Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Koga danas u Sarajevu voli Amerika, a tko voli nju?

Objavljeno

na

Veliki jadi spopali su ovih dana dojučerašnje američke miljenike u BiH.

Nakon što je gotovo dva desetljeća uživao u figuri američkog mezimca, Zlatko Lagumdžija je “vidio svog bloga.”

Naime, na blogu su direktor Misije USAID-a u BiH David Barth i vojni ataše Scott Miller iznijeli tešku kritiku vlasti u BiH, zabijajući, na kraju mandata, nož u leđa vlastitoj političkoj djeci. Monstruozna Platforma stvorena je na poticaj i uz izravnu potporu američke ambasade u vrijeme mandata Patricka Moona. Nakon što je četiri godine rasturala zemlju, na samom isteku mandata dužnosnici američke ambasade optužili su svoje dojučerašnje pulene da nisu ništa uradili da odgovore na potrebe građana nakon poplava, iako su međunarodne institucije vlastima BiH osigurale više od pola milijarde eura za pomoć. Iznose i optužbu da su vlasti taj novac iskoristile za krpljenje proračunskih rupa.

Lagumdžija je udario blogom na blog, i obznanio time javnosti da više definitivno nije američki miljenik. U odgovoru na svom blogu brani se od optužbi dužnosnika američke ambasade ističući kao glavni razlog nedolaska pomoći do stradalnika to što se “mi u BiH nismo borili samo protiv poplava, nego i protiv birokratskih nepogoda koje su generirane činjenicom da imamo najsloženiji politički sistem sa trinaest nesinhroniziranih nivoa vlasti i sa velikim problemom preklapanja nadležnosti. Bilo bi fer da su podsjetili javnost i na to kako je taj sistem u Dejtonu napravljen.” Sad su mu dojučerašnji tutori krivi jer su eto napravili presloženu državu u Daytonu. Poput uvrijeđenog djeteta proziva ih što pri isticanju problema pola milijarde eura koji još nisu došli do ljudi kojima su namijenjeni, nisu usput napali i američku administraciju od prije dva desetljeća, koja je propustila napraviti državu po Lagumdžijinoj mjeri.

Nadalje Lagumdžija kaže da “ono što kao ministar vanjskih poslova smatra nečuvenim iskakanjem iz diplomatskih normi ponašanja jeste potpuno izvrtanje činjenica kako bi se potkrijepio opasan i pogrešan narativ da su svi političari u BiH isti i uz to nesposobni. (…)

Nismo svi isti. Ni mi, ni oni. Nečuveno je tvrditi da su svi isti. I oni i mi. Hvala svima koji nam pomažu ili to žele, ali to ne znači da nam treba držati predavanje svako onaj ko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas. Nismo svi isti. A naročito nismo budale kojima se svako može praviti pametan.”

 

Istina je da nisu svi isti, jer je Lagumdžija i njegov milje vjerojatno najgori i najpogubniji segment politike u BiH. Teško je nakon Daytona naći vladu koja je u svom mandatu pričinila i približno toliko ekonomske i društvene štete poput njegove u Federaciji. Od kompromitiranja bilo kakve moguće istinske transnacionalne opcije pseudograđanskom opcijom koju je koristio kao krinku za nacionalizam brojnijeg naroda u Federaciji, afera od famoznog “Reketa” pa nadalje, uništavanje i kompromitiranja javnog RTV servisa oličenog u Federalnoj televiziji čije je nekadašnje prvo novinarsko grlo sad odjednom njegov kandidat za člana Predsjedništva, pogubne, dvaput izvedene, avanture s Komšićem koja je trajno narušila međunacionalne odnose u Federaciji, gaženja političke volje cijelog jednog naroda i nametanjem predstavnika poput Lijanovića i halal-pravaša, koji ne bi mogli doći na pozicije na koje ih je Platforma ustoličila ni u jednoj normalnoj, demokratskoj zemlji. Imao je za sve to podršku Amerikanaca koji su, naročito u Moonovo vrijeme, takvu moralnu i političku klatež tražili svijećom i odmah po pronalasku prihvaćali za saveznike. Dok je trajala ljubav američke ambasade i Lagumdžije, a trajala je s njihove strane dok su vjerovali da preko njega mogu progurati svoju utopijsku viziju građanske BiH, a s njegove dok su mu išli niz dlaku, Lagumdžiji nije smetalo američko prosipanje pameti u BiH i to što nam “drži predavanje svatko onaj tko misli da o nama i našoj zemlji zna više od svih nas.”

Sad je odjednom antikolonijalistički raspoložen i sve više zvuči poput Dodika, s tim što je Dodik u sedlu, a Lagumdžija je već u zraku. Američki ljubimci, oni koji su iz niza razloga bespogovorno prihvaćali igrati njihovu igru, u pravilu nisu dobro prolazili. Od Biljane Plavšić, preko Jadranka Prlića pa sve do Lijanovića, nakon što bi odradili posao, ili češće nakon što nisu bili sposobni odraditi ga, nekadašnji mezimci bivali su odbačeni. Ostaje vidjeti kako će nakon izbora završiti odbačeni Lagumdžija.

Novi američki ljubimac je Fahrudin Radončić, pa platformaši sada cvile kao ostavljene ljubavnice. Radončić pred bošnjačkim biračkim tijelom otvoreno igra na kartu američkog savezništva, o čemu dovoljno govore naslovi u Avazu.

Jedan naslov u Radončićevim novinama prije par dana kaže: “Kandidat SDP-a Bakir Hadžiomerović osuo paljbu po Amerikancima.” Ne radi se o paljbi, barem ne zasad, tipa Mevlida Jašarevića, već tiradi na liniji šefa Lagumdžije. Crveni Bakir tako na skupovima u Kaknju i Zavidovićima napada američke diplomate Davida Bartha i Scotta Millera koji su kritizirali nerad vlasti u kojoj mu stranka ima presudnu ulogu. On je još izravniji od šefa pa kaže kako je “nedopustivo da trećerazredne birokrate vode predizbornu kampanju za neke druge političke stranke i drže predavanja bazirana na muci naših naroda, isto kao da ova zemlja nema svoje institucije.” Prvorazredni novinar i intelektualac kritizira tako trećerazredne birokrate iz čije je ruke do jučer jeo. SDA, također dio platformaške vlasti, suočena s američkom kritikom, odabrala je taktiku sabura, trpljenja dok izbori ne prođu i ne vidi se što će biti dalje. Ipak, dok mu je stranka nešto muljala o dobronamjernoj američkoj kritici, nije se suzdržao ministar nelegalnog ministarstva kulture u Vladi Federacije BiH (kultura je po Daytonu na razini županija) Salmir Kaplan. Avaz trijumfalno javlja kako je “bijes iskalio iskazujući na društvenoj mreži netrpeljivost prema američkim diplomatima i Ambasadi.” Kaplan se pita: “Šta se dešava sa ovim ljudima iz Američke ambasade i USAID-a” dodajući, kako sa zadovoljstvom prenosi Avaz, da “u sljedećem obraćanju javnosti” očekuje poruku Amerikanaca da će, kako je naveo, “nas bombardovati ako ne glasamo za predsjednika Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića.” Kaplanove distopijske fantazije su zanimljive. Ono što se vjerojatno “dešava” s američkom ambasadom je promjena politike i nastojanje da se izvuku iz kaše koju su sami zakuhali.

Kaplan je simpatično izravan: “- Gospodo Amerikanci, smanjite doživljaj, nije vam ovo ni Afganistan ni Irak!!! Polupali ste lončiće.” Samo je falilo da im kaže: Go home! Ili “Marš kući”, kako je hrvatskom premijeru Milanoviću poručivala Jasmila Žbanić, žena iz istog kulturnog miljea. Avaz, pomalo dodvornički prema Amerikancima, komentira Kaplanovu poslanicu ovako: “Zapjenušana reakcija Kaplana, turskog đaka, usmjerena prema diplomatima apsolutno najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka, otkriva da je i tvrdolinijaški krug SDA, kojim rukovodi Bakir Izetbegović, direktno pogođen i da se osjeća prozvanim u kritikama o neradu i sporoj reakciji nakon poplava, ali i da je spreman, na prvi mig, plasirati negativne reakcije prema SAD. Radikaliziranom Kaplanu je dobronamjerna i utemeljena kritika Amerikanaca, očito, samo izgovor da u javnost iznese vjerovatno ranije formirane antiameričke stavove i histeriju koja vlada u političkim krugovima tvrdog krila SDA iz kojih dolazi.”

Što se iz ovoga može razabrati? Prvo, da nije ok da neki bošnjački političar kritizira najvećeg saveznika BiH i Bošnjaka. Drugo, da upadnim prozivanjem “tvrdolinijaša” iz SDA za antiameričko raspoloženje, Radončić želi sebe pozicionirati i javnosti prezentirati kao prijatelja i pouzdanog saveznika najveće svjetske sile. Uz križ na Zlatištu, na samom početku kampanje se tako mlati i Amerikom. Nije teško zaključiti da je i američka kritika tempirana u svrhu izbora, a da su se pogubljeni vrh SDP-a i neiskusniji SDA kadar ulovili na mamac.

Nino Raspudić/nezavisne.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari