Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Ljubazan odgovor p. Barunu

Objavljeno

na

Ovog tjedna sam, uz teške kvalifikacije i bez ijednog argumenta, javno prozvan i ukoren otvorenim pismom Tvrtka Baruna, ravnatelja Isusovačke službe za izbjeglice u jugoistočnoj Europi.

Optužen sam za “neistine, površnosti, populizam i manipulacije” iznesene u mojoj kolumni od prošloga petka.

Pater Barun kreće oštro: “Na početku bih s Vama podijelio stav da je nazvati bilo koju osobu ilegalnom, proglasiti je dijelom jedne neodređene i homogene ilegalne skupine, te na tome inzistirati – potpuno neprihvatljivo, pogotovo onima koji se nazivaju kršćanima”.

Odgovaram: ako netko, primjerice, otvori tajnu ordinaciju i počne raditi kao kirurg iako nema kvalifikaciju za to, on je ilegalan kirurg.

Onaj tko nije s važećim dokumentima na graničnom prijelazu ušao u drugu državu, već je migrirao unutar nje nezakonito i silom je ilegalan migrant i ne vidim što tu nije jasno i što je nekršćanski u poštivanju zakona, između ostalog i onoga o državnoj granici.

Optužen sam za “korištenje iskrivljenih činjenica kako biste pogodovali rastućoj klimi nerazumijevanja, netrpeljivosti, pa i mržnje spram migranata i izbjeglica”. Nisam ni na jednom mjestu govorio o izbjeglicama, nego o ilegalnim migrantima, konkretno o onima u Bihaću i okolici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Pater ne navodi i ne pobija nijednu “iskrivljenu činjenicu”, već mi paušalno lijepi etikete. S više argumenata bih ja mogao reći kako mržnja u Europi djelom raste i zaslugom onih koji pomažu i potiču ilegalne migracije.

Toga se dotiče i sam Barun: “Pišete da su migranti, između ostalog, glavni i jedini uzrok jačanja ekstremne desnice u nekim europskim zemljama. To je opasna optužba i opasna laž, koja otvoreno poziva na neprijateljstvo i daljnje podjele, za koje, ponovno, krivite migrante.”

Da, stojim iza te teze. Ako je istina opasna, onda je i ta teza opasna. Što je uzrok jačanja ekstremne desnice ako ne migrantsko pitanje? Kako objašnjava uzlet AFD-a u Njemačkoj, Švedskih demokrata ili Lige u Italiji? O čemu su jedino govorili u kampanji?

AfD druga najjača stranka u Njemačkoj

Zašto Merkel pada, iako je gospodarska situacija u Njemačkoj izvrsna? Ako je opasna laž reći da jačaju zbog migrantskog priljeva molim objašnjenje zašto onda jačaju.

Budući da sam teško oklevetan molit ću i odgovor na sljedeća pitanja: Je li istina da su većina migranata koji su danas na području Bihaća mlađi muškarci? Je li istina da je većina iz zemalja u kojima nema rata? Je li istina da su djecu podigli iz smještaja u hotelu Sedra i odveli ih kao živi štit u pokušaj proboja, a onda ih danima držali pod vedrim nebom na prijelazu Izačić?

Laže li komesar policije Mujo Koričić kad navodi da su migranti počinili 250 kaznenih dijela na štetu građana Unsko-sanskog kantona? Je li istina da u nekim europskim državama postoje paralelna društva?

Pater Tvrtko Barun

Pater se godinu dana obučavao u Bruxellesu, je li bio u dijelu grada koji se zove Molenbeek? Kako taj dio grada izgleda? Je li istina da postoje no-go zone? Je li istina da su u terorističkim napadima u Parizu i Berlinu sudjelovale i osobe koje su pristigle kao migranti tzv. balkanskom rutom?

Je li nemoguće da među milijun muškaraca bez ikakvih dokumenata mogu biti i neki zlih namjera? Zašto poticati ilegalnu imigraciju? Je li bolje imati vojsku na granicama, nego vojsku pod punom spremom pred katedralom, na Stradunu, pred stadionima, židovskim vrtićem? Je li vidio takvo nešto u Parizu ili lažem i širim mržnju?

Šteti li poticanje ilegalne imigracije i samim migrantima, koji završavaju ili na margini paralelnih društava ili u rukama kriminalaca, ili kao suvremeno roblje jer nemaju nikakvih sindikalnih i građanskih prava? Šteti li to i legalnim useljenicima, možda iz istih tih zemalja, koji mukotrpno rade na svojoj integraciji?

Kod Baruna kao svećenika me intrigira sljedeće. Zašto me, ako je procijenio da sam neinformiran, na stranputici, u zabludi nije pokušao najprije privatno informirati, poučiti, upozoriti, ukoriti, već sam izvrijeđan javno i bombastično, urbi et orbi, čime je pater trenutno postao zvijezda kod zanimljive publike, u rasponu od bošnjačkih šovinista poput Senada Pećanina do zagrebačkih militantnih ateista.

Cijenim njegov humanitarni rad. I razumijem koliko on nosi žrtve i odricanja, ali sam svjestan i da činiti dobro u konačnici nosi i puno dubinskog zadovoljstva. Onaj tko je jednom bezinteresno učinio dobro zna da je to zadovoljstvo veće od stjecanja za sebe. E sad, kad čovjek to otkrije i uđe u nešto što izgleda kao spirala dobra ne mora značiti da je već spašen. Oholost i narcizam vrebaju i u činjenju dobra i stjecanju blaga na nebu.

Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata

Tvrtko Barun ima pravo slijedeći Krista dati migrantu iz Pakistana i svoju košulju i svoju kuću, ali nema pravo raspolagati nečijom drugom bez pitanja, kao što ni netko drugi nema pravo stjecati “kapital” na nebu trgujući njegovom.

On opravdava i potpomaže ilegalnu migraciju koju većinom čine vojno sposobni muškarci iz zemalja u kojima nema rata, a čiji se sunarodnjaci koji su u Europu dolazili ranije, postepenije i u boljim uvjetima, većinom nisu uspjeli integrirati već žive u paralelnim društvima.

Privatnim zadovoljstvom koje pronalazi u humanitarnom radu potpomaže veliko zlo čije će posljedice snositi svi. Barun, između ostalog, postaje pravobranitelj pučke pravobraniteljice i kori me što sam kritizirao njene istupe.

Kaže kako je ismijavam i “dovodite u pitanje Ustavom i Zakonima RH zagarantirano pravo i odgovornost instituta pučkog pravobranitelja da provjerava zakonitost djelovanja institucija RH” Ja ne dovodim u pitanje zakone RH i institut pučkog pravobranitelja, već sam napisao kao bi Sabor trebao raspraviti i postupanje granične policije, ali i djelovanje pučke pravobraniteljice, koja blati policiju jer radi svoj posao, i prijeti tužakanjem Velikom Bratu.

Kako to da je Barun gorljivi legalist po pitanju ovlasti pravobraniteljice, a nije po pitanju prelaska granice bez dokumenta i izvan graničnih prijelaza?

Hoće li se Barun koji je gostovao na televiziji i dramatično tvrdio kako “otac sirijske djevojčice ne jede, ne spava, plače…” ispričati javnosti zbog, nadam se nehotičnog, sudjelovanja u manipulaciji, gdje je tobože grozna hrvatska policija rastavila oca od kćeri koja je misteriozno nestala, a poslije se ispostavilo da je riječ o prevarantu koji je tražio azil u više zemalja, a nigdje nije evidentiran ranije s kćeri?

“Spominjete migrante kao glavne i jedine krivce za terorizam, silovanja i pljačke (a hrvatski zatvori su, nažalost, puni “Hrvata-katolika”!).”, izmišlja pater, jer nigdje to nisam naveo. O floskuli o “Hrvatima-katolicima”, za koje eto mi zatucani mislimo da su svi moralni nadljudi, dok nam netko ne otkrije toplu vodu, ne bih trošio riječi.

Barun je ove godine primio nagradu ”Europski građanin” Europskoga parlamenta, iz njega stoji i Bruxelles i Merkel, on tvrdi i papa, iako je papa Franjo ovoga rujna po povratku s baltičke turneje bio vrlo jasan upozoravajući kako migranti mogu biti primljeni dok je to moguće, “u mjeri u kojoj to nije prijetnja vlastitom identitetu”, te stoga otvorenost mora biti “razborita i dobro promišljena”.

Pater mi upućuje javni poziv “da nam se barem jednom pridružite u konkretnom služenju ovim ljudima u potrebi”. Neću. Nisam Bojan Glavašević da idem kao vikend-volonter s njima u Bihać čisti zahode 20-godišnjacima i onda to slavodobitno reklamiram na društvenim mrežama. Neka ih migranti očiste sami. Barem to mogu, većina ih je mlađa i u boljoj formi od mene. A nisam siguran ni kako bih reagirao da vidim kako netko djecu vadi iz toplog smještaja i vodi ih noćiti na otvorenom pred granični prijelaz.

Moralne ucjene i poimanje kršćanstva kao nekog moralnog ulara kojim se kršćane može kao idiote vodati za nos po vlastitoj želji i za vlastite političke ciljeve, ne prihvaćam. O patetično-manipulativnom dijelu paterova pamfleta još samo par primjera. Pater kaže da su to: “djeca koja spavaju na hladnoj zemlji usred šume, ne zato što su im roditelji, ako ih još imaju, to odabrali iz hira – već kao zadnju šansu za kvalitetniji i dostojanstveniji život”.

Ministrica za ljudska prava i izbjeglice BiH Sebiha Borovac ovaj tjedan je iznijela podatak Službe za poslove sa strancima da je od više od 20 tisuća evidentiranih migranata bilo nešto više od 500 djece, dakle 2,5%.

Ako pretpostavimo da su i sva iz ratom zahvaćenih zemalja, a nisu, zašto se roditelji nisu zadržali u prvoj sigurnoj zemlji, zašto su prošli tjedan digli djecu iz hotela i koristili ih kao živi štit da noće pred graničnim prijelazom?

Zatim, “To su djevojke i žene koje same, napaćene, izrabljene i zlostavljane žele barem malo više dostojanstva i slobode.” Koliko je takvih danas u Bihaću? Zašto pater sada prelazi na priču o djeci i ženama koji su u izrazitoj manjini?

Je li razlog za to što je i on zapravo svjestan da je nešto neobično i sumnjivo u tome da većinu čine mladi muškarci? “To su dječaci koji imaju samo dva izbora: ostati i sigurno poginuti u ime ideala i politika koje ne razumiju, ili krenuti na put pun opasnosti ali koji će im možda omogućiti da prežive.”

Prava istina je da su pred hrvatskom granicom danas u golemoj većini Pakistanci, Iranci i stanovnici drugih zemalja koje nisu u ratu. Ako ovo nije manipulacija i stvaranje lažne slike o migrantima u Bihaću onda ne znam što jest.

Nepoćudnima se gubica sve češće nastoji začepiti i usporedbom s našim izbjeglištvom prije četvrt stoljeća, a to čini i pater. Prvo, kod nas je bio rat, u zemljama iz kojih dolazi golema većina migranata to nije slučaj.

Drugo, ne sjećam se da su izbjeglice iz Hrvatske i BiH ilegalno prelazile desetak država, napadale kamenjem graničnu policiju u pokušaju nasilnog prelaska granice, zakopavali dokumente a onda svi tvrdili da su rođeni 1. 1. Pater piše kako je “iznenađen niskom i populističkom razinom argumenata” moja kolumne.

Ako su moji argumenti niski i populistički njegovi su nepostojeći, oklevetan sam bez ijednog protuargumenta. I na koncu, iz hrvatske perspektive, cijela ova rasprava je promašena. Ne radi se uopće o tome želimo li mi podijeliti dio naših dobara i udobnosti s pridošlicama koji, istina provaljuju na silu.

Jer, ironično, gotovo nitko od njih ne želi ostati u Hrvatskoj. I od milijunskog vala 2015. šačica ljudi je ovdje zatražila azil. Zašto nas preziru? Jesmo li mi krivi zato što nam država nije bogata kao Njemačka i Švedska?

Cijeli problem je u tome što su granice prema Sloveniji i Mađarskoj čvrsto zatvorene i ograđene, migranti ne žele ostati u Hrvatskoj a neće moći dalje. Prijeti opasnost da postanemo hot spot za desetine i stotine tisuća ljudi.

Licemjerni Zapad će birati one koji im kao radna snaga valjaju, problematični i odbačeni će ostati ovdje. Od europskih novaca za hot spotove profitirat će “ortaci” koji će ih graditi i logistički održavati i njihovi NGO i medijski telali, a lokalnom stanovništvu, koje će se sve više pretvarati u čuvare konclogora, držeći silom ljude koji tu ne žele ostati, neka je Bog na pomoći. Uz zagovor patera Tvrtka Baruna.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Raspudić: Koliko Pakistanaca može Europa primiti? Kad ćemo dići granicu? Kad uđe još 10 milijuna?

 

 

Nino Raspudić: Maženje poskoka i vabljenje migranata

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari