Pratite nas

Kolumne

Nino RASPUDIĆ: Lidl na Santoriniju ili što će križ na crkvi?

Objavljeno

na

Uobičajeni demagoški šupljak koji se često čuje od domaćih oikofoba je – dok se mi bakćemo simbolima, nazivima ulica, ideologijama iz prošlog stoljeća i spomenicima, gdje je svijet otišao…

A čime se svijet danas bavi? Amerika spomenicima posvećenim građanskom ratu iz pretprošlog stoljeća,

Italija ideologijama iz prošlog, pa je, uz puno polemike, upravo donijela novi zakon o zabrani fašističkih simbola, a skandal s Lidlovim brisanjem križeva s fotografija grčkih crkvi na ambalaži mediteranskih proizvoda postaje važna tema u njemačkoj izbornoj kampanji, a povodom tog slučaja praški kardinal uputio je i pismo solidarnosti grčkom veleposlanstvu u Pragu, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čovjek je simboličko biće, koje, u boljim slučajevima, nije fokusirano samo na korito i njegov sadržaj, već gleda i iznad njega, traži smisao postojanja i sebe i svoje zajednice. Pogotovo ako je sit, a na Zapadu je uglavnom takav.

Zašto je u Americi odjednom poteklo toliko žuči oko starih spomenika? Očito zato jer dolazi do preslaganja identiteta, u čemu je važan ulog odnos prema prošlosti. Zašto Italija 2017. donosi amandman na zakon koji će zatvorom od šest mjeseci do tri godine kažnjavati isticanje fašističkih i nacističkih simbola? Logičan odgovor je zato što se javila potreba za takvim zakonom, budući da više nije riječ samo o kalendarima s Duceovim likom koje smo znali povremeno viđati na benzinskim crpkama, ili vina s fasciom na etiketi, već problem postaje puno širi. Hoće li zakon o zabrani simbola, tj. simptoma riješiti problem frustracije izazvane drugim stvarima, prije svega ekonomskom nesigurnošću i manjkom sigurnosti na talijanskim ulicama? Gotovo je izvjesno da neće.

U globalnom komešanju oko simbola, jedan postaje posebno problematičan. Riječ je o Kristovu križu. Iako križ nije neki interpretativno dvojben simbol, kao što su primjerice Skejini brčići, neke koji odlučuju on prilično žulja pa se polako uklanja iz vizure razvijenog Zapada. Slučaj koji je očešao i Hrvatsku kao dio velikog europskog tržišta višestruko je zanimljiv. Njemački lanac supermarketa Lidl na ambalaži svoje robne marke grčkih proizvoda Eridanous, kao ikonički znak Grčke koristi fotografiju prekrasnog otoka Santorinija, točnije mjesta Oia, nad čijim, isključivo bijelim građevinama, dominiraju plave kupole crkve svete Anastazije i jednako plavo Egejsko more u pozadini. Grčka ljepota na kvadrat na grčkom jogurtu u sklopu „Grčkog tjedna“ u supermarketu. I sve bi bilo uobičajeno da Lidlov marketinški tim nije izbrisao križeve s kupola crkvi na toj fotografiji. Što ga je motiviralo na takav čin?

Stvarnost se na fotografijama retušira ili, suvremenije rečeno, fotošopira, kako bi se prikrili neki nedostaci. Uklonit ćeš bradavicu, celulit, ožiljak, višak mesa, ogrebotine na polovnom autu u oglasniku, ukratko sve ono što nagrđuje, što je višak, bez čega bi ono prikazano na fotografiji bilo ljepše i prihvatljivije. U slučaju grčkog bisera, kojim dominira plava crkvena kupola, to što ga, po Lidlu, nagrđuje je križ. Pa su podšišali vizuru Santorinija za taj nezgodan dodatak. Lidl u tome nije ni prvi ni posljednji. Madridski Real uklonio je jedva vidljiv križić s vrha grba da bi se dodvorio arapskim investitorima. No uprava kluba ne može svake godine staviti drukčiji grb, pa njezin čin možemo prezirati, ali iz perspektive nekoga tko bi se za novac odrekao svega, ima logike.

U slučaju ambalaže njemačkog supermarketa je drukčije. Zašto Lidl, ako procjenjuje da je križ na kupoli crkve nešto sramotno, oku neugodno i uvredljivo, pa valjda i na hrvatskom tržištu gdje deklarirani kršćani čine više od devedeset posto stanovništva, nije na poklopac grčkog jogurta stavio nešto drugo? Nebo, sunce, potok, ribu u vodi, pticu u zraku, planinske vrhove, sretne ljude koji jedu dotični feta sir ili bademovu pločicu? Ako su htjeli naglasiti grčko porijeklo proizvoda mogli su, umjesto skandaloznog kršćanskog simbola jedva vidljivog na vrhu plave kupole, staviti neki drugi krajolik gdje se ta “strahota” ne pojavljuje – Partenon, nešto iz grčke mitologije, Odiseja gradobiju, lakonogog Ahileja, ranoranku ružoprstu zoru kako pruža zrake nad grčkim morem.

Poslovnu politiku koja za europsko tržište procjenjuje uvredljivim vidjeti križ na vrhu crkve možemo smatrati bijednom i ogavnom, slično Realovu krivotvorenju vlastita grba. Ali to ide korak dalje. Staviti najpoznatiji kadar Santorinija, kojim dominira crkva svete Anastazije, a onda s njezinih kupola obrisati križeve, perverzno je i idiotski.

Što je crkvena kupola na Santoriniju bez križa na svom vrhu? Pa radi njega je i građena. Ne bi je bilo u toj ljepoti da je nije nadahnjivalo ono isto što i golemi dio europske kulturne baštine, sakralnu arhitekturu, glazbu, slikarstvo, književnost. Lišavajući je križa u fotošopu osim što je barbarski krivotvore, megapiljari srozavaju tu velebnu građevinu na razinu neke oku ugodne kupole koja služi kao dekor akvaparka ili šoping-centra. Čin im je idiotski jer je Santorini toliko poznat i prepoznatljiv da je odmah uočljivo da na slici nešto fali.

Slučaj u kojem njemačka firma, između ostalih, i na hrvatsko tržište plasira grčke badem-pločice s fotografskom krivotvorinom e da se ne bi povrijedili tko zna čiji osjećaji jer je crkva na Santoriniju crkva, toliko je bizaran da bismo rekli kako Michel Houellebecq pretjeruje da ga je kojim slučajem izmislio i stavio u svoj roman Pokoravanje.
Zašto bi stotine godina star križ na jednako staroj crkvi ikoga vrijeđao? Hoće li ga, u svrhu boljeg i šireg plasmana proizvoda, ovaj put turističkog, uskoro maknuti i u stvarnosti?

Praški nadbiskup kardinal Dominik Duka nazvao je Lidlovo retuširanje Svete Anastazije nekulturnim i barbarskim činom. U pismu grčkom veleposlanstvu u Pragu izrazio je solidarnost u osudi takvog „krivotvorenja povijesti i napada na kulturnu baštinu cijelog čovječanstva“. U Belgiji je glasnogovornik Lidla nemušto izjavio kako oni „izbjegavaju koristiti religijske simbole jer ne žele isključiti nikoga zbog vjerskih uvjerenja“. Tim pokušajem „vađenja“ dodatno se ukopao jer su bez problema u liniji proizvoda u sklopu „Tjedan Orijenta“ imali džamijsku kupolu s polumjesecom. Kršćanin, budist, ateist ili bilo koji drugi kupac bi stvarno trebao biti krajnji idiot da ga taj motiv spriječi u kupnji rahat-lokuma ili slanutka, kao što ne mogu zamisliti muslimana kojem na ambalaži grčkog jogurta smeta autentična fotografija najljepšega grčkog sela na moru.

U ovom slučaju ne može biti riječ o omašci ili zlobi pojedinačnog dizajnera koja je promakla neopaženo, jer Lidl nije iznimka, budući da su potpuno isti motiv obeskriženog Santorinija na ambalažama svojih proizvoda koristili i Danone i Nestle.
Nešto od te površinske paranoične hiperkorektnosti ispod koje leži duboka oikofobija, jer se ne smatra spornim nijedan drugi vjerski i kulturni identitet osim onoga unutar kojeg si potekao, kod nas se zadnjih godina može vidjeti u novom načinu čestitanja Božića koji je, spojen s Novom godinom, sramežljivo gurnut pod tepih poznat kao „Sretni blagdani“.

No ovo s brisanjem križeva na Santoriniju je još dobro. U skladu s rodnom ideologijom kao novom dominantnom vjerom, ne bi čudilo da se uskoro s javno istaknutih fotografija muškaraca i žena počnu retuširanjem uklanjati nepoćudne pojave kao što su brk, brada, adamova jabučica, grudi, zaobljeni bokovi i sl., jer će se smatrati uvredljivim isticanje sekundarnih spolnih karakteristika koje bi mogle povrijediti nečije osjećaje, a mi „ne želimo nikoga isključiti“.

Tako bismo dobili „obrijanog“ Michelangelova Mojsija, ali i Hitlera i Charlieja Chaplina i Skeju, i sve hrvatske velikane s novčanica, a kod diskriminirajućih prikaza „žena“ (to jest osoba koje su se slučajno u jednom trenutku rodno identificirale kao žene) štemanje bi trebalo početi od Willendorfske Venere pa sve do Kardashianke.

NinoRaspudić/VečernjiList

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari