Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Komšić III – Povratak titoista

Objavljeno

na

Ovoga tjedna i predsjednica i premijer krše Ustav Republike Hrvatske. Krše ga svojim nedjelovanjem, u situaciji u kojoj bi morali djelovati. Krše ga ogluhom na ustavnu odredbu “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, krše ga nepostupanjem prema Daytonskom mirovnom sporazumu čiji je Republika Hrvatska sukreator, supotpisnik i garant, a čiji je Aneks 4 (Ustav BiH) opet grubo prekršen.

Načelo konstitutivnosti tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba temelj je te nesretne države formirane mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi. Ono je ponovo narušeno i izvjesno je kako Hrvatska po tom pitanju opet neće učiniti ništa. Izlišno je po stoti put objašnjavati činjenicu kako su Bošnjaci izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva.

On je nelegitiman, a pozornijim iščitavanjem Ustava biva jasno kako je i nelegalan član Predsjedništva BiH. Bošnjaci su već dvaput u prošlosti napravili istu stvar. Što su time postigli za svoje nacionalne ciljeve?

Tijekom dva prijašnja Komšićeva mandata BiH nije postala ni građanskija ni stabilnija, dapače, temelji su joj razdrmani, Hrvati frustrirani i gurnuti protiv nje, a bilo kakva istinska građanska opcija kompromitirana i dugoročno onemogućena. Zašto onda opet to čine?

Jedan analitičar iz BiH duhovito je primijetio kako Bošnjaci kad biraju svoje predstavnike glasaju nacionalistički, a kada određuju hrvatske onda glasuju građanski.

Ovaj put su izabrali da njih predstavlja proerdoganovska SDA, a Hrvatima su kao predstavnika odredili titoista koji za sebe kaže kako govori bosanskim jezikom i obećava da će ukinuti konstitutivnost Hrvata, piše Nino Raspudić / Večernji list

Radi se o čistom sadizmu bez racionalne političke svrhe. Radimo to jer možemo i jer u frustraciji zbog raskoraka između nacionalne države za kojom žudimo i složene u kojoj živimo i dijelimo suverenitet ne znamo drugačije. O miljeu koji je Komšića izabrao najbolje svjedoči transparent iz prvih redova njegovog predizbornog skupa u Tuzli: “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja.” Ta stihoklepačka kombinacija mržnje i šege, rajinskog kolektivizma i orijentalnih kompleksa pokazuje sav jad situacije u kojoj zapuštena, izmanipulirana i frustrirana bošnjačka sirotinja gradi definitivan zid prema zapadu.

Savezništvo s Hrvatima u BiH, za života generacije kojoj su treći put nametnuli Komšića, postalo je nemoguće njihovim, a ne hrvatskim izborom. U svemu ovome nevažan je “Čova”, koji je dobio više od 80 posto glasova Hrvata koji su izašli na izbore.

Da je umjesto njega pod kapom Hrvatskog narodnog sabora kandidiran i od Hrvata plebiscitarno podržan najbolji, najčišći, najsvetiji kandidat, u ovakvom sklopu i takvoga Bošnjaci mogu preglasati birajući Komšića ili nekog njemu sličnoga. Riječ je o modelu postupanja kojim se trajno Hrvatima onemogućuje da sami izaberu svog člana Predsjedništva, Dragan Čović je tu načelno nebitan.

Prva problematična stvar oko ovih izbora je što su uopće održani, a da prije toga nije izmijenjen izborni zakon prema presudi Ustavnog suda BiH, koji je naložio promjenu načina izbora Doma naroda federalnog parlamenta i istaknuo kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike.

Nevažno je, dakle, je li Željko Komšić Hrvat, nego može li predstavljati Hrvate, tj. jesu li ga oni izabrali. To je odgovor na “duhovite” komentare kako je pravi Hrvat samo onaj tko ima potvrdu Čovića i HDZ-a. Sve i da ima takvih potvrda, teško da bi oni bili kvalificirani izdavati ih. Hrvate kao konstitutivni narod može predstavljati samo onaj kojeg oni izaberu, bez obzira na to koliki i kakav taj bio. Ironija u cijeloj priči je što Čović nije nikakva nacionalistička ni po BiH destruktivna opcija, već, iz perspektive hrvatskog interesa, prije jedna premekana, prekooperativna, naivno proeuropska priča.

Uvjeren sam da će uskoro doći dan kad će se bošnjački unitaristi sa sjetom sjećati Čovića i ovakvog HDZ-a BiH. Raja nudi argument da je Čović sam kriv i da su se Bošnjaci iz revolta odlučili nametnuti Komšića jer im se ne sviđa što HDZ BiH surađuje s Miloradom Dodikom. No činjenica koja se podmuklo prešućuje je da je oporba Dodiku, iz hrvatske perspektive, puno gora od njega.

Alternativa je Karadžićev SDS, stranka pod čijim je vodstvom vođen rat i etnički očišćena Republika Srpska. Upravo taj SDS je već odavno čvrst partner bošnjačke politike i miljenik međunarodne zajednice u BiH. Oni su odavno digli ruke od Republike Srpske i sve snage preusmjerili na Federaciju i gaženje preostalih Hrvata.

Optužbe bilo kojem Hrvatu danas kako dijeli BiH su cinične jer je BiH danas de facto podijeljena na srpski i bošnjački dio. Putinov utjecaj na pola zemlje će dodatno ojačati, a drugom polovicom vlada proeroganovska SDA, koju u mržnji prema Hrvatima nadmašuje još samo lijeva varijanta istog miljea iz tobožnjih građanskih stranaka.

Kako to da od Daytona do danas SAD i EU umjesto da igraju na Hrvate, jedni neupitan prozapadni faktor u BiH, koji su mogli biti istinsko vezivno tkivo zemlje i lokomotiva za Zapad, cijelo vrijeme aktivno podržavaju politički miks bošnjačkih islamista i postkomunista?

Daytonski okvir je grubo promijenjen nametnutim odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač i sve su išle na štetu Hrvata, te su u konačnici ostavile RS neokrznutom, a pretvorile Federaciju u bošnjački entitet, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona. Zašto? Je li se radilo o laboratorijskom pokušaju mikrorealizacije globalističke utopije melting pota, ili, što je vjerojatnije, plaćanje danka Turskoj?

Hoće li se s Trumpom išta dugoročno promijeniti ostaje vidjeti. Hrvatska tijekom tog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH nije činila ništa, štoviše u nekim je fazama, poput one za predsjednikovanja Stjepana Mesića, izravno pomagala tu rabotu. Ako je Hrvatska morala biti kuš u vrijeme ucjena Haagom i pristupnim pregovorima EU, zašto danas ne može reći – ovo je kršenje Daytona, ne priznajemo Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne želimo s njim surađivati i primati ga u tom svojstvu.

PETROV OŠTRO PORUČIO: ‘Komšić ne smije biti primljen u Zagreb!’

Također, onemogućit ćemo bilo kakvo približavanje BiH Europskoj uniji dok se promjenom izbornog zakona ne vrati ravnopravnost naroda. Zašto je to nezamislivo? Zašto su i premijer i predsjednica rekli kako, eto, izbor Komšića nije u redu ali su brzo naglasili kako će oni surađivati s institucijama BiH, dakle da će ga primati (što je transparent iz Tuzle vizionarski tvrdio), uz uobičajenu limunadu o “prijateljskoj BiH” i njenim euroatlantskim integracijama? Ovakva BiH nije prijateljska nego neprijateljska i Hrvatskoj (o čemu svjedoče i ekspresne Komšićeve prijetnje tužbom zbog Pelješkog mosta) i Hrvatima u BiH. Komšić bi trebao biti persona non grata za hrvatsku vlast, i zbog takve odluke Hrvatska ne bi snosila nikakve posljedice.

Ali bi možda njeni čelnici mogli dobiti minuse za svoje buduće birokratske karijere na famoznom Zapadu. Ostaje utjeha da će ljudi koji u Hrvatskoj osjećaju taj problem zapamtiti ovaj trenutak i da se ubuduće neće dati zavesti cupkanjem u dresu ili ispraznim domoljubnim frazama, jer sada se pokazuje tko si i što si. Ako će Plenković i Grabar-Kitarović surađivati s Komšićem oni time neće samo kršiti Ustav i obveze RH, već će aktivno djelovati kao politički grobari Hrvata u susjednoj zemlji.

U cijeloj ovoj priči nije nevin ni HDZ BiH. Dobili su potporu goleme većine Hrvata u BiH, oko čega se nisu morali posebno truditi, jer se iz straha od preglasavanja narod homogenizirao oko najjače opcije. Prije četiri godine, kada se privremeno raspala bošnjačka pseudograđanska platforma, a Komšić nije mogao treći put zaredom kandidirati, HDZ-ovci su trebali formiranje vlasti uvjetovati dogovorom oko promjene izbornog zakona.

No to nisu učinili već su potrčali u vlast. Ispalo je da se hrvatsko pitanje oko kojeg se digla široka fronta svelo na to da se oni vrate u fotelje i opet prikopčaju na ministarstva i javna poduzeća. Četiri godine su gljivarili u institucijama ovakve BiH ne razbijajući glavu oko toga da se može ponoviti stari scenarij. Na jadikovku kako se kroz institucije nije moglo učiniti ništa, odgovor je – zašto ste onda ostajali u njima, zašto ih niste napustili?

Danas opet imaju apsolutni legitimitet predstavljati Hrvate u BiH. Ali ne i izdati ih i dalje dugoročno kompromitirati njihovu ustavnopravnu poziciju. Ako Čović i HDZ BiH i ovaj put pristanu na mrvice vlasti dobačene od Bakira Izetbegovića, bez rješenja izbornog zakona, vjerojatno definitivno potpisuju svoj politički kraj. Blokiranje formiranja vlasti i nenasilni otpor do promjene izbornog zakona jedni je preostali put za Hrvate u BiH.

Upitno je imaju li kapaciteta za to. Od ovakve vlasti u RH ne mogu se nadati nikakvoj potpori koja bi išla onkraj sitniša za opanke, narodne nošnje i crkvene ograde u opustošenim župama, uz prigodni predizborni dolazak predsjednice i premijera, koji, djeluju kao anesteziolozi na operaciji kidanja glave – iskažu malo općenite potpore jednakopravnosti naroda, a onda normalno surađuju s “institucijama BiH”, čitaj Komšićem. Ostaje nada da ga ovaj put barem Viteško alkarsko društvo neće ugostiti u svečanoj loži Alke kao u prošloj epizodi.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Komšić nije moj predsjednik! Preglasavaju nas, otimaju nam što je naše!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari