Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Katalonci ne misle da riskiraju osiromašenje

Objavljeno

na

Kol’ko ja kužim to, oni kao hoće da se odcjepljuju, a mi im kao ne damo”, slavni je odgovor novinaru Yutela vojnika Bahrudina Kaletovića, 19-godišnjeg Tuzlaka kojeg je rat u Sloveniji 1991. zatekao na odsluženju vojnog roka u JNA u Karlovcu, da bi ga, zajedno s drugim zbunjenim tinejdžerima, glavonje poput Veljka Kadijevića i Blagoja Adžića poslali da silom zadržava Sloveniju u već raspadnutoj Jugoslaviji.

Vjerojatno je slična misao prolazila glavom mnogom španjolskom policajcu poslanom ovog tjedna pendrečiti po Barceloni, u pokušaju da spriječi ono što upravo takvim postupanjem čini nezaustavljivim, jer gušiti separatizam pendrekom je kao gasiti vatru kerozinom, pogotovo u 21. stoljeću, s milijun prosvjednika na ulicama velikog europskog grada.
Ovog tjedna, na dan održavanja referenduma o neovisnosti Katalonije više od tisuću ljudi je ozlijeđeno u sukobima policije i građana, i pravo je čudo da nije bilo mrtvih.

Stariji čitatelji će se sjetiti sličnog uredovanja jugomilicionera na Kosovu, među kojima su bili i brojni Hrvati poslani tisuću kilometara daleko na jug držati za srpske interese dva milijuna Albanaca u pokornosti. Pa je završilo kako je završilo.
 Događaji u Kataloniji, na prvi pogled, predstavljaju anomaliju u odnosu na globalne tendencije koje traju već desetljećima.

Svijet se u procesu kojeg pojednostavljeno nazivamo “globalizacijom” sve više povezuje i ujedinjuje. Tako veći dio Europe, uključujući i nekada zakrvljene nacionalne države, u čijim su ne tako davnim međusobnim ratovima stradali milijuni ljudi, danas ima istu valutu, putuje bez granica i posluje bez carina. Globalno, više-manje gledamo iste filmove i serije, slušamo istu glazbu, oblačimo iste krpe, imamo iste sportske i pop heroje. Sa švedskog kauča danas gledam tursku sapunicu na južnokorejski televizoru obučen u španjolsku trenirku (sve je proizvedeno u Kini), a pri tome jedem bananu iz Kolumbije i pijem kavu iz Kenije.
 Dovoljno je pogledati vlastitu svakodnevicu za shvatiti kako se ekonomski, tehnološki, medijski, kulturno, sportski svijet sve više povezuje i “briše granice”. Otkud onda inzistiranje na partikularnom identitetu i separatizam kao njegova posljedica? I je li to nešto anakrono?
 Izgleda da nije.

Postmoderno razdoblje u kojem živimo, s jedne strane slabi nacionalne države i identitete, čini nas globalnijim, sve više građanima svijeta, ali s druge strane jača podidentitete, regionalne, lokalne i, kao što vidimo i na primjeru Katalonije, naročito nedovršene nacionalne. 
Pri tome, istovremeno, nacionalne države, pogotovo u Europi, već desetljećima gube ovlasti – tako, primjerice, Kraljevina Španjolska nema više svoju monetu, već zajednički euro, nema svoju potpuno autonomnu vojsku, već je dio NATO pakta kao šireg, globalnog sustava sigurnosti, ne može u odnosu na ostatak Europe voditi svoju nacionalnu ekonomsku politiku, jer je kao članica EU pristala na to da unutar nje nema carina i prihvatila brojna druga pravila igre. 
Španjolska je, dakle, kao i većina drugih europskih država, dio suvereniteta prenijela na šire euro-atlantske integracije.

Ne čudi stoga što je sve manje Španjolaca spremno ići od kuće pendrečiti druge za “jedinstvenu Španjolsku” koja je ionako sve manje španjolska. 
U fazi sve mekšeg identiteta starih nacionalnih država na Zapadu čini se nezaustavljivim realiziranje svih drugih identitetskih okvira do krajnjih granica gdje za njih postoji “supstancija”, tj. spoj identitetske osnove, sposobnog vodstva, ekonomske snage, spremnosti na eventualna odricanja za slobodu i neovisnost, bilo da žele postati samostalne države, priključiti se drugima ili postići maksimalno mogući stupanj autonomije ako se radi o podentitetima.

Šutnja zvanične hrvatske politike prema događajima u Kataloniji je sramotna. Nitko nije očekivao da će Premijer ili Predsjednica dati javnu potporu katalonskom narodu u borbi za samostalnu državu ili da će pozvati španjolskog veleposlanika na konzultacije i izraziti mu zgroženost nad policijskom represijom na dan referenduma, niti, s druge strane, da će osuditi neustavni referendum kao pokušaj razbijanja prijateljske države. Ali nekakav stav su mogli i morali zauzeti.

U javnosti se, pak, prepoznaju različita stajališta – od instinktivne simpatije za katalonsku borbu za samostalnost, koja se asocijativno povezuje s Hrvatskom devedesetih, iako su konteksti potpuno različiti, do “straha” za Istru, Dubrovnik ili Peščenicu, tj. sve što je nekada imalo neki državni ili autonomni okvir, izgrađen podidentitet ili iskazivalo težnju autonomiji, ozbiljno ili u šali. 
No, za razliku od nekih tobožnjih pandana, Katalonija posjeduje sve elemente da postane ozbiljna država, ima sedam i pol milijuna stanovnika, moćnu metropolu, jezik i kulturnu baštinu, i BDP koji prilično nadmašuje ostatak Španjolske.

Zašto se onda bune, ako im ekonomski unutar Španjolske sasvim dobro ide, a višak poreza kojeg daju u odnosu na ono što primaju nije dovoljno opravdanje za rizik kojeg poduzimaju inzistiranjem na secesiji? Iz pozicije plitkih liberala, kojima je sve u životu ekonomija, to djeluje besmisleno, jer eventualnim oružanim sukobom ili izolacijom Katalonci riskiraju osiromašenje. Ali čovjek je i biće identiteta kojeg često nastoji potvrditi i onda kada time riskira dobiti po glavi ili džepu. Stoga će represija koju je vlast iz Madrida upotrijebila samo ojačati katalonske secesioniste.

Britanci su puno mudrije odigrali sa Škotskom – kombinacijom ustupaka i toleriranja referenduma uspjeli su, barem na neko vrijeme, spriječiti odvajanje. Jer zašto po svaku cijenu odlaziti od nekoga tko te ionako ne prisiljava da ostaneš s njim? 
Ako Katalonci mirno ostvare svoju težnju za samostalnošću, u praksi će se malo toga promijeniti. Bit će dio Europske unije, neće biti graničnih prijelaza prema Kraljevini Španjolskoj, plaćat će se i dalje u eurima, Barcelona, istina, neće igrati u Primeri protiv Reala, ali će se sve češće susretati u Ligi prvaka.

Katalonci će dobiti nacionalnu državu u trenutku kada ona de facto znači vrlo malo, ali ako je to želja većine stanovništva, zašto ih silom držati u okviru u kojem ne žele biti? Čini se kako je manje problem u samoj neovisnoj Kataloniji, a više u presedanu, koji u nekim drugim kontekstima može stvoriti puno više nevolja. Tu s pirinejskog opet dolazimo na balkanski poluotok. Španjolska je jedna od četiri države iz EU koja nije priznala Kosovo, upravo ih straha od baskijskog i katalonskog separatizma, koji bi se mogli pozvati na isto načelo.

Ako dođe do secesije Katalonije, zamislivo je da po onoj “ja tebi serdare, ti meni vojvodo”, Srbija za koju godinu bude jedna od rijetkih zemalja koje ne priznaju neovisnost Katalonije. Promišljeno svrstavanje na stranu Barcelone ili Madrida danas proizlazi iz temeljnog stava prema tome treba li, u globaliziranom 21. stoljeću, posebno u Europi, pustiti sve identitete da se realiziraju do kraja i ne održavati ništa na okupu silom, ili, pak, po svaku cijenu braniti postojeći međunarodni poredak, birajući radije poneku “tamnicu” u ruci, u strahu od “Pandorine kutije” na grani.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari