Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Konfuzija mudrijašenja i iskrenih želja

Objavljeno

na

Prekjučer su veliki naslovi na najčitanijim portalima i novinama vrištali “Zaokret u vrhu Crkve: šef Biskupske konferencije podržao izjavu o Istanbulskoj”, “Veliki zaokret: Crkva podržava interpretativnu izjavu uz Istanbulsku konvenciju”, pa sve do “Veliki zaokret: Crkva podržala Istanbulsku konvenciju”.

Muha od koje je medijski stroj napravio slona bio je razgovor s predsjednikom HBK, zadarskim nadbiskupom Želimirom Puljićem, u emisiji “Znakovi vremena” Hrvatskog katoličkog radija. Nadbiskup je govorio o Istanbulskoj konvenciji, s naglaskom na pojašnjenje Interpretativne izjave koju Vlada uz saborsko glasovanje o njoj prilaže, o čemu je Puljić prošli tjedan razgovarao i s premijerom Plenkovićem.

Taj je susret, održan u Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru na zamolbu premijera. Nadbiskup je upao u stupicu i ako u svemu što se kasnije događalo ima njegove krivice ona prije svega leži u naivnosti, a dijelom možda i u samodopadnosti – premijer mu je došao u Zadar na noge, a nadbiskup je valjda povjerovao kako ga može obratiti.

Umjesto da mu je poručio kako ga ne može primiti jer ima goste, pomaže prijatelju postavljati parket ili igra odbojku, primio ga je na razgovor koji je imao smisla kao i raspravljati s vukom o vegetarijanstvu, i to na njegov zahtjev. Istovremeno su plenkisti preko Nacionala pumpali priču kako nadbiskup Puljić želi detronizirati Bozanića, a onda ga dočekali na medijski volej.

U razgovoru za HKR nadbiskup Puljić je, istina, i sam dao dovoljno materijala za zgodnu selekciju koja će, uz malo medijske manipulacije, biti dobrodošla za zbunjivanje javnosti tjedan prije velikog skupa protiv ratifikacije Istanbulske konvencije na splitskoj Rivi. Što je sporno monsinjor Puljić rekao u intervjuu? Problem dijelom leži u klasičnom mudrijašenju, gdje je, odgovarajući na konkretna pitanja o Konvenciji, monsinjor išao nadugo i naširoko, gubeći povremeno fokus pa je tako, između ostalog, rekao i sljedeće:

“Problematični su pojmovi, problematični su neki termini. I to je trebalo raščistiti, kako bi se konvenciju moglo prihvatiti i usvojiti. Usuđujem se reći, ili nju, ili praviti novu konvenciju, kojom bi se zaštitilo upravo nezaštićene. Rekao bih, nezaštićenu djecu, posebice djecu prije rođenja, od samog začeća. Kamo sreće kad bi se takva konvencija isto usvojila. I zaštititi starce, bolesne, o kojima papa često u svojim nastupima govori da su postali otpad. To je strašno.”

Radi se o promašenom naklapanju. Kakva nova konvencija? Misli li doista nadbiskup da će institucije EU donijeti konvenciju kojom će štititi nerođene? Uz to ćaskanje o tome što bi bilo kad bi bilo, pokazao je i zabrinjavajuću neupućenost oko pravne težine Vladine interpretativne izjave: “I izjava koju su oni dali (Vlada), samo ne znam, to bi morali pravnici vidjeti koliku ima težinu, ali po sebi je dobra izjava”.

Pravnici su je već vidjeli i jasno objasnili kako ona nema nikakvu pravnu težinu i da se obveze preuzete međunarodnom konvencijom moraju poštivati.

Što mu je Plenković nabajao u Zadru dijelom se da iščitati i iz sljedeće teze: “Čini se, da je ova interpretativna izjava koju je naša vlada objavila 20. ožujka 2018., vjerujem da su oni razgovarali s centralom. Ali je četiri dana nakon toga istu stvar objavilo i Vijeće Europe u kojem ponavlja slične stvari.”

Predsjednik HBK, dakle, javno govori kako vlada suverene države ima neku “centralu” kojoj podnosi raport. Zašto je pristao na susret s predsjednikom takve vlade koji djeluje kao kolonijalni guverner u službi “centrale”?

Monsinjor nastavlja: “To je dakle tumačenje iz centrale došlo. Mi nismo imali tu informaciju. Mogli smo je pročitati u novinama. Jer ta informacija na neki način objašnjava, da država iako ratificira, nije obvezna to uvoditi u obrazovni sustav i nije obvezna to uvoditi u pravni sustav. To samo Vijeće Europe daje tumačenje. I u tom kontekstu, mislim da je dobro da je hrvatska Vlada tu interpretativnu izjavu izdala, jer je to vjerojatno natjeralo onda i ove u Bruxellesu da objave svoje tumačenje. Može to biti i umirivanje situacije.”

Komična je nadbiskupova tvrdnja kako je interpretativna izjava hrvatske Vlade potaknula Vijeće Europe da i oni objave slično “svoje tumačenje”. Ispada kako je nadbiskup povjerovao da je Plenković spasio cijelu Europu od rodne ideologije. Da nije riječ o omašci monsinjor potvrđuje vraćajući se na istu temu u nastavku intervjua: “E sad me zanima zaista koliku tu težinu ima. Ako to ima svoju pravnu težinu, i imat će vjerojatno, onda je to vrijedan potez koji ste učinili kao Vlada i osobito mi je drago što se nakon Vašeg interventa, Vaše interpretativne izjave, očitovalo i Vijeće Europe koje ponavlja sličnu stvar.” No ovo je samo jedan dio intervjua, koji je mogao izazvati nedoumice. Ostatak je bio vrlo jasan.

Tako primjerice, govoreći o rodnoj ideologiji, nadbiskup Puljić ističe: “Ali ovdje bih kategorički rekao što se tiče rodne ideologije – nitko tako plastično, nitko tako jasno i nitko tako bez imalo uvijanja i rukavica nije govorio o rodnoj ideologiji kao on (papa Franjo). Osamnaest puta u pet godina.”

Zatim dodaje: “Zaista mi je žao da se ovih dana i Svetom Stolicom i papom manipuliralo. Da su barem rekli: ‘Čini mi se da je i papa’. Nego ovako kategorički nastupa, ‘papa Franjo’ i ‘Sveta Stolica sudjelovala u Istanbulskoj konvenciji’. A Sveta Stolica je sudjelovala tako što se kritički osvrtala.”

Ista stvar se odmah nakon tog radijskog intervjua dogodila i njemu, pa je konfuzija koja je nastala kao nesretan spoj mudrijašenja, iskrene želje da se konflikt prevlada dijalogom i naivnosti u pogledu Plenkovićevih namjera, dala povod za medijsku manipulaciju koja je kulminirala naslovnicama o tobožnjem zaokretu Crkve koja sada podržava Konvenciju.

U ionako povodljivoj i naelektriziranoj javnosti odmah su krenule i nove teorije zavjere.

Neki su se, nasjedajući na taj spin, prisjetili kako je prije mjesec dana Dubravka Šuica u Otvorenom govorila kako će s Biskupskom konferencijom nastaviti razgovore o Konvenciji, zaključujući kako je crkveni vrh od početka šurovao s istanbulcima. Neki su pak počeli špekulirati da je nadbiskup ucijenjen.

No hladan tuš za pobornike ratifikacije je došao već sutradan. Nadbiskup Puljić izdao je priopćenje u kojem “potvrđuje dosadašnja priopćenja i izjave HBK o problematičnosti određenih članaka i stavova u Istanbulskoj konvenciji.” U njemu razrješava dvojbe oko interpretativne izjave: “Naime, u Istanbulskoj konvenciji stoji da država koja je ratificira, ne može mijenjati ili ograničavati obveze koje se u njoj nalaze. Dakle, interpretativna izjava ne mijenja pravni učinak ratifikacije i ne može zaštititi Hrvatsku, hrvatski pravni poredak, obrazovni sustav i društvo u cjelini od uvođenja rodne ideologije putem Istanbulske konvencije.”

I na koncu zaključuje: “Nadbiskup smatra kako bi ratifikacija Konvencije u sadašnjem trenutku mogla izazvati veliku štetu narodu i državi. Stoga, bilo bi pametno i razborito odgoditi ratifikaciju Konvencije i otvoriti prostor za istinski dijalog u hrvatskom društvu, bez političkih ili medijskih pritisaka. U tom vidu vođen je i razgovor na Hrvatskom katoličkom radiju.”

Poučak cijele priče za nadbiskupa Puljića je da se ubuduće u javnim nastupima trudi biti jasniji, razgovjetniji i sažetiji i da se čuva istanbulaca i kad darove nose, jer je vjerojatnije da će ga oni pokušati izmanipulirati nego da će on njih prosvijetliti i obratiti.

Plenković se iz svega ovoga opet mogao uvjeriti kako mu pored ovakvih medijskih savjetnika i pomagača ne trebaju neprijatelji. U strahu od velikog prosvjeda koji će se održati u Splitu sljedećeg četvrtka, Vladin PR je zabio još jedan autogol pokušavajući manipulacijom uvjeriti javnost kako je preko noći došlo do obrata stava Crkve prema ratifikaciji Istanbulske konvencije.

No kao jedini rezultat tog mizernog pokušaja dobili su, od inače opreznog predsjednika Hrvatske biskupske konferencije još jednu potvrdu kako bi “ratifikacija Istanbulske konvencije bila štetna za narod i državu”, a teško da će Plenković više ikoga iz crkvenog vrha dobiti na razgovor kao što je uspio s nadbiskupom Puljićem prošli tjedan.

Ostaje još vidjeti hoće li mediji sada jednako vidljivo objaviti i nadbiskupovo interpretativno priopćenje. I hoće li, primjerice, ministar Kuščević koji se uhvatio na laž iz kuhinje iz koje se i sam hrani pa mudro izjavio “raduje me da Crkva razmišlja”, nakon priopćenja nadbiskupa Puljića dati novu izjavu “žalosti me što Crkva ipak ne razmišlja”. I što im još preostaje da izbjegnu punu Rivu u četvrtak?

Nino Raspudić / Večernji.hr

Nadbiskup Puljić: Nema zaokreta Crkve u vezi Istanbulske konvencije

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari