Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kamo to odlazi naša ministrica

Objavljeno

na

Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda?

Slušajući medije prosječan Hrvat bi se trebao osjećati kao zadnja nezahvalna hulja ako nije ispalio mini vatromet ili barem otvorio šampanjac na vijest da je njegova ministrica vanjskih poslova odlučila napustiti svoje radno mjesto i otići na dobro plaćenu funkciju glavne tajnice najstarije, time i najdekadentnije paraeuropske organizacije, Vijeća Europe.

„To je fantastično postignuće RH, najveći međunarodni, politički i diplomatski uspjeh kada je riječ o izboru bilo kojeg predstavnika RH u posljednjih 30-ak godina. Možemo biti ponosni na njeno ostvarenje i na međunarodni ugled Hrvatske.“, rekao je premijer Plenković na sjednici Vlade i zamolio ministre da odsutnu kolegicu nagrade pljeskom. Nije bilo aplauzometra Kapulice da izmjeri koliko je trajao pa taj podatak nemam.

Vijeće Europe je organizacija koja okuplja sve europske zemlje osim Bjelorusije, a čiji su glavni zadaci „jačanje demokracije, zaštite ljudskih prava i pravne države na europskom kontinentu“. Ne treba ga miješati s Europskim vijećem koje je tijelo EU. Čemu služi?

Na stranici našeg ministarstva vanjskih poslova piše: „Trenutno je Vijeće Europe posebno angažirano u borbi protiv svih oblika netolerancije i diskriminacije pod geslom „živjeti zajedno u Europi 21. stoljeća“, pri čemu osobitu pažnju pridodaje zaštiti ljudskih prava osjetljivih društvenih skupina poput Roma, izbjeglica, migranta i LGBT osoba.“

Do sada je VE usvojilo više od 200 konvencija i protokola iz raznih područja, među kojima se u zadnje vrijeme ističe Konvencija o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija. Tajništvo VE zapošljava oko 2000 službenika (zamislite koja je to količina ćata!), a na čelu mu je glavni tajnik, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zadnjih deset godina to je bio Thorbjorn Jagland, nekadašnji norveški premijer kojeg u domovini smatraju najgorim od Drugog svjetskog rata.

Na službenoj stranici MVEP-a hvale se našom kooperativnošću: „U Vijeću Europe RH je prepoznatljiva i na području zaštite prava nacionalnih manjina, borbe protiv svih oblika diskriminacije, posebno temeljem spolne orijentacije i rodnog identiteta, borbe protiv trgovine ljudima te borbe protiv terorizma“, te ističu kako se nakon donošenja zakona o potvrđivanju Istanbulske konvencije poduzimaju daljnje aktivnosti u provedbi procesa ratifikacije.

Pejčinović-Burić je u prvoj izjavi nakon izbora neoprezno rekla: „Prvo, zasluge idu svima koji su sa mnom ovih šest mjeseci intenzivno radili„ No tko nam je bio ministar vanjskih poslova sve to vrijeme dok je ona „intenzivno“ pripremala svoju kandidaturu? Ako je najmanje pola godine, po vlastitom priznanju, intenzivno radila za svoje radno mjesto u međunarodnoj organizaciji treba li vratiti ministarske plaće koje je primila za to vrijeme?

U tipičnom gladuškom stilu, pola zavidno, pola impresionirano, mediji ističu kako će ona na novom poslu imati godišnju plaću od 300 tisuća eura. Možda bi dio plaće trebala uplaćivati u novi fond „Lovro Kuščević“ iz kojeg će se isplaćivati dodaci HDZ-ovcima koji će u bliskoj budućnosti letjeti sa sinekura zbog potpore Istanbulskoj konvenciji, u fatalnom trenutku kada špicen-ćate dignu sidro i ostave ih na vjetrometini. Pejčinović-Burić bila je nevidljiva ministrica vanjskih poslova. Kako se manifestiralo to što je radila za Hrvatsku? Zašto se nije manifestiralo ovako kao sada njena sinekura?

Javnosti se sugerira da će ona na novoj funkciji napraviti nešto za Hrvatsku. Ta teza krije paradoks, jer ako je riječ o važnoj i uglednoj europskoj instituciji, kako je moguće od njenog čelnika očekivati zadovoljenje nepotističkih balkanskih standarda? Ostaje nedoumica je li sve što (ni)je radila kao ministrica bilo u funkciji njene kasnije inozemne karijere?

Sjeća li se itko, sada kada se podvuče crta, ijednog njenog poteza, izjave, stava, koji nije slijedio mlaki europski mainstream? Ako tu ništa nije uradila za hrvatski interes, zašto bi kao glavni tajnik međunarodnog mastodonta nejasnih ingerencija? Ministrica na odlasku ističe važnost „multilateralizima“. To je novi eufemizam za globalnu oligarhiju bez demokratskog legitimiteta koja sve češće djeluje mimo volje građana.

Kako „multilateralizam“ preko svojih lokalnih kompradorskih krakova mešetari u malim zemljama najbolje pokazuje primjer nametanja ratifikacije Istanbulske konvencije u Hrvatskoj. Samoodreknuće i političko samoubojstvo najveće stranke u zemlji bila je cijena plaćena unutra, ali na van – evo ministrice pobornice Konvencije na čelu paraorganizacije koja je promovira!

Novo društveno modeliranje ostvaruje se kombinacijom ucjena i promicanja lokalne oligarhije koja se ponaša guvernerski, kao puki kolonijalni upravitelji koji ne odgovaraju građanima već stranim centrima moći. Čak i najviše funkcije u zemlju samo su im odskočna daska za ćatinske karijere u „multilateralnoj“ globalnoj organizacijskoj mreži.

Kolinda Grabar Kitarović je ovaj tjedan, izvrdavajući pitanje o kandidaturi, izjavila kako će sigurno u Hrvatskoj provesti mirovinu. Eto perspektive, eto kako na zemlju gledaju oni koji su na njenom vrhu! Dolazit će u nju kao Carl Bildt, na umirovljenički odmor.

Prije nego dignu sidro trebaju još izgurati uvođenje eura (bolje rečeno – ukidanje kune) i ubacivanje zemlje u šengensku zonu, što će preko režimskih medija prikazivati kao samorazumljivo pozitivno, a nipošto kao dokidanje zadnjih ostataka suverenosti. Do tada će narod zabavljati ustašama i partizanima.

Nehotično znaju biti i duhoviti kao u vicu da je izbor Pejčinović-Burić za glavnu tajnicu VE „pokazatelj diplomatske snage Hrvatske“. Gdje se još vidi ta snaga? Jesu li je pokazali, primjerice, u odnosima sa Slovenijom? Srbijom? Sudbinama nestalih? Poziciji Hrvata u BiH? Pokazali su samo snagu za ostvarivanje svojih inozemnih karijera pri čemu im je hrvatska država poslužila samo kao instrument. I još očekuju pljesak. Bar se toga suzdržimo. Sebi je otišla, ne nama.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Pejčinović Burić kaže da pred Vijećem Europe stoje veliki izazovi

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Objavio

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari