Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Kompostiranje ljudi – propast civilizacije

Objavljeno

na

Među divotama iz svijeta koje su nam ovoga tjedna servirali naši mediji ističe se, i tjera na razmišljanje, vijest kako je država Washington prva u SAD-u legalizirala kompostiranje ljudi. Da, dobro ste pročitali.

Prijedlog novog zakona koji to omogućuje potpisao je u ponedjeljak guverner Jay Inslee, veliki borac za zaštitu okoliša i kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju na izborima 2020. To tretiranje posmrtnih ostataka ljudi kako gnojiva nazivaju “prirodnom organskom redukcijom”, nudeći sumnjiv argument kako će se po jednom tijelu uštedjeti u prosjeku tona emisije ugljika (koliko bi se tek uštedjelo da se dotični nije ni rodio ili da ga se ranije smaknulo!).

Mediji navode kako je ova praksa nastala kao plod 7-godišnjeg istraživanja poduzetnice Katrine Spade i grupe znanstvenika koje je angažirala kako bi dokazala da je zamisao o pretvaranju tijela u gnojivo sigurna i izvediva. Ona je najviše i lobirala za donošenje novog zakona. “Rekompozicija je alternativa kremiranju ili pokapanju.

Radi se o prirodnom, sigurnom i održivom procesu koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova”, izjavila je poduzetnica.

Kompostiranje klijenata izgleda tako što djelatnici tvrtke stavljaju tijelo pokojnika u čelični kontejner pun drvene piljevine i slame, koji se zatim zatvara, a tijelo se tijekom sljedećih mjesec dana raspada i truli prirodnim putem, uz dodavanje termofilnih bakterija i povremeno usisavanje zraka.

Na kraju procesa kompostiranja bližnjima se daje vreća zemlje sačinjene od pokojnikovih ostataka, koju mogu koristiti pri sadnji cvijeća, povrća ili drveća. “Riječ je o prvome prirodnom organskom pogrebnom poduzeću za smanjenje otpada u zemlji. Postupak će se naplaćivati oko 5500 dolara.” istaknula je Spade. Iz njene tvrtke su pojasnili da će u slučaju da pokojnikovo tijelo sadržava neke nerazgradive dijelove poput umjetnog kuka, oni reciklirati, piše Nino Raspudić / Večernji list

Stvar me neodoljivo podsjetila na ono što sam svojevremeno vidio i osjetio u Auschwitzu, gdje me posebno zgrozilo ekonomističko dehumaniziranje ljudskog tijela. Nacisti su logoraša sveli na ekološki problem i puki materijalni resurs, dakle, prvo ga treba ogoliti, iščupati mu zlatne zube, ošišati i iskoristiti kosu, a onda na najefikasniji način smaknuti i ukloniti ostatke. Još da su nacisti znali za kompostiranje gdje bi im kraj bio!

Čovjek se u judeokršćanskoj civilizaciji promatrao kao stvoren na sliku Božju, u kršćanstvu dijelom čak i materijalnim obličjem, jer je druga božanska osoba, Sin, uzela ljudski lik i bila ljudima jednaka u svemu osim u grijehu. To ne negira činjenicu da se naše fizičko tijelo sastoji od tvarnih sastavnica preuzetih iz prirodnog okoliša, s kojim smo u stalnoj razmjeni.

Otkud mi inače 2019. dodatnih sto kila na onaj sićušni spoj jajašca i spermija iz 1975.? Atom ugljika s mog uha je možda bio u repu nekog dinosaura, fosfor iz mog zuba je prije tisuću godina možda bio u mrkvi u Armeniji. No mi, u bitnome, nismo puka tvar već njezin specifičan, organski raspored, Mi smo informacija, riječ, logos, oblik uređenja tog materijala, tako valja tumačiti dah Božji koji oživljava zemaljski prah od kojeg smo sazdani. Pa čemu onda kmečati radi kompostiranja ljudi? Prah si bio i u prah ćeš se vratiti. Logički gledano, ako je nakon smrti to puki materijalni preostatak, koji se promatra isključivo kao ekonomski resurs, onda ni kanibalizam ne bi više bio tabu.

Zašto odmah dijelom ne pojesti ono što je iskoristivo, dio osušiti u suhomesnate proizvode, ostalo u paštetu, kao s ostalom živinom? Poanta je u tome što ljudi ne pokapaju svečano svoje mrtve radi mrtvih, već radi živih, zbog zajednice, jer taj iskaz ritualnog poštovanja učvršćuje veze među generacijama bez čega nema baštine i civilizacije. Giambattista Vico, genijalni mislilac s početka 18. stoljeća i utemeljitelj filozofije povijesti, piše kako ljudi iz prvobitnog divljeg, nomadskog, promiskuitetnog prirodnog stanja prelaze u civilizaciju zahvaljujući trima institucijama, a to su religija, vjenčanja i pokapanje mrtvih.

Mjesto gdje čovjek pokapa svoje drage mrtve postaju mu posebno važna. Tu se zaustavlja, nastanjuje, prestaje biti nomad, taj dio zemlje, gdje leže njegovi preci drugačiji mu je od svih drugih područja, to je dom, zavičaj, tu je zametak gradova, država, civilizacije. Pomislimo na ekstremne primjere poput egipatskih piramida ili neke bliže, intimnije slike, poput atmosfere naših grobalja na Dušni dan.

Groblja su mjesta sjećanja, mudrosti, kontinuiteta. Ne uči više svaka generacija iz početka već se stvara tradicija, baština, akumulira se i prenosi znanje novim generacijama. Stoga ne živimo samo danas i samo za sebe, već smo u savezu i s našim precima i s potomcima. Zato je dostojanstveno pokapanje mrtvih tako važno.

A sada se pokojnika želi svesti na iskoristivost za metar kvadratni gnojiva. Osamdesetih je kružio morbidan srpski vic o Titu – Zašto u “Kući cvijeća” (poetičan, službeni naziv za Brozovo zadnje počivalište) tako dobro raste cvijeće? Zato što je dobro đubre ispod.

Perspektiva nam je u nastavku 21. stoljeća gnojiti papriku djedom ili roditeljem. Ima u tome nešto bolesno i uznemirujuće. Isti suvremeni nomadi koji bjesomučno putuju s kraja na kraj svijeta, trošeći tako za života stotinu puta više energenata nego njihovi preci, uglavnom na nepotrebne stvari, sada će ostavljati mrtve da trule mjesec dana kako bi se dobio metar komposta i tako tobože malo uštedjelo na emisiji plinova. Jasno je da proces nije isplativ, osim možda u golemim količinama.

Tisuću sirotana kad se nakupi onda ih pošalju u kompostanu. Možda im je i to cilj. Ovakvi eko-nacisti ti nabijaju krivnju što si uopće živ, kao da čovjek već po sebi nije dio prirode, nego postoji neka sveta priroda minus čovjek i naknadna krivnja čovjeka što postoji pa on tu mora biti manji od makova zrna. A opet, sve je to čovjekova teorija. Brine li se vuk kada pokolje cijelo stado ovaca iako ih ne može pojesti?

Razmišlja li mrav o utjecaju mravinjaka na okoliš ili bilo koja invazivna životinjska ili biljna vrsta? Ne, ali mi smo ipak ljudi pa imamo drugačiju odgovornost. Ali po čemu smo mi ljudi? Što su nam ti eko-redukcionisti, korisne budale krupnog kapitala uopće ostavili od ljudskih atributa? Zadnji primjeri iz Velike Britanije još očitiji pokazuje kamo ide Zapad – ekstremni eko-aktivisti traže da se u Britaniji radi borbe protiv klimatskih promjena uvede izvanredno stanje.

To znači privremenu suspenziju pravnog poretka, koja i ne mora biti privremena, primjerice, Hitler je odmah po dolasku na vlast proglasio izvanredno stanje i držao Njemačku u permanentnom stanju suspenzije pravnog poretka sljedećih dvanaest godina. Ne tvrdim, naravno, da svaka pojačana briga oko okoliša vuče na nacizam, već to da će se budući poganski, dehumanizirajući totalitarizam najvjerojatnije legitimirati borbom za zaštitu prirode i protiv klimatskih promjena.

Kao i kod drugih dekadentnih pomodnosti, očekujemo da ćemo, nakon države Washington i Švedske koja je to učila još ranije, uskoro prvu kompostanu za proizvodnju ljudskog gnojiva dobiti u našim progresivnim županijama, kao nekakav cool “start-up”, uz famozno “povlačenje” iz europskih fondova. Za zaključak se treba vratiti velikom filozofu.

U 18. stoljeću, u vrijeme kada su prosvjetitelji bili opijeni vjerom u beskonačni progres, koja će brodolom doživjeti kasnije (Auschwitz, Hirošima, Černobil samo su neki od simbola tog potopa), Vico piše kako se razvoj svake civilizacije odvija po istom obrascu kao i razvoj individualnog čovjeka, tako i ona ima svoje djetinjstvo, mladost i zrelost.

Njegova novost leži u uvidu da u fazi kada civilizacija dosegne svoj vrhunac, svoju zrelost u tzv. “vremenu čovjeka”, kada više ne vlada mašta, mit i ep, već razum, kalkulacija i isključiva briga za materijalno blagostanje, ljudi lako zapadaju u tzv. “barbarstvo razuma” pa dolazi do propasti.

Najbolji primjer propasti civilizacije i pada u barbarstvo je sudbina Zapadnog Rimskog Carstva. I naizgled najjače civilizacije su, dakle, vrlo krhke i mogu se održati na životu samo njegujući vrijednosti koje su ih izgradile.

Podrivanje dostojanstvenog pokapanja mrtvih, kao trećeg Vicova stupa koji se sada našao na udaru, dodatni je čavao u lijes nekoć veličanstvenog Zapada. Koliko će trajati truljenje te civilizacije prije konačnog pakiranja “komposta” ostaje vidjeti.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: U samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema braniteljima

Objavljeno

na

Objavio

Druga polovica kolovoza 2019.

Hladni, to jest prohladni val oko Velike Gospe s obećanjem nešto slabijeg toplinskog vala u nastavku kolovoza, gužve na cestama – kamionima, autobusima i običnim autima pridružili su se i zrakoplovi.

Dobrim avionom može se autocestom od Zagreba do Rijeke stići za pola sata. U Rijeci uz druge atrakcije treba razgledati ruinu od Galeba koju obersneli silom žele renovirati u okviru kulturne prijestolnice, a u spomen na onoga koji je širio kulturu smrti.

Političari svih fela Sinj su zamijenili Barbanom u autonomnoj pokrajini Istri, a mediji još žvaču propovijedi hrvatskih biskupa koji su se drznuli progovoriti o reformi školstva. Na žalost ministrice Divjak, vrlo slične primjedbe dolaze iz sustava, odnosno iz škola, od učitelja, nastavnika, profesora, a rezultate državne mature u ministarstvu zaboravljaju.

Glede Crkve, napredne naše treba podsjetiti da je školstvo u Hrvatskoj krenulo iz benediktinskih samostana, a o isusovcima stoljećima poslije ne treba ni govoriti. Ne moram valjda još jednom ponavljati: moderna tehnološka pomagala nisu na odmet, ali su samo ono što im riječ i kaže – pomagala.

Ministričina zapomaganje da Crkva nema što tražiti u školama, deplasirano je već i zato što se u školama predaje vjeronauk, a u nastavi povijesti, primjerice, crkvena, nacionalna i opća povijest tako su isprepletene da ih je nemoguće odvojiti, ili samo kirurškim rezovima poput sijamskih djevojčica na zagrebačkom Rebru.

Uopće, kao što je već rečeno, problemi su vjerojatno najveći u Velika Hrvatskapredavanju (prodavanju) hrvatske povijesti, gdje i nadalje glede dvadesetoga stoljeća postoji velik utjecaj jugoslavenskih priručnika, ali i u svezi s dubinama povijesti Hrvata, gdje se lakonski govori o tome da smo došli odnekud „iza Karpata“, tek ponešto se spominje Bijela Hrvatska, a Velika Hrvatska nikako, da pisac udžbenika ne bude proglašen nacionalistom i ne budi asocijacije na povijesno bližu „veliku Hrvatsku „koja uključuje hrvatsku baštinu u zemlji odnedavno nazvanoj BiH.

O čemu govorim? Teorija nije posve nova, ja sam ju čak izložio na svoj način u romanu „Špilberk“, ali sada više nije teorija – podsjetio me je Artur Bagdasarov na majstorsko povijesno djelo ruskoga „postsovjetskog“ povjesničara Aleksandra Mayorova „Velikaya Horvatiya“.

Znači, autor nije neki naš „ostrašćeni“ pisac, nego Rus koji je proučio obilnu dokumentaciju i zaključio, točno, da Velika i Bijela Hrvatska nisu jedna te ista država, nego “dvije posebne političke tvorbe koje se bitno razlikuju vremenski i prostorno“.

Velika Hrvatska je kasnoantički vazalni savez (ja sam ga nazvao konfederacijom) koji je postojao od 4. do 6. stoljeća pod vodstvom Iranohrvata na prostoru od Ponta, dotično oko Dnjepra, Dona i Dnjestra, pa sve do Tise, a pomalo se širio na zapad i sjever.

Bijela Hrvatska je onaj zapadni ostatak velikog organizma (u današnjoj Poljskoj i Češkoj) od 6. do 9. stoljeća. Štoviše, Mayorov eksplicite navodi da se kasnoantička Velika Hrvatska prostirala do visine današnje Moskve. Središte? Kod Kijeva, koji su osnovali Hrvati. Povukli se potom pred Avarima, zaposjeli Krakov. (Avarima su vratili milo za drago u današnjoj hrvatskoj postojbini.)

Kada je stvorena Velika Hrvatska? U vrijeme zapadnorimskog Valentinijana i bizantskog Gracijana, a zna se i godina nastanka: 376., nakon bitke na rijeci Erax, gdje je konjica Iranohrvata razbila gotsku vojsku (potvrda: nordijska Hervarsaga, koja izrijekom navodi Hrvate). Država se održala do 526., po svemu, kasnoantička Velika Hrvatska bila je u to doba najveća država u Europi.

Što o svemu tome jadni maleni hrvatski đak može saznati iz školskih udžbenika, pa i besplatnih? Ništa. Osim toga, Generalideološki cenzori u samostalnoj Nevelikoj Hrvatskoj moraju paziti da mladi ljudi ne bi postali svjesni veličine svoga naroda (i njegova teritorija) u prošlosti, to jest da im to ne udari u glavu. Pa ni granice još friške Banovine Hrvatske bolje je prešutjeti da ne bude neprilika sa susjedima, a to kako smo ostali bez velikoga dijela Srijema i bez Boke kotorske, ali i Bele krajine, bolje je ne spominjati. Sudbina Hebranga st. je opominjujuća.

Nije dobro previše govoriti ni o obrani Hrvatske u Domovinskom ratu, jer čovjek dolazi u napast da bude nekorektan (veliki naslov u lijevonasađenom dnevnom listu: Film o Gotovini je nekorektan prema Srbima). Na sreću i na radost polimaca, u samostalnoj Hrvatskoj snimljeno je puno više filmova koji su nekorektni prema Hrvatima, to jest braniteljima.

Nema filma o vukovarskoj epopeji, nema naravno ni filma o logorima u Srbiji, ali zato Srbijanci pripremaju film o Jasenovcu. Nema filma o dr. Šreteru na čiju je sudbinu podsjetio kolumnist Despot u sjajnom napisu u Večernjem (na portalu HKV-a o Šreteru je pisano barem tridesetak puta, posebno sam često pisao i ja).

Jedan nedavni slučaj pokazuje da ni srpska zvjerstva u Podunavlju u početcima rata nisu podobna za prikazivanje: na teletekstu HTV-a bila je prije dva mjeseca najavljena repriza „Bogorodice“, filma snimljenog po mojem romanu.

Bogorodica

Godinama i godinama je čamila u bunkeru, pa sam bio vrlo začuđen što su ju iskopali i našli hrabrosti da „objave“. Kadli, u najavljenom terminu neki drugi film. O Bože, očito je nastala konsternacija, proradili pupovački i slični telefoni, pa film povukli i odvukli natrag u mrak.

Redatelj filma (u najbližem smo krvnom srodstvu), dobitnik Velike zlatne Arene, za drugi film („Snivaj zlato moje“ ) dobitnik nagrade publike u Puli, ne može dobiti režiju igranoga filma otkad postoji HAVC, jer ima krivo prezime, kao što ne prolaze ni moji scenariji (za spomenutog, ali i druge predviđene redatelje) budući da je spomenuto krivo prezime i moje, to jest sve nevolje njegove potječu od mene.

Podosta neprilika zbog prezimena imam i na drugim područjima, o čemu ću pisati kada budem imao vremena. Sada sam u devetom stoljeću (hrvatskom) i svu pozornost obraćam vremenu kada je Hrvatska na jugu postala samostalnom (prvi put).

Jest, bavim se povijesnim romanima, ali ovu kolumnu iz suvremenoga života ne zapuštam, na žalost brojnih neprijatelja. Srećom da nisam u diplomaciji, jer bih se proveo kao gospođa Mađarević.

Za dom

Pa i kako bih mogao šutjeti o našem vremenu, kad je takvo kakvo jest, a ne bi trebalo biti. Recimo o presudi Visokog prekršajnog suda koja ne inkriminira samo Za dom spremni, nego prelazi u novu dimenziju pa zabranjuje i pozdrav Za dom. Još samo treba zabraniti riječi ZA i onda smo napokon riješili problem.

Glede kriminalizacije pozdrava Za dom, Visoki prekršajni sud i mudraca (mudrace) koji su takvu presudu donijeli, treba tužiti Vrhovnom sudu, Ustavnom sudu i svim mogućim sudovima uključujući europske, međunarodne i izvanzemaljske budući da je riječ o flagrantnom kršenju slobode govora i temeljnih ljudskih prava, o rabulistima, o represivnoj drskosti iz krila pomahnitalih „organa“.

Nadalje, to bi značilo da s repertoara treba skinuti Zajčevog „Zrinjskog“ ili preskočiti koračnicu „U boj, u boj“, ili barem riječi Za dom u toj operi retuširati, recimo Za Visoki sud.

Ako tko izvan kazališne zgrade zapjeva „kiticu“ u kojoj se spominje Za dom, odmah s njim u maricu i Remetinec, ne čekajući da rotor bude dovršen. Također treba špijunirati građane na ulici i drugdje, ako tko kaže Kupio sam to za doma, to je već jako blizu poviku Za dom i vrijedi barem pet tisuća. Nova, modificirana stara, poslovica kaže: Sačuvaj me Bože od kuge, rata, gladi i hrvatskoga sudstva.

Što kaže veliki Rječnik hrvatskoga jezika? Da je dom – kuća, stan („Dobro došao u moj dom“), da je dom i obitelj („Ovo je pošten dom“), da je dom također i – domovina.

Nadalje, dom je i ustanova (studentski, starački, dječji, dom zdravlja, dom kulture), ali i u smislu Gornji dom, Dom lordova itd. No, od svih tih značenja bezočne visokoprekršajne potkornjake smeta onaj da je dom suznačnica za domovinu. Što znači da treba zabraniti i riječ domovina, ukinuti domovnice itd., a domorodce poslati u Irsku.

U svemu, presuda koja optužuje Za dom je, naravno, neodrživa i treba oko toga podignuti veliku buku. Glede nešto duljeg pozdrava Za dom spremni, razlikovati: ako je izraz (pozdrav) praćen rimskim pozdravom i nepobitno veliča totalitarni režim iz Drugoga svjetskog rata jedna je stvar, ali ako se rabi u obljetnicama koje podsjećaju na velik doprinos HOS-a u Domovinskom ratu, pozdrav koji za tu priliku treba biti dopušten, s tim da nisu samo hosovci tako pozdravljali nego i mnogi hrvatski branitelji 1991. o čemu mogu svjedočiti iz prve ruke, jer bio sam tada svugdje, što je poznato onima kojima je poznato.

Druga strana u Drugom svjetskom ratu imala je neupitan pozdrav Zdravo, te ga ne treba zabranjivati, ima vrlo zdravstven prizvuk, bez obzira što su u vrijeme toga pozdrava, a trajao je do devedesete, stotine tisuća Hrvata gubile zdravlje u komunističkim kazamatima, ako nisu imali sreću da budu odmah ubijeni.

Posve je drugi slučaj sa crvenom zvijezdom, srpom i čekićem, koji moraju biti izbačeni iz uporabe bilo kada i bilo gdje, to jest čekić može ostati u sudnicama, kao što i jest, pa i u onima visokih sudova u kojima su se zadržali ne ostatci nego velike nakupine sljedbenika jugoslavenske (znači velikosrpske) ideologije. Ako oni slučajno kažu Za dom, znamo na koju se to (izgubljenu) domovinu odnosni. U ciničnoj parafrazi moglo bi se za njih reći „Ja domovinu imam, tek u srcu ju nosim…“ A dotle se Srbija ubrzano naoružava.

Sarajevski filmski festival

Vidim na ekranu nekog čovjeka s nepravilnim zubima koji objavljuje urbi et orbi da je Sarajevski festival vrlo važan jer djeluje ljepljivo – odnosno veže i spaja Regiju, narodi i narodnosti se koproduciraju i opet je sve kao nekad. I to baš u Sarajevu, koje je četiri ili pet godina svakodnevno plaćalo iluzije umjetno sašivene jugoslavenske „federacije“.

Hrvatskoga igranog filma ondje nema, od Hrvatske se traži samo više ili manje manjinski udio, tek toliko da dade novac, da posluži kao bankomat, a ako se malo pobuni, dobije po zubima. Ili se, s dosta razloga, drži da Hrvatska u zadnje vrijeme snima filmova ispod razine, te je i Gruzija bolja, kao što i jest. Ne ide nam, a znamo i zašto.

Jedina dobra vijest je da se Sveučilište u Zagrebu uguralo među pet stotina najboljih u svijetu. I tu naši vrli mediji odmah potežu usporedbe sa sveučilištima u „regiji“, ma to je Pavlovljev refleks. Ne mogu dalje od nosa.

Pokop akademika Katičića

Nisam vidio (dok ovo pišem) obavijest u javnim glasilima, pa ovim putem želim obavijestiti poštovatelje velikana: sprovod je u četvrtak, 29. kolovoza u 14 sati na zagrebačkom groblju Mirogoj.

Hrvoje Hitrec / HKV

 

Koje je to fine manire imao Tito?!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ovako će izgledati Europljanin 21. stoljeća

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da kada migranti stradaju u Sredozemlju kao ovih tjedana, medijski se u Europi upire prstom u ljude, poput Salvinija, koji traži samo jedno: vladavinu zakona, osim za one koji bježe od životne i bilo koje druge ugroze. No nitko ne upire prstom u one koji stvaraju kaos, u trgovce ljudima i nevladine udruge.

Ovi posljednji su po definiciji dobri dečki i cure, a oni koji traže vladavinu zakona, jer su 90 posto migranata bez dokumenata ekonomski migranti, oni su loši dečki.

Kako nevladine udruge koje se bave klimatskim promjenama već imaju svoju sveticu, djevicu i mučenicu, malu Gretu, bezočno instrumentalizirano bolesno dijete (autizam), tako su i nevladine udruge koje se bave prijevozom migranata u Europu preko leđa sve siromašnijih Talijana, također dobile svoju prvu sveticu u NGO kalendaru, kapetanicu broda i udruge Sea Watch, Carolu Rackete.

O njoj, NGO svetici koja se sva posvetila spašavanju prezrenih na svijetu, malo se zna, no nju smatram modelom Europljanina u skoroj budućnosti, koji će nastati uslijed nasilnog i protuzakonitog miješanja rasa, te ideologijom konzumerizma u koju možemo sažeti sve, tzv. “europske vrijednosti”.

No prije nego što opišemo Carolu Rackete na temelju onoga što je ona sama rekla o sebi, pogledajmo tko financira njezinu udrugu. Iako se u toj agendi stalno spominje Sorosa, ovdje to nije slučaj. Na prvom mjestu to je prebogata njemačka Evangelička crkva, potom slijede razni članovi i simpatizeri stranaka “zelenih”.

Pridružila se tome i Katolička crkva u Njemačkoj, u liku omiljenog kardinala pape Frane, münchenskog nadbiskupa Marxa. Ali, kao i kod reklame za posuđe na televiziji, uz kupovinu seta lonaca dobijete besplatno i set noževa, iznenađenje.

U ovom slučaju financiranja nevladine udruge Sea Watch iznenađenje se zove Millî Görüş. Ne, to nije ime i prezime, to je naziv turske islamističke organizacije (u prijevodu “nacionalna vizija”) koja u Europi broji oko 500 tisuća članova. Njihovo djelovanje, posebno u Njemačkoj, temelji se na financiranju džamija i islamskih centara te širenju radikalne političke vizije islama.

Jedan od njihovih glavnih ideologa i utemeljitelja je Necmettin Erbakan, koji je umro prije osam godina, no njegove programatske riječi i dalje su žive. Citiram Erbakana: “Europa je bolesna, i moramo im dati ispravan lijek – cijela će Europa postati islamska. Osvojit ćemo i Rim”. Kako? Oružjem kao u prethodne dvije invazije u povijesti?

Ne, uz pomoć korisnih idiota poput Carole i zloporabom ljudskih prava, što je sažeo u rečenicu: “Pokorit ćemo vas vašim zakonima”.

Zbog svega toga islamistička organizacija Millî Görüş prošle je godine došla u sukob s austrijskim kancelarom Sebastianom Kurzom koji je iz Austrije protjerao oko šezdeset imama i zatvorio sedam džamija koje su radikalizirale mlade muslimane, čak i one druge generacije.

Nema šale s Kurzom, no, nažalost, u drugim europskim zemljama ignoriraju ovu moćnu i brojnu organizaciju, mediji o njoj skoro pa i ne pišu. Tako smo došli do paradoksa da jedna islamistička organizacija zajedno s njemačkom Evangeličkom i Katoličkom crkvom te sve snažnijom grupacijom zelenih stranaka, financira našu Carolu Racket i njezinu organizaciju i brod.

Racketova je model rađajućeg Europljanina, bez korijena, bez ičega, bez identiteta. Evo što je govorila u intervjuima o sebi, od talijanskog Corriere della Sera do španjolskog El Paisa.

Nju, veli, grize savjest što je Europljanka jer je odrasla u blagostanju, za razliku ljudi iz tzv. trećeg svijeta, a za to je kriva Europa, pa je njezin aktivizam pranje savjesti zbog zločinačke Europe.

Iako Njemica, ne osjeća se Njemicom, tek Europljankom. Apolitična je, no želi “više Europe” jer su nacije izvori zločina. Kaže da nema fiksne kuće. Granice smatra glupošću, povijest Europe za nju je tek povijest zločina. Dakako, ona je fan Grete, ekološki osviještena.

Osim što ova svetica spašava migrante, spašava i Zemlju, pa je i članica grupe Extinction Rebellion “gdje ratujemo protiv klimatskih promjena… pa u Kinu nisam išla zrakoplovom već vlakom.

Nema korijena, stalno putuje i spašava ovo ili ono. Ljudska prava su ispred pozitivnih zakona i svatko iz islamskog svijeta i bez dokumenata ima prava, iako ne bježi od rata ili siromaštva, doći u Europu i tražiti još bolji život.

Dakako, ateistkinja je, ne voli kršćanstvo, ali uzima novac od crkava, pa i islamskih radikala. Smatra se intelektualkom i “ima mrežu prijatelja po sveučilištima diljem svijeta”.

Tko ne misli ili ne čini ili ne živi kao ona, to rješava po kratkom postupku, on je rasist, fašist, ksenofob, islamofob.

Dakako, kapitalizam je za nju zlo, iako mrskim kapitalistima doslovno dovozi roblje, jeftinu radnu snagu. Kada isti siluju zapadnjakinje, uglavnom šuti jer “to rade i Europljani”. Sve je dakle relativno, sve su kulture iste, a ljudi su braća.

U jednom, ateist, apatrid, bez ikakvog identiteta, ne želi se vezati niti imati djecu. Millî Görüş s pravom joj daje novac. Izvrsna investicija.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari