Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: ‘Naprijed Hrvatska’ – nazad u SDP

Objavljeno

na

Ivo Josipović se, po najnovijem, odriče komunizma ali ne i njegovih zločina. Sam je to dao na znanje u izjavi za Novi list, kratko nakon što je u SDP, zajedno sa sobom, utopio i svoju strančicu nazvanu “Naprijed Hrvatska” (vremenski i kontekstualno promašena parafraza naziva Berlusconijeve stranke “Forza Italia” osnovane 1994.).

Ironija sudbine je da “Naprijed Hrvatska” na koncu završava kao “nazad u SDP”, formalnu sljednicu Saveza komunista (neformalna je po mnogo čemu HDZ). Josipović u jednom o prvih intervjua nakon povratka doma šokantno opravdava smaknuća širokobrijeških fratara 1945., oznaškom propagandnom pričom na liniji poetike špageti vesterna u kojoj fratri u habitima tuku iz mitraljeskog gnijezda ili izlijevaju kazane kipućeg ulja sa samostanskih zidina na “oslobodioce” i narod.

Nakon osvajanja samostana, metkom u potiljak je ubijeno, potom zapaljeno i zatrpano, 12 fratara, uključujući i osamdesetogodišnjeg fra Marka Barbarića, koji je ležao nepokretan u bolesničkoj postelji.

Dodatnih devet je tih dana ubijeno u okolici Širokog Brijega, a ukupno je, samo iz Hercegovačke franjevačke Provincije Uznesenja Marijina na nebo, smaknuto 66 franjevaca. To je bila jedna trećina cijele Provincije. Za većinu se grob još ne zna. Druga trećina završila je u progonstvu ili u tamnici, piše Nino Raspudić / Večernji list

Naknadno je u komunističkoj propagandi Široki Brijeg konstruiran kao simbol ustaštva. Zašto baš to hercegovačko mjesto? Tamo nije bilo stradanja Srba kao primjerice na području Čapljine, niti je taj kraj dao brojne čelnike NDH kao Ljubuški. Zašto je onda Široki Brijeg označen kao ustaški par excellence, a nije Čapljina ili Ljubuški?

Razlog je vrlo jednostavan – radi se o pokušaju da se retroaktivno opravda golemi partizanski zločin. Franjevačka gimnazija na Širokom Brijegu bila je važno prosvjetno središte, o čemu je vrlo lijepo govorio upravo Ivo Josipović kada je u prosincu 2014., tijekom predsjedničke kampanje obišao Franjevački samostan na Širokom Brijegu.

Tad je govorio ovako: “Čast mi je što sam ponovo u Širokom Brijegu i što mogu uživati u ovom prekrasnom kulturnom blagu. Čuo sam impozantan podatak da je u jednom trenutku petnaest doktora znanosti predavalo u Gimnaziji. To je sjajan standard.” Fratri su i elektrificirali Široki Brijeg još 1936. izgradivši malu hidrocentralu na rijeci Lištici, jednu od prvih u ovom dijelu svijeta. Zločin nad njima bio je promišljen, povod mu nisu bila ratna zbivanja već vizija društva poslije rata, gdje su hercegovački fratri, prije svega zbog prosvjetnog utjecaja na narod, viđeni kao budući problem komunističkoj diktaturi.

Zašto je Josipovićeva bešćutna, ekstremistička izjava važna? Prije svega zbog njegove nove težine na političkoj sceni – Josipović se nije slučajno vratio u krilo SDP-a u trenutku kada se stranka osipa. Očito želi biti blizu trona vrebajući trenutak kada će se on isprazniti. No Bernardić se još uvijek dobro drži, ali nažalost, ukopava i sebe i stranku preuzimajući stari totalitarni diskurs.

Bernardić koji generacijski ne mora nositi taj teret niti opravdavati tuđe zločine, sve češće, relativizirajući komunističke zločine lupeta o “pravoj i krivoj strani povijesti” (to se čita kao dozvola za ubijanje bez suda), kao da Drugi svjetski rat nije imao drugo poluvrijeme koje se zvalo Hladni rat, i u kojem je jasno tko je pobijedio i na čijoj je strani bila demokratska Hrvatska, onkraj podjele na ustaše i partizane, a na kojoj je bila JNA, sljednica Titove vojske. Jugokomunistička guja u Hrvatskoj danas je tolika da je “ustaška”, koju je svojevremeno prokazivao Josipović, prema njoj djeluje kao gušterčić nasuprot anakondi.

Što sljedeće možemo očekivati od čelnika ljevice u Hrvatskoj? Opravdanje Golog otoka? Katinske šume? Staljinovih čistki? Ili možda i djela njihovih izravnih sljednika, poput JNA? Radi se o opasnim, moralno teško hendikepiranim ljudima, pri čemu tu bešćutnost vjerojatno valja tumačiti kao posljedicu obiteljske opterećenosti. Ono što je Račan pokušao ostvariti odlaskom na Bleiburg 2002., danas je potpuno palo u vodu. Danas, 2019. zvuče gotovo nestvarno riječi tadašnjeg čelnika SDP-a izgovorene nakon što se poklonio partizanskim žrtvama.

Račan je govorio ovako: “Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni.

Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku.”

Račan je to izjavio dok je bio na vlasti, a danas u debeloj oporbi čelnici SDP-a daju ekstremističke izjave i opravdavaju najgore komunističke zločine. Pokušaji relativiziranja ili opravdanja ustaških zločina u Hrvatskoj 2019. dolaze s političke i društvene margine, koliko god samoproglašeni moralni kamatari u ime ustaških žrtava željeli prikazati da je drugačije.

Recentne izjave Ive Josipovića, ali i Davora Bernardića ili Dalije Orešković pokazuju da je opravdanje komunističkih pokolja danas dio lijevog mainstreama. I to je strašno. SDP ovakvom retorikom sebe osuđuje na vječnu oporbu.

Stoga je, naizgled paradoksalno, danas jedini garant postjugoslavenskih lijevih politika u Hrvatskoj HDZ. Oni su jamac da se neće do kraja istražiti komunističke zločine, provesti lustracija, otvoriti arhivi. HDZ na briselski daljinski upravljač je garant da će se njegovati regionalna politika, neće ničim uvjetovati Srbija, da će sutra, eventualnim ulaskom Srbije u EU, službeni jezik biti ne hrvatski, već “BHS-jezik” (bosansko-hrvatsko-srpski), kako je nazvana jezična konstrukcija nametnuta na Haškom sudu.

Nije teško zamisliti, u slučaju da Srbija i BiH ikada uđu u EU, neko buduće prekomponiranje Unije na razdjelnici prvoklasne i drugoklasne Nutelle, u kojem će Hrvatska pripasti u pod-regiju s Beogradom kao središtem. Zvuči li ovo kao bajka za plašenje javnosti? Takvom bi se prije samo par godina činila i teza, koju Macron sada iznosi otvoreno, kako treba promijeniti Uniju tako da se odluke mogu donositi i bez pristanka svih članica.

Takav scenarij više ne ovisi o našim ćatama, već o tome kamo će Srbija, koja ovih dana, znakovito, ukida roaming s Rusijom. Cinično stoga zvuči izjava Dubravke Šujice kako nitko nije veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca. Nakon titranja Vučiću i Istanbulske konvencije opravdanije je reći kako je trenutno svatko u Hrvatskoj veći Hrvat i katolik od HDZ-ovaca, jer su oni u puno mandata imali priliku i legitimitet da u političkoj praksi dokažu te vrijednosti, a znamo kako su ih promicali.

Sve upućuje na to da ćemo nakon parlamentarnih izbora koncem sljedeće godine vjerojatno dobiti veliku koaliciju, bolje rečeno – spajanje obitelji. Dakle, da će HDZ i SDP biti prisiljeni formirati vlast zajedno i prvi put odustati od strategije pokrivanja kompletnog političkog polja. Možda dočekamo i to da se, na liniji sada viđenog Josipovićevog utapanja, dvije stranke i spoje i za taj gemišt dogovore zajedničko ime.

Bilo ono staro, KPH ili SKH, bilo neko novo. Ionako se više ne zna što se sve prigodno može izmijesiti i prodati javnosti iz bezličnog tijesta oligarhije koja je dočekala i preživjela promjene 1990., amorfne mase komunističkih političara, pripadnika tajnih službi, režimskih medija, socijalističkih direktora, sveučilišnih moćnika, njihovih potomaka i štićenika, danas rasutih i razlivenih u više stranaka, medija i NVO-a koji povremeno koaliraju, po potrebi se odmiču, primiču, presvlače, na površini svađaju, a vrlo skladno surađuju kada treba spriječiti promjenu izbornog zakona skrojena po njihovoj mjeri ili spriječiti referendumsko izjašnjavanje građana.

Porijeklo tog Levijatana je u zločinačkoj kliki koja je dovela do promjene totalitarizma 1945. Njegovi današnji odvojci će bez problema iz otetih vila na Tuškancu glumiti velike liberale, po potrebi će hrvatovati, kao Mesić čak i ustašovati, govoriti da su najveći katolici, pa i kupovati naklonost Crkve, odreći se bez problema i komunizma i Jugoslavije, ali, zanimljivo, ne i njihovih zločina, (ne)moralnog vezivnog tkiva koje ih i transgeneracijski povezuje, a koje Hrvatsku i nakon 29 godina sputava da prodiše punim plućima. Dokle?

Nino Raspudić / Večernji list

 

Luka Mišetić: Ono što je Ivi Josipoviću legitimno, u biti je klasičan primjer ratnog zločina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari