Pratite nas

Kolumne

Nino RASPUDIĆ: Lidl na Santoriniju ili što će križ na crkvi?

Objavljeno

na

Uobičajeni demagoški šupljak koji se često čuje od domaćih oikofoba je – dok se mi bakćemo simbolima, nazivima ulica, ideologijama iz prošlog stoljeća i spomenicima, gdje je svijet otišao…

A čime se svijet danas bavi? Amerika spomenicima posvećenim građanskom ratu iz pretprošlog stoljeća,

Italija ideologijama iz prošlog, pa je, uz puno polemike, upravo donijela novi zakon o zabrani fašističkih simbola, a skandal s Lidlovim brisanjem križeva s fotografija grčkih crkvi na ambalaži mediteranskih proizvoda postaje važna tema u njemačkoj izbornoj kampanji, a povodom tog slučaja praški kardinal uputio je i pismo solidarnosti grčkom veleposlanstvu u Pragu, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čovjek je simboličko biće, koje, u boljim slučajevima, nije fokusirano samo na korito i njegov sadržaj, već gleda i iznad njega, traži smisao postojanja i sebe i svoje zajednice. Pogotovo ako je sit, a na Zapadu je uglavnom takav.

Zašto je u Americi odjednom poteklo toliko žuči oko starih spomenika? Očito zato jer dolazi do preslaganja identiteta, u čemu je važan ulog odnos prema prošlosti. Zašto Italija 2017. donosi amandman na zakon koji će zatvorom od šest mjeseci do tri godine kažnjavati isticanje fašističkih i nacističkih simbola? Logičan odgovor je zato što se javila potreba za takvim zakonom, budući da više nije riječ samo o kalendarima s Duceovim likom koje smo znali povremeno viđati na benzinskim crpkama, ili vina s fasciom na etiketi, već problem postaje puno širi. Hoće li zakon o zabrani simbola, tj. simptoma riješiti problem frustracije izazvane drugim stvarima, prije svega ekonomskom nesigurnošću i manjkom sigurnosti na talijanskim ulicama? Gotovo je izvjesno da neće.

U globalnom komešanju oko simbola, jedan postaje posebno problematičan. Riječ je o Kristovu križu. Iako križ nije neki interpretativno dvojben simbol, kao što su primjerice Skejini brčići, neke koji odlučuju on prilično žulja pa se polako uklanja iz vizure razvijenog Zapada. Slučaj koji je očešao i Hrvatsku kao dio velikog europskog tržišta višestruko je zanimljiv. Njemački lanac supermarketa Lidl na ambalaži svoje robne marke grčkih proizvoda Eridanous, kao ikonički znak Grčke koristi fotografiju prekrasnog otoka Santorinija, točnije mjesta Oia, nad čijim, isključivo bijelim građevinama, dominiraju plave kupole crkve svete Anastazije i jednako plavo Egejsko more u pozadini. Grčka ljepota na kvadrat na grčkom jogurtu u sklopu „Grčkog tjedna“ u supermarketu. I sve bi bilo uobičajeno da Lidlov marketinški tim nije izbrisao križeve s kupola crkvi na toj fotografiji. Što ga je motiviralo na takav čin?

Stvarnost se na fotografijama retušira ili, suvremenije rečeno, fotošopira, kako bi se prikrili neki nedostaci. Uklonit ćeš bradavicu, celulit, ožiljak, višak mesa, ogrebotine na polovnom autu u oglasniku, ukratko sve ono što nagrđuje, što je višak, bez čega bi ono prikazano na fotografiji bilo ljepše i prihvatljivije. U slučaju grčkog bisera, kojim dominira plava crkvena kupola, to što ga, po Lidlu, nagrđuje je križ. Pa su podšišali vizuru Santorinija za taj nezgodan dodatak. Lidl u tome nije ni prvi ni posljednji. Madridski Real uklonio je jedva vidljiv križić s vrha grba da bi se dodvorio arapskim investitorima. No uprava kluba ne može svake godine staviti drukčiji grb, pa njezin čin možemo prezirati, ali iz perspektive nekoga tko bi se za novac odrekao svega, ima logike.

U slučaju ambalaže njemačkog supermarketa je drukčije. Zašto Lidl, ako procjenjuje da je križ na kupoli crkve nešto sramotno, oku neugodno i uvredljivo, pa valjda i na hrvatskom tržištu gdje deklarirani kršćani čine više od devedeset posto stanovništva, nije na poklopac grčkog jogurta stavio nešto drugo? Nebo, sunce, potok, ribu u vodi, pticu u zraku, planinske vrhove, sretne ljude koji jedu dotični feta sir ili bademovu pločicu? Ako su htjeli naglasiti grčko porijeklo proizvoda mogli su, umjesto skandaloznog kršćanskog simbola jedva vidljivog na vrhu plave kupole, staviti neki drugi krajolik gdje se ta “strahota” ne pojavljuje – Partenon, nešto iz grčke mitologije, Odiseja gradobiju, lakonogog Ahileja, ranoranku ružoprstu zoru kako pruža zrake nad grčkim morem.

Poslovnu politiku koja za europsko tržište procjenjuje uvredljivim vidjeti križ na vrhu crkve možemo smatrati bijednom i ogavnom, slično Realovu krivotvorenju vlastita grba. Ali to ide korak dalje. Staviti najpoznatiji kadar Santorinija, kojim dominira crkva svete Anastazije, a onda s njezinih kupola obrisati križeve, perverzno je i idiotski.

Što je crkvena kupola na Santoriniju bez križa na svom vrhu? Pa radi njega je i građena. Ne bi je bilo u toj ljepoti da je nije nadahnjivalo ono isto što i golemi dio europske kulturne baštine, sakralnu arhitekturu, glazbu, slikarstvo, književnost. Lišavajući je križa u fotošopu osim što je barbarski krivotvore, megapiljari srozavaju tu velebnu građevinu na razinu neke oku ugodne kupole koja služi kao dekor akvaparka ili šoping-centra. Čin im je idiotski jer je Santorini toliko poznat i prepoznatljiv da je odmah uočljivo da na slici nešto fali.

Slučaj u kojem njemačka firma, između ostalih, i na hrvatsko tržište plasira grčke badem-pločice s fotografskom krivotvorinom e da se ne bi povrijedili tko zna čiji osjećaji jer je crkva na Santoriniju crkva, toliko je bizaran da bismo rekli kako Michel Houellebecq pretjeruje da ga je kojim slučajem izmislio i stavio u svoj roman Pokoravanje.
Zašto bi stotine godina star križ na jednako staroj crkvi ikoga vrijeđao? Hoće li ga, u svrhu boljeg i šireg plasmana proizvoda, ovaj put turističkog, uskoro maknuti i u stvarnosti?

Praški nadbiskup kardinal Dominik Duka nazvao je Lidlovo retuširanje Svete Anastazije nekulturnim i barbarskim činom. U pismu grčkom veleposlanstvu u Pragu izrazio je solidarnost u osudi takvog „krivotvorenja povijesti i napada na kulturnu baštinu cijelog čovječanstva“. U Belgiji je glasnogovornik Lidla nemušto izjavio kako oni „izbjegavaju koristiti religijske simbole jer ne žele isključiti nikoga zbog vjerskih uvjerenja“. Tim pokušajem „vađenja“ dodatno se ukopao jer su bez problema u liniji proizvoda u sklopu „Tjedan Orijenta“ imali džamijsku kupolu s polumjesecom. Kršćanin, budist, ateist ili bilo koji drugi kupac bi stvarno trebao biti krajnji idiot da ga taj motiv spriječi u kupnji rahat-lokuma ili slanutka, kao što ne mogu zamisliti muslimana kojem na ambalaži grčkog jogurta smeta autentična fotografija najljepšega grčkog sela na moru.

U ovom slučaju ne može biti riječ o omašci ili zlobi pojedinačnog dizajnera koja je promakla neopaženo, jer Lidl nije iznimka, budući da su potpuno isti motiv obeskriženog Santorinija na ambalažama svojih proizvoda koristili i Danone i Nestle.
Nešto od te površinske paranoične hiperkorektnosti ispod koje leži duboka oikofobija, jer se ne smatra spornim nijedan drugi vjerski i kulturni identitet osim onoga unutar kojeg si potekao, kod nas se zadnjih godina može vidjeti u novom načinu čestitanja Božića koji je, spojen s Novom godinom, sramežljivo gurnut pod tepih poznat kao „Sretni blagdani“.

No ovo s brisanjem križeva na Santoriniju je još dobro. U skladu s rodnom ideologijom kao novom dominantnom vjerom, ne bi čudilo da se uskoro s javno istaknutih fotografija muškaraca i žena počnu retuširanjem uklanjati nepoćudne pojave kao što su brk, brada, adamova jabučica, grudi, zaobljeni bokovi i sl., jer će se smatrati uvredljivim isticanje sekundarnih spolnih karakteristika koje bi mogle povrijediti nečije osjećaje, a mi „ne želimo nikoga isključiti“.

Tako bismo dobili „obrijanog“ Michelangelova Mojsija, ali i Hitlera i Charlieja Chaplina i Skeju, i sve hrvatske velikane s novčanica, a kod diskriminirajućih prikaza „žena“ (to jest osoba koje su se slučajno u jednom trenutku rodno identificirale kao žene) štemanje bi trebalo početi od Willendorfske Venere pa sve do Kardashianke.

NinoRaspudić/VečernjiList

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HRSTIĆ: Je li marakeški sporazum za RH obvezujući ili mu samo trebamo biti ‘predani’?

Objavljeno

na

Objavio

Migracije nisu ljudsko pravo, kaže ministar Davor Božinović u posljednjem intervjuu za Jutarnji list. No, to je samo jedna u nizu interpretativnih izjava otkako je ova Vlada odlučila prihvatiti marakeški sporazum. Božinovićev govor u Marakešu također je zapravo bio – interpretativna izjava.

“Kompakt ne stvara pravne obveze na bilo koji način, ne traži uspostavljanje međunarodnih zakona niti dodatno interpretira postojeće međunarodne sporazume ili obveze, niti uspostavlja ljudsko pravo na migracije”, dio je govora ministra Davora Božinovića na engleskom jeziku.

Ministar policije je, dakle, samim svojim prisustvom “potpisao” kompakt u Marakešu, ali se od njega odmah i ogradio. Zanimljivo je da u hrvatskoj verziji govora – te rečenice uopće nema. Kao interpretativna izjava može se shvatiti i novi prijevod kompakta.

Premijer Andrej Plenković je odlučio biti kreativan: “Rečenica u kojoj stoji da kompakt ‘nije pravno obvezujući’ prevedena je tako da je izbačena riječ ‘pravno’. U hrvatskoj verziji, dakle, sporazum uopće ‘nije obvezujući'”.

Na pitanje kako to Marakeški kompakt može biti posve neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘obvezujemo se’, Plenković je riješio tako da je u novom prijevodu 46 puta umjesto “obvezujemo se”, 46 puta napisao – “predani smo”.

“Čini mi se da je riječ o engleskoj riječi commitment, što ne znači obaveza nego predanost, a to je nešto sasvim drugo”, tumači Plenković.

To solomonsko rješenje sasvim sigurno ne pokriva puno značenje engleskog izvornika. No, za Plenkovića se nastavlja shizofrena situacija – ako želi u Schengen do svojeg predsjedanja EU – mora istovremeno olabaviti odnos prema migrantima i pojačati obranu najdulje vanjske granice Unije.

S jedne strane i dalje će ga optuživati da potpisuje otvaranje granica armiji migranata, a s druge strane da hrvatska policija čak i grubom silom vraća izbjeglice s granice.

No, s prvim snjegovima, na granici s BiH slijedi zatišje.

“Sad je hladno, imam obitelj, još jednu mlađu sestru, za nas je nemoguće da 10-11 dana pješačimo kroz Hrvatsku po snijegu. Tako da sad ne možemo ponovno pokrenuti našu igru, čekamo da vrijeme bude bolje, možda tri-četiri mjeseca, a kad se vrijeme popravi onda ćemo ponovno preko granice”, priča Rohllah Mohammadi iz Afganistana.

A njihova igra je – izbjegavanje zakona i ilegalni prolaz kroz Hrvatsku. Ovi momci ipak nisu zapeli u prijevodu, već u snijegu.

No, ni u BiH ne bi mogli dugo izdržati u ovim uvjetima.

“Dakle, plan je da sve šatore zamijenimo s kontejnerima za stanovanje koji dolaze svakog tjedna te da se svi izmjeste u smještaj koji je adekvatan, s grijanjem i svime ostalim”, kaže Dražen Roščić, koordinator međunarodne organizacije za izbjeglice IOM.

Nije pitanje treba li pomoći onima koji se smrzavaju na snijegu. Pitanje je jesu li svi ovi mladi migranti koji su zapeli na hrvatskoj granici – ujedno i izbjeglice.

“Potrebno je pojačati i pojednostavniti pristup proceduri azila svima koji žele zatražiti azil u BiH”, kaže Neven Crvenkovic, glasnogovornik UNHCR-a.

A to vrijedi i za Hrvatsku. Unatoč žučnim lokalnim otporima i odbijanju izdavanja građevinske dozvole, Hrvatska vlada odlučna je u Petrinji sagraditi centar za 500-tinjak azilanata.

No, malo tko traži nužno utočište, svi žele na bogati Zapad. Božinović tvrdi da se na grubosti hrvatske policije žale oni koji azil ni ne traže, već se policiji suprotstavljaju.

Kao što je Božinović naglasio i u govoru u Marakešu – migranti i izbjeglice moraju ostati dva jasno razgraničena problema. Pravo na azil ostaje, pravo na ilegalan prelazak preko Hrvatske – ne.

Ivan Hrstić/N1

Božinović: Zna se što je legitimni i zakonit ulazak u državu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari