Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Matadorov mač nad Milijanom Brkićem

Objavljeno

na

Opkoljavanje i iznurivanje zamjenika predsjednika HDZ-a Milijana Brkića pred završni udarac koji mu se u stranci očito sprema nakon europarlamentarnih izbora danima su me podsjećali na nešto, a da nisam uspio domisliti na što.

A onda mi je sinulo – španjolska korida! Riječ je o arhetipu, drevnom obrascu u kojem skupina aktera, koji su pojedinačno svi slabiji od bika, orkestrira događanje pred publikom u kojem se protivnika razjari, izranjava, izvoza, onesposobi, da bi ga na kraju te tragedije u tri čina, glavni u skupini, kratkim i brzim potezom konačno eliminirao uz opće oduševljenje.

Što je fascinantno u koridi? Zasigurno ne puko ubijanje bika. Jer da je riječ samo o tome, puno više užitka gledateljstvu bi pružao obilazak klaonice neke mesne industrije, gdje mogu vidjeti u jednom danu stotine krava i njihovih supružnika kako odlaze s ovog svijeta. Bit koride nije u onome što se događa (ubojstvo bika) već kako.

Opasno je, riskantno, zahtjeva bravuru jer je bik jak, ljut, opasan. Slijedeći uvijek isti dramaturški obrazac, kojeg nisu izmislili oni, već se uvijek nanovo vraća u raznovrsnim kontekstima, na kraju ga efektno dokrajče.

Do velikog obračuna u HDZ-u po svemu sudeći doći će odmah nakon europarlamentarnih izbora. Ovisno o rezultatima, dva su moguća scenarija. Manje vjerojatan je onaj koji će se odigrati ako HDZ ne dobije barem pet zastupnika. U tom slučaju slijedi brzi obračun s Plenkovićem, a gotovo dokrajčeni Brkić se čudesno spašava kao Liverpool protiv Barcelone.

Nakon toga bi vjerojatno uslijedio pokušaj političkog prepakiranja HDZ-a, što nije lako nakon HNS-a, Pupovca, Istanbulske konvencije, Marakeša, gušenja volje građana prljavim opstruiranjem referenduma o promjeni izbornog zakona, titranja Vučiću na Merkeličin daljinski i svih ostalih divota kojima smo svjedočili zadnjih godina, a čemu je pridonio i Brkić, piše Nino Raspudić / Večernji list

Možemo ih zamisliti kako nakon smicanja Plenkovića i co kažu – nismo to bili mi, to nije radio pravi HDZ, već strani elementi koji su privremeno zauzeli vodstvo inače hrvatske i demokršćanske stranke i poveli je na stranputicu, ali odsada ćemo hrvatski i pošteno. Brkić bi čak mogao reći da je on, primjerice, osobno glasovao protiv Istanbulske, ali što to vrijedi kad je niz njegovih pulena glasovao za, pa ispada da je to bila samo predstava za čuvanje političke odstupnice za eventualno postplenkovićevsko razdoblje.

Bez Brkića se ne bi mogla izvesti operacija preslagivanja s HNS-om, tj. obostrane prevare birača uz ideološku kapitulaciju HDZ-a, niti se bez njega mogao opstruirati referendum, što će mu se na konzervativnoj sceni zauvijek pamtiti. Sve i da se riješe Plenkovića, HDZ-ovci će teško povratiti nekadašnje birače na desnici.

Ako pak osvoje više od četiri zastupnika, što je puno vjerojatnije, nastavit će se egzekucija Brkića po obrascu koride, ali i svih drugih kadrova u vrhu stranke koji nisu potpuno pod kontrolom. U međuvremenu, dok se čekaju euroizbori, mrcvarenje traje. Dok ga razvlače po areni, Brkić povremeno ispaljuje neke pitijske iskaze koje onda naširoko tumače dežurni medijski hermeneutičari.

Tako je prije dva tjedna ulazeći na sjednicu Predsjedništva HDZ-a, izjavio: “Ovo je HDZ, nije Komunistička partija, hvala Bogu”. Ali istina je upravo suprotna. HDZ je, po načinu funkcioniranja, identičan komunističkim partijama. Dovoljno je vidjeti kako se vođe biraju jednoglasno, a kako se odnose prema njima nakon što padnu. Kada odeš s vrha HDZ-a ne možeš više ostati u stranci, zgaze te, vrlo često oni isti koji su ti se najviše klanjali (šifra Njonjo).

Povijest te stranke poučava kako se s vrha HDZ-a može otići ili biološki, na onaj svijet (Tuđman), ili biti šutnut iz stranke nakon što si ispao iz sedla (Sanader, Kosor, Karamarko). Zašto u HDZ-u nije moguće sići s vrha i ostati u stranci, svratiti i dalje ponekad u stranačku središnjicu, popiti kavu s nasljednicima? Zašto se odnose jedni prema drugima kao prema stoci?

Predsjednike biraju aklamacijom, jednako tako im skidaju i glavu. Ta bezlična neman će sutra progutati i Plenkovića, prekosutra Resslera i bilo koga drugog tko joj dođe na čelo s iluzijom da joj čvrsto drži uzde. Brkić, osim ako ne dođe do izbornog debakla, slijedi taj tragični obrazac.

Do jučer i sam u ulozi toreadora, sada je poput ošamućenog bika pušten u arenu, organizirani prostor javne političke egzekucije. Iz tjedna u tjedan u javnost cure sms-ovi za koje se tvrdi da su njegovi i da potječu iz navodno tajne istrage. Nitko se nije potrudio vidjeti otkud Nacionalu povjerljivi podaci, ili zahtijevati ozbiljnu internu kontrolu u policiji i državnom odvjetništvu.

Prva faza curenja dokumenta u dojavljivačke medije odgovara ulozi pikadora (picar = ubosti), koji u koridi biku zabadaju bodeže u leđa i vrat, kako bi ga razdražili, ali oslabili gubitkom krvi. Oni time istovremeno zagriju i publiku, spremnu za daljnji spektakl. Kroz tako načinjene otvore najčešće curi “krv” reputacije i dostojanstva. “Ima li intime?” postalo je pozdravno pitanje koje je zadnjih tjedana zamijenilo ono “što ima” ili “kako zdravlje” kao interna šala na subotnjoj kavi s ekipom na placu. Za to vrijeme matador mu se približava i elegantno izbjegava njegove rogove.

Potom slijedi pokoji medijski komentatorski banderiljero koji zabada zastavice u bika, a onda nastupa “la Hora de la Verdad”, trenutak istine i konačne egzekucije koju vrši matador, glavni u ekipi.

Kako se priprema teren za završni čin Brkićeve egzekucije u HDZ-u svjedoči i to što se ministra Tolušića, percipiranog kao Brkićeva čovjeka (vidi tko mu je bio vozač), opet malo rastegnulo po medijima, kako bi ga se preventivno ustrašilo kada dođe “la Hora de la Verdad”, ali i poslalo poruku drugima da se lako mogu naći na njegovom mjestu.

Nedavno je tako preventivno trznulo i Gorana Marića, još jednog člana partijskog predsjedništva. Najbolji i najperspektivniji kadrovi za takve stranke su oni koji imaju oraha u džepu, putra na glavi, kojekakve repove. Za napredovanje u takvoj ekipi te više od pameti, obrazovanja, čestitosti, ugleda, ljepote, snage u bazi, kvalificira upravo to što ti imaju nešto u ladici. Ako postaneš svojeglav, po potrebi se ladica samo malo odškrine da bi bio krotak i poslušan. Onda se na medijske afere odjednom zaboravi.

U slučaju Tolušića još jednom se pokazao zanimljiv fenomen da naši političari iz nekog razloga prijavljuju da su im nekretnine manje nego što stvarno jesu, kao što neke gospođe deklariraju kako imaju pokoju godinicu ili kilogram manje od stvarnosti.

Zašto? Sto kvadrata gore-dolje u Virovitici nije podatak koji stvara bitnu razliku, pa nisu to dva stana u zagrebačkoj podsljemenskoj zoni za koje vam misteriozni prijatelji posude novac. Jesu li političari toliko ustrašeni medijima i populističkom demagogijom pa pušu i na hladno, prijavljujući barem malo manje imovine, da ne bodu oči?

Kao da se stide vlastitih kvadrata, kojima se običan smrtnik u pravilu voli pohvaliti. Kažu kako prosječan Nijemac uglavnom vozi auto za klasu slabiji od onoga što bi sebi realno mogao priuštiti, a Balkanac i Mediteranac za klasu bolji. Naši političari bi izgleda htjeli u očima javnosti izgledati kao Nijemac, čak i u situacijama u kojima kvadrat viška i nije neki poseban luksuz.

No, kada se stvar otkrije, što se više brane postaju još sumnjiviji, mediji ih nastavljaju mrcvariti, a oni postaju sve slabiji, ustrašeniji i pasivniji. Pa će, tako skuhani, u ključnim trenucima, po potrebi, podići ruku za eliminaciju vlastitih političkih očeva.

Kako će se odigrati završni matadorski čin ako HDZ prođe solidno na euroizborima? Dovoljno je zaviriti u Statut HDZ-a. On kaže kako iz stranke izbacuje Visoki časni sud, a članak 67. propisuje: “Stegovni postupak pred časnim sudovima može pokrenuti Predsjedništvo HDZ-a protiv svakog člana”.

Dakle, Plenković će sazvati sjednicu Predsjedništva HDZ-a, koje će ekspresno predložiti Časnom sudu izbacivanje iz stranke zamjenika predsjednika Milijana Brkića. Časni sud mora donijeti odluku u roku od devedeset dana, ali će u tom slučaju djelovati munjevito i adio Mare. Pridruži se Pašaliću, Sanaderu, Kosorici, Karamarku i čekaj da ti za koju godinu u društvo šutnutih dođe i Plenković, kao što su i ovi dočekali tebe.

Brkić će nakon par trzaja u medijima, ispustiti političku dušu i otići u ropotarnicu. Ni prvi, ni posljednji po istom obrascu.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Milijan Brkić o tkz aferama: Evidentno da se uključila stara struktura UDBA-e

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari