Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari