružiti vrhunsku partiju, poremetivši planove i dogovore moćnih da vodstvo Europe preuzmu neki Hrvatskoj ne baš skloni. No, u ovome „sportu“ sve je nekako naopako, izvrnuto, ne vidi se onako jasno kao na sportskom terenu. Ovdje ni sudci ne sviraju tamo gdje se utakmica igra, nego radije podbodu drugdje, gdje više boli. Pa kad ne plešeš kako njihovi gazde kažu, dobro podmazani lokalni sudci – mediji u stranom vlasništvu – igračima izbornika Plenkovića svako malo, a najviše u vrijeme „europskog prvenstva“, nalaze greške u koracima vičući na sav glas – KORUPCIJA! I dok Hrvatska igra presudne utakmice, nemilosrdno joj izbacuju iz igre igrača po igrača za posve obične, bezazlene prekršaje, kakve drugim ekipama niti ne registriraju.

Jer takvi dobro znaju kako Hrvati najbolje rezultate postižu tamo gdje najbolji biraju najbolje. U rukometu, srećom, bira Červar, u nogometu Dalić, a ne bezglava, medijski navođena, glupošću visoko korumpirana svjetina. Dok tamo gdje je najvažnije, i kad se pûku slučajno potrefi da izabere pravoga, gospodari medija takvomu ne daju ni birati ni disati.

No, kako to da unatoč svim podmetanjima baš tamo gdje taj toliko korumpirani HDZ ima presudni utjecaj ili čak dvotrećinsku većinu, kao, primjerice, u Hrvatskom nogometnom savezu, Hrvatska biva u samom svjetskom vrhu? Kako to da rukometna reprezentacija ostvaruje kontinuitet vrhunskih rezultata bez presedana upravo pod paskom HDZ-ovca Červara? Kako to da baš za vrijeme vladavine HDZ-a Hrvatska postiže međunarodno priznate rezultate, kako u vanjskoj politici (od međunarodnog priznanja do zauzimanja respektabilnih pozicija u međunarodnim institucijama), tako i u gospodarenju državnom blagajnom (poboljšanje investicijskog rejtinga)? Kako to da je Hrvatska tako uspješna samo tamo gdje glavnu riječ vode oni čije djelovanje obilježava sva ta silna korupcija? A za vladavine onih za kojih bude plač i škrgut zuba, odjednom korupcije nestane kao da je rukom odnesena. Hm,… možda bi dijete iz završnog prizora Andersenove bajke, namijenjene prije svega opsjenama očaranim odraslima, uočilo kako neki jednostavno ne mogu podnijeti izvrsne rezultate Hrvatske, stoga ih radije vide i prikazuju umotane u ruho korupcije. Samo, ne znači li to da to ruho zapravo nose upravo ti koji galame – drž’te korumpirane?

Najbolji odlaze, najgori ostaju!

Tako su prije deset godina uspjesima neoprostivo „korumpiranog“ Linu Červara u naponu stvaralačke snage do srži laži korumpirani mediji istjerali iz Hrvatske. Nešto kasnije su u suradnji s ne manje korumpiranim pravosuđem iz Hrvatske potjerali i arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, kojeg se također povezivalo s HDZ-om, napose s predsjednicom Grabar Kitarović.

Da, onog „kriminalca“ koji je preoteo tamo nekoj Barci kapetana u mlađim uzrastima, da bi sad, nakon što u poticajnom okruženju koje je „kriminalac“ izgradio „mali“ postade igračinom, Dinamu donio odmah gotovo 20 milijuna eura, a u srednjem roku izgledno još nekih 10 do 20 milijuna. A što će drugo korumpirani čovjek nego iz čamca napraviti brod, dok oni nekorumpirani ne dovrše ni one brodove koje su se obvezali napraviti, znajući da će to ionako platiti netko drugi. Zbog državno subvencioniranog nerada, tu, naravno, nitko ne će završiti iza rešetaka. Tako jednostavno funkcionira željezna logika medijsko-pravosudnog komplota, koji, naravno, nije korumpiran.

Bi li posao s Olmom, ili štogod mu učinkom nalik, mogla napraviti lažima i neradom korumpirana domaća kumrovčad, što ona plavokrvna poput Zorana Milanovića, što ona kulturnjačka poput Darija Juričana? Upravo takve se, naime, danas u Hrvatskoj drži institucijama, što formalnima, što neformalnima, dok bi ih se u uređenim državama koje drže do vlastita, ali i njihova dobra, držalo u specijaliziranim institucijama pod 24-satnim nadzorom dnevno, izolirane od svijeta kako ne bi naudili zajednici.

Ili bi nešto makar približno toliko korisno za Hrvatsku poput posla s Olmom mogli napraviti saborski zaštitnici interesa uličnih huligana, jurišnici s anarhoidne desnice, te pandže na šapi koja nemilice dere Hrvatsku, a koji sad liju suze nad Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upirući prstom u „huligane u ložama“, kako nazivaju ljude koji u svakom pogledu, i sportskom i financijskom, uspješno vode hrvatski nogomet. A ti što viču „drž’te huligana!“, psa kad bi poveli u šetnju, vratili bi se s mačkom,… četveronožnom, naravno!

Percepcija o korupciji onih koji rade, pa stoga i imaju, zapravo nije drugo doli dimna zavjesa za korupciju onih koji imaju a ne rade, ili ako štogod i rade, samo štetu rade. Takvi nikud ne odlaze, njih nitko ne tjera, oni jednostavno ostaju. Ta tragedija Hrvatske nije ništa manja od one s njom usko povezane, koja se odražava u odlasku njezinih najboljih sinova.

Jedino gore od spoznaje da je Hrvatska dubinski prožeta tako razornom vrstom korupcije je što nju odobrava gotovo 53% hrvatskih birača, kako je, uostalom, pokazala nedavna anketa provedena na suviše velikom uzorku da ne bi bio reprezentativan.

Nomen est omen

Osim najboljih ljudi važno je odabrati i pravo ime, pa i nadimak. Za razliku od nogometaša, čiji je nadimak – „Vatreni“ – zaista pogođen, jer vatreni ih žar za Hrvatsku u pobjede nosi, rukometaši nisu bili te sreće. Naime, neki se pametnjaković dosjetio prozvati ih imenom nimalo primjerenim narodu koji se voli dičiti kršćanskom tradicijom – „Pakleni“ – što je medijska zajednica objeručke prihvatila. Ma, bolje ni sami ne bi smislili.

Zanimljivo je kako ni u prošlosti Hrvati nisu bili imuni na nadimke iz tog miljea. Tako je u povijesti ostala zapisana domobranska „Vražja“ divizija austro-ugarske vojske, od milja nazvana po demokratski izabranom predsjedniku tog, ne tako rijetkim Hrvatima neodoljivo privlačnog vječnog obitavališta. No, nije se pod tim nadimkom baš nešto proslavila u napadnim operacijama, primjerice onima na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, potvrđujući tako da su Hrvati ipak rođeni za obranu, a ne za napad (osim kad oslobađaju svoje). Štoviše, kad bi se pritom još zakrilili nekim drugim insignijama (recimo, krunicom oko vrata), činili bi prava čuda. No, narod k’o narod. Lako se povede za onom – svi u napad! A za obranu, koga briga! Stoga i ne čudi što su nam reprezentacije koje biraju izbornici poput Dalića i Červara obično prilično uspješnije od reprezentacija koje izabere sâm narod.

U međuvremenu je „Paklene“ začudo počeo pogađati čitav niz pehova u vidu ozljeda ključnih igrača, tako da unatoč neprijepornoj kvaliteti nikako više nisu uspijevali zasjesti na sâm tron. Nadimak „Pakleni“ se ipak zadržao sve dok Ivano Balić nije zavapio – Nemojte nas više tako zvati,… znate, sve te ozljede možda i nisu tako slučajne… A kako da vas onda zovemo?, upitali su ga. Balić, kojem su rukometne čarolije ipak bolje polazile za rukom od nadijevanja nadimaka, tada je preko volje ispalio – Ne znam,… ma, možete nas zvat’ „Kauboji“! To je brže-bolje zdušno prihvaćeno, mada se ne zna što bi to Hrvate povezivalo s američkim uzgajivačima stoke, posebno imajući u vidu i kako kaubojsko ponašanje asocira na nedostatak stege, svojeglavost, nepromišljenost, što će u rukometnoj igri prije biti nedostatak nego prednost. No, kako onda uopće nazvati te perjanice hrvatskog sporta?

Kako je temeljni forte hrvatske igre obrana tvrda k’o kamen, a većina momaka u repki dolazi s kamenjara, i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme moglo biti drukčije, pa što ne bi bili „Kamenjare“ (hm, hm… tko bi li im samo mogao biti počasni sponzor?)? Domaće je, zvuči i pomalo opako, a moglo bi se pokazati prihvatljivim i onim Hrvatima koji osjećaju visoku dozu nostalgije prema korupciji temeljenoj na lažima i neradu, a takvi, izbori to uvijek iznova pokažu, i nisu tako malobrojni. Istina, gledano iz njihove vizure, nisu tu baš svi samoglasnici na svome mjestu, ali, eto, barem suglasnici jesu. I tko zna, možda bi tada kakvo društvance iz, recimo, sjevernog ili zapadnog dijela Lijepe Naše na nekoj tekmi stidljivo ali iskreno istaknulo natpis – I komunjare za Kamenjare!

Grgur S./Kamenjar.com

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari