Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mala zemlja za veliku kolonu

Objavljeno

na

“Zamara me dužina čekanja. U jednom danu po dvaput mi klone duša kojoj se mrači vid i postaje već teško vjerovati. Krv moja juri i bije po damarima u bezumnoj želji da se prospe na suncu.”

Ove riječi nije u petnaestkilometarskoj koloni pred hrvatsko-slovenskom granicom zapisao očajni gastarbajter koji se vraćao kući za uskršnje blagdane niti strani turist koji se nadao odmoru u Hrvatskoj, a ne na graničnom prijelazu, već Ivo Andrić u mladenačkoj zbirci Ex ponto iz 1918.

I nakon sto godina težina i fenomenologija čekanja je ista. Frustracija stajanja u mjestu, sputanosti, prostorne nepomičnosti, dok vrijeme prolazi.

Prije dva dana sam, putujući u Zagreb, upao u prometni zastoj na jadranskoj magistrali u Makarskoj. Nije bilo nikakve najave, nikakvog upozorenja, samo odjednom naiđeš na nepreglednu kolonu zaustavljenih auta ispred sebe i neizbježno trenutno postaneš jedan od njih, jer su već pristigli drugi i zaustavili se iza tebe. Ne znaš zašto stojite, je li u pitanju neka nesreća na magistrali, važni radovi, možda odron. Izgubiš sat i pol stojeći u koloni, onda vozila lagano krenu.

Naknadno saznaš da su jadransku magistralu, jednu od glavnih prometnica u državi, na dionici od Omiša do Podgore nadležni genijalci u radnom danu zatvorili na nekoliko sati zbog biciklističke utrke, koja nije ni Toure de France, ni Giro d’Italia, već neka provincijalna domaća inačica. Kod takvih čekanja u koloni čovjek nije siguran pada li mu teže kad zna zašto čeka ili kad ne zna. Da je kod Makarske bio odron – ni pola jada, događa se, nije se problem strpjeti, a može se otprilike i procijeniti koliko treba vremena da se cesta raščisti.

U slučaju prometne nesreće spontana pomisao je – jadni ljudi, nadajmo se da će biti dobro, treba voziti opreznije, svima se može dogoditi. No biciklistička utrka srijedom u zemlji u kojoj je profesionalni biciklizam za većinu stanovništva apsolutno nevažan sport, gdje su u južnim dijelovima donedavno smatrali kako je bicikl prometalo za “dicu i dide”, razumljivo da nije opravdan razlog za višesatno čekanje u koloni. Jesu li je mogli voziti negdje drugo, na manje prometnoj cesti ili, ako je baš morala biti na magistrali, jesu li mogli to adekvatno oglasiti, i upozoriti znakovima na alternativne pravce?

Kad ne znaš zašto čekaš, problem je jer ne možeš znati ni koliko ćeš čekati pa kako-tako isplanirati vrijeme. Čekajući u koloni kojoj nisam znao uzrok, kao mladom Andriću par puta mi je klonula duša i postajalo mi je teško vjerovati da ćemo ikada krenuti i da ću se prije mraka dokopati Zagreba. Kad znaš uzrok zastoja, možeš odlučiti hoćeš li, prema nahođenju, malo prosurfati, pospremiti pretince u autu, izmoliti krunicu, izvaditi knjigu iz gepeka i čitati pola sata, ili ostaviti auto na cesti pa otići na kavu, ručak, tražiti smještaj u mjestu gdje si zapeo ili čak planirati tu novi život.

Prednost neznanja je što možeš zamišljati neke opravdane ili barem ljudski razumljivije razloge prometnog kolapsa nego što je Tour of Croatia na jadranskoj magistrali bez oznaka i upozorenja.

 

Aktualni problem višesatnog čekanja na prelazak slovensko-hrvatske granice zbog strože kontrole na vanjskim granicama Europske unije dodatno je bolan upravo zbog svijesti da je takav postupak besmislen. Nepodnošljivi cinizam te tobožnje brige za sigurnost građana unutar schengenskog raja leži u činjenici da ista ekipa koja je preklani dopustila da u EU bez ikakve ozbiljne sigurnosne provjere uđe milijun mladih muškaraca koji dolaze iz područja u kojima godinama ratuju različite džihadističke frakcije, sada odjednom smatra kako će građane EU učiniti spokojnim pedantno kontrolirajući svakog turistu i gastarbajtera koji pred Uskrs prelazi slovensko-hrvatsku granicu.

Dodatni paradoks leži i u činjenici da su većinu recentnih terorističkih napada na europskom tlu izveli islamisti koji su već odavno unutar EU, neki od njih čak su i pripadnici druge ili treće generacije rođene u Europi. Tako danas više potencijalne terorističke prijetnje može doći iz unutarschengenskog prostora nego izvan njega.

Kao protumačiti to da dio zapadnoeuropskih zemalja danas više nema kontrolu nad dijelovima vlastitih gradova, a trenirali bi strogoću na Rupi i Bregani. Upravo je besmislenost tih novih, strožih kontrola ono što čekanje čini nepodnošljivim. Pogotovo što one mogu biti i fleksibilne pa tako na prijelazima s Mađarskom nije bilo problema.

Novi pristup graničnim kontrolama nema dakle nikakvog smisla, ali je Slovencima dao batinu u ruke, koju oni sada sadistički koriste. Nema nikakve naznake da će se po tom pitanju bilo što promijeniti prije turističke sezone, pa ćemo ovo što smo viđali pred Uskrs gledati u još većoj mjeri na ljeto. Kako će se to odraziti na hrvatski turizam? Koliko će potencijalnih gostiju, a većina ih u Hrvatsku dolazi autima, odustati od odlaska na Jadran kako bi izbjeglo gnjavaže koje će im upropastiti dva dana dragocjenog odmora?

O ozbiljnosti problema svjedoči i to što je Predsjednica Grabar-Kitarović pisala predsjednicima Europskog vijeća, Europskog parlamente i Europske komisije, žaleći se na postupanje slovenske strane. No teško da će se oni miješati u slovensku doslovnu i strogu interpretaciju i primjenu europske odluke. Što nam je onda činiti? Popustiti Sloveniji u arbitraži kako bi se spasio turizam? Zvati opet Amerikance u pomoć? Objaviti im rat? Zaplijeniti imovinu slovenske države i poduzeća u Hrvatskoj kako bi se pokrpale proračunske rupe nastale opstrukcijom turizma?

Ako se stvar ne riješi u sljedeća dva mjeseca možda bi trebalo organizirati zračni most, žurnu mrežu niskotarifnih avioprijevoznika koji bi naše drage Čehe i Poljake, Nijemce i Austrijance zrakoplovima prebacivali na hrvatsko tlo. Talijani i ostali bi dolazili pojačanim morskim linijama, pri čemu bi pomogla i hrvatska mornarica. Ili, upućivati turiste na obilazne puteve preko Mađarske, s tim da bi im Hrvatska nadoknadila dodatne troškove?

Možda bi jednostavnije bilo rebrendirati Hrvatsku kao specifičnu turističku destinaciju za avanturiste, netaknutu oazu do koje se teško probiti? Poslasticu za odvažne, koji su spremni čekati deset sati u koloni na graničnom prijelazu, svako mali pomicati auto po par metara na plus četrdeset, mokriti u bocu, ali zato, ako se živi i zdravi probiju do Hrvatske, uživati u ljepotama koje oni manje spremni na odricanje, s manje vremena i strpljenja, mogu samo sanjati.

Možda bi trebalo igrati i na kartu tužne činjenice da suvremeni način života otuđuje članove obitelji i da ih zajednički turistički posjet Hrvatskoj može ponovo zbližiti, jer uključuje i svojevrsno “čistilište” na ulazu, u vidu višesatnog boravka u usijanom automobilu, s rizikom da vam prokuha motor, ako koristite klimu, a u takvim uvjetima su članovi obitelji potpuno upućeni jedni na druge, prisiljeni komunicirati, pomagati se međusobno, postati opet tim. Prilika je to i da se steknu nova prijateljstva s ljudima iz beskonačne automobilske kolone. Naći se u istoj, besmislenoj, dugotrajnoj muci prirodno zbliži ljude – tako su, po pričanjima starijih, prijateljstva sklopljena na odsluženju vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji trajala čitav život. Možda se tijekom čekanja na graničnom prijelazu dogode i nove ljubavi. Tijekom cjelodnevnog čekanja na granici dragi gosti bi mogli uživati u koncertima i nastupima DJ-eva. Tako bi se dio programa Ultre ovog ljeta mogao odvijati na Bregani i Plovaniji.

Hrvatska bi, ako se nastavi ova tortura na granicama, koje su nedavno lakše prolazili migranti bez dokumenata nego danas građani EU, mogla postati svjetska destinacija broj jedan za mazohiste, isposnike i kažnjenike. A neki stari turistički slogani dobiti puno opravdanje, jer nakon mukotrpnog prolaska kroz čistilište kilometarskih kolona, stvarno ti se čini da si došao u raj na zemlji.

Nino Raspudić / Večernji.hr

>>>Nino Raspudić: Suvremeni Glembajevi i vrijeme ‘ćorke’<<<

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Protiv Dana HRHB su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Svaki spomen hrvatskog naroda na povijesne datume njihova organiziranog otpora na velikomuslimansku agresiju tijekom građansko vjerskog beha sukoba od isti tih agresora, današnjih Bošnjaka, nastoji se sotonizirati, a dan kojeg Hrvati obilježavaju ne priznaju i nastoje mu prišiti sve one zločinačko terorističke etikete koje su sami koristili u realizaciji islamskodeklaracijskog cilja Alije Izetbegovića, muslimansko šerijatska Bosna i Hercegovina.

I povodom jubilarnog, srebrenog 25. Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna kojeg hrvatski narod s ponosom i dostojanstveno kako i priliči tako velikim nacionalnim praznicima, obilježava uobičajena paljba iz unitarističko islamistički bošnjačkih centara. Ne mogu nikako, niti će ikada, da se pomire sa tim hrvatskim organiziranim otporom njihovoj agresivno osmanlijskoj politici, otporom koji je zaustavio bojanje Bosne i Hercegovine u zelenu muslimansku boju, i sačuvao na prostorima na kojima je djelovala, i na kojima se danas obilježava njen spomen, nacionalnu i vjersku beha šarolikost.

Ta hrvatska očuvanost beha nacionalnog i vjerskog šarenila razlog je bošnjačke agresije na Herceg Bosnu i njeno memoiranje u hrvatskom narodu. Iz onog radikalno fundamentalističkog bošnjačkog dijela koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio turskom okupatoru u amanet ratnički se oglašavao nacionalistički jastreb zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, današnji prvi bošnjački član beha Predsjedništva Šefik Džaferović.

U svom već poznatom radikalnom muslimanskom stilu prijetnji, u vrijeme muslimanskog naoružavanja „za nedaj Bože” Šefik ne prijeti samo legalnom predstavniku beha Hrvata već i cijelom hrvatskom narodu kazavši kako „Dragan Čović, kao glavni politički pokrovitelj tog događaja, nanosi trajnu moralnu i političku štetu svim građanima Bosne i Hercegovine, a najviše bh. Hrvatima”.

Zar ima veće štete za beha Hrvate od one koju im je nanijela Šefikova terorističko mudžahedinska ABiH, napose tamo gdje nije bilo organizirane Hrvatske Republike Herceg Bosna, ali i dijelom na njenoj tetitoriju koju su uspjeli okupirati i etnički i vjerski očistiti hrvatstvo i katoličanstvo. Najveća politička, egzistencijalna, šteta Hrvatima nanesena je bošnjačkim, Šefikovim, biranjem Komšića za drugog bošnjačkog člana beha Predsjedništva.

I umjesto da se zbog tih počinjenih mislimanskih zločina Šefik ispriča Hrvatima, pokaže masovnu grobnicu bugojanskih i maljinskih Hrvata, i zatraži oprost kao most spajanja zaraćenih strana, što je preduvjet za jednu novu euronatovsku Bosnu i Hercegovinu po mjeri sva tri njena naroda, te da uputi čestitke hrvatskom narodu povodom tog njihovog velikog Dana, Džaferović se još dublje ukopava u ratne rovove, čekajući priliku nastavka rata.

Protiv Dana Hrvatske Republike Herceg Bosna su oni koji se spremaju i naoružavaju za nastavak zločina i etničko vjerskog čiščenja Hrvata, oni bošnjački fundamentalisti koji još uvijek sanjaju islamsku Bosnu i Hercegovinu kao 81. Pokrajinu zloglasnog genocidno konfesiocidnog Otomanskog carstva. Protivnici su počinitelji i supočinitelji terorističkog islamskog zločina trganja hrvatskog identiteta u Bosni i Hercegovini, zemlji u kojoj su prije turske okupacije Hrvati bili jedini narod, a svoj nacionalni i vjerski opstanak plaćali najbrutalnijim turskim dankom u krvi, i prisilnom islamizacijom. Gotovo istim dankom u krvi branili su se, i dijelom obranili i od muslimanske agresije devedesetih godina Dvadesetog stoljeća.

Zahvaljujući samo osnutku i organizaciji Hrvatske Republike Herceg Bosna hrvatski se narod uspio obraniti i opstati u Bosni i Hercegovini. Da se hrvatski narod nije uspio politički i vojno organizirati u okvirima Hrvatske Republike Herceg Bosna danas bi njihov položaj bio jednak onome u kakvom su u današnjem, iranizirano zelenom, Sarajevu, a Bosna i Hercegovina bi bila cijela kao taj u vjersku muslimansko zelenu boju ofarbani grad.

Cijelom Bosnom i Hercegovinom bi vladali Džaferovići i Izetbegovići, Mlaće i Dudakovići, Halilovići, Genjci, i Komšići,. Da nije bilo svehrvatskog organiziranja i osnivanja Hrvatske Republike Herceg Bosna, danas bi u cijeloj Bosni i Hercegovini kao u Sarajevu, koje je u Džaferićevoj nacionalnoj i vjerskoj muslimanskoj boji, gdje su čak i nogostupi obojeni u zeleno, učenici i studenti prekidali nastavu kako bi mogli klanjati u džamijama.

Ono Sarajevo prije negoli je ga „oslobodila” muslimanska ABiH i ovo danas su dva nebesko zemaljski različita i udaljena grada. Dva svijeta, dvije civilizacije, dvije kulture, onaj nacionalno vjerski šareni i danas nacionalno i vjerski čisti muslimanski grad. Takva jednobojna nacionalna i vjerska muslimanska slika Sarajeva, uz to što kazuje nacionalističku bošnjačku politiku da svi muslimani moraju živjeti u jednoj, naravno muslimanskoj, zemlji, ona opravdava pravo Hrvata na svoj entitet Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu, i slavljenje njenog srebrenog jubileja.

Samo hrvatski entitet koji je sve više nezaštićena meta bošnjačkog radikalizma iz sve čišćeg muslimanskog entiteta po uzoru na sve islamske zemlje, može Bosnu i Hercegovinu izvući ispod čizme tih fundamentalista koji sve glasnije prijete ratom.

I zato, sretan ti 25. rođendan Hrvatska Republiko Herceg Bosno, i živi nam vječno i u ratu kojim ti, nam, prijete bošnjački radikalisti.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari