Pratite nas

Kolumne

Nino RASPUDIĆ: Moj Fidele, džaba si krečio!

Objavljeno

na

Posredan, ali vrlo mučan uvid u stvarnost komunističke Kube imao sam kao student 1998. godine. Bilo je to ono naše slavno nogometno ljeto, tijekom kojeg sam proveo četiri tjedna na stipendiji u gradiću Gemona del Friuli u Italiji.

Studijski program, koji se zvao “Laboratorij komunikacije”, obuhvaćao je tečajeve jezika svih razina, predavanja iz talijanske povijesti, politike, književnosti, povijesti umjetnosti, filma. Pohađali su ga studenti i profesori talijanistike iz cijelog svijeta. Sobu sam dijelio s Raulom, mladim profesorom talijanskog jezika iz Havane. Raul je od talijanskog veleposlanstva na Kubi dobio stipendiju, a od kubanske vlasti pratnju, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Prvi dan bilo mi je neobično što je na Laboratoriju još jedan Kubanac, Carlos, četrdesetogodišnji bradonja koji nije znao ni riječ talijanskog. Ubrzo sam shvatio da je poslan isključivo zato da prati Raula, valjda kako ne bi zbrisao ili nešto lanuo. Gotovo mjesec dana proveo sam u intenzivnom druženju s ugodnim cimerom. Raul je bio duhovit, obrazovan, pričijiv, no kada bih ga upitao nešto o politici ili stanju na Kubi, istog bi se trenutka zaledio. I to na takav način da bih se i sam prepao njegova straha i nisam dalje inzistirao.

Jugoslavenski komunizam s kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća koji pamtim kao dječak već je uglavnom bio lakrdija iako je država ubijala sve do 1989. U Raulovu neopisivom strahu kad bi se razgovor približio za njega nezgodnim temama posredno sam mogao osjetiti ono o čemu su pričali stariji o nekim našim ranijim vremenima. Suživot i druženje s Raulom i ti trenuci u kojima on ušuti i čudno, ustrašeno me pogleda, kao da bih ja, balavi student iz daleke Hrvatske, mogao dojaviti nešto u Havanu ili barem neoprezno reći pred Carlosom, s kojim uostalom nisam imao ni zajedničkog jezika, budući da on nije znao ni talijanski ni engleski, bili su mi najbolja životna lekcija o komunizmu. Negdje pred kraj boravka u Gemoni dio se društva “zatekilao” i u jednom trenutku Meksikanac Antonio Chilara počeo je propitivati zagrijanog Carlosa o stanju na Kubi i prevoditi nam na engleski. Doznali smo da je Carlos direktor škole na plantaži, u nekakvom kubanskom kolhozu, da iskreno vjeruje u komunizam, a vrhunac je bio kad je rekao da mu je plaća 11 dolara, dok oni šminkeri u Havani poput profesora Raula zarađuju čak 13 dolara pa im je “oslabio revolucionarni duh”.

Valjda od tog luksuza. Raulov strah i Carlosova priča iz te 1998. godine otvorili su mi oči i spriječili me da pogrešno interpretiram glazbeno čudo koje je uskoro poharalo svijet, a koje se zvalo Buena Vista Social Club. Ekipa oko mene tada je uglavnom pojednostavljeno zaključivala  aha, to je nešto super što dolazi s Kube, režim koji može proizvesti takvu glazbu ne može biti loš. A istina je sasvim suprotna, slavni klub cvjetao je prije revolucije, a za komunizma je većina tih glazbenika bila na margini, u dokumentarcu smo mogli čuti kako pijanist Ruben Gonzales godinama nije imao klavir, sve dok ih Ry Cooder i Wim Wenders nisu iskopali iz zaborava i ponovo lansirali. No naši ponosni nositelji majice Che Guevare i konzumenti komunističkopalestinskog šika ionako nisu marili za finese.

Njima je bilo cool kako Castro drži govore od šest sati, ne razmišljajući kako je onima koji moraju slušati govore starog davitelj a niti da možda sve one stotine tisuća ljudi koji su iz komunističkog raja pobjegli na Floridu, koje su se očajnički nastojali dočepati i u kadama i na daskama za peglanje, možda nisu odreda fašisti i zli kontrarevolucionari. Od nekadašnjeg vatrenog revolucionara koji je, s drugom Guevarom izazvao uzdahe drugarica u hladnijim komunističkim rajevima, od Sibira do Bosne, ne toliko zbog ideologije koliko zbog latinoštiha koji su kasnije kapitalizirali tipovi poput Banderasa ili Benicija del Tora, Castro se vremenom pretvarao u mumificiranog smarača koji je nadživio i komunizam i samoga sebe.

Nakon pada komunističkog režima u Moskvi i ostatku Europe Kuba je ostala nasukana. Čak je i Kina odavno jednom nogom u kapitalizmu, a od starih bastiona održale su se još jedino Sjeverna Koreja i Rijeka. Činilo se da je Fidel i biološki pri kraju kad je odstupio s vlasti u korist brata Raula, no oteglio je  još nekoliko godina, pojavljujući se povremeno u Adidasovoj trenirci, bilo s papom, bilo s Maradonom, da bi život konačno skončao ove jeseni u 91. godini. Devetodnevna žalost i procesija njegovih zemnih ostataka diljem otoka podsjeća na slič I ne parareligiozne fenomene u Jugoslaviji kad je umro njen “najveći sin”. Njihova ideologija nema odgovora pred ništavilom i besmislenošću kako diktatorove individualne sudbine tako i smrti ideala za koje se navodno borio, a koje je teško nazrijeti nakon desetljeća okoštalog režima koji je rušio kapitalizam i građansko društvo, da bi na koncu Kubance vratio u neku vrstu neofeudalizma u kojem vlada i svim raspolaže manjina crvene aristokracije, partijske nomenklature za koju važe posebna pravila, čiji pripadnici kupuju u posebnim dućanima i liječe se u posebnim odjelima.

O bijedi u kojoj živi većina stanovnika Kube i segregaciji na tri vrste ljudi  strane turiste partijsku nomenklaturu i njihove obitelji te običan narod svjedoče i naši turisti koji zadnjih godina posjećuju Kubu kao neki komunistički rezervat, u kojem se i pripadnik hrvatske srednje klase može tjedan dana osjećati kao veliki gospodin, između ostalog jer može kupiti sladoled usred Havane koristeći poseban ulaz za strane turiste, dok radni narod Kube čeka satima da si priušti dvije kuglice. Što će se dogoditi nakon diktatorove smrti? Nakon međufaze vladavine brata Raula vrlo će brzo doći do povratka na staro, točnije na puno gore nego što je bilo prije revolucije.

Kuba će, nakon desetljeća totalitarizma i s razvaljenim institucijama, bez najboljeg i najaktivnijeg dijela stanovništva koje se odavno iselilo jer se nije htjelo pomiriti s komunističkom neslobodom i bijedom, dočekati ubrzanu privatizaciju u okviru bezakonja. Bivši komunistički direktori postat će tajkuni, denuncijanti tajne službe koja je desetljećima ubijala i zatvarala neistomišljenike postat će predsjednici nevladinih udruga, a kćeri i sinovi partijskih čelnika financirani od Amerikanaca solit će narodu pamet o ljudskim i manjinskim pravima. U nas bi se sve to skupa moglo sažeti grafitom: Moj Fidele, džaba si krečio.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari