Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Objavljeno

na

U utorak sam sudjelovao u panel diskusiji o europarlamentarnim izborima. Prvo postavljeno pitanje bilo je o uzrocima slabe izlaznosti na te izbore, posebno među mladima.

Zbog čega se državljani Hrvatske u tako malom broju odazivaju na izbore za europski parlament?
 Prethodno bi se možda bilo dobro zapitati i zašto je niska izlaznost na izborima za nacionalni Sabor? Prošli put bila je samo 52%, no za europski parlament je čak upola manja.

Tko su ljudi koji imaju izborno pravo, ali ga ne koriste? Čini se kako ih treba podijeliti u dvije osnovne skupine. Jedni su apsolutno pasivni građani, koji ne bi izlazili ni da je ponuda idealna ili politički trenutak najdramatičniji.

Drugi su promišljeni apstinenti, nebirači sa stavom, koji smatraju kako je odlazak do birališta čisti gubitak vremena, da sva pompa oko izbora nije vrijedna ni petnaest minuta njihova vremena jednom u četiri ili pet godina.

Najvjerojatnije misle kako je učinak njihovog glasa nikakav ili minimalan, dakle nije vrijedan truda za sudjelovanje u nečemu što smatraju pukom predstavom. Takvo stajalište nije bez rezona, a ni teorijske potkrepe, piše Nino Raspudić / Večernji list

Jedan od utemeljitelja moderne političke znanosti Gaetano Mosca tvrdio je kako u svakom društvu postoje dvije skupine osoba: upravljači, to jest vladari, i upravljani, tj. oni nad kojima se vlada. Smatrao je kako su demokracija, parlamentarizam, socijalizam samo utopije, političke teorije koje služe za legitimiranje i održavanje moći koja je uvijek u rukama malog broja ljudi.

U djelu iz 1883. godine Mosca se pita se da li opće pravo glasa može doista utjecati na izbor elite. Zaključak mu je negativan. Tvrdi kako u predstavničkom sustavu ne biramo mi naše predstavnike već naši predstavnici se izabiru preko nas. Izbor nam je uvijek unaprijed nužno sužen pa biračko tijelo vrlo malo utječe na izbore.

Naime, izbor ovisi od organizacijskih sposobnosti uz pomoć kojih se neka politička snaga u stanju nametnuti na “tržištu glasa”. Sloboda biračevog izbora je ograničena na usko područje igre koje su pripremile organizirane manjine. Ako se prije izbora i čine različitima i suprotstavljenima, u kritičnom trenutku će se i eksplicitno spojiti, kao HDZ i HNS, ili HDZ i SDP u sprječavanju referenduma o promjeni izbornog zakona.

Neki nebirači možda smatraju kako na izborima nema pravog izbora jer su manje-više svi isti. Zanimljiv paradoks ovih europarlamentarnih je da u nekim slučajevima glasajući za jedne, glasaš za različite, jer, primjerice, zaokružujući Amsterdamsku koaliciju dajete glas za tri različite opcije u europskom parlamentu (nakon ovotjednog izlaska HSS iz obitelji pučana, što ne znamo kako će najveća europska parlamentarna skupina preživjeti, to pada na dvije).

Kao da na pitanje hoćeš li staviti crveni, plavi ili žuti šešir odgovoriš “hoću”. Ako su svi isti, onda je svejedno za koga ćeš glasati, no ako su jako različiti i ako je situacija polarizirana onda je izlaznost veća.

Više se izlazi na birališta onda kada se ima izbora, a apstinenciji birača koji trebaju odabrati između kuge i kolere se ne treba čuditi. To ovaj put u Hrvatskoj nije slučaj jer je ponuđena paleta jako široka. Od Radničke fronte do Plenkovićeva HDZ-a na ljevici, i od Mosta do NZH na desnici.

Ako ostavimo po strani potpune pasivce i “moskijance” koji smatraju da je ionako sve izrežirano prije “izbora”, tri su moguća daljnja razloga za ostale apstinente.

Prvi je teza kako su institucije EU nevažne za njihov život. O tome svjedoči i svojedobna niska izlaznost od samo 43% na referendum o ulasku Hrvatske o EU iako se o tome kako čeznemo biti jedna od europskih zvjezdica trubilo od 1990., a godinama se govorilo samo o otvaranjima i zatvaranjima poglavlja, procjenama Europske komisije o našem napretku, monitorinzima i domaćim zadaćama. Takvo stajalište je pogrešno jer Bruxelles sve više utječe na naše živote, većina ključnih zakona i propisa se modelira tamo, a ne u Zagrebu.

Drugi suvisliji razlog za apstinenciju je uvjerenje kako Europski parlament nema nikakav utjecaj na krojenje politika EU, već je samo simulakrum parlamentarizma, puki ukras, privjesak dok se odluke donose u Europskom vijeću i Komisiji.

Treći zamisliv argument, uz uvažavanje činjenice da EU ima bitan utjecaj na naše živote, i uz vjeru da njen parlament ima neki značaj, istaknuo bi kako su naši zastupnici u njemu toliko malobrojni i neutjecajni da je svejedno tko će biti izabran. Iako je ponuda opcija na ovim izborima široka, veća nego ikada, kampanja, koja ulazi u finiš, do sada nije pokazala ništa suvislo.

Nije se ni pokušalo diskutirati oko gorućih pitanja Unije mimo uobičajenih fraza i floskula. Europski izbori se u Hrvatskoj uglavnom promatraju kako pretkampanja za parlamentarne izbore sljedeće godine, koja će pokazati odnose na političkoj sceni i, što je još važnije, otkriti trendove. Prvi naši europski izbori 2013. i redovni godinu kasnije pokazali su trend oporavka HDZ-a koji je doista kasnije i došao na vlast.

Ovi izbori su veliko vaganje težine pojedinih opcija jer je ponuda, osim Amsterdamske koalicije, atomizirana do kraja. Svatko će vidjeti koliko teži, i nije svejedno, i lijevo i desno, tko će dobiti četiri, a tko jedan posto.

Ishodi ovih izbora među manjim strankama odredit će omjere za buduće koaliranje za parlamentarne izbore, kada je razumno očekivati okupljanje u šire koalicije. Izbori 26. svibnja za neke opcije bit će i početak političkog kraja.

Osobno me zanima koliko će dobiti HNS, koji je u obostranoj prevari birača u preslagivanju s HDZ-om dobio lavovske komade vlasti, uključujući i reformu obrazovanja.

Vidjet ćemo koliko doista kod birača teže medijski sveprisutni Dalija Orešković ili pametni Puljci, kao i tko će se nametnuti kao lider na suverenističkoj sceni, gdje se jednim sigurnim za prelazak praga za sada čini Most. Osim trendova i čistilišta za parlamentarne, ovi izbori će odrediti i odnose unutar velikih stranaka.

Magični broj od pet zastupnika HDZ-a značio bi Plenkovićev ostanak i nastavak čistke nepoćudnih kadrova, a četiri bi bio težak podbačaj i signal da je njegova glava na pladnju. U izbornoj noći samo treba pratiti prve izjave Jandrokovića. Bernardiću je ovo prvo vaganje na nacionalnoj razini, rezultat će stoga umnogome odrediti i dinamiku unutrašnjih odnosa u SDP-u.

Glavni Plenković adut u kampanji je dolazak Angele Merkel na sutrašnji završni skup HDZ-a u Ciboni. Navodno su već podijelili zastavice i kapice. Džoker Merkel je već odavno viđen jer je Mutti potporu na izborima davala i Sanaderu pa vidimo kako je završio.

Hoće li nakon skupa u Ciboni Merkel skoknuti do Remetinca obići starog prijatelja i pulena? Mahati danas Angelom Merkel je kao dovesti Ericha Honeckera 1989. Žena je hodajući politički leš.

Koga će impresionirati njen dolazak? Što donosi? Istoga dana Hrvatski telekom (koji je u vlasništvu njemačkog, a taj je u vlasništvu njemačke države, na čijem je čelu Merkel) poklanja građanima koncert Petra Graše. Možda žele pokazati kako je okupljeno mnoštvo njoj u čast, a u stvari to Merkel časti Hrvate hrvatskim pjevačem plaćenim hrvatskim novcem.

Pokojni Đuro Utješanović davno je predlagao da se autobusna stanica za Mirogoj premjesti i postavi ispred zgrade Hrvatskog narodnog kazališta. Pa kad stranac vidi mnoštvo ljudi, naročito starijih gospođa s cvijećem ispred kazališta, pomislit će – a kulturna li naroda… Plenković, po pisanju jednog dobro upućenog lista, ima problem napuniti Cibonu pa je zaprijetio čelnicima gradskih organizacija HDZ-a da moraju dovesti točno određen broj ljudi na završni skup ili će snositi sankcije. Tako su nekada tjerali ljude na dobrovoljne radne akcije.

Mogao je zamoliti Merkel da dovede nekoliko tisuća migranata da napune tribine. Čudno je da ljudi sami ne hrle u Cibonu vidjeti Angelu Merkel i njezinog lokalnog pulena kako govore o blistavoj budućnosti Europske unije.

Po receptu Đure Utješanovića, Plenković je mogao za nastup na završnom skupu angažirati Karleušu ili Milu Kitića pa im ni Arena ne bi bila dovoljna, a kamoli Cibona, a Merkelici je mogao reći da je narod nagrnuo zbog nje, čuti kako daje “snažnu potporu” europskoj politici mladog kolege Plenkovića.

Karleuša bi bila i zgodan simbol politike proširenja na “region” što Merkel zdušno zagovara, a domaće ćate bespogovorno izvršavaju.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Fijasko ‘jugosummita’ u Berlinu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari