Pratite nas

Kolumne

Nino Raspudić: Neviđeni apsurdi da se spasi 76 ruku u Saboru

Objavljeno

na

Najtanja, najnategnutija i ideološki najšarenija većina u povijesti hrvatskog Sabora, sklepana od Glavaša do Pupovca, od HNS-a do Culeja, od Sauche do Gorana Dodiga oko političke i moralne praznine Plenkovićeva HDZ-a, rezultira iz dana u dan novim, dosad neviđenim bizarnostima.

Vladajuća koalicija sve više podsjeća na slime (ljigavca), igračku silno popularnu među današnjom djecom, koji je mijese od tekućeg ljepila, pjene za brijanje, malo borne kiseline i boje za hranu. Ljigavac je bezobličan, rasteže se na sve strane, ako se sažme s desne strane, rastegne se lijevo i obrnuto.

Neodoljivo podsjeća na vladajuću koaliciju koja je također beskonačno rastezljiva i spremna poprimiti bilo koji oblik samo da zadrži volumen od 76 ruku.

Bilo bi smiješno da nije dugoročno iznimno štetno gledati kako se dojučerašnji „razdjelnik efendija“ Ivan Vrdoljak rebrendira kao asket prosvjetitelj i razmeće u medijima reformom školstva. Vrdoljakova stranka, koja se vrti oko jedan posto potpore građana, lani je izvela brutalno otimanje političke volje birača, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nije riječ samo o tome da birači koji su glasali za oporbenu koaliciju predvođenu SDP-om, na kojoj se u Sabor ušlepao i HNS, sigurno nisu dali glas za koaliranje s HDZ-om, nego je razumno i pretpostaviti da birači HDZ-a nisu glasovali za to da se u državi provodi obrazovna i vrijednosna politika HNS-a. Ali to su dočekali. Treba ponoviti i da su autori tog preveslavanja birača ponudili dva smokvina lista za javnost da bi barem donekle prikrili sram te koalicije.

Prvi se sastoji u bajci kako je HNS ušao u tu “obraz-koaliciju” s HDZ-om (obraz je jedino što im je zajedničko) jer im je bilo silno stalo do provođenja obrazovne reforme. Nema, dakle, to nikakve veze s javnim poduzećima, Rusima, unosnim poslovima u energetici, već su prodali dušu samo radi boljitka našeg školstva i znanosti.

HDZ se, za razliku od Vrdoljaka, nije ni potrudio javnosti objasniti zašto je dao stranci od jedan posto težine da se usput igra obrazovnom reformom, nečim za što se u ozbiljnim državama teži postići najveći mogući legitimitet i najširi društveni konsenzus. Drugi smokvin list, koji je javnost već zaboravila, bila je Vrdoljakova ostavka, nakon koje je na čelo HNS-a došao Štromar.

No nakon samo nekoliko mjeseci, čim se prašina slegla i “obraz-koalicija” podebljana Pupovcem i Sauchom stabilizirala, Vrdoljak se vraća na čelo novog HDZ-ova koalicijskog partnera. O kakvoj se čudesnoj stranci radi, svjedoči i nedavno objavljen podatak o prihodima stranaka od donacija prema kojem je Hrvatska narodna stranka, unatoč mizernoj potpori od jedan posto, dobila više od 800.000 kuna donacija, dok je HDZ dobio tek 167.000 kuna. SDP-u je u istom razdoblju donirano 90.000, Živom zidu oko 30.000, a Mostu mizernih 9000 kuna.

Zlonamjerni to interpretiraju tako da HNS nije stranka, nego firma, klijentelistička klika, no možda je tako velik broj ljudi prepoznao njihovo herojsko pregnuće oko obrazovne reforme i zato ih donirao. Ako ništa drugo, mogu reći da bi za njih glasovalo jedan posto najdarežljivijih ljudi u državi. Nakon što je Ministarstvo znanosti svedeno na smokvin list dan HNS-u za prljavu političku trgovinu, a priča o reformi obrazovanja srozana na vazelin da bi lakše kliznula koalicija HDZ-HNS, sada smo dočekali da se agilni Vrdoljak nameće kao guru nove „Škole za život“.

U medijima se zadnjih dana razmeće kako je preuzeo epohalnu odgovornost za provođenje reforme školstva, a brutalnu političku prijevaru birača po vlastitim je riječima “izveo zbog budućnosti naše djece”. Vrdoljak je najbolji primjer da je „Škola za život“ obična floskuletina. Dok su propovijedali o silnoj važnosti školstva, gurali su za konzula u New York 63-godišnjaka bez ikakvog iskustva u diplomaciji sa završenom srednjom cestovnom školom.

Vrdoljak je svjestan da su sljedeći izbori, kad god do njih došlo, za njega i njegovu ekipu politički kraj. Stoga danas čvršće podržavaju Plenkovića od rođene majke. U panici od onoga što im slijedi, počeli su vjerovati u vlastitu dudu varalicu za javnost i na njoj očito graditi strategiju za sljedeće izbore, na kojima bi ravno čudu bilo da dohvate i famozni jedan postotak. Tako su ovog tjedna u Zagrebu i Osijeku osvanuli nadrealni jumboplakati s mitskim tvitom Ivana Vrdoljaka objavljenim u noći nakon velikog prosvjeda za kurikularnu reformu, a iz kojeg je bilo jasno da raskidaju koaliciju sa SDP-om i prelaze Plenkoviću.

Evo tih epohalnih riječi: “Danas sigurniji nego ikad, na reformi obrazovanja se lomi budućnost RH. Bit će je, makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u politici”. Što time poručuju javnosti? Sugeriraju da su žrtvovali obraz i izveli političku prijevaru za dobro hrvatskog školstva do kojeg im je, eto, silno stalo. Herojski su spremni otići u politički pakao samo da bi našu djecu doveli u obrazovni raj.

Zanimljivo je da isti obrazac nemoralnog altruizma iznose i drugi saborski prebjezi. SDP je do sada napustilo pet saborskih zastupnika i svi su zadržali saborske mandate. Nakon Tomislava Sauche, koji je podržao “obraz-koaliciju” Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Glavaš i tutti quanti, partiju je napustio Tomislav Žagar, a potom su drugovi sami iz partije izbacili Miranda Mrsića.

U svibnju je stranku protestno napustio Zdravko Ronko, a zadnji je ovog tjedna otišao Bojan Glavašević, koji će se nastaviti baviti politikom i boriti za bolju, drukčiju Hrvatsku u kojoj se valjda neće moći dogoditi da anonimni, potpuno neiskusni, mladi znanstveni novak na lingvistici preko noći partijskom direktivnom postane pomoćnik ministra. SDP je svoju povijesnu epizodu u hrvatskoj politici završio u borbi za fotelje, kaže Glavašević, i zato im valjda neće vratiti svoju saborsku. Postupa nemoralno, ali zato da bi njih spriječio u većem nemoralu, tj. da bi se manje glodali i oko te fotelje.

No ipak je vrhunac misaone akrobatike, na istom tragu, dosegnuo bivši SDP-ov zastupnik Zdravko Ronko, neka vrsta Sauche 2.0. Objašnjavajući zašto će podržavati Plenkovićevu vladu, HDZ-a, Ronko je ovog tjedna najplastičnije iznio argument altruizma u nemoralu. Izjavio je sljedeće: „Ostajem pri onom što sam rekao u svibnju kad sam napuštao SDP: glasat ću za ovu Vladu da ne dođe do prijevremenih izbora, jer ih želim spriječiti sve dok je Davor Bernardić na čelu SDP-a, kako on ne bi dobio priliku da ponovo bira i bude biran u Sabor ili da, ne daj Bože, slaže izborne liste SDP-a pa poslije izbora trguje s HDZ-om i odvede SDP u ‘vazelinsku’ koaliciju“.

Dakle, Ronko će ući u vazelinsku koaliciju s HDZ-om da bi spriječio Bernardića da u istu tu koaliciju uvede čitav SDP. Ronko se žrtvuje za SDP, stavlja svoj obraz na lomaču kako bi spasio partijski. On će sagriješiti da bi spriječio njih da sagriješe. Na ponovljeno pitanje hoće li podržavati vladajuću koaliciju kaže: „Da. Podržat ću njezin opstanak iz razloga koje sam naveo. Činim to zbog dobrobiti SDP-a čiji sam bio dugogodišnji član“.

Kad smo kod vazelina, koji spominje Ronko, predsjednik Sabora Gordan Jandroković uvjerava javnost da će vladajuća većina biti stabilna i sa, sad već minimalnih 76 ruku, nakon što će izvjesno izgubiti jednu povratkom u Sabor Darka Milinovića, kojeg su, poslije medvjeđeg pokušaja marša na središnjicu, šutnuli iz voljene stranke. Na pitanje što ako se netko razboli, Jandroković spremno odgovara: “Kad se netko razboli, nećemo glasovati”.

Tih 76 ljudi ubuduće će maksimalno paziti i maziti, čuvati ih od propuha, nadgledati da ne sjednu na hladan beton ili da se vrući ne napiju ledene vode. Ako bi koji, ne daj bože, imao težih zdravstvenih problema, čak i zapao u komu, čekao bi se povratak, Sabor ne bi ništa radio ili bi dotičnog u krevetu donosili na glasovanje. A ako bi i koji kihnuo, ne treba sumnjati da će ljigavac-koalicija naći još ponekog prebjega koji će altruizmom u nemoralu opravdavati svoj čin.

„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, uči nas Evanđelje. Hrvatska politika pak poučava da nema većeg licemjerja od toga da netko počini nemoralan čin s ciljem jasnog osobnog probitka, a to opravdava ljubavlju prema „prijateljima“, bila to djeca u Hrvatskoj ili dojučerašnji drugovi, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari