Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mostar je i dalje ‘vaki

Objavljeno

na

Volim Mostar makar ‘vaki, stari je grafit od čijeg se nastanka vjerojatno ništa nije promijenilo po pitanju ljubavi stanovnika prema svom gradu, ali nažalost ništa se nije promijenilo ni po pitanju toga da je on i dalje – ‘vaki.

To uglavnom znači zapušten, nesređen, podijeljen, u čudnom vakuumu iščekivanja definitivnog rješenja za BiH koje nikako da dođe.

Zadnji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. Oni iz 2012. nisu održani, kao što neće ni predstojeći ove 2016. jer nije implementirana odluka Ustavnog suda BiH, koji je, već davno, ukinuo odredbe mostarskog statuta kojim su definirana izborna područja.

Jedini smisao tog nametnutog statuta bio je cementirati stanje iz 1991, tj. spriječiti da se Bošnjake, za koje se pretpostavljalo da ih je nakon rata u gradu manje nego Hrvata, dovede u položaj lokalnopolitičke manjine.

O položaju Srba, čiji se udio u stanovništvu grada daleko najviše smanjio, nitko nije ni vodio računa, prešutno uzimajući kao gotovu stvar to da su Srbi u BiH dobili Republiku Srpsku, a da su preostali Srbi u Federaciji stoga samo folklorni starački ukras, dobrodošao za popunjavanje međureligijskih vijeća i eventualno pripetavanje između Bošnjaka i Hrvata izabiranjem “svojih Srba”.

Logika tog nametnutog mostarskog statuta imala je smisla samo pod dva uvjeta. Prvi je da još postoji mogućnost povratka prognanih i iseljenih, te time barem djelomičnog povrataka na predratno stanje. Drugi, još važniji, je da se takva logika primijenila u cijeloj BiH ili barem u Federaciji, ako je po pitanju Hrvata i Bošnjaka prognanih iz Republike Srpske i Srba prognanih iz Federacije, konačni deal bio “ko je jamio, jamio”. Ali nije bilo tako.

Ono što je nametnuto Mostaru nije Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Konjicu ili Varešu, mjestima u kojima je u ratu i nakon njega ostvarena golema bošnjačka većina. Ta partikularna primjena samo na kontekst u kojem se pretpostavljalo da su Hrvati ostvarili većinu u odnosu na predratno stanje bila je krajnje cinična i osudila je u startu taj pokušaj na propast.

Da bi se ostvarila takva poželjna nacionalna slika Gradskog vijeća određeno je da se ono bira iz područja bivših šest općina (tri su bile s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom) i to tako da sve daju jednak broj birača. U praksi je to značilo da jedno područje s većinskim bošnjačkim stanovništvom bira isti broj vijećnika kao i pet puta brojnije područje s hrvatskom većinom, dakle da nečiji glas vrijedi i do pet puta više od nekog drugog.

Takvu nakaradu čak je i ovakav Ustavni sud ocijenio diskriminatornom. No odluka nije provedena pa u Mostaru već drugi put neće biti održani lokalni izbori. Kako funkcionira grad u kojem su pune četiri godine izvan mandata i gradonačelnik i Gradsko vijeće? Ovdje dolazi najzanimljivija stvar. Mostar funkcionira, s obzirom na okolnosti, začuđujuće dobro.

I da je odluka Ustavnog sude implementirana i da se u Mostaru sada održe izbori, oni bi izgledali kao popis stanovništva. Građanima bi, uz neke marginalne, bile ponuđene dvije liste, hrvatska i bošnjačka, na kojoj bi se nekim čudom našle i “građanske” ili, kako im vole tepati, “probosanske” stranke, pa i onda kada su u Hercegovini. Sjatili bi se tu i SDP i DF i ostala ekipa s crvenog dijela spektra bošnjačke politike.

S druge strane HDZ bi ukrasio listu s nešto manjih hrvatskih partnera i to bi bilo to. Nijedna strana ne bi se morala oznojiti radeći neke planove za grad ili tražeći ugledne ljude i vrhunske stručnjake za liste. Svatko bi, iz straha od preglasavanja, opet glasao za svoje i dobili bi sastav Gradskog vijeća otprilike kakav je i danas.

Budući da je situacija u nacionalno podijeljenoj zemlji i gradu takva da cementirana politička scena ne omogućuje nikakvu dinamiku i napredak, čemu uopće izbori? Situacija u Mostaru pokazuje sav aspurd stanja u BiH u cjelini. Ako stvar promislimo do kraja, ispada da nije Mostar grad slučaj, nego je cijela BiH država slučaj, nije Mostar nenormalan jer nema lokalne izbore, već je ostatak BiH nenormalan jer održava njihov privid.

Dakle, Mostarci će drugi put u zadnjih osam godina biti lišeni iluzije da se u ovakvom sklopu nešto može promijeniti. Ispijat će kave taj dan kad drugi budu išli na birališta, bit će pošteđeni jumbo plakata, izbornih floskula i bizarnih skupova.

Mostar je ogledalo BiH u kojoj je njena slika dovedena do paradoksa. Bošnjačka politika koja je u poratnim godinama za vladavine Safeta Oručevića pred “strancima” glumatala multikulturu i hinila da je za jedinstven grad, sada je odjednom za “podjelu grada”, kako je tobože uvrijeđeno naziva HDZ BiH, koji sad želi da Mostar bude jedna izborna jedinica, po principu jedan čovjek – jedan glas.

Bošnjaci su u Mostaru u poziciji u kojoj su Hrvati u Federaciji. Jasno je, dakle, da Mostar čeka “paket”, tj. preslagivanje odnosa u cijeloj BiH na način da nitko ne biva preglasan ni na razini države, ni Federacije, a da se u županijama i općinama usvoje jedinstveni kriteriji, koji bi vrijedili jednako i za Sarajevo i za Travnik i Mostar, i za Ljubuški i za Visoko.

Scenarij konstruktivnog, pravičnog dogovora, nažalost, čini se jako dalekom mogućnošću. Trenutno je svima najlakše bilo zadržati status quo. Kad je mogao bez lokalnih izbora 2012, Mostar će moći i 2016. No, kako stvari sada stoje, ništa ne garantira da će ih biti i 2020.

Da New York ili Pariz budu mjesec dana bez vlasti, teško da bi se izbjegao opći kaos i rat svih protiv sviju. Mostar je s virtualnom upravom, izvan mandata, dakle bez demokratskog legitimiteta, već četiri godine pa stvari opet nekako klapaju. I tako će i još najmanje četiri godine. Jedino se postavlja pitanje što će biti tamo negdje 2040. ili 2044. kada biologija učini svoje pa gradonačelnik izvan mandata i članovi Gradskog vijeća izabrani 2008. napuste i ovozemaljski mandat, jer biologija nužno čini svoje?

Hoće li Mostar tada i formalno postati realizacija anarhističke utopije grada koji funkcionira bez ikakve vlasti, pa i one izvan mandata ili će tadašnji visoki predstavnik iznaći neko novo genijalno rješenje?

Nino Raspudić / Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Pobjednika u Vukovaru međunarodna zajednica natjerala je da oprosti poraženima

Objavljeno

na

Objavio

Priča o Hrvatima i njihovom odnosu prema Vukovaru nikada neće biti ispričana do kraja. Postaje pomalo dosadno, kao nešto naučeno napamet i naštrebano, nabrajati što se to 1991. godine dogodilo na istoku Hrvatske.

Ovčara, bolnica, Velepromet, masovna strijeljanja, masakr u Borovu Selu, tisuće “nestalih”, 30.000 logoraša bez satisfakcije, neosuđeni ratni zločinci koji se cinično cerekaju svojim silovanim žrtvama nasred ulice.

Hrvatska nije vojnom akcijom oslobodila Vukovar. Pregovori s generalom Jacques Kleinom vukli su se godinama. Tuđman načet bolešću, Haag na vratima, Vesna Škare Ožbolt i Jadranka Kosor na “braniku domovine” i rađanje monstruma. Zakon o oprostu je taj monstrum. Pobjednik je bio od međunarodne zajednice natjeran da oprosti poraženima.

Sjetimo se samo partizana koji su vječno nadahnuće raznih Slavica Lukić, Ivanki Toma, Žarka Puhovskih, Borisa Vlašića, Gorana Gerovaca i tisućama orjunaških nostalgičara i “novokompovanih” četnika na koje je i SOA nedavno javno upozorila. Svi oni savršeno znaju kako su njihovi partizani “opraštali” poraženim ustašama, Nijemcima odnosno tzv. folksdojčerima, Talijanima, “narodnim neprijateljima” itd.

Svi su oni doživjeli pogrom nakon “oslobođenja”. No, stigla su moderna multikulturalna vremena koja u Hrvatskoj bespogovorno i odmah inzistiraju na “oprostu” i pomirbi s poraženim neprijateljima, kao npr. u slučaju Vukovara. Toga nema nigdje drugdje u svijetu. Tako smo dobili od Ustavnog suda “Lex Vukovar”. Penava, naivan k’o francuska sobarica, ljut je k’o ris zbog loše obavljenog posla uslijed čega stradalnici srpske agresije već 28 godina čekaju pravdu.

Čak se i Marinko Jurasić u Večernjaku pita: “Kome koristi status quo?“ Je li tu naivan Penava ili Jurasić? Možda koristi Vladimiru Vezmaru, osumnjičeniku za ratne zločine koji je prije šest mjeseci priveden bez lisičina na rukama.

Ovih dana vratio se na svoj posao u Gradsku upravu Grada Vukovara. To se zove kraljevski tretman! Nije cinizam. Sjetite se Tomislava Merčepa i njegovog tretmana prigodom privođenja. Još su samo nedostajali lanci.

Svima koji su s hrvatske strane bili privođeni uvijek su bile stavljene lisičine, ali našem Vladimiru dopustili su da prigodom uhićenja drži ruke u džepovima. Sada se brani sa slobode, opet s rukama u džepovima.

I kapetan Dragan će uskoro će na slobodu. Usput rečeno, branio sam u priličnom broju postupaka protiv naših branitelja zbog sumnje na počinjenje ratnih zločina. Ne sjećam se ni jednog jedinog slučaja da je bilo tko bio priveden s rukama u džepovima. Dobro, hrvatski su branitelji ionako opasni. Najbolji dokaz tomu su Bljesak i Oluja.

Sada naš dekoncentrirani Penava moli i predlaže institucijama sustava da napokon počnu raditi svoj posao. Najprije neka napokon otkriju gdje su završili nestali iz 1991. godine, zatim tko su i gdje zločinci odgovorni za masakr u Borovom Selu, potom da se napokon dosudi pravedna satisfakcija za 30.000 logoraša kojima su lomljene kosti i duša u agresorskim kazamatima, i napokon da započne privođenje onih za koje postoje konkretni dokazi kako su okrvavili ruke nakon 18. studenog. Nakon tog “neustavnog” Penavinog zahtjeva diglo se na zadnje noge sve što je progresivno, lijevo, suživotno, pravedno i socijalno.

Marinko Jurasić je blago zgranut: “Penavina emotivna reakcija ljudski je razumljiva jer on predstavlja vukovarske branitelje i stradalnike koji 28 godina čekaju na pravdu. Čekaju i neki Srbi”. Trebali bi kao povijesnog “znalca” iskoristiti Hrvoja Klasića pa neka nam objasni kako su nakon ’45. godine prošli oni ustaše i Nijemci koji su čekali pravdu.

Penava je vjerojatno i sam shvatio koliko je “drugarski” zastranio kad ga je jedan liberalno blagi partijaš Žarko Puhovski usporedio s drugom majorom Veselinom Šljivančaninom. Ni manje ni više!!! Naš Žare misli piše i tvrdi da je Penava “predstavnik primitivnog patriotizma”. Analogno tome i Šljivančanin je primitivni patriot koji je, zbog te primitivnosti, dobio u Haagu, mislim, 17 godina. Koliko bi tek morao dobiti Penava slijedom simetrije s drugom majorom?

Kao u najboljim danima Blanke Vlašić skočila je u vis i Ivanka Toma u Jutarnjem. “Iza kulisa” joj palo na pamet pitanje: “Želi li Penava dobro Vukovaru?” Ljuti našu Ivanku što retrogradni gradonačelnik ne shvaća da “ako želi dobro svome gradu i njegovim stanovnicima treba imati viziju drugačije i bolje budućnosti”.

Po njoj je ta vizija jako slična jednoj viziji koja nas je koštala više od 16.000 mrtvih, razrušenih gradova i sela, protjeranih iz Iloka i Vukovara, razaranja Dubrovnika, Gospića, Splita, Zadra, Karlovca, Osijeka…

Riječ je o viziji “bratstva i jedinstva”. Na kraju će po našoj lijevoj medijskoj falangi ispasti da Vukovaru žele više “dobro” ratni zločinci, Šljivančanin, JNA, mesari iz Borova Sela, navijači Zvezde i Partizana negoli Penava. Ovi posljednji se na svakoj utakmici već godinama pojavljuju s parolama “Drugačija i bolja budućnost” i “Vukovar je naš”, doslovno primjenjujući načelo jednojezičnosti i pišući svoje želje isključivo na ćirilici.

I tu vidim ozbiljnu pogrešku inače bezgrešne Pučke pravobraniteljice Lore Vidović kao i predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića. Naime, naša je Lora trebala odmah oštro upozoriti “grobare” i “delije” da po Ustavnom sudu RH moraju svoje snove o njihovom Vukovaru pisati dvojezično i na ćirilici i na latinici.

Kako razriješiti taj vukovarski rašomon? Svidio mi se jedan progresivno-liberalni model iz Nizozemske. Njih su, kao što znate, nepravedno napadali da su oni “kobajage” krivi što su nekonfliktni Srbi 1995. godine počinili genocid nad muslimanima u Srebrenici.

Niži sud je presudio da su “njihovi” koji su čuvali “sigurnu zonu” od napada generala Mladića odgovorni za smrt 8.400 ljudi ili otprilike 30%. Onda, kako to već ide u pravim demokracijama, otišla je žalba na Vrhovni sud Nizozemske koji je utvrdio da Nizozemci imaju “vrlo ograničenu odgovornost”, samo negdje oko 10%.

Nešto slično kao i Vrhovni sud RH u slučaju Tomislava Merčepa. I sada nizozemska vlada mora platiti 10% odštete obiteljima žrtava, a ne, Bogu hvala, čak 30%. To bi ujedno mogao biti putokaz za 30.000 naših zarobljenika u srbijanskim logorima. Neka svaki dobije 10% u srpskim dinarima osim Freda Matića koji je sad u Bruxellesu. Njemu treba isplatiti u ”evrima”.

I na kraju na znanje našim novinarima ili kako im je tepao Lav Trocki “intelektualnim proleterima“” u RH postoji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji u članku 8. kaže: “Odredbe ovog Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina MORAJU se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”. Sad neka svatko sam za sebe zaključi koliko je odluka Ustavnog suda pridonijela razumijevanju, solidarnosti, snošljivosti i dijalogu među Hrvatima i Srbima u Vukovaru.

Uglavnom, bit će po staroj latinskoj: “Ex nihilo, nihil fit“ ili “ni od čega, ništa”.

Kad sam već, pišući ovu kolumnu, spomenuo famoznu Loru Vidović, pučku pravobraniteljicu, red je da je opet pohvalimo.

Treba pohvaliti nju i one koji su digli ruku za njen izbor. Moj bivši portal dnevno.hr misli da se Lora nepravedno zapostavlja. Ne mogu vjerovati! Zašto? Lorica je, naime, IX. bojnu HOS-a, znači redovnu postrojbu Hrvatske vojske iz Domovinskog rata, nazvala “ustaškom bojnom”.

Da popularna Lora čita Narodne novine umjesto Indexa, Nacionala, Telegrama, Novog lista i dnevno.hr, možda, samo možda bi tamo mogla naletjeti na neki članak o Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i napokon doznati tko se može smatrati hrvatskim braniteljem.

Ona je za sada sigurna da je “predsjednik” svih hrvatskih branitelja Zoran Erceg koji se filmskom kamerom prišuljao opasnom Ratku Mladiću iza leđa i tako za nju dobio čin heroja hrvatskih branitelja. Dakle, u Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata lijepo piše, na latinici, da se braniteljem smatra pripadnik Oružanih snaga RH (Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, ministarstva nadležnog za obranu, policije, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove i Hrvatskih obrambenih snaga). Kad bi to kojim slučajem znala naša Lorica, ona bi doslovno zinula tako široko da bi joj se donja vilica spustila do poda.

Zamisli Lora, HOS je zakonom definiran kao dio hrvatskih branitelja te su istim zakonom priznate i njihove insignije, grb, zastava, a oni kao regularne jedinice HV-a. Mislim da bi Lora i raznorazni ljevičari dobili infarkt kad bi saznali da je sve to zakonski regulirala vlada – Ivice Račana. Zna se – starog ustaše! Kakve veze ima “hrvatska pobjednička vojska” s ustašama, to nam Lora do sada nije uspjela objasniti. Ma ni ne treba jer je sve jasno. “Njojzi” je to sve već odavno objasnio Milorad Pupovac. A tko je objasnio sutkinji Prekršajnog suda u Čakovcu da je poklič “Bog i Hrvati” remećenje “javnog reda i mira” zasad nije objašnjeno. Sumnja se na nekog iz Gerinog “Obzora”.

Ana Krasnay na fejsu bodri i moli: “Budimo ljudi. Nije teško! I majmunima je uspjelo!” Doista živimo u tragičnim vremenima.

Dikan Radeljak je u “tragičnom” raspoloženju pa se pita “Koja je razlika između grčke i hrvatske tragedije? Za razliku od grčke tragedije koja je zasnovana na mitu, hrvatska je zasnovana na mitu i korupciji”.

Srbija je jako senzibilna i osjetljiva na samu riječ genocid. Tako Jutarnji od 28. lipnja javlja: “U Srbiji prijavili Kučana za ratni zločin i genocid?” Milan Kučan je po prijavi kršio pravila međunarodnog prava i Ženevske konvencije za vrijeme oružanog sukoba koji je trajao od 27. lipnja do 7. srpnja 1991. godine u Sloveniji. Šeprtljavi Slovenci. Srbima i JNA je u Srebrenici trebalo samo tri dana da poubijaju 8.400 muškaraca. I da se još usput bave poezijom “Nož, žica, Srebrenica…”

Zlobni desničari su začuđeni. Tvrde da brže ide smjena ministara nego smjena turista. Lako je kad smjene generala. On, ako voli putovati, postaje general-turist. Ministrima je malo teže. Jedina im je nada da će jednog dana, a možda i prije, i Plenkiju biti teško.

Imamo najgore rezultate mature dosad. Skoro 9.000 učenika je tresnulo iz hrvatskog i matematike. A nekad davno pljuckali smo po Stipi Šuvaru. Bojim se nepravedno. Branka Raguž nije začuđena. “Izbacili su Gundulića, Ujevića, Mažuranića, Schillera, Shakespearea, Gaussa, Pitagoru, Aristotela…, a uveli su produkciju selfija, slikanje u WC-ima, svadbene salone i diskoteke s “duck” usnama, marketing za influencere, silikonarstvo, youtubanje, chillanje, twerkanje, fridaysforfuture iliti legalno markiranje nastave itd.  Ispada da je 9.000 tisuća posrnulih još i dobar rezultat.

Milan Ivkošić provocira: “Ljevičari srušili Kuščevića, sad je na redu Trump”. Napokon u Gerinom “Obzoru” mudro pitanje. Postavio ga je Mirko Galić: “Kako odmjeriti je li važnija pravda za žrtve ili poštovanje ljudskih prava?” Mislim, ako pravda nije stigla do žrtava kako poštivati ljudska prava žrtvinih nasljednika?

Ljiljana Zmijanović dobila je spor na Upravnom sudu u Splitu. Ukinuta je odluka koja se s pravom kandidira za pravnu glupost godine. Nella Slavica, milošću ministra Ćorića, postala je ravnateljicom Nacionalnog parka Krka.

Zmijanović je u svemu imala bolje reference od Nelle, no uz to je imala, kao dragovoljka Domovinskog rata, skoro 500 sati u borbenom sektoru. Nella je bila bolja samo u jednome: navodno je bila u isto vrijeme članica HDZ-a i HNS-a. Dakle, najvažniji dio vladajuće koalicije bio je uz nju. Sad joj preostaje još jedino da se učlani i u SDP. Uz takvo članstvo, nakon sljedećih izbora za nju neće biti nikakve frke.

Jurica Pavičić vrhunski je filmski kritičar. K’o mali gledao je sve partizanske filmove. Njemu je bilo dovoljno da se zavali u Areni u široki stolac, pogleda Vrdoljakova “Generala” i “urbi et orbi” obznani svoju kritičarsku umotvorinu: “U subotu navečer, Pulski filmski festival otvoren je projekcijom ‘Generala’, jednog starački okoštalog filma koji ideološki, stilski i duhovno miriše na plijesan“” Šizofrena situacija naslućivala se čim je Vrdoljakov film dovršen. U slobodarskoj Puli je navodno zasjedalo vijeće za obranu antifašizma od Vrdoljaka i Thompsona. I zaključilo: non pasaran.

Hitno je Dana Budisavljević montirala film o Diani Budisavljević i tek tada je Jurica, antifašistički miran, krenuo u Pulu. “Dnevnik Diane Budisavljević” i “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” te “Srbenka” razveselili su dušu našeg Jurice, ali i Branu Pofuka, Geru, Radu i familiju… Miletić, Jakovčić i ostali progresivci mogu, nakon trijumfa partijskog socrealizma, malo zaboraviti na Uljanik i nadati se da će DORH zahvatiti amnezija.

Moram pogledati “Dnevnik…” jer se tim filmom dokazalo da je Pupi stvarno govorio istinu o tome kako je Tuđman devedesetih prekrstio 10.000 tisuća srpske “dece” na katoličanstvo. Sad je tu djecu spasila Diana Budisavljević uz pomoć Dane Budisavljević. Treba znati odabrati temu koja ima prođu!

Naravno, klerofašisti bi film o Vukovaru i Penavu za glavnog glumca. Oni su opterećeni prošlošću. Od Vukovara je prošlo samo 28 godina.  “General” je film iz već pljesnive prošlosti, a kako li su tek onda pljesnive teme kao Ovčara, proboj, 12 redarstvenika u Borovu Selu, bolnica, Blago Zadro… Ne bi Nina Obuljen dala lovu za tako daleke povijesne teme.

Treba nešto svježe, recimo nešto iz 1941. godine! Svježa roba iz kamenog doba. Ono što mene osobno veseli je spoznaja da srpski režiseri nisu pet kopalja iznad hrvatskih. Po najnovijim spoznajama bolji su samo za tri koplja. Sjetite se samo filma “Tko to tamo peva” i sve će vam biti jasno. Tamo snimaju muške filmove. Zato smo mi senzibilniji i romantičniji sa ženama.

Jedan moj prijatelj iz Splita otkrio je sveti gral za dugogodišnji sretni brak. Priča mi on: “Ja i moja žena svaki tjedan dva puta idemo na večeru u jedan fini restoran. Na stolu cvijeće, svijeće, savršena spiza, Oliver diskretno piva, ples, fini konjak na kraju. Jedino što ona ide utorkom (s ljubavnikom), a ja petkom (s ljubavnicom)!

Zvonimir Hodak / direktno.hr

 

HODAK: Što će se dogoditi ako grad Vukovar ne postupi po komandi ‘časnog’ Suda?

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari