Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Konfuzija mudrijašenja i iskrenih želja

Objavljeno

na

Prekjučer su veliki naslovi na najčitanijim portalima i novinama vrištali “Zaokret u vrhu Crkve: šef Biskupske konferencije podržao izjavu o Istanbulskoj”, “Veliki zaokret: Crkva podržava interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju”, pa sve do “Veliki zaokret: Crkva podržala Istanbulsku konvenciju”.

Muha od koje je medijski stroj napravio slona bio je razgovor s predsjednikom HBK, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, u emisiji “Znakovi vremena” Hrvatskog katoličkog radija. Nadbiskup je govorio o Istanbulskoj konvenciji, s naglaskom na pojašnjenje Interpretativne izjave koju Vlada uz saborsko glasovanje o njoj prilaže, o čemu je Puljić prošli tjedan razgovarao i s premijerom Plenkovićem.

Taj je susret, održan u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru na zamolbu premijera. Nadbiskup je upao u stupicu i ako u svemu što se kasnije događalo ima njegove krivice ona prije svega leži u naivnosti, a dijelom možda i u samodopadnosti – premijer mu je došao u Zadar na noge, a nadbiskup je valjda povjerovao kako ga može obratiti.

Umjesto da mu je poručio kako ga ne može primiti jer ima goste, pomaže prijatelju postavljati parket ili igra odbojku, primio ga je na razgovor koji je imao smisla kao i raspravljati s vukom o vegetarijanstvu, i to na njegov zahtjev. Istovremeno su plenkisti preko Nacionala pumpali priču kako nadbiskup Puljić želi detronizirati Bozanića, a onda ga dočekali na medijski volej.

U razgovoru za HKR nadbiskup Puljić je, istina, i sam dao dovoljno materijala za zgodnu selekciju koja će, uz malo medijske manipulacije, biti dobrodošla za zbunjivanje javnosti tjedan prije velikog skupa protiv ratifikacije Istanbulske konvencije na splitskoj Rivi. Što je sporno monsinjor Puljić rekao u intervjuu? Problem dijelom leži u klasičnom mudrijašenju, gdje je, odgovarajući na konkretna pitanja o Konvenciji, monsinjor išao nadugo i naširoko, gubeći povremeno fokus pa je tako, između ostalog, rekao i sljedeće:

“Problematični su pojmovi, problematični su neki termini. I to je trebalo raščistiti, kako bi se konvenciju moglo prihvatiti i usvojiti. Usuđujem se reći, ili nju, ili praviti novu konvenciju, kojom bi se zaštitilo upravo nezaštićene. Rekao bih, nezaštićenu djecu, posebice djecu prije rođenja, od samog začeća. Kamo sreće kad bi se takva konvencija isto usvojila. I zaštititi starce, bolesne, o kojima papa često u svojim nastupima govori da su postali otpad. To je strašno.”

Radi se o promašenom naklapanju. Kakva nova konvencija? Misli li doista nadbiskup da će institucije EU donijeti konvenciju kojom će štititi nerođene? Uz to ćaskanje o tome što bi bilo kad bi bilo, pokazao je i zabrinjavajuću neupućenost oko pravne težine Vladine interpretativne izjave: “I izjava koju su oni dali (Vlada), samo ne znam, to bi morali pravnici vidjeti koliku ima težinu, ali po sebi je dobra izjava”.

Pravnici su je već vidjeli i jasno objasnili kako ona nema nikakvu pravnu težinu i da se obveze preuzete međunarodnom konvencijom moraju poštivati.

Što mu je Plenković nabajao u Zadru dijelom se da iščitati i iz sljedeće teze: “Čini se, da je ova interpretativna izjava koju je naša vlada objavila 20. ožujka 2018., vjerujem da su oni razgovarali s centralom. Ali je četiri dana nakon toga istu stvar objavilo i Vijeće Europe u kojem ponavlja slične stvari.”

Predsjednik HBK, dakle, javno govori kako vlada suverene države ima neku “centralu” kojoj podnosi raport. Zašto je pristao na susret s predsjednikom takve vlade koji djeluje kao kolonijalni guverner u službi “centrale”?

Monsinjor nastavlja: “To je dakle tumačenje iz centrale došlo. Mi nismo imali tu informaciju. Mogli smo je pročitati u novinama. Jer ta informacija na neki način objašnjava, da država iako ratificira, nije obvezna to uvoditi u obrazovni sustav i nije obvezna to uvoditi u pravni sustav. To samo Vijeće Europe daje tumačenje. I u tom kontekstu, mislim da je dobro da je hrvatska Vlada tu interpretativnu izjavu izdala, jer je to vjerojatno natjeralo onda i ove u Bruxellesu da objave svoje tumačenje. Može to biti i umirivanje situacije.”

Komična je nadbiskupova tvrdnja kako je interpretativna izjava hrvatske Vlade potaknula Vijeće Europe da i oni objave slično “svoje tumačenje”. Ispada kako je nadbiskup povjerovao da je Plenković spasio cijelu Europu od rodne ideologije. Da nije riječ o omašci monsinjor potvrđuje vraćajući se na istu temu u nastavku intervjua: “E sad me zanima zaista koliku tu težinu ima. Ako to ima svoju pravnu težinu, i imat će vjerojatno, onda je to vrijedan potez koji ste učinili kao Vlada i osobito mi je drago što se nakon Vašeg interventa, Vaše interpretativne izjave, očitovalo i Vijeće Europe koje ponavlja sličnu stvar.” No ovo je samo jedan dio intervjua, koji je mogao izazvati nedoumice. Ostatak je bio vrlo jasan.

Tako primjerice, govoreći o rodnoj ideologiji, nadbiskup Puljić ističe: “Ali ovdje bih kategorički rekao što se tiče rodne ideologije – nitko tako plastično, nitko tako jasno i nitko tako bez imalo uvijanja i rukavica nije govorio o rodnoj ideologiji kao on (papa Franjo). Osamnaest puta u pet godina.”

Zatim dodaje: “Zaista mi je žao da se ovih dana i Svetom Stolicom i papom manipuliralo. Da su barem rekli: ‘Čini mi se da je i papa’. Nego ovako kategorički nastupa, ‘papa Franjo’ i ‘Sveta Stolica sudjelovala u Istanbulskoj konvenciji’. A Sveta Stolica je sudjelovala tako što se kritički osvrtala.”

Ista stvar se odmah nakon tog radijskog intervjua dogodila i njemu, pa je konfuzija koja je nastala kao nesretan spoj mudrijašenja, iskrene želje da se konflikt prevlada dijalogom i naivnosti u pogledu Plenkovićevih namjera, dala povod za medijsku manipulaciju koja je kulminirala naslovnicama o tobožnjem zaokretu Crkve koja sada podržava Konvenciju.

U ionako povodljivoj i naelektriziranoj javnosti odmah su krenule i nove teorije zavjere.

Neki su se, nasjedajući na taj spin, prisjetili kako je prije mjesec dana Dubravka Šuica u Otvorenom govorila kako će s Biskupskom konferencijom nastaviti razgovore o Konvenciji, zaključujući kako je crkveni vrh od početka šurovao s istanbulcima. Neki su pak počeli špekulirati da je nadbiskup ucijenjen.

No hladan tuš za pobornike ratifikacije je došao već sutradan. Nadbiskup Puljić izdao je priopćenje u kojem “potvrđuje dosadašnja priopćenja i izjave HBK o problematičnosti određenih članaka i stavova u Istanbulskoj konvenciji.” U njemu razrješava dvojbe oko interpretativne izjave: “Naime, u Istanbulskoj konvenciji stoji da država koja je ratificira, ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se u njoj nalaze. Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije i ne može zaštititi Hrvatsku, hrvatski pravni poredak, obrazovni sustav i društvo u cjelini od uvođenja rodne ideologije putem Istanbulske konvencije.”

I na koncu zaključuje: “Nadbiskup smatra kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi. Stoga, bilo bi pametno i razborito odgoditi ratifikaciju Konvencije i otvoriti prostor za istinski dijalog u hrvatskom društvu, bez političkih ili medijskih pritisaka. U tom vidu vođen je i razgovor na Hrvatskom katoličkom radiju.”

Poučak cijele priče za nadbiskupa Puljića je da se ubuduće u javnim nastupima trudi biti jasniji, razgovjetniji i sažetiji i da se čuva istanbulaca i kad darove nose, jer je vjerojatnije da će ga oni pokušati izmanipulirati nego da će on njih prosvijetliti i obratiti.

Plenković se iz svega ovoga opet mogao uvjeriti kako mu pored ovakvih medijskih savjetnika i pomagača ne trebaju neprijatelji. U strahu od velikog prosvjeda koji će se održati u Splitu sljedećeg četvrtka, Vladin PR je zabio još jedan autogol pokušavajući manipulacijom uvjeriti javnost kako je preko noći došlo do obrata stava Crkve prema ratifikaciji Istanbulske konvencije.

No kao jedini rezultat tog mizernog pokušaja dobili su, od inače opreznog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije još jednu potvrdu kako bi “ratifikacija Istanbulske konvencije bila štetna za narod i državu”, a teško da će Plenković više ikoga iz crkvenog vrha dobiti na razgovor kao što je uspio s nadbiskupom Puljićem prošli tjedan.

Ostaje još vidjeti hoće li mediji sada jednako vidljivo objaviti i nadbiskupovo interpretativno priopćenje. I hoće li, primjerice, ministar Kuščević koji se uhvatio na laž iz kuhinje iz koje se i sam hrani pa mudro izjavio “raduje me da Crkva razmišlja”, nakon priopćenja nadbiskupa Puljića dati novu izjavu “žalosti me što Crkva ipak ne razmišlja”. I što im još preostaje da izbjegnu punu Rivu u četvrtak?

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nadbiskup Puljić: Nema zaokreta Crkve u vezi Istanbulske konvencije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari