Pratite nas

Kolumne

Nino RASPUDIĆ: Lidl na Santoriniju ili što će križ na crkvi?

Objavljeno

na

Uobičajeni demagoški šupljak koji se često čuje od domaćih oikofoba je – dok se mi bakćemo simbolima, nazivima ulica, ideologijama iz prošlog stoljeća i spomenicima, gdje je svijet otišao…

A čime se svijet danas bavi? Amerika spomenicima posvećenim građanskom ratu iz pretprošlog stoljeća,

Italija ideologijama iz prošlog, pa je, uz puno polemike, upravo donijela novi zakon o zabrani fašističkih simbola, a skandal s Lidlovim brisanjem križeva s fotografija grčkih crkvi na ambalaži mediteranskih proizvoda postaje važna tema u njemačkoj izbornoj kampanji, a povodom tog slučaja praški kardinal uputio je i pismo solidarnosti grčkom veleposlanstvu u Pragu, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čovjek je simboličko biće, koje, u boljim slučajevima, nije fokusirano samo na korito i njegov sadržaj, već gleda i iznad njega, traži smisao postojanja i sebe i svoje zajednice. Pogotovo ako je sit, a na Zapadu je uglavnom takav.

Zašto je u Americi odjednom poteklo toliko žuči oko starih spomenika? Očito zato jer dolazi do preslaganja identiteta, u čemu je važan ulog odnos prema prošlosti. Zašto Italija 2017. donosi amandman na zakon koji će zatvorom od šest mjeseci do tri godine kažnjavati isticanje fašističkih i nacističkih simbola? Logičan odgovor je zato što se javila potreba za takvim zakonom, budući da više nije riječ samo o kalendarima s Duceovim likom koje smo znali povremeno viđati na benzinskim crpkama, ili vina s fasciom na etiketi, već problem postaje puno širi. Hoće li zakon o zabrani simbola, tj. simptoma riješiti problem frustracije izazvane drugim stvarima, prije svega ekonomskom nesigurnošću i manjkom sigurnosti na talijanskim ulicama? Gotovo je izvjesno da neće.

U globalnom komešanju oko simbola, jedan postaje posebno problematičan. Riječ je o Kristovu križu. Iako križ nije neki interpretativno dvojben simbol, kao što su primjerice Skejini brčići, neke koji odlučuju on prilično žulja pa se polako uklanja iz vizure razvijenog Zapada. Slučaj koji je očešao i Hrvatsku kao dio velikog europskog tržišta višestruko je zanimljiv. Njemački lanac supermarketa Lidl na ambalaži svoje robne marke grčkih proizvoda Eridanous, kao ikonički znak Grčke koristi fotografiju prekrasnog otoka Santorinija, točnije mjesta Oia, nad čijim, isključivo bijelim građevinama, dominiraju plave kupole crkve svete Anastazije i jednako plavo Egejsko more u pozadini. Grčka ljepota na kvadrat na grčkom jogurtu u sklopu „Grčkog tjedna“ u supermarketu. I sve bi bilo uobičajeno da Lidlov marketinški tim nije izbrisao križeve s kupola crkvi na toj fotografiji. Što ga je motiviralo na takav čin?

Stvarnost se na fotografijama retušira ili, suvremenije rečeno, fotošopira, kako bi se prikrili neki nedostaci. Uklonit ćeš bradavicu, celulit, ožiljak, višak mesa, ogrebotine na polovnom autu u oglasniku, ukratko sve ono što nagrđuje, što je višak, bez čega bi ono prikazano na fotografiji bilo ljepše i prihvatljivije. U slučaju grčkog bisera, kojim dominira plava crkvena kupola, to što ga, po Lidlu, nagrđuje je križ. Pa su podšišali vizuru Santorinija za taj nezgodan dodatak. Lidl u tome nije ni prvi ni posljednji. Madridski Real uklonio je jedva vidljiv križić s vrha grba da bi se dodvorio arapskim investitorima. No uprava kluba ne može svake godine staviti drukčiji grb, pa njezin čin možemo prezirati, ali iz perspektive nekoga tko bi se za novac odrekao svega, ima logike.

U slučaju ambalaže njemačkog supermarketa je drukčije. Zašto Lidl, ako procjenjuje da je križ na kupoli crkve nešto sramotno, oku neugodno i uvredljivo, pa valjda i na hrvatskom tržištu gdje deklarirani kršćani čine više od devedeset posto stanovništva, nije na poklopac grčkog jogurta stavio nešto drugo? Nebo, sunce, potok, ribu u vodi, pticu u zraku, planinske vrhove, sretne ljude koji jedu dotični feta sir ili bademovu pločicu? Ako su htjeli naglasiti grčko porijeklo proizvoda mogli su, umjesto skandaloznog kršćanskog simbola jedva vidljivog na vrhu plave kupole, staviti neki drugi krajolik gdje se ta “strahota” ne pojavljuje – Partenon, nešto iz grčke mitologije, Odiseja gradobiju, lakonogog Ahileja, ranoranku ružoprstu zoru kako pruža zrake nad grčkim morem.

Poslovnu politiku koja za europsko tržište procjenjuje uvredljivim vidjeti križ na vrhu crkve možemo smatrati bijednom i ogavnom, slično Realovu krivotvorenju vlastita grba. Ali to ide korak dalje. Staviti najpoznatiji kadar Santorinija, kojim dominira crkva svete Anastazije, a onda s njezinih kupola obrisati križeve, perverzno je i idiotski.

Što je crkvena kupola na Santoriniju bez križa na svom vrhu? Pa radi njega je i građena. Ne bi je bilo u toj ljepoti da je nije nadahnjivalo ono isto što i golemi dio europske kulturne baštine, sakralnu arhitekturu, glazbu, slikarstvo, književnost. Lišavajući je križa u fotošopu osim što je barbarski krivotvore, megapiljari srozavaju tu velebnu građevinu na razinu neke oku ugodne kupole koja služi kao dekor akvaparka ili šoping-centra. Čin im je idiotski jer je Santorini toliko poznat i prepoznatljiv da je odmah uočljivo da na slici nešto fali.

Slučaj u kojem njemačka firma, između ostalih, i na hrvatsko tržište plasira grčke badem-pločice s fotografskom krivotvorinom e da se ne bi povrijedili tko zna čiji osjećaji jer je crkva na Santoriniju crkva, toliko je bizaran da bismo rekli kako Michel Houellebecq pretjeruje da ga je kojim slučajem izmislio i stavio u svoj roman Pokoravanje.
Zašto bi stotine godina star križ na jednako staroj crkvi ikoga vrijeđao? Hoće li ga, u svrhu boljeg i šireg plasmana proizvoda, ovaj put turističkog, uskoro maknuti i u stvarnosti?

Praški nadbiskup kardinal Dominik Duka nazvao je Lidlovo retuširanje Svete Anastazije nekulturnim i barbarskim činom. U pismu grčkom veleposlanstvu u Pragu izrazio je solidarnost u osudi takvog „krivotvorenja povijesti i napada na kulturnu baštinu cijelog čovječanstva“. U Belgiji je glasnogovornik Lidla nemušto izjavio kako oni „izbjegavaju koristiti religijske simbole jer ne žele isključiti nikoga zbog vjerskih uvjerenja“. Tim pokušajem „vađenja“ dodatno se ukopao jer su bez problema u liniji proizvoda u sklopu „Tjedan Orijenta“ imali džamijsku kupolu s polumjesecom. Kršćanin, budist, ateist ili bilo koji drugi kupac bi stvarno trebao biti krajnji idiot da ga taj motiv spriječi u kupnji rahat-lokuma ili slanutka, kao što ne mogu zamisliti muslimana kojem na ambalaži grčkog jogurta smeta autentična fotografija najljepšega grčkog sela na moru.

U ovom slučaju ne može biti riječ o omašci ili zlobi pojedinačnog dizajnera koja je promakla neopaženo, jer Lidl nije iznimka, budući da su potpuno isti motiv obeskriženog Santorinija na ambalažama svojih proizvoda koristili i Danone i Nestle.
Nešto od te površinske paranoične hiperkorektnosti ispod koje leži duboka oikofobija, jer se ne smatra spornim nijedan drugi vjerski i kulturni identitet osim onoga unutar kojeg si potekao, kod nas se zadnjih godina može vidjeti u novom načinu čestitanja Božića koji je, spojen s Novom godinom, sramežljivo gurnut pod tepih poznat kao „Sretni blagdani“.

No ovo s brisanjem križeva na Santoriniju je još dobro. U skladu s rodnom ideologijom kao novom dominantnom vjerom, ne bi čudilo da se uskoro s javno istaknutih fotografija muškaraca i žena počnu retuširanjem uklanjati nepoćudne pojave kao što su brk, brada, adamova jabučica, grudi, zaobljeni bokovi i sl., jer će se smatrati uvredljivim isticanje sekundarnih spolnih karakteristika koje bi mogle povrijediti nečije osjećaje, a mi „ne želimo nikoga isključiti“.

Tako bismo dobili „obrijanog“ Michelangelova Mojsija, ali i Hitlera i Charlieja Chaplina i Skeju, i sve hrvatske velikane s novčanica, a kod diskriminirajućih prikaza „žena“ (to jest osoba koje su se slučajno u jednom trenutku rodno identificirale kao žene) štemanje bi trebalo početi od Willendorfske Venere pa sve do Kardashianke.

NinoRaspudić/VečernjiList

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati ‘muda’ i odgovoriti Vučiću?

Objavljeno

na

Objavio

Riječ “nijansa“ je ženskog roda što samo po sebi ne znači odmah nešto loše. Ponekad je to fina i neosjetna razlika, jedva primjetan prijelaz iz jednog u drugo. Ali ne u Hrvatskoj. U Lijepoj našoj nema postupnog prijelaza, naše nijanse su poput balvana, još bolje, poput legendarne “balvan revolucije”.

Naša omiljena lijeva medijska falanga dalekovidno i senzibilno kao “beli” orao s vrha Dinare uočava svaki “ustaški” trun u hrvatskim očima, ali je potpuno slijepa na sve veće jugobalvane pred njihovim zaslijepljenim i krmeljavim jugonostalgičarskim očima. Predrag Mišić je srpski dragovoljac Domovinskog rata. I nije jedini. Na fejsu je objavio “Proglas svim Srbima u domovini jednoj i jedinoj Hrvatskoj”. Mišić zna da je taj proglas čista utopija, ali bez obzira na to dobro da ga je napisao.

Kaže: “Pitam se kad nam se to dogodilo. Svi skočili na zadnje noge, ritaju se. O jednoj običnoj kafanskoj tučnjavi raspravlja Europa. Miki poziva američke nosače zrakoplova da stanu u obranu srpske nejači. Njih troje dobilo po tamburi, zasluženo ili ne… Alo, jučer je jedna od najmlađih žrtava Ovčare Igor Kačić imao rođendan. Tko je Irenu pitao kako je? Prekjučer je Luka Adrijanić…

Stotine tisuća izjava od Milorada Pupovca o ugroženosti Srba, Vučića, Dačića, k…a palca. Vrli novinarčiću, da nije bilo Velimira Bujanca, o meni i deset tisuća mojih sunarodnjaka se ne bi nikada čulo u medijima”.

Danima slušamo, gledamo i čitamo kako se Hrvatska pretvara u NDH. Hasanbegović pita: “ako je to točno je li Pupovac onda okupator ili sluga okupatora?” Na fejsu se čude: “Nisu mi jasni ovi Srbi povratnici, ako su 1995. godine bježali od ‘ustaša’ zašto su se onda vratili tim “ustašama?” Pogledajte dnevni tisak. Opća ofenziva na NDH…

U Temi dana od 23. kolovoza akademik Zvonko Kusić tvrdi da je današnja Hrvatska nastala u borbi protiv NDH. Sad je jasnije zašto se Zvonko ne zove Zvonimir. On je na vrijeme shvatio da po hrvatskom zakonu nije isto ako se napadne neki čovjek ili ako se napadne Srbin. Problem je u tome što je taj zakon davno u primjeni, mada još nije ni napisan, ni u Saboru usvojen! Gledam “zakonodavca” Pupovca na TV-u. Jedino ne shvaćam što će mu brada… Jel’ to ona nijansa s početka kolumne?

Otkud ‘delije’ i ‘grobari’ u Hrvatskoj?

Hajmo sad u sam epicentar političke “katastrofe” koja je uzdrmala, a i danas još trese antife i jugoviće u RH. Već i oni kojima je politika zadnja rupa na svirali znaju da se u kafiću Borisa Petka slušaju fašističke pjesme i oplakuje tzv. Krajina. Boris, mirni i nekonfliktni hrvatski državljanin, prijatelj kapetana Dragana, njihove zajedničke slike dijeli po fejsu.  Prošle se godine u travnju, malo pod gasom, zabio autom u žandarmeriju.

Drugi dan pojaviše se naslovi u beogradskom tisku: “Kaos u Beogradu, pijani Hrvat uoči derbija Partizan-Crvena zvezda probio kordon policije i uleteo među…”. Ovih dana su tog istog “Hrvata” napali željeznim šipkama jer je Srbin i ga skoro umlatili. Gledam ga na TV-u, čovjek je čudo. Netko koga su izudarali željeznim šipkama, izgled sasvim normalno na TV-u. Što moderna medicina može čovjeku napraviti u roku od nekoliko sati, osobito u okolici Knina, u Uzdolju. To je pravi mirakul k’o oni u Međugorju, čovjek nema ni ogrebotine.

Zlobni desničari sramežljivo, ali uporno lansiraju “fake news” da se radilo o obračunu “delija” i “grobara”, ali je to malo vjerojatno. Otkud “delije” i “grobari” u srcu Hrvatske? Dobro, grobara ima svako veće mjesto…recimo, oni na Mirogoju. Ali “delija”? Ako čitate Pofuka, Gerovca, Jurasića, Ivanku Tomu, Roberta Bajrušija, Duhačeka…morate se početi lagano tresti. Od smijeha. Tako se 22. kolovoza ove godine javio Vladimir Đukanović zvani Bizon, ideolog Srpske napredne stranke, i ne trepnuvši bizonskom glavom obavijestio “vascelu” javnost da su u Uzdolju u Republici Srpskoj Krajini mučki napadnuti državljani SAO Krajine.

Je li možda netko pročitao reakciju na to naših uškopljenih političkih i medijskih poltrona koji brinu o tzv. cjelovitosti Republike Hrvatske? Nekako u isto vrijeme kad se dogodio ovaj jezivi “zločin” kraj Knina u Zagrebu, u Gračanima su pokopani su ostaci 294 žena, djece i muškaraca, žrtava komunističkog i velikosrpskog zločina 1945. godine. Opet se vraćam na nijanse. Koliku pozornost je dobio pokop? Nikakvu! Pazite, radi se o 294-ero ubijenih. Ali već danima mediji i političari bruje o ovom “zločinu iz mržnje”.

U Kninu.

I na kraju, još malo o “nijansama”. U ožujku se desio jedan sitni incident na nivou statističke pogreške. Trojica državljana Srbije “posjetili” su starijeg muškarca u Zagrebu. Malo su ga mlatili da prizna gdje drži novac i nakon što su ga pronašli, otišli su, a stariji muškarac je otišao u bolnici. U kojoj je ovih dana i umro od zadobivenih udaraca. To, naravno, nije zločin iz mržnje nego pohlepa za novcem!?

Novine su se “raskokodakale” o tom slučaju, ali to niste imali priliku nigdje pročitati. Iako to s odnosima Srba i Hrvata nema blage veze, nećemo valjda kvariti međunacionalne odnose…je li tako Branimire Pofuku? Ali da su tri hrvatska kriminalca ubili i opljačkali Srbina onda bi Gera i Pofuk digli tiražu Obzoru…

Sad je vrag stvarno odnio šalu. Ako vas netko u kafiću zapita “za što si?” Nemojte se zaletjeti i odgovoriti: “Za Dom Perignon!“ (ZDS) I to je ta nijansa na koju treba paziti.

Evo, jedan dobar srpski vic za koji su oni uvijek sposobni. Za razliku od poltronskih Hrvateka. Vic pokazuje suštinsku razliku o smislu za humoru dva “bratska naroda”.

U Beogradu lav iz zoološkog vrata preskoči ogradu i napadne ljude na cesti. Skoči neki hrabar tip, zgrabi lava i zadavi ga. Drugi dan naslov u novinama: “Neznani srpski junak golim rukama ubio lava koji je hteo da pojede našu srpsku decu”.

Nakon toga zazvoni telefon u redakciji novina i javi se dežurni novinar: “Halo, izvolite?”, “Dobar dan! Ja sam jučer zadavio lava koji je pobegao iz zoološkog vrta, ali ja nisam Srbin nego Hrvat”. Sljedeći dan pojavi se naslov u novinama: “Pobešneo ustaša bez povoda zadavio nedužnog lava, miljenika naše dece”.

Lovro Kuščević, kao i svaki bivši, pun je grijeha. Robert Bajruši je krsti. Najprije je Elizabeta Mađarević, tajnica u veleposlanstvu u Berlinu nešto mrmljala o “čistoj i bijeloj Europi”. Zamislite, ona bi u Europi htjela bijelce. K’o da neko drekne o crnoj Africi ili žutoj Aziji. Što sve ljudima pada na pamet. “Koja katastrofa” misli premijer. A Roby se trese jer smo postali država koja propagira fašizam i rasizam. Bijelci u Europskoj uniji, ma hajte, molim vas! I baš kad smo pomalo provarili jednu katastrofu, onu kninsku, naleti druga. A potom odmah treća, USKOK uletio u jednu od Lovrinih nekretnina i pronašao krunski dokaz – sliku Ante Pavelića.

Za Robyja Bajrušija, Ivanku Tomu, Pofuka, Tomića, Pavičića, Vitasa, Igora Mandića, Nenada Stazića, Klasića, Jakovinu, Markovinu, Vedranu Rudan, Radu, Anku…to je veleizdaja. Slažem se!!! Mala smo, ali ponosna zemlja. Oko četiri milje ponosnih Hrvateka. Svaki “domovine sinek” koji nešto postigne u bijelom svijetu mora se paziti k’o kap vode na dlanu. A sad naš Lovre, umjesto Titine slike, biste ili kipa, ili Bašćanske ploče u kojoj kralj Zvonimir ostavlja Hrvatsku drugu Titu, drži na zidu sliku Pavelića. S obzirom na broj stanovnika iseljene i “usoljene” Hrvatske, drug Tito je postigao rezultat koji zaslužuje svaki respekt. On na listama najvećih zločinaca 20. stoljeća zauzima između 10. i 12. mjesta na ponos i diku našeg naroda i narodnosti.

Sneška Banović očekivala je da će njegova ploča na HNK-u visjeti barem 700 godina, koliko će i ona odgajati nove mlade titoiste na Glumačkoj akademiji u Zagrebu.

Čista je misterija zašto je Pavelić završio u Lovrinoj kući

Popularni, pak, ministar u svojoj nekretnini drži sliku nekog Pavelića. Bezveznjaka kojeg nema među prvih 50 na vječnoj ranglisti zločinaca koji su obilježili Drugi svjetski rat. Dobro, pobio je on po sjećanju Igora Mandića, Ante Jelaske, Brane Pofuka, Gere, Tome, Anke, Rade, Rade i familije, kapetana Dragana i ekipe barem desetak milijuna ljudi, ali bez verifikacije tih vrhunskih rezultata.

Mislim, bez sudaca, pomoćnih sudaca, VAR-ova… Sada, eto, bivši ministar, u svjetski poznatim Nerežišćima, drži sliku zločinca kojeg Juga nije htjela osuditi na smrt barem u odsutnosti. Morao je umrijeti u Madridu prirodnom smrću. “Fali mi se”, kako kaže moj prijatelj Režić, Boljanin, da tada nije bilo moguće suditi nekoga u odsutnosti. Provjerio sam. Bilo je…

E sad, ostaje čista misterija zašto je Pavelić, umjesto pred narodnim sudom, završio u Lovrinoj kući u mondenim Nerežišćima? Misterij je i koja slika visi na zidu u kući Aleksandra Vučića? To nikada nećemo vidjeti iako si možemo zamisliti. Veća je to misterija nego pitanje kad je točno Ivo Andrić prestao biti hrvatski pisac ili tko je nacrtao “svastiku” na Poljudu.

Misterij jedino nije odgovor na pitanje zašto su hrvatski medijski falangisti potpuno prešutjeli pokop 294 žrtve zagrebačkih “osloboditelja”. Odgovor na to pitanje danas u Hrvatskoj zna svaka budala.

Usput rečeno Vučić je u subotu na TV Pink poslao poruku Hrvatskoj. Izjavio je da su napadi “strašni” i dodao da će Srbija pomoći svome narodu u Hrvatskoj. Prevedeno evo nam uskoro najprije “jogurt revolucije”, a odmah iza toga “balvan revolucije”. E sad, postoji li u ovoj Hrvatskoj relevantni političar koji će imati muda i odgovoriti srbijanskom predsjedniku? Nisam baš optimist. Ako se netko od njih ubuduće usudi spomenuti  “velikosrpsku agresiju”, blistat ćemo od sreće.

Zašto su Srbi prestali igrati šah? Kralj i kraljica su im pobjegli u London. Topovi su im na Kosovu, konji u Haagu, a šahovnica u Hrvatskoj.

Gordan Duhaček, intelektualni stup portala Index.hr, poseban dar BiH nama Hrvatekima, inače ponosni “homić”, ima dara i za poeziju, pa je malo prepjevao “Vilu Velebita”:

“Oj, ti govno,

govno Velebita,

ti našeg crijeva diko,

Tvoja slava jeste nama sveta,

tebi Hrvat kliko,

ti govno Velebita…” i tako uporno, talentirano, indexovski.

On ljubi “fekalije, govno, smeđe…”. Evo tipičnog “govora ljubavi” jednog BiH “pedera”. I budite bez brige, on je vjerojatno preko reda dobio državljanstvo Republike Hrvatske.

Njemu Martina Mlinarević-Sopta zasigurno nije poslala ljupku poruku: “Tko vas je..  majmuni”. Osjetila je ženska da je u Hercegovini ne vole dovoljno. A Sejdo je Martinu imenovao  veleposlanicom u Pragu. A 182 cm visoka diplomatkinja voli i cijeni Sejdu. A to što Sejdu ne vole i ne cijene “majmuni” nju boli ona stvar.

Napokon je Hrvatska snašla snage…

Definitivno živimo u epohi podijeljeni na “klerofašiste”, ustašoide, ognjištare, rigidne desničare, primitivne rasiste, troglodite, fašiste, naciste, mrzitelje Srba, Židova i Roma, imigranata, Soroša, Angele Merkel, Macrona, EU-a, Pupovca, Vučića, SDSS-a, NOB-a, Tita, 6. ličke…i ako nastavim ode stranica. A na drugoj strani su sami partizani, antife i Zvonko Kusić koji nas podučava da smo nastali boreći se protiv NDH i svih ovih gore citiranih. Svi su oni sam cvijet demokracije. I sad se sjetite Tuđmana i 1991. pa do kolovoza 1995. I probajte si odgovoriti na kojoj strani su bili jedni, a na kojoj drugi. Po Kusiću su se ustaše i klerofašisti…borili protiv NDH, a za državu Hrvatsku, a što po njemu dokazuje Ustav RH.

Poštovani akademiče, tko je ginuo u Vukovaru, Maslenici, Gospiću, Dubrovniku, Lici, Dalmaciji, Slavoniji…? Ustavotvorci ili oni s krunicom oko vrata i usklikom ZDS na usnama? I danas smo na kraju jednog shizofrenog puta gdje pobjedonosno stoji bradati Pupi i prijeteći podiže prst: “Ne bih želio da ova zemlja doživi isto ono iskustvo koje je imao jedan pokušaj u 20. stoljeću da se stvori hrvatska država, a koji je kolabirao sa sramotnim krajem zato što je bio temeljen na mržnji i nasilju prema Srbima…takav ishod nije nerealan pa da i ova država zbog opsesivne mržnje prema Srbima…doživi jednaku sudbinu kao i marionetska država od ’41. do ’45. godine”.

Dragi bradati Pupi, ne strahuj i ne boj se da će se još jednom ponoviti Bleiburg, Macelj, Huda jama, Križni put, Gračani, Savska cesta, Ovčara, Škabrnja, Borovo selo…i ne prijeti se. I tebe i Kusića treba podsjetiti da je i sam Tuđman, Titov general, rekao u Lisinskom da je NDH, između ostalog, bila i izraz želje hrvatskog naroda za svojom državom. I nakon ove ružne Pupovčeve prijetnje napokon je država Hrvatska našla snage da, kako to i priliči suverenoj i pobjedonosnoj zemlji, odgovori Pupovcu, traktorašima, Vučiću, Đukanoviću Bizonu, Kusiću, Orjuni, yugozombijima…te tresne šakom o stol i pošalje im dugo očekivanu poruku: RH i Vlada i dalje će raditi sve da Republika Srbija i BIH uđu u EU….

Moj Tonči Jelavić iz Splita poslao mi je jednu aktualnu misao koju je napisao Johann Wolfgang von Goethe: “Nitko nije beznadnije porobljen nego oni koji lažno vjeruju da su slobodnan”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari