Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Komšić III – Povratak titoista

Objavljeno

na

Ovoga tjedna i predsjednica i premijer krše Ustav Republike Hrvatske. Krše ga svojim nedjelovanjem, u situaciji u kojoj bi morali djelovati. Krše ga ogluhom na ustavnu odredbu “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, krše ga nepostupanjem prema Daytonskom mirovnom sporazumu čiji je Republika Hrvatska sukreator, supotpisnik i garant, a čiji je Aneks 4 (Ustav BiH) opet grubo prekršen.

Načelo konstitutivnosti tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba temelj je te nesretne države formirane mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi. Ono je ponovo narušeno i izvjesno je kako Hrvatska po tom pitanju opet neće učiniti ništa. Izlišno je po stoti put objašnjavati činjenicu kako su Bošnjaci izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva.

On je nelegitiman, a pozornijim iščitavanjem Ustava biva jasno kako je i nelegalan član Predsjedništva BiH. Bošnjaci su već dvaput u prošlosti napravili istu stvar. Što su time postigli za svoje nacionalne ciljeve?

Tijekom dva prijašnja Komšićeva mandata BiH nije postala ni građanskija ni stabilnija, dapače, temelji su joj razdrmani, Hrvati frustrirani i gurnuti protiv nje, a bilo kakva istinska građanska opcija kompromitirana i dugoročno onemogućena. Zašto onda opet to čine?

Jedan analitičar iz BiH duhovito je primijetio kako Bošnjaci kad biraju svoje predstavnike glasaju nacionalistički, a kada određuju hrvatske onda glasuju građanski.

Ovaj put su izabrali da njih predstavlja proerdoganovska SDA, a Hrvatima su kao predstavnika odredili titoista koji za sebe kaže kako govori bosanskim jezikom i obećava da će ukinuti konstitutivnost Hrvata, piše Nino Raspudić / Večernji list

Radi se o čistom sadizmu bez racionalne političke svrhe. Radimo to jer možemo i jer u frustraciji zbog raskoraka između nacionalne države za kojom žudimo i složene u kojoj živimo i dijelimo suverenitet ne znamo drugačije. O miljeu koji je Komšića izabrao najbolje svjedoči transparent iz prvih redova njegovog predizbornog skupa u Tuzli: “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja.” Ta stihoklepačka kombinacija mržnje i šege, rajinskog kolektivizma i orijentalnih kompleksa pokazuje sav jad situacije u kojoj zapuštena, izmanipulirana i frustrirana bošnjačka sirotinja gradi definitivan zid prema zapadu.

Savezništvo s Hrvatima u BiH, za života generacije kojoj su treći put nametnuli Komšića, postalo je nemoguće njihovim, a ne hrvatskim izborom. U svemu ovome nevažan je “Čova”, koji je dobio više od 80 posto glasova Hrvata koji su izašli na izbore.

Da je umjesto njega pod kapom Hrvatskog narodnog sabora kandidiran i od Hrvata plebiscitarno podržan najbolji, najčišći, najsvetiji kandidat, u ovakvom sklopu i takvoga Bošnjaci mogu preglasati birajući Komšića ili nekog njemu sličnoga. Riječ je o modelu postupanja kojim se trajno Hrvatima onemogućuje da sami izaberu svog člana Predsjedništva, Dragan Čović je tu načelno nebitan.

Prva problematična stvar oko ovih izbora je što su uopće održani, a da prije toga nije izmijenjen izborni zakon prema presudi Ustavnog suda BiH, koji je naložio promjenu načina izbora Doma naroda federalnog parlamenta i istaknuo kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike.

Nevažno je, dakle, je li Željko Komšić Hrvat, nego može li predstavljati Hrvate, tj. jesu li ga oni izabrali. To je odgovor na “duhovite” komentare kako je pravi Hrvat samo onaj tko ima potvrdu Čovića i HDZ-a. Sve i da ima takvih potvrda, teško da bi oni bili kvalificirani izdavati ih. Hrvate kao konstitutivni narod može predstavljati samo onaj kojeg oni izaberu, bez obzira na to koliki i kakav taj bio. Ironija u cijeloj priči je što Čović nije nikakva nacionalistička ni po BiH destruktivna opcija, već, iz perspektive hrvatskog interesa, prije jedna premekana, prekooperativna, naivno proeuropska priča.

Uvjeren sam da će uskoro doći dan kad će se bošnjački unitaristi sa sjetom sjećati Čovića i ovakvog HDZ-a BiH. Raja nudi argument da je Čović sam kriv i da su se Bošnjaci iz revolta odlučili nametnuti Komšića jer im se ne sviđa što HDZ BiH surađuje s Miloradom Dodikom. No činjenica koja se podmuklo prešućuje je da je oporba Dodiku, iz hrvatske perspektive, puno gora od njega.

Alternativa je Karadžićev SDS, stranka pod čijim je vodstvom vođen rat i etnički očišćena Republika Srpska. Upravo taj SDS je već odavno čvrst partner bošnjačke politike i miljenik međunarodne zajednice u BiH. Oni su odavno digli ruke od Republike Srpske i sve snage preusmjerili na Federaciju i gaženje preostalih Hrvata.

Optužbe bilo kojem Hrvatu danas kako dijeli BiH su cinične jer je BiH danas de facto podijeljena na srpski i bošnjački dio. Putinov utjecaj na pola zemlje će dodatno ojačati, a drugom polovicom vlada proeroganovska SDA, koju u mržnji prema Hrvatima nadmašuje još samo lijeva varijanta istog miljea iz tobožnjih građanskih stranaka.

Kako to da od Daytona do danas SAD i EU umjesto da igraju na Hrvate, jedni neupitan prozapadni faktor u BiH, koji su mogli biti istinsko vezivno tkivo zemlje i lokomotiva za Zapad, cijelo vrijeme aktivno podržavaju politički miks bošnjačkih islamista i postkomunista?

Daytonski okvir je grubo promijenjen nametnutim odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač i sve su išle na štetu Hrvata, te su u konačnici ostavile RS neokrznutom, a pretvorile Federaciju u bošnjački entitet, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona. Zašto? Je li se radilo o laboratorijskom pokušaju mikrorealizacije globalističke utopije melting pota, ili, što je vjerojatnije, plaćanje danka Turskoj?

Hoće li se s Trumpom išta dugoročno promijeniti ostaje vidjeti. Hrvatska tijekom tog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH nije činila ništa, štoviše u nekim je fazama, poput one za predsjednikovanja Stjepana Mesića, izravno pomagala tu rabotu. Ako je Hrvatska morala biti kuš u vrijeme ucjena Haagom i pristupnim pregovorima EU, zašto danas ne može reći – ovo je kršenje Daytona, ne priznajemo Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne želimo s njim surađivati i primati ga u tom svojstvu.

PETROV OŠTRO PORUČIO: ‘Komšić ne smije biti primljen u Zagreb!’

Također, onemogućit ćemo bilo kakvo približavanje BiH Europskoj uniji dok se promjenom izbornog zakona ne vrati ravnopravnost naroda. Zašto je to nezamislivo? Zašto su i premijer i predsjednica rekli kako, eto, izbor Komšića nije u redu ali su brzo naglasili kako će oni surađivati s institucijama BiH, dakle da će ga primati (što je transparent iz Tuzle vizionarski tvrdio), uz uobičajenu limunadu o “prijateljskoj BiH” i njenim euroatlantskim integracijama? Ovakva BiH nije prijateljska nego neprijateljska i Hrvatskoj (o čemu svjedoče i ekspresne Komšićeve prijetnje tužbom zbog Pelješkog mosta) i Hrvatima u BiH. Komšić bi trebao biti persona non grata za hrvatsku vlast, i zbog takve odluke Hrvatska ne bi snosila nikakve posljedice.

Ali bi možda njeni čelnici mogli dobiti minuse za svoje buduće birokratske karijere na famoznom Zapadu. Ostaje utjeha da će ljudi koji u Hrvatskoj osjećaju taj problem zapamtiti ovaj trenutak i da se ubuduće neće dati zavesti cupkanjem u dresu ili ispraznim domoljubnim frazama, jer sada se pokazuje tko si i što si. Ako će Plenković i Grabar-Kitarović surađivati s Komšićem oni time neće samo kršiti Ustav i obveze RH, već će aktivno djelovati kao politički grobari Hrvata u susjednoj zemlji.

U cijeloj ovoj priči nije nevin ni HDZ BiH. Dobili su potporu goleme većine Hrvata u BiH, oko čega se nisu morali posebno truditi, jer se iz straha od preglasavanja narod homogenizirao oko najjače opcije. Prije četiri godine, kada se privremeno raspala bošnjačka pseudograđanska platforma, a Komšić nije mogao treći put zaredom kandidirati, HDZ-ovci su trebali formiranje vlasti uvjetovati dogovorom oko promjene izbornog zakona.

No to nisu učinili već su potrčali u vlast. Ispalo je da se hrvatsko pitanje oko kojeg se digla široka fronta svelo na to da se oni vrate u fotelje i opet prikopčaju na ministarstva i javna poduzeća. Četiri godine su gljivarili u institucijama ovakve BiH ne razbijajući glavu oko toga da se može ponoviti stari scenarij. Na jadikovku kako se kroz institucije nije moglo učiniti ništa, odgovor je – zašto ste onda ostajali u njima, zašto ih niste napustili?

Danas opet imaju apsolutni legitimitet predstavljati Hrvate u BiH. Ali ne i izdati ih i dalje dugoročno kompromitirati njihovu ustavnopravnu poziciju. Ako Čović i HDZ BiH i ovaj put pristanu na mrvice vlasti dobačene od Bakira Izetbegovića, bez rješenja izbornog zakona, vjerojatno definitivno potpisuju svoj politički kraj. Blokiranje formiranja vlasti i nenasilni otpor do promjene izbornog zakona jedni je preostali put za Hrvate u BiH.

Upitno je imaju li kapaciteta za to. Od ovakve vlasti u RH ne mogu se nadati nikakvoj potpori koja bi išla onkraj sitniša za opanke, narodne nošnje i crkvene ograde u opustošenim župama, uz prigodni predizborni dolazak predsjednice i premijera, koji, djeluju kao anesteziolozi na operaciji kidanja glave – iskažu malo općenite potpore jednakopravnosti naroda, a onda normalno surađuju s “institucijama BiH”, čitaj Komšićem. Ostaje nada da ga ovaj put barem Viteško alkarsko društvo neće ugostiti u svečanoj loži Alke kao u prošloj epizodi.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Komšić nije moj predsjednik! Preglasavaju nas, otimaju nam što je naše!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

O uhljebima, Hrvatskoj korisnima i beskorisnima

Objavljeno

na

Objavio

Ah, ti uhljebi, najveće zlo Hrvatske! Kad ih ne bi bilo, poduzetnici bi lakše disali, mladi ne bi odlazili u inozemstvo, umirovljenici bi imali veće mirovine, a djeca novije i funkcionalnije vrtiće i škole… No, ne daju uhljebi…

Uhljebljeni su posvuda, po državnim službama, u lokalnoj upravi, u javnim poduzećima, u privatnim tvrtkama poslovima povezanima s državom,… sve to zahvaljujući političkim moćnicima kojima prsten ljube. Pa bez po’ muke zauzimaju radna mjesta za koja nisu kvalificirani. Ili jednostavno ne rade ništa, a dobivaju plaću.

„HDZ = SDP“?

Ako je suditi po medijskim napisima, uhljebi stanuju uglavnom, ako ne i isključivo, u HDZ-u. Tamo im je meka. Čim ljevica dođe na vlast, misteriozno nestanu, izuzme li se razotkrivanje ponekog trofejnog uhljeba zaostalog od HDZ-ove vlasti. Uglavnom, put – od „neki HDZ-ovci su uhljebi“ i „samo HDZ-ovci su uhljebi“ do „svi su HDZ-ovci uhljebi“ – u glavama primatelja takva sadržaja ne bude dug. Na istom valu, kad HDZ-ovci tuku žene, emitira se epska medijska saga. Učini li, pak, to koji SDP-ovac, izostane i pilot-epizoda. Makar, ne bi li, prema onoj da nije vijest kad pas ugrize čovjeka, nego kad čovjek ugrize psa, bilo primjerenije uzusima zanata izvijestiti o nepodopštini u neočekivanom, SDP-ovom, nego očekivanom, HDZ-ovom okruženju? Bi, ali ta se kockica ne bi uklopila u slagalicu percepcije o bahatom, rasipnom, dekadentnom HDZ-u, te urednom, savjesnom i progresivnom SDP-u.

No, kako to da glava nasađena na tjelesinu ispunjenu uhljebima ipak postiže kakve-takve, katkad i dojmljive rezultate? To veće, usporede li se s onima glave u čijem tijelu uhljeba jedva da se u tragovima nazire. Naime, usred HDZ-a, tog legla uhljeba, izrasla je većina ratnih generala koji su ostvarili veličanstvenu ratnu pobjedu. HDZ-ovi uhljebi u sferi vanjskih poslova ostvarili su sve zacrtane strateške ciljeve – od međunarodnog priznanja, preko prijema u NATO savez i završetka pregovora s EU, sve do zapaženog pozicioniranja u europskim institucijama i povučenih pozamašnih milijarda iz te – kako ju sad neki nazivaju – mrtve Europe. Među viđenijim HDZ-ovim uhljebima svakako su nogometni dužnosnici na čelu i u tijelu organizacije čiji je finalni proizvod krajem devedesetih bio treći na svijetu, da bi se prije dvije godine popeo i stubu više, kao samo još jedan izraz kontinuiteta velebnih uspjeha od Tuđmanova do Plenkovićeva vremena. Nije u tomu iznimka ni postignuće današnjih generala, HDZ-ovih epidemiologa, koji su u svakom mjerljivom pogledu Hrvatsku svrstali u sâm svjetski vrh glede borbe protiv globalne pošasti. Onako kako su devedesetih generali, oslobodivši privremeno zauzete krajeve, povezali Hrvatsku, a što je bio preduvjet njezinog političkog i gospodarskog opstanka, tako su i epidemiolozi i infektolozi, besprijekorno obavivši posao, stvorili uvjete za brži gospodarski oporavak u odnosu na konkurenciju, nadasve u ključnoj turističkoj branši. Pa odakle svi ti uspjesi kraj tolikih uhljeba?

Kako to da se SDP, koji kronično kuburi s pomanjkanjem uhljeba, za svojih mandata ne može pohvaliti rezultatima usporedivog ranga?

Možda zato što je u ovim pitanjima nerijetko gurao kola u suprotnom smjeru – ka provaliji?

Obezglavljivao je nogomet pod firmom isušivanja močvare ne libeći se pritom instrumentalizirati pravosuđe i ulične huligane. Štitio je ubojice u službi komunističkog totalitarizma inateći se središtu Unije, poradi čega je odgođeno korištenje EU fondova i produljena recesija. Udarajući kontru hrvatskom vodstvu u borbi protiv virusa, predsjednik Milanović je otvoreno koketirao sa švedskim modelom, čiji sve manje blistavi rezultati iz dana u dan izlaze na vidjelo, dočim je posve pogubljeni Davor Bernardić čak i osobnim primjerom opstruirao suzbijanje širenja zaraze, dijeleći ženama ruže i poljupce dok se bolest u Hrvatskoj gnijezdila već desetak dana. S obzirom da se nisu ustručavali proslavljene ratne generale u naponu moći slati u mirovinu, razložno je zapitati se – prijeti li u slučaju SDP-ove pobjede sličan scenarij i vodećim epidemiolozima i infektolozima?
Toliki bezdan između dviju vodećih stranaka doista može premostiti tek more lažnih slika, spinova i percepcija o poštenom SDP-u i korumpiranom HDZ-u.

No, usudi li se tko pitati je li te i takve, koji na taj način stvaraju umjetnu ravnotežu između HDZ-a i SDP-a, briga za dobro Hrvatske? Ha, vjerojatno jest, barem koliko i one koji ih žele posvema izjednačiti, na ništa manje fantomskim opsjenama gradeći dijaboličnu formulu „HDZ = SDP“!

Lojalnost na udaru ocvalih anarhista

Danas se kao svojevrsna simbolička razdjelnica na hrvatskoj političkoj pozornici nametnuo odnos prema 30. svibnju kao Danu državnosti. S jedne strane stoje oni koji dostojno obilježavaju taj prijelomni dan moderne hrvatske povijesti kad je hrvatski narod uzeo u ruke sudbinu i sreću, a s druge oni koji, ili ne znaju što bi o njemu mislili, ili ga drže nečijim „privatlukom“, danom podjela – i to je to! Na združenom udaru SDP-a i saveznika, svih onih koje 30. svibnja kao Dan državnosti zbunjuje, zadnjih se tjedana našao predsjednik raspuštenog saziva Sabora za čijeg je mandata tom velikom danu vraćen značaj kakav zaslužuje, Gordan Jandroković.
Njega drže pokaznim primjerom uhljeba više kategorije, koji se vazda nekako dokopaju visokih državnih dužnosti, a da to ničim nisu zaslužili. Iako je, za razliku od, primjerice, Zorana Milanovića, koji se uspinjao po načelu negativne selekcije – naime, tek nakon što je propao u matičnoj mu disciplini, diplomaciji, kvalificirao se za najviše državne dužnosti (u kojima je diplomacija sve samo ne nevažna) – Jandroković postupno politički napredovao od lokalne razine prema državnoj, iskazujući sve to vrijeme, kao i ogromna većina savjesnih članova stranke, lojalnost njezinu vodstvu.

Napokon, odanost i poštivanje hijerarhije temelji su na kojima počiva unutarnja povezanost i djelovanje bilo kakve organizirane strukture, bila riječ o državi, tvrtki, stranki,… sve do obitelji. No, Jandrokovićevi kritičari ne vide odanost kao vrlinu. U njihovu vrijednosnom sklopu ona je zastarjela i prevladana kategorija pa ju krste izrazima poput poslušništva i podaništva, baš poput anarhističkih pokreta zaokupljenih misijom razaranja stupova društva još od druge polovice prošloga stoljeća. A kao alternativu nude neposluh i vjernog mu pratitelja, nered. Novost je tek što u zadnje vrijeme takvi pogledi, do jučer karakteristični za krajnju ljevicu, nalaze sve više pobornika i na naizgled suprotnom polu političkog spektra, onome koji se predstavlja desnim, konzervativnim, pa čak i demokršćanskim.

Kako bi ga uvukli u blato, Jandrokovićevi kritičari se ne srame iskazati elementarno nepoznavanje političkog sustava parlamentarne demokracije, u čijoj srži leži praktično i pragmatično načelo prijenosa izbornog legitimiteta. Pa ga prozivaju da je postao predsjednikom Sabora sa svega 808 osvojenih glasova, što je čista laž. Naime, Jandroković je na tu visoku dužnost izabran s još manje glasova, njih 76, ili možda tek kojim više, prema proceduri i zakonu izabranih saborskih zastupnika, čiji svaki pojedini glas vrijedi jednako, neovisno o broju dobivenih preferencijalnih glasova na izborima. Tih 808 Jandrokovićevih glasova odnosi se upravo na broj preferencijalnih glasova koje je dobio u neprirodnom nadmetanju s članom iste momčadi, eksponiranijim kolegom bliskih mu političkih uvjerenja, Andrejom Plenkovićem.

Spočitavati mu zato mali broj glasova, slijedno tome ga i diskvalificirati za državne dužnosti, jednako je apsurdno kao kad bi se Domagoju Vidi odricalo moralno pravo da bude stup obrane vatrenih zato što je u anketi navijača dobio znatno manje glasova od Luke Modrića. Da Jandroković ipak ne figurira kao politički fikus, pokazao je rezultatom na izborima održanim ni godinu dana ranije, kada je dobio skoro deset puta više preferencijalnih glasova od kolege s iste liste, Zlatka Hasanbegovića, u nekim demokršćanskim krugovima vrlo cijenjenog političara.

Kad savršeni uhljebi dijele etikete

No, kad su argumenti tanki ili ništavni, k tome i kao pincetom izvađeni iz šireg konteksta, onda valja poći korak dalje pa posegnuti za žešćom i učinkovitijom „argumentacijom“ – ad hominem iliti đonom na osobu. Ali ne tako da ju se obilježi jednokratnom metaforom povezanom s određenim nepriličnim činom, nego da joj se za vazda prilijepi posprdna etiketa kako bi ju se trajno omalovažilo, u konačnici i dehumaniziralo. U tomu će upućeniji prepoznati tipičnu psihološku polugu društvenog odbacivanja koju su koristili komunisti, u prvo vrijeme kako bi opravdavali pogubljenja, a potom i izbacivanje iz partije, dok ju danas ne manje strasno provode istinski baštinici njihova duha.

Takvu su vidu zlostavljanja, zanimljivo, izloženi samo vodeći ljudi HDZ-a, jedine stranke s itekako opipljivim rezultatima za Hrvatsku. Pa jedan bude „ćato“ uhljebljen u Bruxellesu i od Bruxellesa, drugi „njonjo“ uhljebljen u Saboru, a treća je bila „plavuša“ uhljebljena u NATO-u. Plavuše su se složna braća zajedničkim snagama već riješili, a dvojac im još uvijek smeta. Čitav im rezon počiva na čudnovatoj zamisli kako su, eto, samo u politici, toj možda i najsloženijoj grani ljudskoga djelovanja, radno iskustvo i razvijena mreža kontakata s utjecajnim ljudima teret, a ne prednost. Drugdje bi, radilo se o pečenju odojka, popravku auta, pravljenju frizure, čemu god ni izbliza tako složenome kao tkanje politike, takvo što nesumnjivo vidjeli kao prednost a ne teret. Kad biste ih pitali zašto, gledali bi vas k’o budalu. Pa kad već posvuda traže licemjerje, evo im ga u zrcalu!

Toj su izvrnutoj logici izrazito podložne osobe koje se ne mogu pohvaliti konkretnim djelima, niti bilo čime što bi ih izdiglo iz prosječnosti ambijenta u kojem životare, makar to činili i punim plućima, pa to nastoje nadoknaditi osjećajem moralne nadmoći spram boljih od sebe. Takvi se natječu za mjesto u Saboru ne kako bi sudjelovali u vlasti, čije formiranje je sâma bit i svrha izbora. Njima se, naime, svaka vlast gadi, u sabornici bi samo sjedili, u prazno blebetali i divili se vlastitoj slici i prilici, nadmeno uživajući u nadmoćnoj im moralnosti, neukaljanoj konkretnim radom i odgovornošću za njegove posljedice. Time zapravo ostvaruju san svakog uhljeba – nije im ni u primisli raditi posao u okviru njegova smisla i svrhe, i sve to još za 100% unosnih prihoda i doživotnih mirovinskih povlastica, a s 0% odgovornosti! Neuprljani odgovornošću i dalje ostaju 100% moralni, kao da se natječu za miss pravednosti, poštenja, čestitosti… Za razliku od uhljebništva u uobičajenom smislu, koje je s pravom društveno prezreno, ovaj vid uhljebništva pokriven je izbornim legitimitetom izraženim kroz volju dijela naroda, čime stječe određenu društvenu prihvatljivost. Upravo ga prihvaćenost i u ideji i u praksi čini savršenim uhljebništvom, ali i do srži koruptivnim.

Penicilin za „missice“

Pomalo neočekivano, pravim penicilinom za kandidate za miss poštenja, miss pravednosti i miss čestitosti pokazao se upravo Gordan Jandroković. S po jednom kratkom izjavom otpilio ih je u dva navrata. Iz izjave kako ima troje djece s istom ženom, izrečene kako bi podcrtao razliku u odnosu na demokršćansku uzdanicu u usponu, svak’ će razuman zaključiti kako se odnosi na čine očeva a ne na djecu, jednostavno stoga što djeca nastaju voljom i djelom roditelja a ne obrnuto. No, kandidat za miss čestitosti je u razgovoru na N1 televiziji, toj stamenoj utvrdi lijevog liberalizma, smisao neizravno izrečenog dijela izjave izopačio i ispleo pravi roman. Utekavši od rasprave o očevima, što barem na tom dijelu političkog spektra ne bi trebao biti tabu, ne samo što je Jandrokoviću podmetnuo vlastitu djecu u usta, nego je nekom logičkom vratolomijom uspio zaključiti i kako se tu radi o prebiranju i klasificiranju djece kao vrijedne i manje vrijedne. Kao da se u njega uselio duh glasnogovornika udruge B.A.B.E, uznemirenog nekom inicijativom Željke Markić na temu obitelji.

A što je to kandidat za miss čestitosti prije aktivnog političkog angažmana činio, nego „nesebično“, šakom i kapom dijelio HDZ-ovim istaknutim ljudima etikete, te skretao pozornost glasačima HDZ-a kako su „ćato“ i „njonjo“ licemjerni jer žmigaju desno a skreću lijevo? Nije li time zapravo zadužio i druge da upozore i njegovo potencijalno biračko tijelo, napose ono demokršćanske orijentacije, na frapantnu neusklađenost svjetonazorskih mu načela i djela?

Dvojac kandidata za miss pravednosti i poštenja Jandroković je neutralizirao opaskom da HDZ-u nisu prihvatljivi kao koalicijski partner, plasiranom u vrijeme pregovora „missica“ s najbližim im političkim srodnikom. Nikako nisu mogli otrpjeti teret te izjave na nejakim im plećima pa su pregovore prekinuli bez dogovora. Kad se tako lako povijaju pred jednom jedinom, usputnom rečenicom čovjeka kojeg nazivaju njonjom, što li bi tek bilo kad bi se suočili s pritiscima kakvima je bio podvrgnut predsjednik Vlade dok se odlučivalo o vodstvu Europske komisije, kad mu je umjetno produciranim korupcijskim skandalima bila rušena trećina Vlade? Eto, kad ostaneš čvrst, ustraješ i ne slamaš se pod pritiscima, to se višestruko vraća,… Kroz respekt drugih, ali i posebno vidljivo ovih dana, kroz euro-milijarde za Hrvatsku. Srećom po „missice“, one taj gorki kalež ne će kušati, srkat će na slamčicu slatki nektar sa 100% sinekura i 0% odgovornosti, kako, uostalom, i priliči kandidatima za miss pravednosti, poštenja, čestitosti,… naravno, pokaže li se da ljubitelja istinskih uhljeba ima dovoljno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Jedno poglavlje je zatvoreno

Objavljeno

na

Objavio

Počelo je, sad već davne, 2009. godine. Večernji list je želio ojačati subotnji prilog Obzor i kontaktirao je niz osoba, uglavnom mlađih ljudi iz akademskog miljea, i ponudio im suradnju. Malo prije toga sam doktorirao, imao višak vremena i energije, te izvjesno medijsko i autorsko iskustvo.

Prvi put sam se našao pred zadatkom pisanja u redovitom ritmu. Prihvatio sam pretpostavljajući da ću napisati desetak tekstova na meni bliske teme i da će to biti to. Većini tada uključenih autora doista se tako i dogodilo, jer različitim ljudima odgovaraju različiti formati i ritmovi. No moja kolumna je spontano išla dalje. Teme su se širile, početni dvotjedni ritam prešao u tjedni, potom se kolumna prebacila na petak i išla tim danom do danas.

Osvrćući se sada unatrag, znakovito je da mi kroz sve te godine nikada nije ponestalo tema. Nijednom se nisam našao pred praznim ekranom pitajući se – jadan ja, o čemu bih pisao? To je za kolumnista dobra vijest, ali za društvo u cjelini loša, jer je u skladu s kletvom – „dabogda živio u zanimljiva vremena“. A u nas je uvijek zanimljivo. Ne znam o čemu bih pisao svaki tjedan da živim u uređenoj Švicarskoj ili Švedskoj, niti žalim za tim, tu smo i tu nam se boriti.

Iako su me stariji i iskusniji upozoravali da budem svjestan kako je svatko hit jednu-dvije sezone i da čitatelji, kao što se brzo okupe, tako i nestanu, s Espressom nije bilo tako. Čitateljstvo je raslo do samoga kraja. Našao sam formu koja mi je odgovarala, uspio sam pogoditi ton, pisao sam s lakoćom. S godinama mi je sjesti za kompjuter u srijedu navečer postao dio života. Tjedni ritam pisanja kolumne me disciplinirao i natjerao da sustavno pratim politiku, domaću i stranu, ali brojne druge društvene fenomene, koji bi mi inače promicali. U mnogim stvarima sam se kroz taj kolumnistički rad i samoobrazovao.

Pogrešan je dojam da sam pisao samo o politici. Najsretniji sam bio kad sam se mogao baviti drugim temama, a bilo je tu svega, od pet kolumni o nogometu za Svjetskog prvenstva u Rusiji, gdje naravno ne pišem o formacijama i taktici, već o nogometu kao složenom političkom, ekonomskom, kulturnom, mitskom, identitetskom pa i parareligioznom fenomenu iz kojeg, kao iz nekog mikrosvijeta, možemo puno naučiti i o „stvarnom“ svijetu, pa do tri putopisne kolumne o Siciliji prošlog ljeta. Pisao sam o svakome ali i o Nikome, tako sam jednu kolumnu posvetio onoj začudnoj kategoriji u istraživanju javnog mnijenja, kada ljudi na pitanje – tko vam je najdraži političar, odgovore: Nitko. Često bi Nitko završio na prvom mjestu, ispred predsjednice i premijera pa sam se pitao kakav je taj Nitko i što se sve u njega projicira.

Svijet medija se u proteklih 11 godina potpuno promijenio. Informacije su trenutno dostupne svima. No u poplavi istih vijesti na svim medijima, dodatnu težinu dobiva njihova suvisla interpretacija, autorski tekst, utemeljen stav. Sporost papirnate novine u odnosu na nove medije javila mi se kao problem samo jednom.

Pred predsjedničke izbore 2014. špekuliralo se o kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović, no ona nikako da je potvrdi ili opovrgne. Napisao sam tada kolumnu pod naslovom “Kolinda se još nije kandidirala, a kad će ne znamo” aludirajući na kultnu crnogorsku seriju o Đekni. Pošaljem tekst nešto ranije, u četvrtak u podne i odem u centar grada. U tri me zovu iz uredništva – Nino, Kolinda objavila kandidaturu! Sad zamislite bruku, u petak ujutro čitaju moj tekst o oklijevanju s kandidaturom, a ona već pola dana objavljena i obilno iskomentirana na bržim medijima. Tada sam iz tramvaja, iz glave, diktirao izmjene u zadnji čas i spasio se, točnije, sačuvao iluziju aktualnosti tiskanog na papiru. Ali papirnata novina, s druge strane, ima svoje čari koje nijedan drugi medij nema.

Ljudi su čitali Kratki espresso petkom uz kavu, najčešće u kafiću, toj temeljnoj instituciji naše političke javnosti. Uz kratki espresso u kafiću Koralj pored tadašnje redakcije Večernjaka 2009. sam i dogovorio kolumnu. Na pitanje urednika – kako će se rubrika zvati, pogledao ispred sebe i rekao – “Kratki espresso”. To ne znači da bih je nazvao “gorki pelin” da sam tom prilikom pio žesticu.

Odlučio sam se za taj naziv zbog talijanističke crte koja mi je važna, lakoće, ali i svijesti da je kava racionalističko piće koje razbuđuje i bistri um. Nije ni čudo da se kultura ispijanja kave i kavana širi Europom u 18. stoljeću u vrijeme prosvjetiteljstva. Laskao sam sebi da se za spremiti kratki espresso (tal. ristretto) treba samljeti puno kave (znanja i iskustva) pa pod jakim mentalnim pritiskom pustiti vodu bistre misli da bi se dobio kratki finalni proizvod koji razbuđuje i bistri um. Za neke je to bila odurna doljevuša, ali iz nekog razloga je nisu ignorirali. Takvi će sada odahnuti. No važniji su mi oni drugi, moji vjerni čitatelji, kojima zahvaljujem na podršci. Jedno poglavlje je zatvoreno, ali „stroj“ koji je od 2009. spravljao Kratki espresso, na drugom mjestu i na druge načine, radit će i dalje.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari