Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mala zemlja za veliku kolonu

Objavljeno

na

“Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati. Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.”

Ove riječi nije u petnaestkilometarskoj koloni pred hrvatsko-slovenskom granicom zapisao očajni gastarbajter koji se vraćao kući za uskršnje blagdane niti strani turist koji se nadao odmoru u Hrvatskoj, a ne na graničnom prijelazu, već Ivo Andrić u mladenačkoj zbirci Ex ponto iz 1918.

I nakon sto godina težina i fenomenologija čekanja je ista. Frustracija stajanja u mjestu, sputanosti, prostorne nepomičnosti, dok vrijeme prolazi.

Prije dva dana sam, putujući u Zagreb, upao u prometni zastoj na jadranskoj magistrali u Makarskoj. Nije bilo nikakve najave, nikakvog upozorenja, samo odjednom naiđeš na nepreglednu kolonu zaustavljenih auta ispred sebe i neizbježno trenutno postaneš jedan od njih, jer su već pristigli drugi i zaustavili se iza tebe. Ne znaš zašto stojite, je li u pitanju neka nesreća na magistrali, važni radovi, možda odron. Izgubiš sat i pol stojeći u koloni, onda vozila lagano krenu.

Naknadno saznaš da su jadransku magistralu, jednu od glavnih prometnica u državi, na dionici od Omiša do Podgore nadležni genijalci u radnom danu zatvorili na nekoliko sati zbog biciklističke utrke, koja nije ni Toure de France, ni Giro d’Italia, već neka provincijalna domaća inačica. Kod takvih čekanja u koloni čovjek nije siguran pada li mu teže kad zna zašto čeka ili kad ne zna. Da je kod Makarske bio odron – ni pola jada, događa se, nije se problem strpjeti, a može se otprilike i procijeniti koliko treba vremena da se cesta raščisti.

U slučaju prometne nesreće spontana pomisao je – jadni ljudi, nadajmo se da će biti dobro, treba voziti opreznije, svima se može dogoditi. No biciklistička utrka srijedom u zemlji u kojoj je profesionalni biciklizam za većinu stanovništva apsolutno nevažan sport, gdje su u južnim dijelovima donedavno smatrali kako je bicikl prometalo za “dicu i dide”, razumljivo da nije opravdan razlog za višesatno čekanje u koloni. Jesu li je mogli voziti negdje drugo, na manje prometnoj cesti ili, ako je baš morala biti na magistrali, jesu li mogli to adekvatno oglasiti, i upozoriti znakovima na alternativne pravce?

Kad ne znaš zašto čekaš, problem je jer ne možeš znati ni koliko ćeš čekati pa kako-tako isplanirati vrijeme. Čekajući u koloni kojoj nisam znao uzrok, kao mladom Andriću par puta mi je klonula duša i postajalo mi je teško vjerovati da ćemo ikada krenuti i da ću se prije mraka dokopati Zagreba. Kad znaš uzrok zastoja, možeš odlučiti hoćeš li, prema nahođenju, malo prosurfati, pospremiti pretince u autu, izmoliti krunicu, izvaditi knjigu iz gepeka i čitati pola sata, ili ostaviti auto na cesti pa otići na kavu, ručak, tražiti smještaj u mjestu gdje si zapeo ili čak planirati tu novi život.

Prednost neznanja je što možeš zamišljati neke opravdane ili barem ljudski razumljivije razloge prometnog kolapsa nego što je Tour of Croatia na jadranskoj magistrali bez oznaka i upozorenja.

 

Aktualni problem višesatnog čekanja na prelazak slovensko-hrvatske granice zbog strože kontrole na vanjskim granicama Europske unije dodatno je bolan upravo zbog svijesti da je takav postupak besmislen. Nepodnošljivi cinizam te tobožnje brige za sigurnost građana unutar schengenskog raja leži u činjenici da ista ekipa koja je preklani dopustila da u EU bez ikakve ozbiljne sigurnosne provjere uđe milijun mladih muškaraca koji dolaze iz područja u kojima godinama ratuju različite džihadističke frakcije, sada odjednom smatra kako će građane EU učiniti spokojnim pedantno kontrolirajući svakog turistu i gastarbajtera koji pred Uskrs prelazi slovensko-hrvatsku granicu.

Dodatni paradoks leži i u činjenici da su većinu recentnih terorističkih napada na europskom tlu izveli islamisti koji su već odavno unutar EU, neki od njih čak su i pripadnici druge ili treće generacije rođene u Europi. Tako danas više potencijalne terorističke prijetnje može doći iz unutarschengenskog prostora nego izvan njega.

Kao protumačiti to da dio zapadnoeuropskih zemalja danas više nema kontrolu nad dijelovima vlastitih gradova, a trenirali bi strogoću na Rupi i Bregani. Upravo je besmislenost tih novih, strožih kontrola ono što čekanje čini nepodnošljivim. Pogotovo što one mogu biti i fleksibilne pa tako na prijelazima s Mađarskom nije bilo problema.

Novi pristup graničnim kontrolama nema dakle nikakvog smisla, ali je Slovencima dao batinu u ruke, koju oni sada sadistički koriste. Nema nikakve naznake da će se po tom pitanju bilo što promijeniti prije turističke sezone, pa ćemo ovo što smo viđali pred Uskrs gledati u još većoj mjeri na ljeto. Kako će se to odraziti na hrvatski turizam? Koliko će potencijalnih gostiju, a većina ih u Hrvatsku dolazi autima, odustati od odlaska na Jadran kako bi izbjeglo gnjavaže koje će im upropastiti dva dana dragocjenog odmora?

O ozbiljnosti problema svjedoči i to što je Predsjednica Grabar-Kitarović pisala predsjednicima Europskog vijeća, Europskog parlamente i Europske komisije, žaleći se na postupanje slovenske strane. No teško da će se oni miješati u slovensku doslovnu i strogu interpretaciju i primjenu europske odluke. Što nam je onda činiti? Popustiti Sloveniji u arbitraži kako bi se spasio turizam? Zvati opet Amerikance u pomoć? Objaviti im rat? Zaplijeniti imovinu slovenske države i poduzeća u Hrvatskoj kako bi se pokrpale proračunske rupe nastale opstrukcijom turizma?

Ako se stvar ne riješi u sljedeća dva mjeseca možda bi trebalo organizirati zračni most, žurnu mrežu niskotarifnih avioprijevoznika koji bi naše drage Čehe i Poljake, Nijemce i Austrijance zrakoplovima prebacivali na hrvatsko tlo. Talijani i ostali bi dolazili pojačanim morskim linijama, pri čemu bi pomogla i hrvatska mornarica. Ili, upućivati turiste na obilazne puteve preko Mađarske, s tim da bi im Hrvatska nadoknadila dodatne troškove?

Možda bi jednostavnije bilo rebrendirati Hrvatsku kao specifičnu turističku destinaciju za avanturiste, netaknutu oazu do koje se teško probiti? Poslasticu za odvažne, koji su spremni čekati deset sati u koloni na graničnom prijelazu, svako mali pomicati auto po par metara na plus četrdeset, mokriti u bocu, ali zato, ako se živi i zdravi probiju do Hrvatske, uživati u ljepotama koje oni manje spremni na odricanje, s manje vremena i strpljenja, mogu samo sanjati.

Možda bi trebalo igrati i na kartu tužne činjenice da suvremeni način života otuđuje članove obitelji i da ih zajednički turistički posjet Hrvatskoj može ponovo zbližiti, jer uključuje i svojevrsno “čistilište” na ulazu, u vidu višesatnog boravka u usijanom automobilu, s rizikom da vam prokuha motor, ako koristite klimu, a u takvim uvjetima su članovi obitelji potpuno upućeni jedni na druge, prisiljeni komunicirati, pomagati se međusobno, postati opet tim. Prilika je to i da se steknu nova prijateljstva s ljudima iz beskonačne automobilske kolone. Naći se u istoj, besmislenoj, dugotrajnoj muci prirodno zbliži ljude – tako su, po pričanjima starijih, prijateljstva sklopljena na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji trajala čitav život. Možda se tijekom čekanja na graničnom prijelazu dogode i nove ljubavi. Tijekom cjelodnevnog čekanja na granici dragi gosti bi mogli uživati u koncertima i nastupima DJ-eva. Tako bi se dio programa Ultre ovog ljeta mogao odvijati na Bregani i Plovaniji.

Hrvatska bi, ako se nastavi ova tortura na granicama, koje su nedavno lakše prolazili migranti bez dokumenata nego danas građani EU, mogla postati svjetska destinacija broj jedan za mazohiste, isposnike i kažnjenike. A neki stari turistički slogani dobiti puno opravdanje, jer nakon mukotrpnog prolaska kroz čistilište kilometarskih kolona, stvarno ti se čini da si došao u raj na zemlji.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’<<<

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari