Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Milanoviću je medvjeđu uslugu učinio PR genijalac koji mu je osmislio slogan ‘Normalno’

Objavljeno

na

Nakon što je saborski Odbor za veterane predložio da “Dan antifašističke borbe”, preciznije prekid savezništva između nacista i komunista nakon Hitlerovog napada na SSSR, na što se skupina drugova zbunjeno promuvala po šumi pokraj Siska, više ne bude državni blagdan, burno je reagirao premijer Andrej Plenković koji je rekao kako “treba stati na kraj politici detuđmanizacije i unutar HDZ-a.

To znači da ja kao predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade kažem da je 22. lipnja blagdan koji je u popis blagdana u naš zakon uvrstio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i tako će i ostati”.

Plenković tako zauzima poziciju fundamentalističkog tuđmanizma, po kojem je svaki pa i najmanji, najsporedniji potez prvog Predsjednika ispravan i neupitan. Hoće li onda preimenovati Dinamo u HAŠK ili Croatiju, jer je to i Tuđman napravio, ili od Tuđmana kao neupitan preuzima samo titoizam?

Vrijeme ozbiljnog predsjednika čini se kao pradavno, jer prema ovome što se u aktualnoj pretkampanji za predsjedničke izbore do sada moglo čuti ispada kako je bit predsjedničke funkcije u Hrvatskoj negdje između nogometnog navijanja, frizerskog salona i psihijatrije.

Počelo je s uobičajeno nespretnom izjavom aktualne Predsjednice da je NK Rijeka 1980-ih bila “nekakav rezervni klub za Partizan i Zvezdu”. Na to su se zborno oglasili medijski podrugljivci, jednako kao i na njenu raniju izjavu da je “rođena s krive strane željezne zavjese”, jer valjda nisu čuli da je režim nekim ljudima oduzimao putovnice zbog izražavanja režimu politički nepoćudnih uvjerenja.

Grabar-Kitarović ne govori neistine, ali daje izjave nepromišljeno, neprecizno, ono što joj valjda netko prišapne privatno, uzima zdravo za gotovo i iznosi u javnost. Kad smo kod njenog grada, prava tema, o kojoj bi bio dobro da progovori nije NK Rijeka, koja je danas jedan od rijetkih svijetlih segmenata u tom gradu, već 75-godišnji kontinuitet komunističke vlasti u tom gradu, piše Nino Raspudić / Večernji list

Rijeka je grad u kojem su većinu nekada činili Talijani koji su 1945. etnički očišćeni, pri čemu nije bila samo riječ o odmazdi nad fašistima, koji su dva desetljeća zatirali Hrvate i Slovence, jer su “osloboditelji”, kao i svugdje iza “željezne zavjese” uredno pobili i protjerali sve one koji bi mogli biti smetnja uspostavi njihovog režima.

Dovoljno je navesti primjer istaknutog predratnog riječkog socijalista Angela Adama, koji je kao Židov i antifašist bio odveden u Dachau. Preživio je nacistički logor da bi po povratku u Rijeku, sa ženom Ernestom, u srpnju 1945. bio ubijen od “osloboditelja”. Malodobnu kćer Zulemu, koja je dan kasnije išla raspitati se o njihovoj sudbini kod novih vlasti, također je pojeo OZNA-ški mrak. Angelo Adam im je smetao jer je bio Talijan, a veći antifašist od njih.

Etničko čišćenje Talijana naši ljevičari navode kao veliki Brozov doprinos u smislu – imamo danas Rijeku i zapadnu Istru jer je Tito lijepo pobio i protjerao Talijane pa mu trebamo biti zahvalni. Sve i kad bi slijedili takvu monstruoznu logiku, valja imati na umu kako taj zločin Broz nije izveo za Hrvatsku već za komunističku Jugoslaviju, pod Staljinovom kapom.

U gradovima ispražnjenim od Talijana stvoren je mali jugoslavenski melting-pot. Naseljavani su ljudi iz pasivnih krajeva, vezani uz vojsku i novi režim, korumpirani najprije tuđom imovinom, a kasnije državnim stanovima iz fonda za koje se uzimalo svima a dobili su samo neki.

Rezultat cijelog tog spleta krvavih nacionalnih i socijalnih odnosa u Rijeci je perverzna fiksiranost na partiju već 74 godine, čime je Rijeka ove godine i službeno potukla Moskvu kako grad s najdužom neprekinutom komunističkom vlašću.

Današnja Rijeka izlaže diktatorov brod kao vrhunac vlastite civilizacije, gradske kulturne perjanice su ofucani rokeri koji u šezdesetoj sviraju po brucošijadama i ispaljuju čepove iz guzice, kao urnebesnu foru. Ali Rijeka je i grad zanimljive alternativne scene, pri čemu ne mislim na ohrndale jugopankere na gradskim sinekurama, koji su u tom gradu ustvari režimski mainstream, već na hrvatsku Rijeku, koja ima i građansku kulturu i vitalnu mladenačku katoličku scenu.

Upitan o provali Grabar-Kitarović o Rijeci, kandidat Milanović je otišao u širinu i nadovezao se tezom kako je “Hajduk bio omiljeni Titov klub, imao je petokraku u grbu. Mogao si se nabosti na nju, to je ružno izgledalo”. Kandidatu ljevice je ružno vidjeti zvijezdu petokraku i to je dobro, na tragu nedavne rezolucije Europskog parlamenta koja de facto izjednačuje nacizam i komunizam.

Još jednom se pokazuje kako se puno igrača nalazi na pogrešnoj strani političkog spektra, jer povijesna slučajnost poput toga je li talijanska okupacijska zona u Drugom svjetskom ratu bila kilometar gore ili dolje je odredila ne samo to hoće li dinarski djed otići na jednu ili drugu stranu, već i to hoće li (pra)unuk danas biti na strani rodne ideologije, ubijanja nerođenih pa čak i skloniji klimatskoj religiji i vegetarijanstvu. Nastao je plač i škrgut zubi među dežurnim “antifašistima” jer je Milanović opet skrenuo s Titova puta.

Neki ga osuđuju, a neki drugi uvjeravaju javnost da je on neupitan antifašist. Ali upravo takvi su mu najveći kamen o vratu, jer da se na titoizmu mogu dobiti izbori u Hrvatskoj već bi Tito bio raspisao višestranačke slobodne izbore. Nije ih bilo i postojala je samo jedna partija upravo zato što je većina naroda bila protiv nje pa ih je trebalo držati u pokornosti silom. Milanović je možda mogao dobiti izbore da je išao kao nezavisan kandidat, ovako je, kandžama titoista, osuđen na poraz u drugom krugu.

Kao važan faktor na tobožnjoj desnoj strani spektra, a koja je ustvari više neki mategranićevski centar, ukazala se bivša Frizerka aktualne Predsjednice, koja je zadala nizak udarac protukandidatu Škori. Dotična gospođa na društvenim mrežama objavi, ili je netko drugi aranžira da “ona objavi”, skandaloznu tezu, vrlo štetnu po protukandidata.

Onda status s Facebooka umirovljene frizerke prenesu, tobože zgražajući se, svi glavni mediji, čime široko pronesu ono što se od početka te igre htjelo prenijeti javnosti. Frizerski saloni su nekada bila važna informacijska čvorišta, preteča interneta, sve informacije, svi tračevi su bili tamo, a aktualna kampanja upravo odiše tim štihom.

Vrhunac cirkusa ipak je optužba marginalne kandidatkinje Dalije Orešković da je Kolinda Grabar-Kitarović plagirala koncept njenog predsjedničkog programa. Ako i jest, plagirala je otkriće tople vode jer nije riječ ni o kakvom genijalnom domišljaju, neočekivanim uvidima i briljantnim rješenjima, već o populističkoj demagogiji, prije svega o čarobnom pojmu “antikorupcija”. To je trend sezone, svi su sad “antikorupcija”.

Začetak mode bio je neslućen uspjeh Mislava Kolakušića na europarlamentarnim izborima pod tim sloganom, nakon čega je antikorupcija, kao Vegeta, postala obavezan dodatak svakoj kampanji. Očekujemo još samo H&M kolekciju pod nazivom “Antikorupcija” ili istoimenu Huljićevu pjesmu.

Oporba predvođena SDP-om osnovala je “Antikorupcijski savez”, što je urnebesno, toliko da su im se čak i HDZ-ovci na posebnoj tiskovnoj konferenciji rugali. Naime, isti tjedan je Povjerenstvo za sukob interesa utvrdilo je da je Davor Bernardić povrijedio načelo transparentnog djelovanja kada je 2014. prihvatio golemi dar, stipendiju visoke poslovne škole Cotrugli u iznosu od 263.000 kuna što je 525 puta više od zakonski dopuštenog.

Dakle, tko o čemu, HDZ o hrvatstvu i demokršćanstvu, a drugovi o antikorupciji. Iako se čini kako su sve karte već podijeljene, valja imati na umu da izbori još nisu raspisani, službena kampanja nije počela pa tek treba vidjeti tko će se uopće kandidirati, hoće li ovi koji su navodno u igri uopće uspjeti skupiti potrebne potpise te hoće li možda u zadnjem trenutku u igru uletjeti i neki novi igrači. Po do sada viđenom funkcija predsjednika je pojavljivati se na važnim nogometnim utakmicama i voditi računa o svojoj frizuri.

Treći faktor (ne)normalnog pojavio se jučer. Milanoviću je medvjeđu uslugu učinio PR genijalac koji mu je osmislio slogan “Normalno”. Time se kampanja i demokratsko nadmetanje za petogodišnji mandat s područja političkog srozava na razinu biološkog ili psihijatrijskog. Kao, mi smo normalni, a drugi su nenormalni. Uski totalitarni komunistički um koji je smislio “Normalno” nepogrešivo slijedi ono što je filozof Ugo Vlaisavljević nazivao radikalnim humanizmom komunista.

Oni se bave utvrđivanjem razlike između čovjeka i nečovjeka. Nema pluralizma, nema poštivanja različitosti, u smislu da druge političke opcije zastupaju jednako legitimne drugačije vrijednosti, interese, vizije, u slobodnom i demokratskom izbornom natjecanju, već oni koji nisu partija su ne-ljudi, fašisti, ukratko nenormalni.

Riječ je o ogavnom trovanju izborne kampanje, štoviše njenom depolitiziranju i svođenju na sraz normalnih i nenormalnih. Normalan čovjek bi se sramio pripisati ekskluzivno sebi takvu etiketu. A normalna kampanja ne bi svom kandidatu u startu stavila takav uteg oko vrata, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Veljačin feminizam postaje neka vrsta ženskog fašizma

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Neiskorišteni hrvatski potencijali

Objavljeno

na

Objavio

Odnos prema Hrvatima u iseljeništvu

Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.

Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbašić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?« Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu.

Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perkovič«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu.

Diskontinuitet

Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri!

Moglo bi se reči da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju.

Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.

Iseljeništvo

Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu.

Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji.

Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine.

Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.

Potencijali

Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje.

Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu?

Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari