Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Konfuzija mudrijašenja i iskrenih želja

Objavljeno

na

Prekjučer su veliki naslovi na najčitanijim portalima i novinama vrištali “Zaokret u vrhu Crkve: šef Biskupske konferencije podržao izjavu o Istanbulskoj”, “Veliki zaokret: Crkva podržava interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju”, pa sve do “Veliki zaokret: Crkva podržala Istanbulsku konvenciju”.

Muha od koje je medijski stroj napravio slona bio je razgovor s predsjednikom HBK, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, u emisiji “Znakovi vremena” Hrvatskog katoličkog radija. Nadbiskup je govorio o Istanbulskoj konvenciji, s naglaskom na pojašnjenje Interpretativne izjave koju Vlada uz saborsko glasovanje o njoj prilaže, o čemu je Puljić prošli tjedan razgovarao i s premijerom Plenkovićem.

Taj je susret, održan u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru na zamolbu premijera. Nadbiskup je upao u stupicu i ako u svemu što se kasnije događalo ima njegove krivice ona prije svega leži u naivnosti, a dijelom možda i u samodopadnosti – premijer mu je došao u Zadar na noge, a nadbiskup je valjda povjerovao kako ga može obratiti.

Umjesto da mu je poručio kako ga ne može primiti jer ima goste, pomaže prijatelju postavljati parket ili igra odbojku, primio ga je na razgovor koji je imao smisla kao i raspravljati s vukom o vegetarijanstvu, i to na njegov zahtjev. Istovremeno su plenkisti preko Nacionala pumpali priču kako nadbiskup Puljić želi detronizirati Bozanića, a onda ga dočekali na medijski volej.

U razgovoru za HKR nadbiskup Puljić je, istina, i sam dao dovoljno materijala za zgodnu selekciju koja će, uz malo medijske manipulacije, biti dobrodošla za zbunjivanje javnosti tjedan prije velikog skupa protiv ratifikacije Istanbulske konvencije na splitskoj Rivi. Što je sporno monsinjor Puljić rekao u intervjuu? Problem dijelom leži u klasičnom mudrijašenju, gdje je, odgovarajući na konkretna pitanja o Konvenciji, monsinjor išao nadugo i naširoko, gubeći povremeno fokus pa je tako, između ostalog, rekao i sljedeće:

“Problematični su pojmovi, problematični su neki termini. I to je trebalo raščistiti, kako bi se konvenciju moglo prihvatiti i usvojiti. Usuđujem se reći, ili nju, ili praviti novu konvenciju, kojom bi se zaštitilo upravo nezaštićene. Rekao bih, nezaštićenu djecu, posebice djecu prije rođenja, od samog začeća. Kamo sreće kad bi se takva konvencija isto usvojila. I zaštititi starce, bolesne, o kojima papa često u svojim nastupima govori da su postali otpad. To je strašno.”

Radi se o promašenom naklapanju. Kakva nova konvencija? Misli li doista nadbiskup da će institucije EU donijeti konvenciju kojom će štititi nerođene? Uz to ćaskanje o tome što bi bilo kad bi bilo, pokazao je i zabrinjavajuću neupućenost oko pravne težine Vladine interpretativne izjave: “I izjava koju su oni dali (Vlada), samo ne znam, to bi morali pravnici vidjeti koliku ima težinu, ali po sebi je dobra izjava”.

Pravnici su je već vidjeli i jasno objasnili kako ona nema nikakvu pravnu težinu i da se obveze preuzete međunarodnom konvencijom moraju poštivati.

Što mu je Plenković nabajao u Zadru dijelom se da iščitati i iz sljedeće teze: “Čini se, da je ova interpretativna izjava koju je naša vlada objavila 20. ožujka 2018., vjerujem da su oni razgovarali s centralom. Ali je četiri dana nakon toga istu stvar objavilo i Vijeće Europe u kojem ponavlja slične stvari.”

Predsjednik HBK, dakle, javno govori kako vlada suverene države ima neku “centralu” kojoj podnosi raport. Zašto je pristao na susret s predsjednikom takve vlade koji djeluje kao kolonijalni guverner u službi “centrale”?

Monsinjor nastavlja: “To je dakle tumačenje iz centrale došlo. Mi nismo imali tu informaciju. Mogli smo je pročitati u novinama. Jer ta informacija na neki način objašnjava, da država iako ratificira, nije obvezna to uvoditi u obrazovni sustav i nije obvezna to uvoditi u pravni sustav. To samo Vijeće Europe daje tumačenje. I u tom kontekstu, mislim da je dobro da je hrvatska Vlada tu interpretativnu izjavu izdala, jer je to vjerojatno natjeralo onda i ove u Bruxellesu da objave svoje tumačenje. Može to biti i umirivanje situacije.”

Komična je nadbiskupova tvrdnja kako je interpretativna izjava hrvatske Vlade potaknula Vijeće Europe da i oni objave slično “svoje tumačenje”. Ispada kako je nadbiskup povjerovao da je Plenković spasio cijelu Europu od rodne ideologije. Da nije riječ o omašci monsinjor potvrđuje vraćajući se na istu temu u nastavku intervjua: “E sad me zanima zaista koliku tu težinu ima. Ako to ima svoju pravnu težinu, i imat će vjerojatno, onda je to vrijedan potez koji ste učinili kao Vlada i osobito mi je drago što se nakon Vašeg interventa, Vaše interpretativne izjave, očitovalo i Vijeće Europe koje ponavlja sličnu stvar.” No ovo je samo jedan dio intervjua, koji je mogao izazvati nedoumice. Ostatak je bio vrlo jasan.

Tako primjerice, govoreći o rodnoj ideologiji, nadbiskup Puljić ističe: “Ali ovdje bih kategorički rekao što se tiče rodne ideologije – nitko tako plastično, nitko tako jasno i nitko tako bez imalo uvijanja i rukavica nije govorio o rodnoj ideologiji kao on (papa Franjo). Osamnaest puta u pet godina.”

Zatim dodaje: “Zaista mi je žao da se ovih dana i Svetom Stolicom i papom manipuliralo. Da su barem rekli: ‘Čini mi se da je i papa’. Nego ovako kategorički nastupa, ‘papa Franjo’ i ‘Sveta Stolica sudjelovala u Istanbulskoj konvenciji’. A Sveta Stolica je sudjelovala tako što se kritički osvrtala.”

Ista stvar se odmah nakon tog radijskog intervjua dogodila i njemu, pa je konfuzija koja je nastala kao nesretan spoj mudrijašenja, iskrene želje da se konflikt prevlada dijalogom i naivnosti u pogledu Plenkovićevih namjera, dala povod za medijsku manipulaciju koja je kulminirala naslovnicama o tobožnjem zaokretu Crkve koja sada podržava Konvenciju.

U ionako povodljivoj i naelektriziranoj javnosti odmah su krenule i nove teorije zavjere.

Neki su se, nasjedajući na taj spin, prisjetili kako je prije mjesec dana Dubravka Šuica u Otvorenom govorila kako će s Biskupskom konferencijom nastaviti razgovore o Konvenciji, zaključujući kako je crkveni vrh od početka šurovao s istanbulcima. Neki su pak počeli špekulirati da je nadbiskup ucijenjen.

No hladan tuš za pobornike ratifikacije je došao već sutradan. Nadbiskup Puljić izdao je priopćenje u kojem “potvrđuje dosadašnja priopćenja i izjave HBK o problematičnosti određenih članaka i stavova u Istanbulskoj konvenciji.” U njemu razrješava dvojbe oko interpretativne izjave: “Naime, u Istanbulskoj konvenciji stoji da država koja je ratificira, ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se u njoj nalaze. Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije i ne može zaštititi Hrvatsku, hrvatski pravni poredak, obrazovni sustav i društvo u cjelini od uvođenja rodne ideologije putem Istanbulske konvencije.”

I na koncu zaključuje: “Nadbiskup smatra kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi. Stoga, bilo bi pametno i razborito odgoditi ratifikaciju Konvencije i otvoriti prostor za istinski dijalog u hrvatskom društvu, bez političkih ili medijskih pritisaka. U tom vidu vođen je i razgovor na Hrvatskom katoličkom radiju.”

Poučak cijele priče za nadbiskupa Puljića je da se ubuduće u javnim nastupima trudi biti jasniji, razgovjetniji i sažetiji i da se čuva istanbulaca i kad darove nose, jer je vjerojatnije da će ga oni pokušati izmanipulirati nego da će on njih prosvijetliti i obratiti.

Plenković se iz svega ovoga opet mogao uvjeriti kako mu pored ovakvih medijskih savjetnika i pomagača ne trebaju neprijatelji. U strahu od velikog prosvjeda koji će se održati u Splitu sljedećeg četvrtka, Vladin PR je zabio još jedan autogol pokušavajući manipulacijom uvjeriti javnost kako je preko noći došlo do obrata stava Crkve prema ratifikaciji Istanbulske konvencije.

No kao jedini rezultat tog mizernog pokušaja dobili su, od inače opreznog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije još jednu potvrdu kako bi “ratifikacija Istanbulske konvencije bila štetna za narod i državu”, a teško da će Plenković više ikoga iz crkvenog vrha dobiti na razgovor kao što je uspio s nadbiskupom Puljićem prošli tjedan.

Ostaje još vidjeti hoće li mediji sada jednako vidljivo objaviti i nadbiskupovo interpretativno priopćenje. I hoće li, primjerice, ministar Kuščević koji se uhvatio na laž iz kuhinje iz koje se i sam hrani pa mudro izjavio “raduje me da Crkva razmišlja”, nakon priopćenja nadbiskupa Puljića dati novu izjavu “žalosti me što Crkva ipak ne razmišlja”. I što im još preostaje da izbjegnu punu Rivu u četvrtak?

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nadbiskup Puljić: Nema zaokreta Crkve u vezi Istanbulske konvencije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari