Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Mostar je i dalje ‘vaki

Objavljeno

na

Volim Mostar makar ‘vaki, stari je grafit od čijeg se nastanka vjerojatno ništa nije promijenilo po pitanju ljubavi stanovnika prema svom gradu, ali nažalost ništa se nije promijenilo ni po pitanju toga da je on i dalje – ‘vaki.

To uglavnom znači zapušten, nesređen, podijeljen, u čudnom vakuumu iščekivanja definitivnog rješenja za BiH koje nikako da dođe.

Zadnji lokalni izbori u Mostaru održani su 2008. Oni iz 2012. nisu održani, kao što neće ni predstojeći ove 2016. jer nije implementirana odluka Ustavnog suda BiH, koji je, već davno, ukinuo odredbe mostarskog statuta kojim su definirana izborna područja.

Jedini smisao tog nametnutog statuta bio je cementirati stanje iz 1991, tj. spriječiti da se Bošnjake, za koje se pretpostavljalo da ih je nakon rata u gradu manje nego Hrvata, dovede u položaj lokalnopolitičke manjine.

O položaju Srba, čiji se udio u stanovništvu grada daleko najviše smanjio, nitko nije ni vodio računa, prešutno uzimajući kao gotovu stvar to da su Srbi u BiH dobili Republiku Srpsku, a da su preostali Srbi u Federaciji stoga samo folklorni starački ukras, dobrodošao za popunjavanje međureligijskih vijeća i eventualno pripetavanje između Bošnjaka i Hrvata izabiranjem “svojih Srba”.

Logika tog nametnutog mostarskog statuta imala je smisla samo pod dva uvjeta. Prvi je da još postoji mogućnost povratka prognanih i iseljenih, te time barem djelomičnog povrataka na predratno stanje. Drugi, još važniji, je da se takva logika primijenila u cijeloj BiH ili barem u Federaciji, ako je po pitanju Hrvata i Bošnjaka prognanih iz Republike Srpske i Srba prognanih iz Federacije, konačni deal bio “ko je jamio, jamio”. Ali nije bilo tako.

Ono što je nametnuto Mostaru nije Sarajevu, Travniku, Bugojnu, Konjicu ili Varešu, mjestima u kojima je u ratu i nakon njega ostvarena golema bošnjačka većina. Ta partikularna primjena samo na kontekst u kojem se pretpostavljalo da su Hrvati ostvarili većinu u odnosu na predratno stanje bila je krajnje cinična i osudila je u startu taj pokušaj na propast.

Da bi se ostvarila takva poželjna nacionalna slika Gradskog vijeća određeno je da se ono bira iz područja bivših šest općina (tri su bile s hrvatskom, tri s bošnjačkom većinom) i to tako da sve daju jednak broj birača. U praksi je to značilo da jedno područje s većinskim bošnjačkim stanovništvom bira isti broj vijećnika kao i pet puta brojnije područje s hrvatskom većinom, dakle da nečiji glas vrijedi i do pet puta više od nekog drugog.

Takvu nakaradu čak je i ovakav Ustavni sud ocijenio diskriminatornom. No odluka nije provedena pa u Mostaru već drugi put neće biti održani lokalni izbori. Kako funkcionira grad u kojem su pune četiri godine izvan mandata i gradonačelnik i Gradsko vijeće? Ovdje dolazi najzanimljivija stvar. Mostar funkcionira, s obzirom na okolnosti, začuđujuće dobro.

I da je odluka Ustavnog sude implementirana i da se u Mostaru sada održe izbori, oni bi izgledali kao popis stanovništva. Građanima bi, uz neke marginalne, bile ponuđene dvije liste, hrvatska i bošnjačka, na kojoj bi se nekim čudom našle i “građanske” ili, kako im vole tepati, “probosanske” stranke, pa i onda kada su u Hercegovini. Sjatili bi se tu i SDP i DF i ostala ekipa s crvenog dijela spektra bošnjačke politike.

S druge strane HDZ bi ukrasio listu s nešto manjih hrvatskih partnera i to bi bilo to. Nijedna strana ne bi se morala oznojiti radeći neke planove za grad ili tražeći ugledne ljude i vrhunske stručnjake za liste. Svatko bi, iz straha od preglasavanja, opet glasao za svoje i dobili bi sastav Gradskog vijeća otprilike kakav je i danas.

Budući da je situacija u nacionalno podijeljenoj zemlji i gradu takva da cementirana politička scena ne omogućuje nikakvu dinamiku i napredak, čemu uopće izbori? Situacija u Mostaru pokazuje sav aspurd stanja u BiH u cjelini. Ako stvar promislimo do kraja, ispada da nije Mostar grad slučaj, nego je cijela BiH država slučaj, nije Mostar nenormalan jer nema lokalne izbore, već je ostatak BiH nenormalan jer održava njihov privid.

Dakle, Mostarci će drugi put u zadnjih osam godina biti lišeni iluzije da se u ovakvom sklopu nešto može promijeniti. Ispijat će kave taj dan kad drugi budu išli na birališta, bit će pošteđeni jumbo plakata, izbornih floskula i bizarnih skupova.

Mostar je ogledalo BiH u kojoj je njena slika dovedena do paradoksa. Bošnjačka politika koja je u poratnim godinama za vladavine Safeta Oručevića pred “strancima” glumatala multikulturu i hinila da je za jedinstven grad, sada je odjednom za “podjelu grada”, kako je tobože uvrijeđeno naziva HDZ BiH, koji sad želi da Mostar bude jedna izborna jedinica, po principu jedan čovjek – jedan glas.

Bošnjaci su u Mostaru u poziciji u kojoj su Hrvati u Federaciji. Jasno je, dakle, da Mostar čeka “paket”, tj. preslagivanje odnosa u cijeloj BiH na način da nitko ne biva preglasan ni na razini države, ni Federacije, a da se u županijama i općinama usvoje jedinstveni kriteriji, koji bi vrijedili jednako i za Sarajevo i za Travnik i Mostar, i za Ljubuški i za Visoko.

Scenarij konstruktivnog, pravičnog dogovora, nažalost, čini se jako dalekom mogućnošću. Trenutno je svima najlakše bilo zadržati status quo. Kad je mogao bez lokalnih izbora 2012, Mostar će moći i 2016. No, kako stvari sada stoje, ništa ne garantira da će ih biti i 2020.

Da New York ili Pariz budu mjesec dana bez vlasti, teško da bi se izbjegao opći kaos i rat svih protiv sviju. Mostar je s virtualnom upravom, izvan mandata, dakle bez demokratskog legitimiteta, već četiri godine pa stvari opet nekako klapaju. I tako će i još najmanje četiri godine. Jedino se postavlja pitanje što će biti tamo negdje 2040. ili 2044. kada biologija učini svoje pa gradonačelnik izvan mandata i članovi Gradskog vijeća izabrani 2008. napuste i ovozemaljski mandat, jer biologija nužno čini svoje?

Hoće li Mostar tada i formalno postati realizacija anarhističke utopije grada koji funkcionira bez ikakve vlasti, pa i one izvan mandata ili će tadašnji visoki predstavnik iznaći neko novo genijalno rješenje?

Nino Raspudić / Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari