Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kažnjenička bojna i preudaje u Saboru

Objavljeno

na

U spojenim posudama SDP-u i HDZ-u trenutačno se odvijaju suprotni procesi. Jedni se u Saboru osipaju i žele srušiti vođu, a drugi se podebljavaju otpadnicima sa svih strana i natječu u iskazivanju potpore Najboljem i Najpametnijem.

Neuspjelo pokušavanje rušenja Bernardića već se mjesecima odigrava javno, poput neke reality sapunice, dok se mutni proces Plenkovićeva ostajanja u igri odigrava tajno, zakulisnim igrama o kojima možemo samo nagađati.

SDP je napustio koalicijski partner HNS kojeg su sami uvukli u Sabor pa su ispali naivni rogonje, a HDZ-ovci su sebe uvjerili da su superinteligentni osvajači iako dugoročno nije sigurno tko je takvom preudajom HNS-a dobio, a tko izgubio.

SDP ni milimetra ne odustaje od ideologije, još naklapaju o antifašizmu i ustašizaciji Hrvatske, dok se Plenkovićev HDZ potpuno ispraznio od političkog i vrijednosnog sadržaja, štoviše sve više postaje novi okvir za održanje lijevo-liberalne kulturne hegemonije.

Današnja događanja u SDP-u još jednom potvrđuju tezu kako se sve u povijesti događa dvaput, prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa, piše Nino Raspudić / Večernji list

Na samim počecima te partije u borbi za čelnu poziciju doslovno su padale glave, u zlatna drugarska vremena kad je Broz usred staljinističkih čistki u Moskvi otkucavao tadašnjeg partijskog čelnika Gorkića i ostale drugove šaljući ih time u sigurnu smrt, dok se sam uspinjao na njihovo mjesto.

U usporedbi s tim danima, današnji pokušaj skidanja nepopularnog Bere djeluje kao farsa, a unutarpartijska borba za vlast više podsjeća na antički boj žaba i miševa negoli na kakav tragični obrazac.

Mediji već mjesecima izvještavaju kako Bernardić samo što nije pao, štoviše, prošlog tjedna već su ozbiljno raspravljali o tome hoće li ga naslijediti Komadina ili Borzan, a onda se ništa od toga nije dogodilo.

U medijima bi trebalo uvesti dodatnu rubriku, između vremenske prognoze i sporta, o stanju smjenjivanja Bernardića ili, dok se nešto ne dogodi, držati natpis: Beru još nisu smijenili, a kad će, ne znamo.

Ta čudna situacija rezultat je diskrepancije između formalne moći u stranci koju ima Bernardić koji je kao dobar Bandićev učenik mlad usvojio ključna birokratsko-partijska znanja, ukratko zna kako stranka funkcionira i kako se unutarpartijskim rudarenjem ostaje u sedlu, i lijeve bulumente, od medija i javne scene do saborskih zastupnika koje je naslijedio došavši na čelo stranke nakon izgubljenih izbora, a koji ga iz nekog razloga, premda još nije dobio priliku okušati se na parlamentarnim izborima, žele smijeniti.

Oni bi ga srušili, ali ne uspijevaju, on bi ih počistio, a ne može. Trakavica oko smjenjivanja Bernardića u medijima je postala neka vrsta domaćeg pandana opozivu Trumpa koji, eto, samo što se nije dogodilo.

Naši kukavni prepisivači globalnog fake-newsa uvjeravaju nas već drugu godinu kako predsjednik Trump samo što nije pao. U međuvremenu američka ekonomija cvjeta, Trump održava obećanja, širi biračko tijelo na skupine do sada pretplaćene na glasovanje za demokrate. Ukratko, ako ga zdravlje posluži, bit će još šest godina predsjednik Amerike s dobrim izgledima da još osam godina nakon njega to bude kći Ivanka. Do tada će ovi možda i srušiti Bernardića.

U međuvremenu se SDP-ov saborski klub opasno tanji. Prvi partijski otpadnik bio je Tomislav Saucha koji je lani, u vrijeme kad je od USKOK-a optužen za lažiranje putnih naloga i podizanje fiktivnih dnevnica, svojim čudesnim preletom Plenkoviću spasio HDZ-ovu većinu. Ta akrobacija potaknula me na kreativnu reformulaciju Arhimedova zakona koji bi u Hrvatskoj 2018. zvučao ovako: Tijelo političara uronjeno u probleme s pravosuđem istiskuje onoliku količinu ljubavi prema Plenkoviću i privrženosti njegovoj većini koliko je olakšanje njegovih pravosudnih problema.

Pravosuđe je, bez sumnje, najveći hrvatski problem. Čini se da ladice u DORH-u danas više od bilo čega utječu na politička savezništva i održavanje većine. Plenković okuplja oko sebe svojevrsnu kažnjeničku bojnu koja ga održava u političkom životu. Dirljivo je vidjeti kako oko njega stoje Saucha, Glavaš, Kalmeta, Bandić i niz drugih likova pod pravosudnom sjenom.

Situacija s HDZ-om i partnerima podsjeća na modificirano kozaračko kolo, u kojem ukrštenim rukama svatko svakoga drži za jaja, svi se boje i samo je pitanje dana kada će se ravnoteža straha poremetiti i netko prvi stisnuti, a onda nastaje opći jauk. Saborsku većinu na okupu drži strah. Neke strah od zakona, a neke strah od društvene marginalnosti ako ostanu izvan politike. Za takav politički milje idealni su ljudi s greškom ili ljudi bez svojstava. Prvi jer su ucjenjivi, drugi jer nemaju nikakvih sposobnosti i znanja, dakle nikakvih mogućnosti za ozbiljnu karijeru izvan stranke i politike.

Najsigurniji Plenkovićevi saborski saveznici, ali i najveći protivnici prijevremenih izbora, stoga su oni poput HNS-a, Sauche i sličnih za koje sljedeći izbori znače politički kraj. No postoje i neki racionalni razlozi koji bi Plenkovića mogli nagnati na rizik prijevremenih izbora. Prvi je da ih održi po starom Izbornom zakonu koji mu ide u korist.

Teško će zaustaviti referendum o promjeni izbornog sustava. Eventualnom muljažom oko prebrojavanja potpisa oligarhija riskira ulicu, a nema nikakvog suvislog objašnjenja zašto bi Ustavni sud oborio referendumska pitanja, posebno prvo jer je nezamislivo što bi to moglo, i uz najnategnutije tumačenje, biti neustavno u tri preferencijalna glasa ili elektroničkom i dopisnom glasovanju, čega se oligarhija najviše i boji.

Zatim, plenkistima kao eurofanaticima ne ide na ruku ni razvoj situacije u Europi, što bi se već moglo vidjeti na izborima za Europski parlament na proljeće, a kulminirat će na sljedećim izborima u Francuskoj i Njemačkoj. Jesu li naši euroni čuli za Brexit? Ili za to da je Macron na povijesno najnižoj razini popularnosti nekog predsjednika u ovoj točki mandata, da Nacionalna fronta dijeli prvo mjesto kao najpopularnija stranka u Francuskoj?

Znaju li da je AfD po anketama već sada najjača stranka na istoku Njemačke te da je pretekao SPD i postao druga stranka na razini cijele države? Znaju li da je potpuno potopljen stari euronski lijevi i desni centar u Italiji? Dubinski se mijenjaju stvari u cijeloj Europi i uskoro bi se moglo dogoditi da naši “bruxelleski ćate” više nemaju kome biti ćate. No oni se ponašaju se kao da je to još uvijek jak i neupitan EU od prije petnaestak godina kad su počeli naši pristupni pregovori pa kao glavno obećanje nude Hrvatima uvođenje eura i ulazak u Schengen.

Odlijepili su od stvarnosti, a Plenković podsjeća na tragične duvanjske gangaše ponosne na činjenicu – Berlin pao, Roško Polje nije. Europarlamentarni izbori će im, dakle, dodatno delegitimirati temeljnu vanjskopolitičku priču, i to bi trebali imati na umu. Dodatan razlog za raspisivanje prijevremenih izbora, ako razmišljaju trezveno, jest i mogući neugodan rasplet Agrokora i Uljanika u bliskoj budućnosti, prije čega bi im bilo bolje pokušati dodatno se učvrstiti na vlasti, dok još mogu.

Posebno je zanimljiva pozicija dijela saborskih zastupnika HDZ-a koji se nisu ni u čemu suprotstavljali Plenkovićevoj volji, ali nisu ni “njegovi ljudi” pa se srednjoročno nalaze u bezizlaznoj situaciji. Neće biti na listama za sljedeće izbore, a pristajanjem uz ovakvu većinu kompromitiraju sebi bilo kakvu mogućnost dalje političke karijere u nekom drugom okviru ili u nekom hipotetskom HDZ-u poslije Plenkovića, kojem bi bili balast.

Imaju li oni dovoljno snage da se u zadnji tren suprotstave Plenkoviću i spase vlastite karijere? Za svaku HDZ-ovu, ili partnersku mu ruku koju izgubi – od Hasanbegovića, Esih, Zekanovića, sutra možda Milinovića itd., Plenković dobiva najmanje po jednu iz SDP-ove koalicije. Privukao je HNS, Sauchu, Ronka, a sad navodno i Milanku Opačić, koja na pitanje hoće li se nekome prikloniti zagonetno odgovara: “Ja sam se tek razvela, a vi bi mene već udavali. Strpite se malo.” Za razliku od nje, Ronko se već otvoreno preudao za Plenkovića.

Ako ova Vlada izdrži još dvije godine, ovom dinamikom prelijevanja iz jedne spojene partijske posude u drugu, moguće je zamisliti kako će s vremenom većina zastupnika HDZ-a prestati podupirati Plenkovićevu većinu, ali će je podupirati svi SDP-ovi i HNS-ovi. Time bi on de facto postao vođa ljevice u Hrvatskoj i ispunio Milanovićevu tezu kako “Plenković više pripada u liberalnu struju SDP-a nego u HDZ“. Ono što je zajedničko HDZ-u i SDP-u protivljenje je bilo kakvim stvarnim promjenama.

Stoga se zajedno grčevito bore protiv promjene Izbornog zakona. Zadržali bi pod svaku cijenu ovu igru spojenih posuda. Razlog više za poželjeti prijevremene izbore koji bi ih natjerali u veliku koaliciju i izveli stvar na čistac. Bolje je da se taj korak ubrza i da se ne gube još dvije godine jer tek kad konačno padnu jedni drugima u veliki koalicijski zagrljaj, počet će prava politička borba za stvarne promjene u Hrvatskoj.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Trenutna situacija u Hrvatskoj je moralno dno političkog trgovanja

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Zašto austrijskoj policiji u Bleiburgu nisu smetale komunističke jugo zastave?

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Sanja Bilač sije namjerno sumnju u ono što nam je sveto. U ono što nas ispunjava ponosom. To je naravno NOB. Tekovina koja evocira uspomene na Sutjesku, Neretvu, Savu dopingiranog Kovačevića…

Retrogradna doktorica javila se na fejsu: “Postoje svjedočanstva da je čovjek kojem je vlast u Splitu, HDZ, dodijelila nagradu za životno djelo čovjeku koji je sudjelovao u likvidacijama na Lovrincu…”. O tome je svojevremeno svjedočio msgr. Ivan Bilić koji je bio svjedok triju masovnih grobnica dugačkih od 120 do 150 metara i širokih oko četiri metra.

Pročitao sam da je među nagrađenim i “legendarni” skojevac Ante Jelaska. Je li Sanja mislila na našeg Antu? Ne znam, ali znam da je ne tako davno naš “antifašista” dobio od Slobodne skoro čitavu stranicu kako bi me snagom svog dijalektičkog i progresivnog uma prokazao kao plitkog ustašoida.

Stilom i elokvencijom Zorana Ercega, režiser Ante režirao je jeftinu limunadu o antifašizmu, o ogromnom doprinosu splitskih skojevaca nastanku današnje RH. U toj ljevičarskoj musaki falio je još samo Ratko Mladić kojeg su, kako to kaže “veliki patrijarh” Irinej, “vražje sile” ufatile i osudile u Haagu.

Ante Jelaska je zapravo metafora kukavičke politike onih koje je 4. Splitska i ostale brigade dovela nakon 5. kolovoza 1995. g u Banske Dvore. Pođimo redom. Stari partizan koji se dovodi u vezu s krvavim kontekstom masovnih grobnica na Lovrincu dobiva nagradu grada Splita. Grada u kojem je na vlasti HDZ.

Ivo Josipović, klasični kriptokomunist, bivši predsjednik RH, žali se u Večernjem da su “desničari poludjeli“. One koji ne mogu shvatiti da su fratri sa Širokog bili “legitimni vojni cilj” koji su likvidirale mecima u leđa i potiljak par partizanskih brigada, naš Ivo naziva “bijesnim čoporom”.

Ono što je o 1945. g. Izrekao Nenad Stazić već je opjevano. Poznata je svima već i medijska indoktrinacija Stipe Mesića, Žarka Puhovskog, glorifikacija Draže Mihailovića u tekstovima Miljenka Jergovića, kiseli i neprobavljivi humor Ante Tomića o braniteljima, boljševički primitivizam Franje Habulina koji misli da je “Komemoracija na Bleiburškom polju bal vampira…”, kao i notorni boljševik Boris Vlašić koji misli da je sve to 18. svibnja u Koruškoj bio obični “neoustaški dernek”.

Skoro da je suvišno o tome navoditi nepročešljane misli Kreše Beljaka, Gorana Gerovca, Branimira Pofuka i ostalih već pomalo izlizanih lijevih medijskih falangista. Sve su to već ofucane teme onih koji medijske megafone već godinama drže čvrsto u svojim rukama.

Dolaze nam, eto, EU izbori. Uvijek isti cmizdre i rokću o problemu glasovanja onih koji žive izvan RH, a ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Nitko od tih farizeja ni da pisne da izbjegli hrvatski Srbi također ne plaćaju porez ovdje, ali im Hrvatska plaća prijevoz za dolazak na izbore.

Naime, u čemu je catch 22 ili kvaka dvadeset i dva. Dok naši antifašisti i dvolični ljevičari vode već po tko zna koju sedmu neprijateljsku ofenzivu protiv Predsjednice, Tuđmana, horda “ustaša” i desnih revizionista, dotle u “komšiluku” stasa ponosna četnička država. Jeste li čuli nešto o tome od zajapurenih antifa, Josipovića, Mesića, Gerovca, Pofuka, Beljaka?

Jedini novinar iz tzv. mainstream media je Davor Ivanković koji je u Večernjem od 12. svibnja dotakao taj “vrući krumpir”: “Kako je Srbija uspjela spojiti Dražu, Tita, agresore rata iz devedesetih i još održati lekcije Hrvatskoj”. Dobar naslov i još bolji podnaslov: “Još koja godina kukavičke politike Zagreba prema povijesnom revizionizmu Beograda dovest će do toga da nas Srbija optuži da smo mi napali nju, a ne ona nas”. Naravno, taj Ivankovićev proročanski članak Večernji je objavio u relativno slabo čitanom nedjeljnom izdanju.

Što je s Hrvatima koji žive u bijedi?

U subotnjem Obzoru u kojem caruje jugonostalgični Goran Gerovac takovu direktnu i sumornu analizu o zbivanjima u “komšiluku” možete slobodno zaboraviti. U Obzoru caruju Dražen Lalić, Branimir Pofuk, Žonja, Danko Plevnik, predratni urednik Komunista i Borbe kojeg brine “što srpska manjina u Hrvatskoj živi u zapuštenim selima, u bijedi i nepoštovanju”. Brine našeg Danka i odnos “nacionalista” prema Radi Šerbedžiji i Miloradu Pupovcu. I jedno i drugo je u redu.

Uz napomenu da jedna ogromna “manjina” Hrvata također živi po zapuštenim selima i u bijedi i nepoštivanju. Ali o briljantnoj transformaciji četnika u antifašiste u Srbiji Gerini falangisti ni riječi. Oni se ne bi “šteli mešati”, kako bi rekli Zagorci. Četrdeset i pet godina učili su nas u našim školama da su četnici i ustaše zločinci koji su s Hitlerom i Mussolinijem zabijali nož u leđa našim herojima iz 11. Dalmatinske i 6. Ličke. I kao što se onda znalo, rat su izgubili fašisti, ustaše i četnici. I dok su ustaše prošle kako su prošle, s četnicima se pisao jedan drugi sinopsis. Između ostalog naši i Dražini četnici “oslobodili” su čak i Zagreb. I Već se onda naslućivalo da će se jednog dana, a možda i ranije, spojiti kokarda s mrtvačkom glavom i crvena zvijezda.

I kako nas Ivanković vodi do 2004. g,  kad je izjednačen partizanski pokret s četničkim, tako dolazimo do spomenika Čiča Draži, pa mauzoleja “prvom antifašisti Europe”. Paralelno sa stvaranjem umjetne “povijesti” antifašističke Srbije, u Lijepoj našoj se sve češće javljaju Josipovići, Mesići, Stazići, Klasići, Mandići, Tomići koji oko sebe vide bijele ustaške miševe. “Cinkare” po svijetu, dižu na noge nevladine udruge, skandaliziraju se tobožnjom ustašizacijom, tresu se kad čuju Čavoglave…

Jeste li ikada pročitali iz pera naših antifa nešto o generalu Simoviću, zapovjedniku kopnene vojske Srbije, koji na jednoj svečanosti pjeva četničku pjesmu “Oj, planino!”. O neprekidnim porukama “nikada više nećemo dozvoliti Oluju”, o usporedbama Jasenovca s traktorijadom nakon 5. kolovoza 1995. g, o porukama  Vučića da je Srbija spremna zemlju braniti s jasnom aluzijom na ustašku RH.

Hrvatski povjesničari tipa Jakovina, Markovina, Klasić… ni da muknu. Pupovac, Habulin, Kraus, Gerovac, Josipović i dobro istrenirana ekipa lovaca na “zadnjeg” ustašu u Lepoj njihovoj i dalje istim tempom čiste zemlju od ustaša. A iz susjedstva imamo, kako kažu naši šaneri, “oriđiđi četnikoslaviju” koja i dalje sanja o realizaciji sna patrijarha Irineja: gdje su srpski grobovi tamo je Srbija. A Zagreb se ne bi “štel mešati”. E, moji Hrvateki! Boli njih ona stvar za Vučićevu Srbiju.

Pomirili se s davnom partizanskom dogmom da su ustaše i četnici prezreni gubitnici Drugog svjetskog rata. Službeni Zagreb samozadovoljno drijema i zatvara oči pred činjenicom da četnici 2019. g. imaju svoju legitimnu državu. Državu koju RH raširenih ruku čeka u EU. Hrvateki i dalje galopiraju prema fondovima EU.

Rudjard Kipling jednom je napisao: “Što vrijedi galopirati ako se krećemo u pogrešnom pravcu”.

Koliko puta ste u lijevim medijima pročitali o Orbanu kao EU sramoti. I bili su u pravu. Čitam ovih dana naslov u Večernjem kako je mađarski BDP uzletio 5,2%, najviše u Europi. Trump, Orban, Salvini… Sve sami negativci iz HBO serija. Što bi dala Hrvatska za BDP od 5,2%? Stvarno, što će nam toliki gospodarski rast ako u isto vrijeme raste nacionalizam, nepoštivanje dogovora o migrantskim kvotama, prijezir prema ljevičarenju… Bitno je svidjeti se našim europskim gospodarima i ne talasati.

Koliko je to pragmatičan i mudar stav dokaz je korupcijski skandal koji ovih dana potresa “prijateljsku” nam Austriju. Ostavku je podnio vicekancelar Heinz-Christian Strache iz razloga za koje nas uvjeravaju da su mogući samo u Hrvatskoj, Bugarskoj, Rumunjskoj i drugim tranzicijskim zemljama.

Naš Heinz-Christian pogodovao je ruskoj poduzetnici pri dodjeli javnih natječaja. Zvuči prilično poznato. U snimljenom razgovoru vicekancelar “djevičanski čiste” austrijske vlade kaže Ruskinji: “Hrvatska je sranje, ne ulažite u nju”. Da je Heinz-Christian u pravu dokaz je i izostanak političkog vrha RH s ovogodišnje komemoracije na mjestu gdje se dogodio magnum crimen (veliki zločin) 1945. g. Zna naša vladajuća nomenklatura značenje magnum crimena.

Čitali su oni Viktora Novaka, Hrvata koji je 1948. g. napisao po narudžbi knjigu “Pola vijeka klerikalizma u Hrvatskoj”. Za taj magnum crimen se zna. Za ovaj u Bleiburgu treba se konzultirati s Miroslavom Gavrilovićem. Hm, tko je taj? Ne znate? To je patrijarh Irinej, osobni savjetnik rimskih papa. I tako uz svu servilnost, poltronstvo i ulizivanja našim iskompleksiranim austrijskim prijateljima, oni misle da smo i dalje “sranje“.

Zemlja koja je podarila svijetu Hitlera sada konkludentno daje do znanja da smo mi fašisti i nacisti. Zemlja koju u Njemačkoj nazivaju stoljećima “njemačkim konjušarima” šalje nama lekcije i po koruškim biskupima i po besprijekornom Heinz-Chistianu da smo sranje… Znamo za rezoluciju Vijeća Europe o osudi svih totalitarnih režima, fašističkih i, između ostalih, i komunističkih.

Međutim, “njemački konjušari” nisu primijetili kako boljševički ovisnici u Bleiburgu iz Radničke fronte mašu komunističkim jugo-zastavama. Kurz je preko toga prešao kao preko Kur..za. Opjevana austrijska policija pravila se mutava i nastavila buljiti u hrvatske zastave ne bili naišla na neku s prvim bijelim poljem. Eto, to je demokratska Austrija. Kojoj smjernice ideološke politike sugerira srpsko-jugonostalgičarski lobistički uspjeh.  I kao što je napisala Marija Dubrovac, hrvatska pjesnikinja iz Australije:

“Na Bleiburgu, bila je Golgota,

Kalvarija hrvatskog nam roda,

Ugasilo se tisuću života…

I krv se je lila kao voda!”.

Evo prijedloga: Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno

Sve nepopularnija predsjednica KGK zabrinula se za svoj rejting pa je za sada neslužbeno zatražila od Hrvatskog sabora izmjenu zakona o odlikovanjima. Predlaže novo odlikovanje “Velered Franje Tuđmana s lentom i Velikom Danicom”.

Kako već imamo Velered kralja Tomislava, Velered kraljice Jelene, Velered kralja Zvonimira (koji mi se naročito sviđa), prijedlog je primljen s već uobičajenom ljevičarskom skepsom. Jugovići na društvenim mrežama krste se s tri prsta. Šta je ovo bre…? Da ih malo smirim, imam relativno kompromisni prijedlog. Relativno… Neka Sabor izglasa Velered Maršala Tita s lentom sv. Save koji teče uzvodno.

Poklonici kulta Maršala Tita niču diljem Hrvatske k’o lude gljive nakon kiše. To što se radi o zločincu s pola milijuna ubijenih u biografiji više ili manje je nebitno. Neupitni titoist Ivo Josipović misli da je to apstraktna brojka koja je rezultat mržnje “klerofašista” prema voljenom bravaru.

Josipović, Mesić i brojni titoisti 11. lipnja ove godine neće se ni sjetiti da je to dan kad je pred 70 godina šumski maršal dao ubiti Andriju Hebranga. Zato što se Andrija Hebrang navodno “skamenio” kad su četnici 8. svibnja 1945. g. “oslobodili” Zagreb. Kažu da mu je taj dan sve manje ili više postalo jasno. Nakon toga njegov san o republici Hrvatskoj kao ravnopravnoj jedinici u okviru Jugoslavije je postao mračna utopija. O tome kako se u ćeliji “objesio” na radijator visok oko pola metra napisana je čak i knjiga.

Njegova smrt u beogradskoj Glavnjači ni do danas nije razjašnjena. Međutim, to ne stvara ni najmanju sjenu na savjesti Ive Josipovića i svih drugih zapjenjenih titoista. Hebrang, predratni komunist, partizan, ljevičar i suradnik Tita 11. lipnja 1949. g. postao je najednom ustaša. Što je s takozvanim povjesničarima kao što su Klasić, Jakovina, Markovina i s mladim ovisnicima o liku i djelu “ljubičice bijele”?

Zašto se oni ne potrude zagristi u tu kiselu jabuku zvanu “izdaja” Andrije Hebranga starijeg u olovna vremena nakon raskida sa Staljinom 1948 godine? Kako to da ta mračna mafijaška smrt nije zaintrigirala ni Židova Ivana Goldsteina? Ili za njega postoje “naši” i “njihovi” Židovi? Možda su uz Hebranga, njihovi Židovi i onih 28 židovskih visokih oficira u NDH koji su likvidirani nakon Bleiburga. Naravno, bez suda i presuda. I tako se naša lijeva intelektualna falanga farizejski i u beskonačnost bavi isključivo davno zadatim temama.

Neki dan neki lik po imenu Milošević šalje poruku iz Bleiburga kako je RH nastala u bitkama na Sutjesci i Neretvi. Odmah sam se prisjetio onog psihijatra koji izrekao epsku rečenicu: “Nema zdravih nego samo nepregledanih”. Kao prvo, bitka na Sutjesci je poništena jer je utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran.

Drugo, partizani su u toj “filmskoj epopeji” nosili na kapama crvenu zvijezdu. Oni koji su nas napali, okupirali, klali na Ovčari, u Škabrnji, razarali Vukovar, Dubrovnik itd., također su na kapama nosili crvenu zvijezdu. Partizani stvorili, partizani razorili. Podsjećaju me na tipa koji je napravio četvero djece i onda ih nedavno bacio s balkona. Naravno da je neuračunljiv, ali je istodobno i zločinac. Neka vrsta partizana…

Sjetih se dobrog vica iz epskih samoupravnih vremena za kojima naši orjunaši stalno cmizdre. U jednom trenutku bio je uveden polog od 5.000 dinara za svaki prelazak granice. Jedan putnik je uplatio samo 2500 din. “Nije to dosta!”, rekoše mu na carini. “Jest. Ja se ne kanim vratiti”!!!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

”Kapović’ se u Bleiburgu po*rao na državu Austriju’

 

 

 

HODAK: Papa Franjo je pod direktnim utjecajem velikosrpske propagande i Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari