Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Komšić III – Povratak titoista

Objavljeno

na

Ovoga tjedna i predsjednica i premijer krše Ustav Republike Hrvatske. Krše ga svojim nedjelovanjem, u situaciji u kojoj bi morali djelovati. Krše ga ogluhom na ustavnu odredbu “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, krše ga nepostupanjem prema Daytonskom mirovnom sporazumu čiji je Republika Hrvatska sukreator, supotpisnik i garant, a čiji je Aneks 4 (Ustav BiH) opet grubo prekršen.

Načelo konstitutivnosti tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba temelj je te nesretne države formirane mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi. Ono je ponovo narušeno i izvjesno je kako Hrvatska po tom pitanju opet neće učiniti ništa. Izlišno je po stoti put objašnjavati činjenicu kako su Bošnjaci izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva.

On je nelegitiman, a pozornijim iščitavanjem Ustava biva jasno kako je i nelegalan član Predsjedništva BiH. Bošnjaci su već dvaput u prošlosti napravili istu stvar. Što su time postigli za svoje nacionalne ciljeve?

Tijekom dva prijašnja Komšićeva mandata BiH nije postala ni građanskija ni stabilnija, dapače, temelji su joj razdrmani, Hrvati frustrirani i gurnuti protiv nje, a bilo kakva istinska građanska opcija kompromitirana i dugoročno onemogućena. Zašto onda opet to čine?

Jedan analitičar iz BiH duhovito je primijetio kako Bošnjaci kad biraju svoje predstavnike glasaju nacionalistički, a kada određuju hrvatske onda glasuju građanski.

Ovaj put su izabrali da njih predstavlja proerdoganovska SDA, a Hrvatima su kao predstavnika odredili titoista koji za sebe kaže kako govori bosanskim jezikom i obećava da će ukinuti konstitutivnost Hrvata, piše Nino Raspudić / Večernji list

Radi se o čistom sadizmu bez racionalne političke svrhe. Radimo to jer možemo i jer u frustraciji zbog raskoraka između nacionalne države za kojom žudimo i složene u kojoj živimo i dijelimo suverenitet ne znamo drugačije. O miljeu koji je Komšića izabrao najbolje svjedoči transparent iz prvih redova njegovog predizbornog skupa u Tuzli: “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja.” Ta stihoklepačka kombinacija mržnje i šege, rajinskog kolektivizma i orijentalnih kompleksa pokazuje sav jad situacije u kojoj zapuštena, izmanipulirana i frustrirana bošnjačka sirotinja gradi definitivan zid prema zapadu.

Savezništvo s Hrvatima u BiH, za života generacije kojoj su treći put nametnuli Komšića, postalo je nemoguće njihovim, a ne hrvatskim izborom. U svemu ovome nevažan je “Čova”, koji je dobio više od 80 posto glasova Hrvata koji su izašli na izbore.

Da je umjesto njega pod kapom Hrvatskog narodnog sabora kandidiran i od Hrvata plebiscitarno podržan najbolji, najčišći, najsvetiji kandidat, u ovakvom sklopu i takvoga Bošnjaci mogu preglasati birajući Komšića ili nekog njemu sličnoga. Riječ je o modelu postupanja kojim se trajno Hrvatima onemogućuje da sami izaberu svog člana Predsjedništva, Dragan Čović je tu načelno nebitan.

Prva problematična stvar oko ovih izbora je što su uopće održani, a da prije toga nije izmijenjen izborni zakon prema presudi Ustavnog suda BiH, koji je naložio promjenu načina izbora Doma naroda federalnog parlamenta i istaknuo kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike.

Nevažno je, dakle, je li Željko Komšić Hrvat, nego može li predstavljati Hrvate, tj. jesu li ga oni izabrali. To je odgovor na “duhovite” komentare kako je pravi Hrvat samo onaj tko ima potvrdu Čovića i HDZ-a. Sve i da ima takvih potvrda, teško da bi oni bili kvalificirani izdavati ih. Hrvate kao konstitutivni narod može predstavljati samo onaj kojeg oni izaberu, bez obzira na to koliki i kakav taj bio. Ironija u cijeloj priči je što Čović nije nikakva nacionalistička ni po BiH destruktivna opcija, već, iz perspektive hrvatskog interesa, prije jedna premekana, prekooperativna, naivno proeuropska priča.

Uvjeren sam da će uskoro doći dan kad će se bošnjački unitaristi sa sjetom sjećati Čovića i ovakvog HDZ-a BiH. Raja nudi argument da je Čović sam kriv i da su se Bošnjaci iz revolta odlučili nametnuti Komšića jer im se ne sviđa što HDZ BiH surađuje s Miloradom Dodikom. No činjenica koja se podmuklo prešućuje je da je oporba Dodiku, iz hrvatske perspektive, puno gora od njega.

Alternativa je Karadžićev SDS, stranka pod čijim je vodstvom vođen rat i etnički očišćena Republika Srpska. Upravo taj SDS je već odavno čvrst partner bošnjačke politike i miljenik međunarodne zajednice u BiH. Oni su odavno digli ruke od Republike Srpske i sve snage preusmjerili na Federaciju i gaženje preostalih Hrvata.

Optužbe bilo kojem Hrvatu danas kako dijeli BiH su cinične jer je BiH danas de facto podijeljena na srpski i bošnjački dio. Putinov utjecaj na pola zemlje će dodatno ojačati, a drugom polovicom vlada proeroganovska SDA, koju u mržnji prema Hrvatima nadmašuje još samo lijeva varijanta istog miljea iz tobožnjih građanskih stranaka.

Kako to da od Daytona do danas SAD i EU umjesto da igraju na Hrvate, jedni neupitan prozapadni faktor u BiH, koji su mogli biti istinsko vezivno tkivo zemlje i lokomotiva za Zapad, cijelo vrijeme aktivno podržavaju politički miks bošnjačkih islamista i postkomunista?

Daytonski okvir je grubo promijenjen nametnutim odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač i sve su išle na štetu Hrvata, te su u konačnici ostavile RS neokrznutom, a pretvorile Federaciju u bošnjački entitet, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona. Zašto? Je li se radilo o laboratorijskom pokušaju mikrorealizacije globalističke utopije melting pota, ili, što je vjerojatnije, plaćanje danka Turskoj?

Hoće li se s Trumpom išta dugoročno promijeniti ostaje vidjeti. Hrvatska tijekom tog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH nije činila ništa, štoviše u nekim je fazama, poput one za predsjednikovanja Stjepana Mesića, izravno pomagala tu rabotu. Ako je Hrvatska morala biti kuš u vrijeme ucjena Haagom i pristupnim pregovorima EU, zašto danas ne može reći – ovo je kršenje Daytona, ne priznajemo Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne želimo s njim surađivati i primati ga u tom svojstvu.

PETROV OŠTRO PORUČIO: ‘Komšić ne smije biti primljen u Zagreb!’

Također, onemogućit ćemo bilo kakvo približavanje BiH Europskoj uniji dok se promjenom izbornog zakona ne vrati ravnopravnost naroda. Zašto je to nezamislivo? Zašto su i premijer i predsjednica rekli kako, eto, izbor Komšića nije u redu ali su brzo naglasili kako će oni surađivati s institucijama BiH, dakle da će ga primati (što je transparent iz Tuzle vizionarski tvrdio), uz uobičajenu limunadu o “prijateljskoj BiH” i njenim euroatlantskim integracijama? Ovakva BiH nije prijateljska nego neprijateljska i Hrvatskoj (o čemu svjedoče i ekspresne Komšićeve prijetnje tužbom zbog Pelješkog mosta) i Hrvatima u BiH. Komšić bi trebao biti persona non grata za hrvatsku vlast, i zbog takve odluke Hrvatska ne bi snosila nikakve posljedice.

Ali bi možda njeni čelnici mogli dobiti minuse za svoje buduće birokratske karijere na famoznom Zapadu. Ostaje utjeha da će ljudi koji u Hrvatskoj osjećaju taj problem zapamtiti ovaj trenutak i da se ubuduće neće dati zavesti cupkanjem u dresu ili ispraznim domoljubnim frazama, jer sada se pokazuje tko si i što si. Ako će Plenković i Grabar-Kitarović surađivati s Komšićem oni time neće samo kršiti Ustav i obveze RH, već će aktivno djelovati kao politički grobari Hrvata u susjednoj zemlji.

U cijeloj ovoj priči nije nevin ni HDZ BiH. Dobili su potporu goleme većine Hrvata u BiH, oko čega se nisu morali posebno truditi, jer se iz straha od preglasavanja narod homogenizirao oko najjače opcije. Prije četiri godine, kada se privremeno raspala bošnjačka pseudograđanska platforma, a Komšić nije mogao treći put zaredom kandidirati, HDZ-ovci su trebali formiranje vlasti uvjetovati dogovorom oko promjene izbornog zakona.

No to nisu učinili već su potrčali u vlast. Ispalo je da se hrvatsko pitanje oko kojeg se digla široka fronta svelo na to da se oni vrate u fotelje i opet prikopčaju na ministarstva i javna poduzeća. Četiri godine su gljivarili u institucijama ovakve BiH ne razbijajući glavu oko toga da se može ponoviti stari scenarij. Na jadikovku kako se kroz institucije nije moglo učiniti ništa, odgovor je – zašto ste onda ostajali u njima, zašto ih niste napustili?

Danas opet imaju apsolutni legitimitet predstavljati Hrvate u BiH. Ali ne i izdati ih i dalje dugoročno kompromitirati njihovu ustavnopravnu poziciju. Ako Čović i HDZ BiH i ovaj put pristanu na mrvice vlasti dobačene od Bakira Izetbegovića, bez rješenja izbornog zakona, vjerojatno definitivno potpisuju svoj politički kraj. Blokiranje formiranja vlasti i nenasilni otpor do promjene izbornog zakona jedni je preostali put za Hrvate u BiH.

Upitno je imaju li kapaciteta za to. Od ovakve vlasti u RH ne mogu se nadati nikakvoj potpori koja bi išla onkraj sitniša za opanke, narodne nošnje i crkvene ograde u opustošenim župama, uz prigodni predizborni dolazak predsjednice i premijera, koji, djeluju kao anesteziolozi na operaciji kidanja glave – iskažu malo općenite potpore jednakopravnosti naroda, a onda normalno surađuju s “institucijama BiH”, čitaj Komšićem. Ostaje nada da ga ovaj put barem Viteško alkarsko društvo neće ugostiti u svečanoj loži Alke kao u prošloj epizodi.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Komšić nije moj predsjednik! Preglasavaju nas, otimaju nam što je naše!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari