Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mostar je i dalje ‘vaki

Objavljeno

na

Volim Mostar makar ‘vaki, stari je grafit od čijeg se nastanka vjerojatno ništa nije promijenilo po pitanju ljubavi stanovnika prema svom gradu, ali nažalost ništa se nije promijenilo ni po pitanju toga da je on i dalje – ‘vaki.

To uglavnom znači zapušten, nesređen, podijeljen, u čudnom vakuumu iščekivanja definitivnog rješenja za BiH koje nikako da dođe.

Zadnji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. Oni iz 2012. nisu održani, kao što neće ni predstojeći ove 2016. jer nije implementirana odluka Ustavnog suda BiH, koji je, već davno, ukinuo odredbe mostarskog statuta kojim su definirana izborna područja.

Jedini smisao tog nametnutog statuta bio je cementirati stanje iz 1991, tj. spriječiti da se Bošnjake, za koje se pretpostavljalo da ih je nakon rata u gradu manje nego Hrvata, dovede u položaj lokalnopolitičke manjine.

O položaju Srba, čiji se udio u stanovništvu grada daleko najviše smanjio, nitko nije ni vodio računa, prešutno uzimajući kao gotovu stvar to da su Srbi u BiH dobili Republiku Srpsku, a da su preostali Srbi u Federaciji stoga samo folklorni starački ukras, dobrodošao za popunjavanje međureligijskih vijeća i eventualno pripetavanje između Bošnjaka i Hrvata izabiranjem “svojih Srba”.

Logika tog nametnutog mostarskog statuta imala je smisla samo pod dva uvjeta. Prvi je da još postoji mogućnost povratka prognanih i iseljenih, te time barem djelomičnog povrataka na predratno stanje. Drugi, još važniji, je da se takva logika primijenila u cijeloj BiH ili barem u Federaciji, ako je po pitanju Hrvata i Bošnjaka prognanih iz Republike Srpske i Srba prognanih iz Federacije, konačni deal bio “ko je jamio, jamio”. Ali nije bilo tako.

Ono što je nametnuto Mostaru nije Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Konjicu ili Varešu, mjestima u kojima je u ratu i nakon njega ostvarena golema bošnjačka većina. Ta partikularna primjena samo na kontekst u kojem se pretpostavljalo da su Hrvati ostvarili većinu u odnosu na predratno stanje bila je krajnje cinična i osudila je u startu taj pokušaj na propast.

Da bi se ostvarila takva poželjna nacionalna slika Gradskog vijeća određeno je da se ono bira iz područja bivših šest općina (tri su bile s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom) i to tako da sve daju jednak broj birača. U praksi je to značilo da jedno područje s većinskim bošnjačkim stanovništvom bira isti broj vijećnika kao i pet puta brojnije područje s hrvatskom većinom, dakle da nečiji glas vrijedi i do pet puta više od nekog drugog.

Takvu nakaradu čak je i ovakav Ustavni sud ocijenio diskriminatornom. No odluka nije provedena pa u Mostaru već drugi put neće biti održani lokalni izbori. Kako funkcionira grad u kojem su pune četiri godine izvan mandata i gradonačelnik i Gradsko vijeće? Ovdje dolazi najzanimljivija stvar. Mostar funkcionira, s obzirom na okolnosti, začuđujuće dobro.

I da je odluka Ustavnog sude implementirana i da se u Mostaru sada održe izbori, oni bi izgledali kao popis stanovništva. Građanima bi, uz neke marginalne, bile ponuđene dvije liste, hrvatska i bošnjačka, na kojoj bi se nekim čudom našle i “građanske” ili, kako im vole tepati, “probosanske” stranke, pa i onda kada su u Hercegovini. Sjatili bi se tu i SDP i DF i ostala ekipa s crvenog dijela spektra bošnjačke politike.

S druge strane HDZ bi ukrasio listu s nešto manjih hrvatskih partnera i to bi bilo to. Nijedna strana ne bi se morala oznojiti radeći neke planove za grad ili tražeći ugledne ljude i vrhunske stručnjake za liste. Svatko bi, iz straha od preglasavanja, opet glasao za svoje i dobili bi sastav Gradskog vijeća otprilike kakav je i danas.

Budući da je situacija u nacionalno podijeljenoj zemlji i gradu takva da cementirana politička scena ne omogućuje nikakvu dinamiku i napredak, čemu uopće izbori? Situacija u Mostaru pokazuje sav aspurd stanja u BiH u cjelini. Ako stvar promislimo do kraja, ispada da nije Mostar grad slučaj, nego je cijela BiH država slučaj, nije Mostar nenormalan jer nema lokalne izbore, već je ostatak BiH nenormalan jer održava njihov privid.

Dakle, Mostarci će drugi put u zadnjih osam godina biti lišeni iluzije da se u ovakvom sklopu nešto može promijeniti. Ispijat će kave taj dan kad drugi budu išli na birališta, bit će pošteđeni jumbo plakata, izbornih floskula i bizarnih skupova.

Mostar je ogledalo BiH u kojoj je njena slika dovedena do paradoksa. Bošnjačka politika koja je u poratnim godinama za vladavine Safeta Oručevića pred “strancima” glumatala multikulturu i hinila da je za jedinstven grad, sada je odjednom za “podjelu grada”, kako je tobože uvrijeđeno naziva HDZ BiH, koji sad želi da Mostar bude jedna izborna jedinica, po principu jedan čovjek – jedan glas.

Bošnjaci su u Mostaru u poziciji u kojoj su Hrvati u Federaciji. Jasno je, dakle, da Mostar čeka “paket”, tj. preslagivanje odnosa u cijeloj BiH na način da nitko ne biva preglasan ni na razini države, ni Federacije, a da se u županijama i općinama usvoje jedinstveni kriteriji, koji bi vrijedili jednako i za Sarajevo i za Travnik i Mostar, i za Ljubuški i za Visoko.

Scenarij konstruktivnog, pravičnog dogovora, nažalost, čini se jako dalekom mogućnošću. Trenutno je svima najlakše bilo zadržati status quo. Kad je mogao bez lokalnih izbora 2012, Mostar će moći i 2016. No, kako stvari sada stoje, ništa ne garantira da će ih biti i 2020.

Da New York ili Pariz budu mjesec dana bez vlasti, teško da bi se izbjegao opći kaos i rat svih protiv sviju. Mostar je s virtualnom upravom, izvan mandata, dakle bez demokratskog legitimiteta, već četiri godine pa stvari opet nekako klapaju. I tako će i još najmanje četiri godine. Jedino se postavlja pitanje što će biti tamo negdje 2040. ili 2044. kada biologija učini svoje pa gradonačelnik izvan mandata i članovi Gradskog vijeća izabrani 2008. napuste i ovozemaljski mandat, jer biologija nužno čini svoje?

Hoće li Mostar tada i formalno postati realizacija anarhističke utopije grada koji funkcionira bez ikakve vlasti, pa i one izvan mandata ili će tadašnji visoki predstavnik iznaći neko novo genijalno rješenje?

Nino Raspudić / Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala.

S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“

I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu.

Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički.

No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije.

Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“.

Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…

Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU.

Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse.

Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana.

Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“.

Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih.

Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“.

To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak.

Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom.

Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti.

Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione.

Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika.

Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn.

Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica.

Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nisam i ne želim biti odnarođeni elitist

Objavljeno

na

Objavio

Uvodna riječ knjizi Rasudbe hrvatske državnosti

S obzirom na to da su moji tekstovi, analize i rasudbe koje su pred vama već objavljene tijekom posljednjih pet godina, većinom na portalima i u internetskim bespućima, nije bila beznačajna dvojba odlučiti se za knjigu.

Presudilo je to što većina tekstova nije nikada otisnuta na papiru, te činjenica da mi skoro svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih istupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?

Očito je da mnogi nemaju pristup Internetu, stoga sam prosudio ispravnim, nužnim i opravdanim i tome dijelu mojega naroda ponuditi otisnute tekstove na čitanje, suočavanje i razmišljanje o njihovome sadržaju, a onima koji moje analize redovito prate na portalima, omogućiti cjeloviti uvid u moj autorski rukopis vezan uz rasudbe o hrvatskoj državnosti.

U dogovoru s urednikom odlučio sam se u ovoj knjizi za izbor analiza o najužem spektru političkih pitanja državno-političkoga poretka Republike Hrvatske i temeljnih pretpostavki koje u ovome povijesnom trenutku izravno utječu na samu bit hrvatske državnosti.

U suvremenoj poplavi informacija u kojoj se manje-više cijeli javni prostor svodi na bombastičan naslov i nekoliko rečenica zabilježaka o događaju, nije mi bio težak zadatak pronaći autentičan model i način obrade tema. Osobito zbog činjenice što sam sve svoje tekstove napisao isključivo samostalnim izborom tema i načina obrade. Imao sam nesputanu autorsku slobodu. Tako sam radio i tako radim sa svim nakladnicima. Drukčije ne znam i ne bih.

Rasudbe

Zbog toga sam u svakodnevnim pojavama na hrvatskom, prije svega političkom, javnom prostoru, odlučio pokušati pronaći uzroke događaja, makar to na prvi pogled izgledalo kaotičnim, pronaći, dakle, nekakav smisao, zakonitost i zajedničku crtu, te na taj način, rekao bih duboko ispod scene, ponuditi čitatelju modalitet suočavanja s realnim problemima.

Uvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.

Bez takvoga pristupa poplava informacija najčešće može poslužiti i služi za manipulaciju i skretanje pozornosti na nebitne stvari, kako bi se društvenim procesima moglo upravljati i cijelo društvo s uključenim ljudskim, pojedinačnim, sudbinama usmjeravati, preusmjeravati, preoblikovati izvan nacionalne kontrole i izvan dometa ljudskoga razbora, te shodno tome i odgovornih odluka.

To je autorski i novinarski teži put.

Za njega sam se, međutim, odlučio. Moj je izbor i obveza otvaranje specifičnih tema na specifičan način, korištenje stečenih ne samo osobnih znanja, nego i znanja tolikih pametnih ljudi, kojih nema u javnosti, a s kojima nikada nisam izgubio kontakt, ni poštovanje prema njima. Bilo bi teško podcjenjivanje hrvatskoga čovjeka bojati se stečene hrvatske kulture, mudrosti i mogućnosti njegove prosudbe.

Suvremenoga Hrvata upravo se zbog nametnutoga okvira podcjenjivačke pozicije, nastoji zadržati na banalnim informacijama bez uzroka i bez posljedica, pri čemu se u takvom rasporedu odnosa nužno pojavljuju uvijek isti tumači istina. Na njih su ljudi zbog nedostatka cjelovitih informacija i drukčijega diskursa, prinuđeni pristajati pri svakodnevnom odabiru stava. To je pravac ubijanja ljudske radoznalosti i svođenja čovjeka na potrošača, koji usprkos deklaracijama nema pravo na korištenje svojega razuma i primjenu svoje društvene uljudbe i prosudbene moći i, konačno, ostvarivanje osobnoga kršćanskoga humanizma u svojoj Hrvatskoj.

Duboko se protivim tome i svi moji tekstovi izraz su toga protivljenja, a za afirmaciju izuzetnih vrijednosti hrvatskoga čovjeka. Zato, iako čujem, registriram i poštujem poruke o tome da pokušam prilagoditi tekst „običnom čitatelju“, ni ne pomišljam na to, jer običan hrvatski čitatelj svakodnevno mi pokazuje kako itekako zna „pročitati“ moje tekstove, koliko god i teme i prosudbene zadaće bile izazovne, pa i složene.

Konačno, ja ne pristajem na „običnost“ ispod postojeće, stvarne i žive vrlo visoke kulturološke i civilizacijske razine u mome narodu. I to nije fraza, nego duboko uvjerenje i svijest da sam najmudrije poruke i poduke u svome životu susreo u najranijoj mladosti, upravo od osoba koje nisu imale status službenih pismoznanaca i društvenih mudraca. To su moji obični ljudi. Upravo vas koji čitate moje tekstove i ovu knjigu – držim svojim istinskim, vrijednim i trajnim mudracima. Svojim „običnim“ ljudima. Nisam, dakle, elitist, niti to želim postati.

Izborom tema, načinom obrade tema, često iscrpljujuće detaljnim analizama i sveukupnom širinom, svjesno sam se usprotivio proizvodnji čitateljske i rasudbene lijenosti, nametnutoj industrijskoj proizvodnji događaja, koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju uvijek isti, izazivajući tom smjenjivošću i istosti-ne bolju informiranost, kako se deklarira, nego zaborav.

Proizvodnja takvih informacija u biti je proizvodnja zaborava. Nametnuta kaotičnost i poplava nebitnih informacija u javnome prostoru opravdava se nedostatkom vremena u svakodnevnim ljudskim borbama za egistenciju, što je samo djelimično točno, ali kao autor ne mogu pristati na taj način uređivanja i stvaranja javnoga diskursa u Hrvatskoj. Vremenom mora upravljati čovjek, a ne postati igračkom u rukama kreatora „duha vremena“, svih i svega, pa i ljudskoga bioritma.

Pokušavajući s jedne strane pronaći prostor za svoj način pristupu i svoj izvorni autorski žig, a s druge strane, želeći pokazati da ljudska radoznalost u Hrvatskoj nije umrla, te da ljude može u velikome broju privući i zainteresirati, pa i potaknuti drukčija autorska poruka i način promišljanja, odlučio sam biti upravo ovo što držite u rukama i čitate očima.

Moji tekstovi su moj način promišljanja. I svaka riječ s kojom ćete se susresti u ovoj je knjizi prije svega izraz istinske odgovornosti za javnu riječ upućenu hrvatskom čovjeku. Ponajprije iz svijesti o tome da svjedočimo neprekinutom nizu društvenih i epohalnih razdjelnica, u kojima je svako odustajanje od ozbiljnoga promišljanja prikriveno prepuštanje nekim drugima svojega prava na vlastito društveno i ljudsko poslanje, onima koji nam ne nude informacije premda se tako predstavljaju, već gotova mišljenja.

Ja se kao osoba i novinski autor duboko protivim tome odustajanju. Novinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.

Ja sam izborom tema, načinom njihove obrade, prije svega i iznad svega nastojao iskazati poštovanje i respekt prema čitatelju. Istodobno i prijezir prema muljanju i nepoštivanju razbora hrvatskoga čovjeka. Ta, čitatelj je čovjek s dostojanstvom, premda najčešće nema privilegij, kao ja i mnogi drugi, govoriti na javnim pozornicama. Veliki broj „običnih“ ljudi, međutim, ima što reći, pa i značajno više od onoga što mi, nazočni u medijima, znamo i možemo, i konačno, hoćemo javno iznijeti.

To, ta pozicija, taj prvilegij, taj Božji dar, što stečenim znanjem ,što osobnom darovitošću, a ponajprije otvorenom mogućnošću sudjelovanja u kreiranju javnih standarda i promicanju autentičnih vrjednota svojega naroda, obvezuju me biti ovakvim kakav jesam, kakav se čitatelju dajem u ovoj knjizi.

 

Marko Ljubić / HKV

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati