Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Komšić III – Povratak titoista

Objavljeno

na

Ovoga tjedna i predsjednica i premijer krše Ustav Republike Hrvatske. Krše ga svojim nedjelovanjem, u situaciji u kojoj bi morali djelovati. Krše ga ogluhom na ustavnu odredbu “Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske”, krše ga nepostupanjem prema Daytonskom mirovnom sporazumu čiji je Republika Hrvatska sukreator, supotpisnik i garant, a čiji je Aneks 4 (Ustav BiH) opet grubo prekršen.

Načelo konstitutivnosti tri naroda, Bošnjaka, Hrvata i Srba temelj je te nesretne države formirane mirovnim sporazumom u američkoj vojnoj bazi. Ono je ponovo narušeno i izvjesno je kako Hrvatska po tom pitanju opet neće učiniti ništa. Izlišno je po stoti put objašnjavati činjenicu kako su Bošnjaci izabrali Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva.

On je nelegitiman, a pozornijim iščitavanjem Ustava biva jasno kako je i nelegalan član Predsjedništva BiH. Bošnjaci su već dvaput u prošlosti napravili istu stvar. Što su time postigli za svoje nacionalne ciljeve?

Tijekom dva prijašnja Komšićeva mandata BiH nije postala ni građanskija ni stabilnija, dapače, temelji su joj razdrmani, Hrvati frustrirani i gurnuti protiv nje, a bilo kakva istinska građanska opcija kompromitirana i dugoročno onemogućena. Zašto onda opet to čine?

Jedan analitičar iz BiH duhovito je primijetio kako Bošnjaci kad biraju svoje predstavnike glasaju nacionalistički, a kada određuju hrvatske onda glasuju građanski.

Ovaj put su izabrali da njih predstavlja proerdoganovska SDA, a Hrvatima su kao predstavnika odredili titoista koji za sebe kaže kako govori bosanskim jezikom i obećava da će ukinuti konstitutivnost Hrvata, piše Nino Raspudić / Večernji list

Radi se o čistom sadizmu bez racionalne političke svrhe. Radimo to jer možemo i jer u frustraciji zbog raskoraka između nacionalne države za kojom žudimo i složene u kojoj živimo i dijelimo suverenitet ne znamo drugačije. O miljeu koji je Komšića izabrao najbolje svjedoči transparent iz prvih redova njegovog predizbornog skupa u Tuzli: “Glasom koji za Komšića damo, glogov kolac Čovi zabijamo. I zato ga k’o bosanska raja, i Kolindi zabijemo do jaja.” Ta stihoklepačka kombinacija mržnje i šege, rajinskog kolektivizma i orijentalnih kompleksa pokazuje sav jad situacije u kojoj zapuštena, izmanipulirana i frustrirana bošnjačka sirotinja gradi definitivan zid prema zapadu.

Savezništvo s Hrvatima u BiH, za života generacije kojoj su treći put nametnuli Komšića, postalo je nemoguće njihovim, a ne hrvatskim izborom. U svemu ovome nevažan je “Čova”, koji je dobio više od 80 posto glasova Hrvata koji su izašli na izbore.

Da je umjesto njega pod kapom Hrvatskog narodnog sabora kandidiran i od Hrvata plebiscitarno podržan najbolji, najčišći, najsvetiji kandidat, u ovakvom sklopu i takvoga Bošnjaci mogu preglasati birajući Komšića ili nekog njemu sličnoga. Riječ je o modelu postupanja kojim se trajno Hrvatima onemogućuje da sami izaberu svog člana Predsjedništva, Dragan Čović je tu načelno nebitan.

Prva problematična stvar oko ovih izbora je što su uopće održani, a da prije toga nije izmijenjen izborni zakon prema presudi Ustavnog suda BiH, koji je naložio promjenu načina izbora Doma naroda federalnog parlamenta i istaknuo kako je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike.

Nevažno je, dakle, je li Željko Komšić Hrvat, nego može li predstavljati Hrvate, tj. jesu li ga oni izabrali. To je odgovor na “duhovite” komentare kako je pravi Hrvat samo onaj tko ima potvrdu Čovića i HDZ-a. Sve i da ima takvih potvrda, teško da bi oni bili kvalificirani izdavati ih. Hrvate kao konstitutivni narod može predstavljati samo onaj kojeg oni izaberu, bez obzira na to koliki i kakav taj bio. Ironija u cijeloj priči je što Čović nije nikakva nacionalistička ni po BiH destruktivna opcija, već, iz perspektive hrvatskog interesa, prije jedna premekana, prekooperativna, naivno proeuropska priča.

Uvjeren sam da će uskoro doći dan kad će se bošnjački unitaristi sa sjetom sjećati Čovića i ovakvog HDZ-a BiH. Raja nudi argument da je Čović sam kriv i da su se Bošnjaci iz revolta odlučili nametnuti Komšića jer im se ne sviđa što HDZ BiH surađuje s Miloradom Dodikom. No činjenica koja se podmuklo prešućuje je da je oporba Dodiku, iz hrvatske perspektive, puno gora od njega.

Alternativa je Karadžićev SDS, stranka pod čijim je vodstvom vođen rat i etnički očišćena Republika Srpska. Upravo taj SDS je već odavno čvrst partner bošnjačke politike i miljenik međunarodne zajednice u BiH. Oni su odavno digli ruke od Republike Srpske i sve snage preusmjerili na Federaciju i gaženje preostalih Hrvata.

Optužbe bilo kojem Hrvatu danas kako dijeli BiH su cinične jer je BiH danas de facto podijeljena na srpski i bošnjački dio. Putinov utjecaj na pola zemlje će dodatno ojačati, a drugom polovicom vlada proeroganovska SDA, koju u mržnji prema Hrvatima nadmašuje još samo lijeva varijanta istog miljea iz tobožnjih građanskih stranaka.

Kako to da od Daytona do danas SAD i EU umjesto da igraju na Hrvate, jedni neupitan prozapadni faktor u BiH, koji su mogli biti istinsko vezivno tkivo zemlje i lokomotiva za Zapad, cijelo vrijeme aktivno podržavaju politički miks bošnjačkih islamista i postkomunista?

Daytonski okvir je grubo promijenjen nametnutim odlukama Visokih predstavnika na američki daljinski upravljač i sve su išle na štetu Hrvata, te su u konačnici ostavile RS neokrznutom, a pretvorile Federaciju u bošnjački entitet, pri čemu je najpogubnija bila izmjena izbornog zakona. Zašto? Je li se radilo o laboratorijskom pokušaju mikrorealizacije globalističke utopije melting pota, ili, što je vjerojatnije, plaćanje danka Turskoj?

Hoće li se s Trumpom išta dugoročno promijeniti ostaje vidjeti. Hrvatska tijekom tog procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH nije činila ništa, štoviše u nekim je fazama, poput one za predsjednikovanja Stjepana Mesića, izravno pomagala tu rabotu. Ako je Hrvatska morala biti kuš u vrijeme ucjena Haagom i pristupnim pregovorima EU, zašto danas ne može reći – ovo je kršenje Daytona, ne priznajemo Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ne želimo s njim surađivati i primati ga u tom svojstvu.

PETROV OŠTRO PORUČIO: ‘Komšić ne smije biti primljen u Zagreb!’

Također, onemogućit ćemo bilo kakvo približavanje BiH Europskoj uniji dok se promjenom izbornog zakona ne vrati ravnopravnost naroda. Zašto je to nezamislivo? Zašto su i premijer i predsjednica rekli kako, eto, izbor Komšića nije u redu ali su brzo naglasili kako će oni surađivati s institucijama BiH, dakle da će ga primati (što je transparent iz Tuzle vizionarski tvrdio), uz uobičajenu limunadu o “prijateljskoj BiH” i njenim euroatlantskim integracijama? Ovakva BiH nije prijateljska nego neprijateljska i Hrvatskoj (o čemu svjedoče i ekspresne Komšićeve prijetnje tužbom zbog Pelješkog mosta) i Hrvatima u BiH. Komšić bi trebao biti persona non grata za hrvatsku vlast, i zbog takve odluke Hrvatska ne bi snosila nikakve posljedice.

Ali bi možda njeni čelnici mogli dobiti minuse za svoje buduće birokratske karijere na famoznom Zapadu. Ostaje utjeha da će ljudi koji u Hrvatskoj osjećaju taj problem zapamtiti ovaj trenutak i da se ubuduće neće dati zavesti cupkanjem u dresu ili ispraznim domoljubnim frazama, jer sada se pokazuje tko si i što si. Ako će Plenković i Grabar-Kitarović surađivati s Komšićem oni time neće samo kršiti Ustav i obveze RH, već će aktivno djelovati kao politički grobari Hrvata u susjednoj zemlji.

U cijeloj ovoj priči nije nevin ni HDZ BiH. Dobili su potporu goleme većine Hrvata u BiH, oko čega se nisu morali posebno truditi, jer se iz straha od preglasavanja narod homogenizirao oko najjače opcije. Prije četiri godine, kada se privremeno raspala bošnjačka pseudograđanska platforma, a Komšić nije mogao treći put zaredom kandidirati, HDZ-ovci su trebali formiranje vlasti uvjetovati dogovorom oko promjene izbornog zakona.

No to nisu učinili već su potrčali u vlast. Ispalo je da se hrvatsko pitanje oko kojeg se digla široka fronta svelo na to da se oni vrate u fotelje i opet prikopčaju na ministarstva i javna poduzeća. Četiri godine su gljivarili u institucijama ovakve BiH ne razbijajući glavu oko toga da se može ponoviti stari scenarij. Na jadikovku kako se kroz institucije nije moglo učiniti ništa, odgovor je – zašto ste onda ostajali u njima, zašto ih niste napustili?

Danas opet imaju apsolutni legitimitet predstavljati Hrvate u BiH. Ali ne i izdati ih i dalje dugoročno kompromitirati njihovu ustavnopravnu poziciju. Ako Čović i HDZ BiH i ovaj put pristanu na mrvice vlasti dobačene od Bakira Izetbegovića, bez rješenja izbornog zakona, vjerojatno definitivno potpisuju svoj politički kraj. Blokiranje formiranja vlasti i nenasilni otpor do promjene izbornog zakona jedni je preostali put za Hrvate u BiH.

Upitno je imaju li kapaciteta za to. Od ovakve vlasti u RH ne mogu se nadati nikakvoj potpori koja bi išla onkraj sitniša za opanke, narodne nošnje i crkvene ograde u opustošenim župama, uz prigodni predizborni dolazak predsjednice i premijera, koji, djeluju kao anesteziolozi na operaciji kidanja glave – iskažu malo općenite potpore jednakopravnosti naroda, a onda normalno surađuju s “institucijama BiH”, čitaj Komšićem. Ostaje nada da ga ovaj put barem Viteško alkarsko društvo neće ugostiti u svečanoj loži Alke kao u prošloj epizodi.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Komšić nije moj predsjednik! Preglasavaju nas, otimaju nam što je naše!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Da je Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više

Objavljeno

na

Objavio

“Da mi je 100 godina manje, poveo bih revoluciju”, reče, valjda u šali, živahni Josip Manolić u ne posve šaljivom intervjuu za Glas Istre. A cilj te revolucije bio bi, gle iznenađenja, samoupravni socijalizam kao najviši i najplemenitiji upravljački oblik, tako da su obožavatelji, iščekujući štogod originalnije, možebitno ostali malko razočarani. No, ne kaže se badava kako starog psa nije moguće naučiti novim trikovima. Mada, zašto bi i učio nove trikove, kad stari još uvijek pale. Pale k’o od šale!

No, zamislimo na tren da je Josipu Manoliću doista 100 godina manje. Uspijemo li u tome, ne će nam biti teško u vlasnici utrobe, nositeljice Manolićeva fetusa, vidjeti naprednu i samosvjesnu ženu. Kao takvoj, tko zna kakve bi joj se sve misli mogle rojiti glavom? Kakva su vremena, mogla bi se, recimo, zapitati čemu provesti najbolje godine života vodeći brigu o tamo nekom malom “fačuku”. Ma, ionako će se, kad odraste, po svoj prilici zaputiti put Irske, a za nju ne će htjeti ni čuti. U sjećanje bi moguće dozvala i priče starijih žena u selu kako je bio jednom jedan joj rođak, koji je u poraću onoga rata mnoge majke iz susjednoga kraja, na stotine njih, unesrećio. Tad bi ju preplavio osjećaj tjeskobe praćen neizbježnim pitanjem – a ne bi li i on bio takav?… Bio bi? Ne bi bio?… Bio bi? Ne bi bio?… Neizdrživo egzistencijalno kolebanje naposljetku bi prekinula prosvjetljujuća misao – ah, a što i da dugo poživi, pa da u poznoj dobi dobije slušni aparat od HZZO-a, koji malo radi, a malo ne radi… Nakon čega bi uslijedio jednodušni zaključak – ne isplati se! Na krilima čiste logike, emancipirana bi žena suvereno iskoristila svoja samoupravljačka prava i od državne službe zatražila uslugu pobačaja. Liječnik bi samo obavio ono za što je plaćen – smrskao, skašio, usisao još jednog izručenog mu osuđenika,… kao da ga nikad nije ni bilo.

Iako se to isprva možda ne vidi, ova kratka priča krije u sebi dvije ironije. Prvo, službenik, izvršitelj pobačaja, naziva se liječnikom, unatoč tome što “liječi” život od njega samog. A što, donekle, podsjeća na situaciju kad bi se nekoj državnoj službi nadjenulo ime – Odjeljenje za zaštitu naroda – a da joj zadaća bude štititi narod od njega samog. Još žešća ironija odražava se u tome što bi jedna žena, koristeći svoja samoupravljačka prava, već u začetku uništila jednog potencijalnog revolucionara samoupravnog socijalističkog usmjerenja, dokinula sve njegove želje, maštanja i snove, i spriječila ga u nakani da svijet učini boljim mjestom za život.

I dok kontroverze o tajnovitom, stvarnom identitetu njegova vrhovnog šefa povremeno golicaju maštu javnosti, začudo takvih nema kad je u pitanju on sâm, Josip Manolić, bez obzira što se nesumnjivo radi o osobi s ponajviše ruskih crta lica u tom starom revolucionarnom jatu. Negdje u ono doba, kad su dva Staljinova izaslanika Titu u Drvaru predavala znanje kako se dolazi na vlast unatoč izrazito manjinskoj potpori naroda – prenosili su mu, kako bi se danas reklo, “know-how” – mlađahni Manolić je poslan na trening u majčicu Rusiju. Ta, kako bi inače obnašao dužnost načelnika Ozne za bjelovarsko područje u tim delikatnim vremenima? Tko zna, možda je mladi Podravac Joža, sanjar boljega svijeta, ostao zgranut brutalnošću i beskompromisnošću vještina i metoda kojima su ga instruktori poučavali, pa je u njemu proradila tankoćutna podravska dušica. I iznijela prijedlog kako bi zarobljenike možda bilo svrsishodnije pokušati obratiti na komunističku stranu kako bi spoznali vrijednost te uzvišene ideje. A od toga bi moskovskim profesionalcima, cijepljenim od svake sentimentalnosti, morali izbiti plikovi. Pa ne bi imali druge, nego mislećeg đaka već prokušanom metodom poslati na hlađenje. A gdje ćeš boljeg mjesta za to od Sibira! Ne samo da se ohladiš, nego i da se smrzneš. A ako ovo naklapanje, hipoteza, što li već, drži vodu, onda se na polazište nije vratio Joža, nego možda neki Serjoža,… a ipak kao Joža.

Bio to Joža ili Serjoža, i površnom će se promatraču vrijednima zapažanja učiniti imena Manolićevih unuka, kako onog rođenog još sedamdesetih (Kolja-Ivan), tako i rođenih početkom ovog stoljeća (Ivan-Kolja i Odesa), ne baš tipična za ovu sredinu. Kolja-Ivan je već punio medijske stupce, eto, igrom slučaja baš one crne kronike, ne pucajući, doduše, po šumama i gorama, nego, navodno, po glasovitom narodnjačkom klubu. I nije pucao na hrvatske vojnike, nego, navodno, na hrvatske policajce, koji bi ga tu i tamo prijavili za neko djelo iz repertoara karakterističnog za kriminalni milje. Još karakterističnije za pripadnike tog miljea, te prijave nisu dobile ni pravosudni nastavak, a kamoli epilog.

Ne će to biti slučaj, sad je već posve izvjesno, ni s deliktima koji se stavljaju na teret njegovom djedu Josipu, a riječ je o nimalo bezazlenim djelima. I kad se za to pružila zadnja šansa, dok je njegov suborac i imenjak Boljkovac pod stare dane bio izložen kraćem pravosudnom procesiranju, Manolić je, tada još mlad kao rosa, tek zakoračivši u devedesete, s vidnim olakšanjem dočekao Milanovićevu izbornu pobjedu, pritom ga očinski zagrlivši. Otada si napokon može dati oduška u medijima.

U mnoštvu probranih delicija, kao skuhanih u Klasić-Jakovininoj kuhinji raskuhane povijesti, izdvaja se Manolićeva tvrdnja kako su i zapadni saveznici imali svoje Bleiburge – Dresden i Hiroshimu! E sad, što se tu radilo o strateškim ratnim operacijama na protivničkom teritoriju, ma koliko njihove posljedice s humanitarne točke gledišta bile grozne, a u poratnim događajima objedinjenim pod imenom Bleiburg o planiranoj, surovoj likvidaciji razoružanih, zarobljenih vojnika, dijelom i civila (što Manolića prilično žulja pa, kako bi amnestirao ubojice, odgovornost za njihovu smrt pripisuje neprijatelju), Manolića odveć ne zamara. Našavši se u Jeremijinoj dobi, opravdat će sve to grunfovskom akrobacijom – Tito je bio dosljedan jer se borio protiv onih koji su imali oružje koje im je oduzeto. Hm.. imali ga, a oduzeto im?!!!… I onda se Titova armija borila protiv neprijatelja do zuba naoružanog oduzetim mu oružjem… Ne podsjeća li ta priča na devedesete i Hrvatskoj od strane iste vojske dosljedno oduzeto oružje Teritorijalne obrane?

Tijek Manolićevih misli dostiže vrhunac u zaključku kojim sažima smisao čitavog obraćanja. Ako nije tako (tj. ako ne vrijedi formula: Bleiburg = Dresden = Hiroshima) – “…Ispast će po toj logici da smo mi bili jedini krvoloci koji su se brutalno obračunavali s neprijateljem”. Za utjehu, a i poradi istine, niste bili jedini. Iz posve objektivnih razloga gledali ste u leđa samo svom nenadmašnom učitelju. Jer nadmašiti ga ni teoretski niste mogli budući vam je pomanjkalo materijala, razoružanih ljudi. Ali da ste se pokazali najboljim učenicima, to jeste. Doduše, znali ste pokazati i znakove ljudsk.., ovaj, slabosti. U tom smislu, Jožina obrana samo što ne potjera suze na oči – “Sjećam se jednog razreda iz bjelovarske srednje škole, iz zadnjeg razreda gimnazije. Svi su odvedeni na Bleiburg, no već u ljeto ’45. vraćeni su u Bjelovar. Nikome od tih školaraca koji su bili civili na Bleiburgu ništa se nije dogodilo… Ovo je dokaz da je oko Bleiburga ipak postojala jedna razumna politika i pristup selekciji po kojoj se jedne kažnjavalo, a druge koji su to zaslužili nagrađivalo životom.” Dakle, (smrtna) kazna je bila pravilo – default, kako se to danas običava reći – a život nagrada koju je trebalo zaslužiti.

Ova argumentacija našla bi analogiju u slučaju kad bi se neki ubojica branio pred dupkom punom sudnicom kako su svi nazočni zapravo živi svjedoci da nije kriv, budući nikoga od njih nije ubio. I sad mu, umjesto da mu budu zahvalni na tomu što ih je nagradio životom, još i sude. Sramota!

Koliko god bila mala, znatno je veća vjerojatnost da Manoliću jednoga dana bude 100 godina više nego 100 godina manje. No, tih bi 100 godina on prije proveo kao konzervativac, nego kao revolucionar, nastojeći da sve ono uistinu bitno ostane isto. Dežurni cinici bi tada zacijelo uočili i da je na sceni svojevrsna mrtva utrka – tko će prije sići s povijesne pozornice – Manolić ili UDBA? Iako je dotična “gospođica” mlađa i još uvijek se jako dobro drži, nikad se ne zna. Jer ovo su krajnje bizarna vremena. U kojima partizanski glumci glume u ustaškom filmu. I zbog toga im je, barem sudeći po izjavama, vidno neugodno. No, Vrdoljakov “General” je ipak samo film, i kao takav iznimka u filmskome svijetu. U zbilji je stvar posve obrnuta. U partizanskom “filmu” igraju ustaški glumci, nemilice rušeći hrvatsku vlast kad god i gdje god stignu, nastavljajući tako tisućljetnu tradiciju začetu još svrgnućem kralja Zvonimira. I zbog toga im uopće nije neugodno. Pa se onda čude što im je tako kako im je. A kakvi su, još im je i dobro. Štoviše, kad bi im bilo bolje, ne bi bilo pravedno, a još bi manje bilo zasluženo.

Kao možda jedini “realan” izlaz iz ove čemerne situacije nameće se sljedeća fantazija – da je barem Manoliću 100 godina manje, a Hrvatima 100 godina više! Mada i ona počiva na prilično staklenim godinama, jer ako im se čitavo tisućljeće pokazalo nedostatnim da bilo što nauče, pitanje je bi li Hrvatima i stoljeće više išta značilo. Pa im se sada, bez veće neizvjesnosti, smiješi još jedno Manolićevo stoljeće. S njim ili bez njega, sasvim svejedno!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari