Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kome je Ivan Đakić zapravo uputio čestitku

Objavljeno

na

Sudeći po medijima, najvažnija vijest ovog tjedna bila je nesvakidašnja božićna Facebook čestitka Ivana Đakića, sina višedesetljetnog HDZ-ovog saborskog zastupnika i čelnika HVIDRA-e Josipa Đakića.

Objave mladaca na društvenim mrežama u zrelim društvima ne bi trebale biti udarna tema, no, iako slične gadosti viđamo i sponzorirane državnim novcem u manjinskim glasilima ili ih čujemo iz usta saborskih zastupnika, ovaj božićni izljev bezumne mržnje bio je posebno upečatljiv.

“Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, one što mrklu zemlju obitavahu svjetlost jarka obasja (…) Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” govori prorok Izaija.

Božić je blagdan radosti, sjećanje na to da nas Bog nije zaboravio, šalje nam svog Sina da na sebi ponese grijehe svijeta i nezasluženo nas spasi, samo ako taj dar milosti prihvatimo i otvorimo mu se.

Mir, blagosti i radost kroz stoljeća struje i kroz božićne običaje. Čak i onda kada ih se održava puko mehanički ili kada ih se pokušava iskomercijalizirati do kraja, svjetlo Božića za kršćane je naznaka spasa, za ostale najljepše civilizacijsko ozračje.

To čudo mira, blagosti i nove nade, na dan kada se slavi po gregorijanskom kalendaru, Ivan Đakić čestita fotografijom na kojoj jedan čovjek drži odsječenu glavu drugog čovjeka. Prvi lik na fotografiji, sudeći po uniformi, slavi po gregorijanskom, ovaj kojem je odsječena glava po julijanskom kalendaru, konkretnije na slikopisu ustaša drži odsječenu glavu četnika.

Tako valjda, po modernom običaju, pravi katolik čestita Kristovo rođenje pravoslavnom bratu, a obrnuta čestitka bi bio prizor na kojem julijanac drži odsječenu glavu gregorijanca. Otkinuti glavu neprijatelju bio je nekada simbolički vrhunac pobjede. Zato se i danas kaže – doći nekome glave. Perzej pozira podižući visoko Meduzinu odrezanu glavu, David pokazuje Golijatovu, a Herodijada svetu glavu Ivana Krstitelja.

U suvremenom paradiranju s odrubljenom glavom neprijatelja ima nečeg mračno atavističkog, što je u evangeliziranim krajevima prevladano. Viđeno je u ratu u BiH od strane pripadnika Armije BiH, iz međunarodnog antifašističkog odreda “El Mudžahid”, a postupak koriste i danas islamski teroristi za tjeranje straha u kosti zapadnjacima.

Uz fotografiju glavosjeka, Đakić jr. je napisao: “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan Božić”. 
Prijatelji su pod navodnicima, ili zato što misli na virtualne prijatelje (friends) s Facebooka, ili, vjerojatnije kako bi se naglasila ironija, jer u stvari nema prijatelja srbića, nego su oni samorazumljivo ne-prijatelji.

Ako ih nema, a teško je nakon svega pretpostaviti da ih ima među prijateljima na društvenoj mreži koji mogu vidjeti njegove objave, kome je onda upućena takva čestitka?

Očito nesrbićima, njegovim prijateljima na Faceu, koji tako mogu vidjeti njegovu dovitljivost i stav prema Božiću srbića. Dakle, srbići uopće nisu primarni adresat te poruke, jer da nije iscurila dalje izvan kruga njegovih pratitelja na društvenoj mreži, teško da bi došla do onih koje bi na primarnoj razini uvrijedila, zaplašila, ponizila.

Zašto mladić, sin pretpotopnog saborskog zastupnika HDZ-a, stranke u koju je i sam iniciran, ima potrebu tako bogohulno, neljudski, morbidno pokazati ljudima koji mogu vidjeti njegov profil svoje neprijateljstvo prema srbićima?

Ako to pokušamo interpretirati dobrohotno, iz perspektive mladenačkog bunta prema roditeljima, on to čini upravo zato što mu stranka i tata kao njen saborski zastupnik u očima javnosti jedu nekim (veliko)srbićima iz ruke.

Bolje bi bilo da je na čestitku, umjesto te svetogrdne gadosti kojom vrijeđa sve kršćane, stavio primjerice fotomontažu Pupovca kako mu drži očevu glavu ili kako se tata, s ostalima iz partijske vrhuške najdražem koalicijskom partneru drži za skut.

Josip Đakić je, kao predsjednik najbrojnije braniteljske organizacije HVIDRA-e, prije dva mjeseca igre ratnih vojnih invalida prebacio iz Vukovara u Makarsku zbog prosvjeda kojeg je na taj dan najavio gradonačelnik Penava, a koji je jako ljutio Pupovca.

Kad se sve sleglo pokazalo se da je paranoja čelnika HDZ-a oko vukovarskog prosvjeda bila potpuno neopravdana i da iza njega nije bilo nikakve mračne urote već da je bio ono što i najavljeno – vapaj za procesuiranje ratnih zločinaca i rješavanje sudbine nestalih.

Ljaga koju je vodstvo HVIDRA-e tada sebi nanijelo, teško će se sprati.
 Josipu Đakiću je lani, primjerice, omiška HVIDR-a oštrim otvorenim pismom uskratila pravo da govori u njihovo ime nakon što je podržao Istanbulsku konvenciju.

Da kojim slučajem Bruxelles naredi vraćanje na julijanski kalendar, nemam nikakve sumnje da bi ćatolički HDZ to pokorno odradio, kao i Istanbulsku i Marakeš, a Đakić bi to revno progurao kroz HVIDR-u, pa bismo slavili Božić kad i srbići.

HDZ-ova većina, koju u Saboru neupitno podržava i Đakić, podržava financiranje tjednika Novosti, Pupovčevog privatnog postferala, ekstremnog političkog lista pod krinkom časopisa nacionalne manjine, čiji se niz naslovnica poetički ni po čemu ne razlikuje od monstruozne božićne čestitke mlađeg Đakića.

Možda bi ga oni i mogli zaposliti kao novinara, ne samo zbog slične poetike, već jer su već udomili neke koji su u mladosti javno, u tiskanim tekstovima iskazivali divljenje Maksu Luburiću, a onda postali veliki egzorcisti ustašluka u Hrvatskoj na Pupovčevoj uzici.

O proustaškim eskapadama u zreloj dobi kasnijeg počasnog predsjednika Saveza antifašističkih boraca Hrvatske da i ne govorimo.
 HDZ-ova vrhuška titra Vučiću, trpi izravne uvrede nekadašnje Šešeljeve desne ruke na hrvatskom tlu i ne samo njegove već i njegovih emisara, od Vulina koji blaženog Alojzija Stepinca u Hrvatskoj naziva “ustaškim vikarom” do Miodraga Linte koji svečanost dodjele Privrednikovih stipendija mladim Srbima u Hrvatskoj usred Zagreba koristi za popovanje najpametnijim školarcima kako je hrvatska ustaška država i onda po povratku u Beograd slavodobitno kači na Facebook profil kako je hrabro istupio usred ustaškog Zagreba.

Hrvatska država je prečesto majka velikosrbima i jugoslavenima, a maćeha brojnim svojim građanima srpske nacionalnosti koji žive daleko od Pupovčevih domjenaka, Tesla banke i finih zagrebačkih restorana.
 To je današnji HDZ – ustaško junačenje po društvenim mrežama u ograničenom krugu “prijatelja”, a kukavno podilaženje velikosrbima po briselskom diktatu u stvarnosti.

Slučaj bogohulne, morbidne “čestitke” Kristova rođenja ljudima koji ga slave po drugačijem kalendaru trebao je, prije svega, biti predmet društvene osude, možda i psihijatrijske intervencije, zasigurno i povod za nuđenje duhovne pomoći mladoj osobi, za koju još ima nade.

No ispao je povod za još jedan obred brzog samoodricanja (fascinantno je kako se pamet ljudima munjevito prosvijetli čim ih se uhvati na nedjelu), izlaska iz voljenog HDZ-a, očinskog odricanja od sina i javnog priznavanja odgojnog neuspjeha za račun partije, demonstracije državne sile policijskim privođenjem s lisicama, što je potpuno nerazmjerno djelu – statusu na društvenim mrežama, koliko god ogavan bio.

I što je, znakovito, ovaj nemili slučaj poslužio je kao dobrodošao povod za najavu represije, što se da iščitati iz reakcije premijera Plenkovića: 
“Mi smo i kao stranka i kao Vlada osudili to ponašanje, vidite da su nadležne institucije pokrenule odgovarajuće aktivnosti i postupke.

To je za najoštriju osudu, a on je istupio iz HDZ-a. Ja to i osobno osuđujem, a zakonski okvir će biti u planu zakonskih aktivnosti za ovu godinu”. Kakav zakonski okvir, ako je ovakva djela moguće sankcionirati i po postojećem zakonu? Je li ovo najave gušenja slobode govora pod krinkom borbe protiv govora mržnje?

Za zabavni epilog cijele priče pobrinuo se Milorad Pupovac. “Ovakve poruke su moguće jer oni koji bi trebali osuđivati ne osuđuju ih. Naprotiv, iz stranaka ima onih koji ohrabruju ovakve poruke. Uključujući stranku s kojom smo mi koalicijski partneri”, rekao je Pupovac i naravno, ostao i dalje u koaliciji s vladajućom strankom.

Zato dragi srbići zapamtite kako je glas za Pupovca glas za Đakića, a vi dragi hrvateki da je glas za HDZ glas za Pupovca. Imajući sve to u vidu, više nije jasno tko tu drži čiju glavu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zar Luka Modrić na vješalima nije govor mržnje?

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Liječenje medijskih tumora

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Mediji i tužbe

Večernji list je u subotu 12. siječnja u političkom magazinu »Obzor« objavio tekst pod naslovom »Suci i političari kreirali sustav bogaćenja na račun kritika u medijima«, a u podnaslovu toga teksta među ostalim navedena je tvrdnja da danas sudci »olako dosuđuju neopravdane i visoke odštete dužnosnicima protiv nakladnika medija«.

I drugi mediji u najnovije su vrijeme problematizirali sudske presude na štetu medijskih djelatnika i nakladnika medija, a neki mediji i drugi javni subjekti zbog tih pojedinih presuda zatražili su i promjenu zakonskih odredaba na temelju kojih su te presude donesene.

Očito, u javnosti je otvoreno društveno pitanje koje se tiče više članova društva nego što bi se to na prvi pogled moglo činiti, pa zaslužuje makar parcijalan osvrt sa stajališta općega dobra.

Svaki član hrvatskoga društva, kao i svaki čovjek općenito, ima potrebu biti informiran, odnosno steći znanje o svim relevantnim čimbenicima, od institucija do osoba u tim institucijama i o njihovu djelovanju.

Relevantni čimbenici nisu niti mogu biti jednoznačni, jer relevantnost ovisi o širini kruga ljudi kojih se tiče djelovanje određene institucije odnosno osoba u tim institucijama te o objektivnoj važnosti određenih podataka o tim institucijama i osobama u njima.

Dakle, mogu postojati i postoje potpuno irelevantni podatci i znanja i o pojedinim institucijama i o pojedinim osobama u njima.

Drugim riječima postoji u svakom društvu javni interes za određene relevantne informacije i spoznaje, no vrlo je teško ili nemoguče potpuno točno odrediti gdje je granica između javnoga interesa i prava na dostojanstvo i privatnost institucija i osoba u njima.

Nemogućnost da se točno objektivno odredi ta granica u većini medija vrlo se često zlorabi za pristranost, za zaštitu pripadnika mediju ili medijskim djelatnicima bliske interesne skupine, odnosno za »deranje kože« pripadnicima suprotstavljene interesne skupine.

“Deranje kože”

Vrlo je čest slučaj da se prozivaju bilo institucije bilo osobe iz suprotstavljene interesne skupine za sasvim konkretna (ne)djela, a istodobno se prešućuju doslovno takva ili još gora (ne)djela pripadnika vlastite interesne skupine ili mediju i medijskim djelatnicima bliske interesne skupine.

U takvu ponašanju često nije žrtva samo javni interes, nego i cjelokupna javnost jer pristrano obaviještena zapravo ostaje dezinformirana i izmanipulirana.

Veoma je mnogo informacija i znanja koje bi hrvatski građani voljeli doznati, što je konačno i njihovo pravo i javni interes, no ostaju uskraćeni jer »gospodari« glavne struje javnoga mnijenja doziraju informacije po svojim interesima ili po interesima svojih nalogodavaca.

Često vrlo tendenciozna pitanja koja novinari po naputku svojih urednika moraju postaviti javnim osobama očit su primjer manipulacije i zloporabe javnoga interesa.

Premda je svima očito da je već takvo medijsko ponašanje pristrano, nekorektno, često upravo bezočno, još je gore kad se za »deranje kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima pribjegava poluistinama ili čak neistinama, izmišljotinama.

Osobe tako »oderane kože« često nemaju nikakvih izgleda sa svoga lica isprati utisnutu javnu ljagu pa su prisiljene zaštitu svojega dostojanstva i svojega dobroga glasa potražiti na sudu. U hrvatskim okolnostima, u kojima ima relativno puno »deranja kože« ideološkim ili političkim neistomišljenicima, zapravo vrlo mali broj ocrnjenih osoba zatraži zaštitu na sudu.

Namjerno ocrnjivanje neistomišljenika

Među onima koji znaju tražiti zaštitu na sudu ima često i onih koji bi željeli da ta društvena institucija potvrdi njihovu nedužnost premda uopće nisu nedužni, jer mediji su prenijeli vjerodostojne i istinite informacije. I u takvim slučajevima vrlo je važna uloga sudaca i sudova da prepoznaju tko zastupa istinu.

Zadaća je i Državnoga odvjetništva, na svim razinama, zaštititi javni interes i hrvatske građane općenito od očitih dezinformacija i manipulacija, kao i javne institucije od pristranoga vrijeđanja, sramoćenja ili ocrnjivanja.

Dosadašnje sudske presude za duševne boli u iznosu od 15 do 50 tisuća kuna ipak nikako ne mogu biti očitovanje »sustava za bogaćenje na račun kritika u medijima« jer se s takvim svotama baš nitko ne može obogatiti, pa je očito riječ o namjernom medijskom napuhivanju i preuveličavanju.

Ne bi se moglo smatrati ni etičkim ponašanjem sudstva ako bi takvim presudama štitilo samo svoje članove, odnosno svoju skupinu, kao što se ne bi moglo etičkim smatrati ponašanje medija i medijskih djelatnika koji bi smišljeno prešućivali slabosti ili čak krivična djela u vlastitim redovima, a na velika zvona stavljali nedjela svih drugih.

Pravedne sudske presude – i medijskim djelatnicima – trebale bi imati i društveno-odgojnu ulogu te bi trebale biti s jedne strane upozorenje da se takva nedjela više ne čine, a s druge strane opomena da će takva nedjela, budu li se i dalje činila, ipak biti kažnjena.

Umjesto promjena zakonskih odredaba koje omogućuju podizanje optužaba protiv medija koji namjerno ocrnjuju neistomišljenike, trebalo bi na presudama učiti i tako liječiti tumore u medijskom prostoru.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari