Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kompostiranje ljudi – propast civilizacije

Objavljeno

na

Među divotama iz svijeta koje su nam ovoga tjedna servirali naši mediji ističe se, i tjera na razmišljanje, vijest kako je država Washington prva u SAD-u legalizirala kompostiranje ljudi. Da, dobro ste pročitali.

Prijedlog novog zakona koji to omogućuje potpisao je u ponedjeljak guverner Jay Inslee, veliki borac za zaštitu okoliša i kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju na izborima 2020. To tretiranje posmrtnih ostataka ljudi kako gnojiva nazivaju “prirodnom organskom redukcijom”, nudeći sumnjiv argument kako će se po jednom tijelu uštedjeti u prosjeku tona emisije ugljika (koliko bi se tek uštedjelo da se dotični nije ni rodio ili da ga se ranije smaknulo!).

Mediji navode kako je ova praksa nastala kao plod 7-godišnjeg istraživanja poduzetnice Katrine Spade i grupe znanstvenika koje je angažirala kako bi dokazala da je zamisao o pretvaranju tijela u gnojivo sigurna i izvediva. Ona je najviše i lobirala za donošenje novog zakona. “Rekompozicija je alternativa kremiranju ili pokapanju.

Radi se o prirodnom, sigurnom i održivom procesu koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova”, izjavila je poduzetnica.

Kompostiranje klijenata izgleda tako što djelatnici tvrtke stavljaju tijelo pokojnika u čelični kontejner pun drvene piljevine i slame, koji se zatim zatvara, a tijelo se tijekom sljedećih mjesec dana raspada i truli prirodnim putem, uz dodavanje termofilnih bakterija i povremeno usisavanje zraka.

Na kraju procesa kompostiranja bližnjima se daje vreća zemlje sačinjene od pokojnikovih ostataka, koju mogu koristiti pri sadnji cvijeća, povrća ili drveća. “Riječ je o prvome prirodnom organskom pogrebnom poduzeću za smanjenje otpada u zemlji. Postupak će se naplaćivati oko 5500 dolara.” istaknula je Spade. Iz njene tvrtke su pojasnili da će u slučaju da pokojnikovo tijelo sadržava neke nerazgradive dijelove poput umjetnog kuka, oni reciklirati, piše Nino Raspudić / Večernji list

Stvar me neodoljivo podsjetila na ono što sam svojevremeno vidio i osjetio u Auschwitzu, gdje me posebno zgrozilo ekonomističko dehumaniziranje ljudskog tijela. Nacisti su logoraša sveli na ekološki problem i puki materijalni resurs, dakle, prvo ga treba ogoliti, iščupati mu zlatne zube, ošišati i iskoristiti kosu, a onda na najefikasniji način smaknuti i ukloniti ostatke. Još da su nacisti znali za kompostiranje gdje bi im kraj bio!

Čovjek se u judeokršćanskoj civilizaciji promatrao kao stvoren na sliku Božju, u kršćanstvu dijelom čak i materijalnim obličjem, jer je druga božanska osoba, Sin, uzela ljudski lik i bila ljudima jednaka u svemu osim u grijehu. To ne negira činjenicu da se naše fizičko tijelo sastoji od tvarnih sastavnica preuzetih iz prirodnog okoliša, s kojim smo u stalnoj razmjeni.

Otkud mi inače 2019. dodatnih sto kila na onaj sićušni spoj jajašca i spermija iz 1975.? Atom ugljika s mog uha je možda bio u repu nekog dinosaura, fosfor iz mog zuba je prije tisuću godina možda bio u mrkvi u Armeniji. No mi, u bitnome, nismo puka tvar već njezin specifičan, organski raspored, Mi smo informacija, riječ, logos, oblik uređenja tog materijala, tako valja tumačiti dah Božji koji oživljava zemaljski prah od kojeg smo sazdani. Pa čemu onda kmečati radi kompostiranja ljudi? Prah si bio i u prah ćeš se vratiti. Logički gledano, ako je nakon smrti to puki materijalni preostatak, koji se promatra isključivo kao ekonomski resurs, onda ni kanibalizam ne bi više bio tabu.

Zašto odmah dijelom ne pojesti ono što je iskoristivo, dio osušiti u suhomesnate proizvode, ostalo u paštetu, kao s ostalom živinom? Poanta je u tome što ljudi ne pokapaju svečano svoje mrtve radi mrtvih, već radi živih, zbog zajednice, jer taj iskaz ritualnog poštovanja učvršćuje veze među generacijama bez čega nema baštine i civilizacije. Giambattista Vico, genijalni mislilac s početka 18. stoljeća i utemeljitelj filozofije povijesti, piše kako ljudi iz prvobitnog divljeg, nomadskog, promiskuitetnog prirodnog stanja prelaze u civilizaciju zahvaljujući trima institucijama, a to su religija, vjenčanja i pokapanje mrtvih.

Mjesto gdje čovjek pokapa svoje drage mrtve postaju mu posebno važna. Tu se zaustavlja, nastanjuje, prestaje biti nomad, taj dio zemlje, gdje leže njegovi preci drugačiji mu je od svih drugih područja, to je dom, zavičaj, tu je zametak gradova, država, civilizacije. Pomislimo na ekstremne primjere poput egipatskih piramida ili neke bliže, intimnije slike, poput atmosfere naših grobalja na Dušni dan.

Groblja su mjesta sjećanja, mudrosti, kontinuiteta. Ne uči više svaka generacija iz početka već se stvara tradicija, baština, akumulira se i prenosi znanje novim generacijama. Stoga ne živimo samo danas i samo za sebe, već smo u savezu i s našim precima i s potomcima. Zato je dostojanstveno pokapanje mrtvih tako važno.

A sada se pokojnika želi svesti na iskoristivost za metar kvadratni gnojiva. Osamdesetih je kružio morbidan srpski vic o Titu – Zašto u “Kući cvijeća” (poetičan, službeni naziv za Brozovo zadnje počivalište) tako dobro raste cvijeće? Zato što je dobro đubre ispod.

Perspektiva nam je u nastavku 21. stoljeća gnojiti papriku djedom ili roditeljem. Ima u tome nešto bolesno i uznemirujuće. Isti suvremeni nomadi koji bjesomučno putuju s kraja na kraj svijeta, trošeći tako za života stotinu puta više energenata nego njihovi preci, uglavnom na nepotrebne stvari, sada će ostavljati mrtve da trule mjesec dana kako bi se dobio metar komposta i tako tobože malo uštedjelo na emisiji plinova. Jasno je da proces nije isplativ, osim možda u golemim količinama.

Tisuću sirotana kad se nakupi onda ih pošalju u kompostanu. Možda im je i to cilj. Ovakvi eko-nacisti ti nabijaju krivnju što si uopće živ, kao da čovjek već po sebi nije dio prirode, nego postoji neka sveta priroda minus čovjek i naknadna krivnja čovjeka što postoji pa on tu mora biti manji od makova zrna. A opet, sve je to čovjekova teorija. Brine li se vuk kada pokolje cijelo stado ovaca iako ih ne može pojesti?

Razmišlja li mrav o utjecaju mravinjaka na okoliš ili bilo koja invazivna životinjska ili biljna vrsta? Ne, ali mi smo ipak ljudi pa imamo drugačiju odgovornost. Ali po čemu smo mi ljudi? Što su nam ti eko-redukcionisti, korisne budale krupnog kapitala uopće ostavili od ljudskih atributa? Zadnji primjeri iz Velike Britanije još očitiji pokazuje kamo ide Zapad – ekstremni eko-aktivisti traže da se u Britaniji radi borbe protiv klimatskih promjena uvede izvanredno stanje.

To znači privremenu suspenziju pravnog poretka, koja i ne mora biti privremena, primjerice, Hitler je odmah po dolasku na vlast proglasio izvanredno stanje i držao Njemačku u permanentnom stanju suspenzije pravnog poretka sljedećih dvanaest godina. Ne tvrdim, naravno, da svaka pojačana briga oko okoliša vuče na nacizam, već to da će se budući poganski, dehumanizirajući totalitarizam najvjerojatnije legitimirati borbom za zaštitu prirode i protiv klimatskih promjena.

Kao i kod drugih dekadentnih pomodnosti, očekujemo da ćemo, nakon države Washington i Švedske koja je to učila još ranije, uskoro prvu kompostanu za proizvodnju ljudskog gnojiva dobiti u našim progresivnim županijama, kao nekakav cool “start-up”, uz famozno “povlačenje” iz europskih fondova. Za zaključak se treba vratiti velikom filozofu.

U 18. stoljeću, u vrijeme kada su prosvjetitelji bili opijeni vjerom u beskonačni progres, koja će brodolom doživjeti kasnije (Auschwitz, Hirošima, Černobil samo su neki od simbola tog potopa), Vico piše kako se razvoj svake civilizacije odvija po istom obrascu kao i razvoj individualnog čovjeka, tako i ona ima svoje djetinjstvo, mladost i zrelost.

Njegova novost leži u uvidu da u fazi kada civilizacija dosegne svoj vrhunac, svoju zrelost u tzv. “vremenu čovjeka”, kada više ne vlada mašta, mit i ep, već razum, kalkulacija i isključiva briga za materijalno blagostanje, ljudi lako zapadaju u tzv. “barbarstvo razuma” pa dolazi do propasti.

Najbolji primjer propasti civilizacije i pada u barbarstvo je sudbina Zapadnog Rimskog Carstva. I naizgled najjače civilizacije su, dakle, vrlo krhke i mogu se održati na životu samo njegujući vrijednosti koje su ih izgradile.

Podrivanje dostojanstvenog pokapanja mrtvih, kao trećeg Vicova stupa koji se sada našao na udaru, dodatni je čavao u lijes nekoć veličanstvenog Zapada. Koliko će trajati truljenje te civilizacije prije konačnog pakiranja “komposta” ostaje vidjeti.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari